Vlatko Štrok: Ima li na državnim jaslama žohara

Jedan mi je prijatelj sugerirao, dok sam pisao tekst o previše ljudi u državnom sektoru, na državnim jaslama, da stavim baš takav naslov. On kaže da takvih ljudi-žohara doista ima mnogo, no ja se unaprijed ispričavam svima onima koji misle da je naslov loš i da na državnim jaslama nema žohara, da ih nema u  glomaznoj državnoj administraciji ili, bolje rečeno, u svim tim sustavima. Prijatelj kaže da ih ima previše i, unatoč tome što ih je mnogo, djeluju tromo i sporo te tako „ štetočinski“ gutaju državni novac

Što su žohari

Žohari su među najstarijim i najuspješnijim živim bićima na zemlji. Većina vrsta živi u tropskim i suptropskim predjelima. Jako su prilagodljivi i možemo ih naći širom svijeta. Poznato je 3.500 vrsta, od kojih 15 možemo pronaći u Srednjoj Europi. U Hrvatskoj žive dvije vrste žohara – Blatella germanica (njemački žohar) i Blatta orientalis (orijentalni žohar). Osjetljivi su na svjetlost i uglavnom su aktivni samo noću. Žive u skupinama na mračnim , vlažnim i toplim mjestima. Žohare se smatra štetočinama, iako samo oko 30 vrsta žohara živi u urbanim područjima, što je manje od 1% ukupnih vrsta. Vrste koje su se prilagodile životu uz čovjeka velik su higijenski problem za čovjeka. Prehrambene proizvode zagađuju svojim izmetom i prisutnošću. Uzročnici su i mnogih alergija u odraslih i djece. Dokazano je da kod djece mogu izazvati astmu. Alergeni se nalaze u slini žohara, sekretima, ljuskama oklopa i mrtvim tijelima žohara. Pogoduje im nečistoća jer se hrane ostatcima hrane. Najčešće ih možemo pronaći u skladištima, kuhinjama, kupaonama (potrebna im je voda za razvoj). Za čovjeka su još opasni kao prenositelji nekih bolesti poput tuberkuloze, kolere, tifusa, gube itd. Budući da su noćne životinje, dosta ih je teško otkriti, otporni su na insekticide, sposobni su dugo preživjeti bez hrane i brzo se razmnožavaju. Jedna od najboljih preventivnih mjera jest održavanje čistoće u prostorijama za život, pogotovo u prostorijama koje služe za držanje i pripremu hrane.

Ljudi-žohari ( posprdan naziv )

Kada za neko mjesto i ljude kažete da ih ima kao žohara, znači da ih ima mnogo. Podravci bi to malo nježnije rekli: „Ima ih kao zelenog graha“.  Žohari čine velike štete, ima ih mnogo, čak i previše, brzo se množe, donose bolest društvu, izazivaju alergiju, stvaraju nered

Kako država naprosto „zakolje“ poduzetnika

Poznata je činjenica da u Hrvatskoj velik broj poduzetnika stavlja ključ u bravu. Mnogi su to već učinili, jer nisu više mogli poslovati i egzistirati. Zatvaraju svoj biznis i okreću drugu stranicu u životu. Neki su spas potražili negdje u inozemstvu i ondje se skrasili. Željeli su napustiti domovinu u kojoj nema reda, rada ni discipline. A da ne govorimo kako su ih doslovno gušile razne vrste „doprinosa“. Tko je izmislio pojam doprinos? To su već davno izmislili komunisti. Razne namete, koje u normalnim državama zovu porezi, komunisti su nazvali „doprinosi“, jer, da su sva davanja nazvali porezima, narod bi se šokirao od tih golemih iznosa poreza. Dakle, svaki doprinos je porez, a ne doprinos. Kako li su se divno domislili pa se ljudima čini da porez ipak nije tako velik. Dakle, i ono što ljudi plaćaju za zdravstvo, za školstvo, za šume, za mirovinsko i tako dalje, sve je to porez. A tek nešto što se zove „spomenička renta“? To je porez koji tvrtka plaća samo zato što ima sjedište u dijelu grada koji je, kao, spomenički. Taj je dio u Zagrebu nekada bio strogi centar grada, a onda su ga proširili pa danas taj namet plaćaju gotovo svi od centra gotovo do Save. Sve sami spomenici! A tek komunalna naknada? Nitko ne zna na što se to plaća. Valjda na zrak. Ako imaš stan ili kuću ili tvrtku, plaćaš tu komunalnu naknadu. Lijep izum! U kasu grada slijevaju se mjesečno golemi milijunski iznosi komunalne naknade. Kako rekoše komunisti: „Sve će to narod pozlatiti“. A istina je – narod guta i grca u siromaštvu i dugovima, a „žohari“ broje lovu za koju nisu ni prstom mrdnuli.

Tako postoje doprinosi, koji su u stvarnosti porezi

Doprinos za zdravstvo

Doprinos za mirovinsko

Doprinos za školstvo

Doprinos za šume, vode i ostala čuda

Dakle, treba samo riječ „doprinos“ zamijeniti riječju „porez“, pa izračunati kolike silne poreze narod plaća. I ne samo riječ „doprinos“. Ima tih nameta koji se zovu, primjerice, „renta“, „naknada“ i slično.

