IZ STRANOG TISKA: Teško je opravdati osvajački rat, zašto to onda neki još pokušavaju?

Dopustite mi da ponovim tvrdnju prema kojoj je kršćanskoj naciji teško opravdati oružani napad na drugu naciju. Pošto smo rastrgani između zdravog razuma i katoličke moralne tradicije u vezi ratova, moramo ustvrditi kako katolici teško mogu pronaći dovoljno jak moralni razlog da opravdaju dopuštenje za rat, to jest ono što nazivamo „pravednim ratom”.

Govorim o pokretanju rata oružanim napadom. Očito je mnogo lakše opravdati obrambeni rat. U takvome slučaju, vlada i narod koji imaju razumne šanse da odbiju agresora imaju moralno opravdanje da se brane, a zapravo imaju moralnu dužnost to učiniti. Imajte na umu, međutim, da tamo gdje je uključena vlada, čak ni obrambeni odgovor neće biti moralno lak. Vlade moraju natjerati građane svoje zemlje da uzmu oružje u ruke, a to mogu opravdati samo ako, u širem smislu: (a) iskreno vjeruju da otpor neće u svojoj suštini biti samoubilački; i (b) namjeravaju ući u borbu koristeći moralne standarde.

Postoje razborita promišljanja o tome hoće li čak i pobjednički napor donijeti više štete nego koristi, ali to ima daleko manju težinu jednostavno zato što postoji toliko mnogo vrsta štete, kako kratkoročne tako i dugoročne, da zahtijeva nemoguću prosudbu osim u najočitijim slučajevima.

Treba istaknuti još jednu preliminarnu točku, prema kojoj je većina nas sklonija biti više samouvjerena u pogledu ratova u kojima je sudjelovala naša vlastita zemlja; i više osporavajuća u vezi opozicijskih zemalja. Nama ljudima je uvijek teško biti bilo što osim lošeg suca kad se radi o našem slučaju. Dakle, dopustite mi na početku da jasno kažem kako su svi ratovi u kojima su Sjedinjene Američke Države sudjelovale  bili neopravdani ratovi, a može se lako tvrditi da američka revolucija, ili rat za neovisnost, nisu bili moralno opravdani. U ovakvim promišljanjima moramo biti svjesni svojih pristranosti.

Ali Sjedinjene Američke Države ostaju predmet rasprave za neki drugi dan; sve ovo pišem samo da stavim u perspektivu odluku ruskog predsjednika Vladimira Putina da napadne Ukrajinu.

Neki katolici, u želji da pronađu svjetovnu moć (bilo koju svjetovnu moć), vole o Vladimiru Putinu razmišljati kao o vrsti kršćanskog viteza koji je čvrsto predan Svjetlu. To je dijelom zato što je Putin bio iskren u svojoj osudi rodne ideologije i drugih moralnih zala koja se izvoze sa Zapada, a posebno iz Sjedinjenih Američkih Država. Amerika, uostalom, kontinuirano koristi ekonomski pritisak kako bi uništila moralne vrijednosti drugih naroda diljem svijeta koji se nadaju da će imati koristi od njihove blagodati.

Putin to zna i bio je vrlo učinkovit u prozivanju Amerike. Uostalom skrenuo sam pozornost na svjedočanstvo ruskog predsjednika prošlog listopada u članku „Vidjeti Crkvu i svijet onakvima kakvi jesu“. Ali Putin ima burnu prošlost. Istaknuo se kao komunistički KGB-ovac, to jest obavještajni operativac, a sada pak kao političar. Čak i više nego kod većine ljudi, teško je znati kada političari stvarno misle ono što govore. Još je teže pretpostaviti, jer ako političar favorizira jednu dobru stvar onda „mora“ favorizirati i druge dobre stvari.

Političari se obično nastoje prilagoditi građanima. Što se tiče Putina, jedna stvar koju treba uzeti u obzir je očiti nedostatak napora bilo koje vrste pod njegovim vodstvom da se smanji nevjerojatno visoka stopa pobačaja koja je bila karakteristična za Rusiju pod komunističkom vlašću. Dok je 2020. godine Putin podržao ruski ustavni amandman kojim se brak definira kao zajednica između muškarca i žene, on je isto tako 2021. godine inzistirao da o pobačaju „odlučuje žena”.

