Jermolenko: Moskva je agresijom samo ojačala ukrajinski identitet

Hrvatsko nebo prenosi s portala Žurnal.info, tekst Volodimira Jermolenka (Volodymyr Yermolenko), glavnog i odgovornog urednika nezavisnog medija Ukraine World, o tome kako je ruska invazija na Ukrajinu ujedinila u svijesti i otporu stanovništvo te zemlje. Zanimljivo je vidjeti kako su tijekom povijesti, unatoč jezičnoj i drugoj bliskosti s ruskom kulturom, postojale izražene ukrajinske posebnosti. Autor objašnjava te kulturalne razlike i slobodarske posebnosti, sažeto prikazuje u čemu se one sastoje i koliko je velik postotak Ukrajinaca s ovim ratom došao na izrazito proturuska stajališta.

Uredništvo Hrvatskog neba

Rusija je 24. veljače započela masovnu invaziju na Ukrajinu.

Usprkos tomu što Kremlj tvrdi da je ruska vojska ušla u zemlju kao „oslobodilačka“ snaga, ona nemilosrdno gađa ukrajinske civile.

Bombardirana su stambena naselja, škole, bolnice, poslovne zgrade širom zemlje i prekršeni su sporazumi o otvaranju humanitarnih koridora za evakuaciju. Ukrajinska državna služba za hitne slučajeve saopćila je da je do sada ubijeno najmanje 2.000 civila, piše Ukraine World.

Ruska vojska također je otišla tako daleko da je napala ukrajinske nuklearne elektrane u Čornobilju i Enerhodaru, zbog čega prijeti opasnost od nuklearne katastrofe u Europi.

Sve to Kremlj pokušava opravdati ciničnom propagandom, dehumanizirajući i degradirajući Ukrajince. Njegov opći narativ tokom proteklih godina bio je da Ukrajinci nisu nacija; da su ukrajinski identitet izmislili „nacisti“ i da stoga Rusija treba „denacificirati“ zemlju.

Tijekom prvih dana rata Moskva je možda bila iznenađena kad je doznala da većina Ukrajinaca ne podupire ideju da postanu Rusi i da mrze ruski autoritarizam s Vladimirom Putinom na čelu.

Suprotno onomu što ruski predsjednik govori i što stalno ponavljaju ruski mediji, Ukrajinci imaju jak nacionalni identitet i znaju tko su kao narod. Kako je ukrajinski suverenitet u neposrednoj opasnosti, važno je naglasiti da Ukrajina ima izrazitu stoljetnu povijest, te da se ideja ukrajinske državnosti nije pojavila stvaranjem Sovjetskog Saveza.

Na teritoriju današnje Ukrajine, razne su civilizacije ostavile trag, uključujući grčke kolonije, skitska plemena i hazarsku državu. Glavni grad Kijev bio je središte moćne srednjovjekovne države, Kijevske Rusije (Kijevska Rus’), koja je povezivala istočnoslavenske zemlje s varjaškim sjeverom i bizantskim jugom. U 17. stoljeću Kozaci, slavenska ratnička zajednica utemeljena na teritoriju današnje Ukrajine, uspostavljaju autonomnu političku cjelinu, koja je bila pod kulturnim utjecajem zapadne Evrope, istočnog kršćanstva, judaizma i islama.

Ta posebna povijest proizvela je i jedinstvenu ukrajinsku političku kulturu, koja je po svojoj prirodi antitiranska. Na primjer, Kijevska Rusija nekoliko je stoljeća postojala kao pluralistička država. Ranomoderna kozačka državnost bila je pod dubokim utjecajem katoličkog obrazovanja, njemačkog prava i poljske ugovorne politike. U Ukrajini 19. stoljeća, koja je postojala unutar granica Ruskog i Habsburškog carstva, ukrajinski intelektualci branili su decentraliziranu i demokratsku politiku, uključujući pjesnika Tarasa Ševčenka, povjesničara Mikolu Kostomarova i filozofa Mihaila Drahomanova.

Taj pluralistički politički identitet objašnjava zašto danas Ukrajinom ne upravlja jedna osoba i zašto su se Ukrajinci pobunili kad god je bilo pokušaja uspostave autoritarne vlasti. Domaći autoritarizam u Ukrajini je teško ostvariv i uvijek se uvozio. To dijelom objašnjava današnji rat između Ukrajine i Rusije.