A nakon obračuna svega toga, dolazi i prirez, koji ide gradu/općini.

Zna li uopće itko koliko u Hrvatskoj ima nameta, osobito onih parafiskalnih?

A da Vam ne govorim da svaka tvrtka mora imati osobu za izračunavanje i vođenje evidencije radnog vremena, potom osobu za zaštitu na radu, a sve to tvrtka treba plaćati.

Uglavnom, radnik u godini dana radi oko 7,5 mjeseci za državu, a 5,5 mjeseci za sebe. Toliki su ti grozni nameti. Jer, i oni nameti koje plaća tvrtka, i njih su zaradili radnici, i sve to ide iz plodova rada naših radnika.

Nastaje pitanje, kakvu mi to državu imamo, u kojoj poduzetnik i radnici 7,5 mjeseci rade za državu, a samo 5,5 mjeseci za sebe? Tko potroši taj silni novac zarađen u 7,5 mjeseci. Odgovor je kristalno jasan. Potroši ga skupi državni aparat s mnogim zaposlenicima koji po uredima mudruju, šeću, piju kavu, zaboravljaju da im je već poslan mail pa vas pitaju kada ste ga poslali. A potom se kažu da nešto nisu mogli riješili zbog korone. Vrlo se rijetko ispričaju. Do takvih službenika vrlo je teško doći, jer se ne javljaju na telefon ili sa strankama rade samo dva sata dnevno. Eklatantan primjer za to jest Porezna uprava. Ondje kao nitko ništa ne zna, a znaju sve. Šalju vam opomene. Vi im odgovorite, a oni zaborave da su primili vaš mail, pa ih morate podsjetiti kada ste ga poslali itd. U toj upravi službenika i službenica stvarno ima kao „žohara“ ili kao „zelenog graha“, ali sve rješavaju tromo, sporo, zapetljano, upetljano. I, dakako, na red pozivaju i šalju opomene malim „ribicama“ koje su dužne 5.000,00 ili 10.000,00 kuna. A ne diraju „velike ribe“. A znate na koga mislim? Nema ih smisla imenovati, jer to već i vrapci na krovu znaju.

Porezna uprava

Pričao mi jedan prijatelj kako je Poreznoj upravi dugovao neki novac. Slali su mu opomene. I to u nekim čudnim intervalima. On je na svaku reagirao, slao mailove i nikad kraja. Pošto je zatvorio tvrtku, ostao je bez novca, jer mu je novac s računa tvrtke „ukrao njegov prvi suradnik“. Sudovao se nekoliko godina na tri razine sudova i sudski se spor nije pomaknuo s mjesta. Zatim ga je počela stiskati Porezna uprava za 10.000,00 kuna. Napisao im je da nema novca da plati taj iznos. Oni su ostali uporni i gotovo ga prisilili da nađe pod hitno jamca i da otplaćuje taj dug. Našao je jamca, sve to ovjerio kod bilježnika i molio plaćanje u 24. rate. Nije ih dobio. Umjesto 24 rate, „bogovi  iz Porezne“ vijećali su na nekom svom odboru i odlučili da to mora biti u 12 rata. Bio je pozvan u Poreznu upravu u Albrechtovoj ulici u Zagrebu da potpiše taj dokument. Kako nije cijepljen, primljen je na porti, e ne u uredu. A budući da je to važno za državu potpisati, potpisao je stojeći, jer na recepciji nema ni stolca ni klupe ni stola za koji bi moglo sjesti. Tada je shvatio da je „nitko i ništa“ za ovu lijepu našu državu. Prijateljici koja ga je čekala pred ulaznim vratima s uzdahom je rekao: „Ah, da barem imam 35 ili 40 godina, ne bih ni trena više ostao u državi za koju nisam ‘nitko i ništa’. Nisam ni sjeo, a kamo li da bi me netko ponudio vodom, sokom ili kavom. Strašno!“