Prema mome gledištu, katolici koji očajnički traže političku ikonu moraju se čuvati ako izaberu Vladimira Putina. Štoviše, podržavajući jednog ili drugog političara, previše je lako pokušati opravdati svako zlo koje počine oni koji govore ono što očajnički želimo čuti. U tome kontekstu, Putin je postao ono što je Trump u Sjedinjenim Američkim Državama. On ne može pogriješiti jer je rekao neke vrlo dobre stvari.

Kada je riječ o izboru naših idola, političari su rijetko kada transparentni, a kamoli dovoljno dosljedni. Istinska kršćanska dobrota podrazumijeva obraćenje i stalan napor da se dopusti Kristu da oblikuje ideje i stavove koje još nismo dovoljno izložili svjetlu Njegove ljubavi. Za razliku od toga politički skupovi obično podrazumijevaju nešto drugačije. Katolici moraju biti svjesni toga kada idu na političke skupove. U gotovo svim okolnostima, moramo biti toga svjesni i širom otvoriti oči.

Ukrajina

Naravno, uvijek postoje složene političke situacije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države obećale su Rusiji da se NATO neće širiti prema ruskim granicama. Ipak, u lipnju 2020. godine Ukrajina se pridružila NATO-ovom „programu partnerstva s poboljšanim mogućnostima međudjelovanja“. Iako to nije isto što i članstvo u NATO-u, NATO je pokazao specifičan interes za Ukrajinu i teško je zamisliti da Rusija nije na to gledala zabrinuto, uz to Rusija nikako ne može prihvatiti pojačani kulturni pritisak dekadentnog Zapada, a kamoli sve veću vojnu i gospodarsku prijetnju.

U isto vrijeme, Rusija je dramatično opala kao svjetska sila raspadom Sovjetskog Saveza, a Putin bi mogao vidjeti neku vrstu vraćanja međunarodne važnosti Rusiji političkom reintegracijom Ukrajine te kao važan potez za budućnost Rusije i – mnogo gore – kao korak ka obnavljanju ruskog položaja u svijetu. Postoje nedvojbeno značajni politički pritisci, posebno pritisci povezani s vlastitim interesima Rusije i imidžom same Rusije, koja nastoji opravdati napore da se još jednom proširi ograničena dominacija Rusije. Ali moralni problem ostaje; jer govoreći sa stajališta naravnog zakona i kršćanstva iznimno je teško opravdati osvajački rat.

Jednom kada započne, rat u pravilu izmakne moralnoj kontroli, ne samo u ciljevima kojima teži, već i u korištenim sredstvima. U sadašnjem sukobu ima takvih primjera, ali posebno je upečatljiva sljedeća priča… U kojoj je jedan ukrajinski katolički vođa rekao kako je vidio neljudskost Rusa jer su tenkovima gazili žene i djecu. Katolici moraju izbjegavati da budu uhvaćeni u ovakve „političke igre“, koje se rijetko mogu provjeriti, uz nepokolebljivi pogled na osobni, materijalni i moralni užas oružanog sukoba. Što bismo mi sami mislili da se to događa u našim zemljama, i u našim gradovima?

Prejednostavno je prihvatiti tešku situaciju daleke zemlje kao koristan eksperiment u testiranju kršćanske vizije Vladimira Putina. Bilo što da bi se mogla umanjiti hegemonija sekularnog Zapada! Iako nisam upoznao mnogo katolika koji zastupaju taj stav, ipak sam ih upoznao nekoliko. To je loš način razmišljanja, jer svijet ne postoji radi naše vlastite teorijske zabave. Iskreno govoreći, ne želim to više čuti; jer je izvanredno teško opravdati osvajački rat.

Jeffrey Mirus

Jeffrey Mirus holds a Ph.D. in intellectual history from Princeton University. A co-founder of Christendom College, he also pioneered Catholic Internet services. He is the founder of Trinity Communications and CatholicCulture.org

Izvor: CatholicCulture.org

Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com /Hrvatsko nebo