Kijev i Moskva bitno se razlikuju po političkoj kulturi i građanskim pravima.

Ukrajinci žele živjeti u demokraciji sa zajamčenim pravima i slobodama, te Rusiju doživljavaju kao mjesto gdje se te vrijednosti zanemaruju i gdje se poštuje moć tiranina. Rusija, sa svojim autoritarnim tradicijama, vidi ukrajinski politički model koji traži slobodu kao opasan.

Zato im je sumnjiv svaki ukrajinski politički preporod, koji je Putin nazvao „obojenim revolucijama“ i pretvorio u domaće strašilo.

Narativ koji su iznijeli Putinovi propagandisti o unutarnjim podjelama unutar ukrajinskog društva također ne odražava stvarnost. Jedna od tih grešaka navodno je u jezičnim razlikama, a Putin sugerira da su govornici ukrajinskog i ruskog jezika u sukobu i da su potonji nužno proruski.

Tvrdio je da su 2014. ljudi na istoku Ukrajine uzeli oružje kako bi se borili za „svoj jezik“, pokušavajući prikriti ono što je očito bila ruska invazija na zemlju. Istaknuo je zakone o jeziku koje je prihvatio ukrajinski parlament kao dokaz oštrih podjela unutar ukrajinskog društva i dio „prisilne asimilacije“ Rusa u zemlji.

Ali ukrajinski jezični identitet nije linearan; jezik ne dijeli ljude u grupe, a jezični identitet mnogo je fluidniji nego što mnogi pretpostavljaju. Na primjer, program na ukrajinskoj TV može ugostiti govornika ukrajinskog i ruskog koji bi komunicirali na svojim jezicima i razumjeli bi se bez problema. Čuju se i razgovori na ulicama u kojima ljudi započinju frazu na ukrajinskom, a završavaju je na ruskom, ili obrnuto. Više slengova miješa dva jezika i mnogi ljudi zapravo ne govore književni ukrajinski ili književni ruski, već nešto između njih.

Nadalje, jezik ne odražava politički identitet. Također se lako može pronaći novinar ili bloger koji govori ruski koji bi naglasio posebnost ukrajinskog identiteta i raspravljao o tome kako ga zaštititi od ruske propagande. Lako se može pronaći Ukrajinac koji govori ruski koji je branio zemlju od ruske invazije 2014. i to čini sada, 2022. godine.

Žestok otpor ruskim osvajačima u gradovima poput Harkiva i Hersona, koji većinom govore ruski ili imaju značajno rusko govorno stanovništvo, posljednji je neosporan dokaz da je propaganda Kremlja zgoljno apsurdna.

Koliko god Kremlj pokušavao podijeliti Ukrajince lažnim povijesnim narativima, iskrivljivanjem činjenica i izravnom invazijom i otimanjem zemlje, sve njegovo agresivno ponašanje okuplja ukrajinsku naciju i jača ukrajinski identitet. U prošlosti su mnogi Ukrajinci bliske odnose s Moskvom doživljavali kao nešto dobro, ali danas se to doživljava kao najveća opasnost s kojom se nacija suočava. Čak i prije početka rata, oko 72 posto Ukrajinaca Rusiju je označilo kao neprijateljsku državu.

U isto vrijeme, sve više Ukrajinaca okreće pogled prema zapadu i postaje uvjereno da je članstvo u EU put napretka za zemlju. S 14 posto 2012. godine,  podrška članstvu u Europskoj uniji narasla je uoči rata na 68 posto, a NATO-u na 54 posto. Nakon invazije podrška je naglo porasla, na 86 posto za članstvo u EU i 76 posto za ulazak u NATO.

Prema drugoj anketi, 80 posto građana Ukrajine kaže da je spremno obraniti svoju zemlju od ruske invazije uzimajući oružje.

To znači da je napadom na Ukrajinu 2014. i ponovnim napadom na nju 2022. Rusija postigla suprotno od onoga što želi. Ne samo da ne uspijeva vratiti Ukrajinu u svoju sferu utjecaja, nego također potiče još veći otpor njezinoj agresiji i dodatno učvršćuje ukrajinski nacionalni identitet. Moskva svojim djelovanjem stvara lošu sliku o sebi u očima Ukrajinaca i jača njihovu uvjerenost da njihova budućnost ne treba biti vezana uz ovu autoritarnu državu.

Žurnal.info/https://zurnal.info /Hrvatsko nebo