HEP i razni lokalni vodovodi – zaštićeni kao lički medvjedi

Živimo u zemlji koja je u Europi među najbogatijim zemljama pitkom vodom. A tu vodu plaćamo skupo. U Irskoj, pričaju mi prijatelji koji ondje žive, vodu nitko ne plaća. A mi plaćamo razne vode – vodu iz vodovoda, slivne vode, oborinske vode. Sve što pada i teče, makar to bio otopljeni lanjski snijeg. Vjerojatno će uvesti doprinos iliti porez na kišu. Ne daj Bože da vam se smrzne voda u šahtu, ako vam je uz kuću. Ako vam pukne cijev ili vodomjer, potrošit ćete dvije male mirovine za popravak. Prvo „dečkima“ iz lokalnog vodovoda, dakako, preko računa, a onda majstoru redukcijski ventil i postavljane. To će vas koštati preko 1.000,00 kuna. I to nije sve. Dečki iz lokalnog vodovoda odnijet će vam stari polupani vodomjer, koji se više ne okreće i ne mjeri protok vode, i postaviti novi. I za sve to vi ćete biti krivi. Krivi ste zato što se sve to smrzlo i popucalo. Ako ne živite u toj kući stalno, onda vam sljedeća rata za vodu neće biti 50 kuna nego 2.247,00 kuna. Kako su ti „znalci“, iliti žohari u upravi lokalnog vodovoda izračunali da je baš toliko vode iscurilo, nitko vam to neće reći ni napisati. Jesu li to mjerili, kako kažu naši Dalmoši, sićem, ili hamperom ili faktoricom, kak bi rekli Zagorci. Ludilo! Bogovi iz lokalnog vodovoda, dakako, iz sveznajuće uprave sve znaju i, dakako, sve mogu. Pa vam tako bez kompleksa napišu račun-uplatnicu na iznos koji nije nikad manji od 2.000,00 kuna. To je standard u Primorsko-goranskoj županiji, Zagorskoj županiji i svim drugim županijama. Doista, imamo vodovode i uprave koji su bogovi, i zaštićeni kao lički medvjedi. Nitko im ništa ne smije prigovoriti niti ih što pitati. I do njih je također teško doći telefonom. Telefon zvoni, nitko se ne javlja. Morate zvati dok vas ruka ne zaboli.

HEP je slična priča

Sva ta državna poduzeća imaju isti, gotovo identičan stil poslovanja. Kada tražite, kao pravi Zagorac koji voli trsje i podrum, priključak struje na klet, onda vam iziđe na teren neki njihov, HEP-ov stručnjak koji vam stavi brojilo gdje on hoće, a ne gdje vi hoćete. Makar to brojilo bilo i na mjestu da vas zaboli glava. Taj stručko kaže: „Brojilo mora biti vidljivo“. Meni je takav HEP-ov „znalac za estetiku“, lik, htio brojilo objesiti na ogradu terase. Čudak! Upitao sam ga je li u školi učio estetiku. Šutio je. Potom sam mu rekao da je sličan onima iz Plinare, koji su po Hrvatskoj svojim žutim cijevima i brojilima na pročeljima kuća nagrdili vrlo lijepe kuće. Taj HEP-ov diplomirani znalac samo je šutio. Na kraju sam mu rekao i pokazao mjesto gdje će biti to „predivno brojilo“. Ondje, a ne na terasi…! Dakako, budući da uzimate novi priključak, sve morate odmah platiti, čitav iznos priključka. A potom čekati i nazivati da se gospoda pojave. Pametno vam je da uzmete podzemni priključak, jer će vam stup staviti na takvo mjesto da nećete s brijega zbog stupa pred nosom imati nikakav vidik. Osudit će vas da ostatak života svakoga dana gledate njihov drveni stup. Zato sam ja uzeo podzemni priključak. Hahaha.

Poduzetnici i plaće zaposlenicima

U Irskoj plaću možete dobiti na tjednoj ili na mjesečnoj razini. U Hrvatskoj plaću možete dobiti, dio na ruke, a dio preko tekućeg računa. A možete i plaću za mjesec siječanj dobiti u ožujku. Ili vas poslodavac može prevariti pa vam nikad neće dati zasluženu plaću. Tako rade neki poduzetnici, prevare te i – nikome ništa. Nitko te ne štiti. To je postao već „hrvatski standard, ako ne i brend“. Mlade obitelji iz Hrvatske su otišle u Irsku zato što ondje plaću dobivaju na vrijeme, radnika se cijeni i rad pravedno nagrađuje, a napreduje se na poslu po sposobnosti, a ne po podobnosti. A kod nas? Ah, bolje je šutjeti. Shakespeare bi rekao: „Ima nešto trulo u državi Danskoj“. A ja bih rekao da u državi Hrvatskoj ima mnogo truleži, mnogo žohara i tobožnjih znalaca za estetiku i previše poreza, iako su mnogima dali ime doprinos ili nekako drukčije.

Ima li žohara na državnim jaslama

Jedni zbrajaju vaše dugovanje.

Jedni pišu i šalju samo opomene – makar ste već svoj predmet riješili (kažu – kompjuter je izbacio taj podatak).

Jedni predmete stavljaju u ladice.

Jedni traže spise, ako se zagube u tim procedurama.

Jedni protokoliraju.

Jedni su pravna služba.

Jedni ekonomska služba.

Jedni vas mole da ih podsjetite za tri dana što je s vašim predmetom.

Jedni vijećaju o vašoj mogućnosti otplate duga, ali određuju suprotno  vašoj molbi.

Jedni prave shemu kako ćete otplaćivati dug, kada je početak, a kada kraj.

Jedni vode brigu da se za vrijeme pauze – gableca – stvarno nikoga ne prima, pa ni R. Čačića ako bi slučajno došao riješiti dugovanje.

Samo se za portira može reći da je 100% aktivan i zaposlen. On „bogec“ ne stigne ni pročitati 24SATA kao svoje obvezno štivo.

I onda netko kaže da je u „Lijepoj našoj loše“. Ma nije, barem portirima, jer su stalno u kontaktu s ljudima i svašta vide i čuju.

Vlatko Štrok/Hrvatsko nebo