H. Hitrec: Ustajte prezreni na svijetu! Revolucija! Internacionala!

Početkom ožujka 2022.

Hladna fronta sa sjeveroistoka, vijesti s ukrajinske fronte gotovo bez slike, kao da se nitko od mladih reporterskih i snimateljskih lavova ne usuđuje dalje od Lavova. A tko će im zamjeriti. Prošla su vremena lederera. Granica je blizu, ako Rusi nahrupe još ima vremena za povlačenje u istom smjeru kojim je već prošlo milijun i pol ukrajinskih žena i djece, izbjeglica koje izazivaju simpatije i sućut ne samo zato što bježe iz svojih domova u nepoznato, u tuđinu, nego i zato što u cijeloj toj strašnoj nevolji izgledaju solidno i djeluju ponosno, nema krike i vike, čupanja kose, vrištanja u kameru. Tek poneka suza na lijepom, njegovanom licu, tu i tamo šminka netom popravljena, zimska odjeća vrlo “zapadna”, drže do sebe i svoga dostojanstva, drže u naručju djecu ili ih vode za ruku, a i djeca djeluju kao da su upravo izašla iz nekoga švicarskog vrtića. Doduše umorna, pospana, a kako i ne bi. Slijevaju se tako plave Ukrajinke na zapad, s djecom i plišanim medvjedićima, Poljaci i Slovaci dočekuju ih lijepim riječima i autobusima, čekaju ih na granici i Ukrajinci koji su odavno bili krenuli na zapad za zaradom i sada prihvaćaju nesretne obitelji. Možda nije uputno s ljudskoga stajališta, ali jest činjenica da ta djeca imaju više sreće od ruske koja su, zajedno s majkama, završila u zatvorima ili pritvorima nakon uhićenja na trgovima ruskih gradova, na prosvjedima. Tu smo sliku vidjeli, začudo, i ostaje u pamćenju. Uhićena djeca, vjerojatno – reći će Zaharova ili tko sličan – jer su širila proukrajinsku promidžbu, a možda i špijunirala u korist Zelenskog. Neka još nisu ni progovorila, ali kada plaču, a malena djeca plaču otvorenih usta, vidi im se ukrajinski jezik. Za to vrijeme dobro napudrani Putin, tapeciran steroidima, ibermenšovski bešćutan i uvjeren u svoje poslanje ponavlja zahtjeve Ukrajini koju drži svojom gubernijom, da bude neutralna, da se demilitarizira, ostane, znači, na milost i nemilost moskovita i kagebeovaca koji će zatim uvesti policijski teror i izdvajati one na koje proruski simpatizeri pokažu prstom, kao što je bilo u Vukovaru, a izdvojeni će nestati u jamama ili sibirskim logorima već spremnim za prihvat, da, u Sibiru koji su za račun Rusa u ne tako davnoj povijesti osvojili baš Ukrajinci. Premda je već prije invazije govorio da je Ukrajina slučajna država bez povijesnog ili drugog kakvog identiteta, nakon što zaposjedanje Ukrajine ne ide željenim tempom, Putin se opet javlja prijeteći Ukrajini da je dovela u pitanje svoju državnost, što je imbecilno. Ako joj je državnost, po Putinu, upitna i u stvari nepostojeća, kako ju onda može izgubiti.

Koliko se može vidjeti na terenu (iako uglavnom ne vidimo slike) Putin je odlučio povući granicu na Dnjepru, s tim da istočnu Ukrajinu zauvijek vrati u SSSR, oprostite, u Rusku federaciju, osvoji južnu Ukrajinu i ostatak zapadne odvoji od Crnoga mora (u čemu mu još treba Odessa , krvava Odessa, sjetimo se). “Državnost” o kojoj govori svela bi se na kopnenu zapadnu Ukrajinu s Lavovom kao glavnim gradom – i to je ono o čemu tiranosau-rus govori, o tom ostatku koji bi, ako mu se ostalo ne prepusti na vrijeme, mogao također “ostati bez državnosti”.

Ukrajina se bori, i to je jedino dobro u cijeloj nesreći. Ukrajina ne će biti pokorena. Prije će Dnjepar poteći uzvodno, prije će Anka Mrak plesati crnoga labuda u “Labuđem jezeru”, prije će se Plenković u suzama rastati s Pupovcem, prije će delije pjevati s Thompsonom nego što će ukrajinski narod pristati da bude pokoren. Pa ako je prije agresije možda i bio manjim dijelom heterogen, sada se probudio duh Majdana, ali i stari kozački glas iz davnih i ne tako davnih vremena, pa se može reći da su Ukrajinci nacionalno potpuno sazreli u svega desetak dana, što je najveća Putinova zasluga, kao što je Milošević nezajažljivom bezobzirnošću u agresiji na Hrvatsku u kratko vrijeme nacionalno osvijestio i mnoge od onih Hrvata koji su bolovali od jugoslavenskih virusa i srbofilije. Na žalost ne i sve.

A da umnih bolesnika (ha) ima, dokaz nađoh u tiskanom razgovoru s nekim gospodinom za kojega nisam čuo, a niste ni vi, ali je na tri stranice dnevnih novina nekidan predstavljen hrvatskoj publici kao jedan od najznačajnijih filozofa “s ovih prostora” (kojih prostora ?). Gospodin se zove Buden. Potražio sam podatke, znači devedesetih je radio za Arkzin (ako se te protuhrvatske tiskovine još tko sjeća), a te devedesete opisuje kao najcrnju reakcionarnu regresiju, što i ponavlja u rečenom intervjuu, drugim riječima. Razgovor inače počinje posve u skladu sa svima koji osuđuju Putinovu invaziju, kaže da je Putin samomu sebi pucao u nogu, da je carev horizont sveden na carističku imperijalnu nostalgiju i da će car izgubiti, ali se u potpitanjima intervjuirani mudrac otvara, relativizira (“dijelovi Ukrajine mogli bi biti doživljeni kao neka vrst ničije zemlje”), no slaže se i s (ne samo) mojom tezom o Putinu kao stvarnom ujedinitelju Ukrajine. Do sada je, znači, sve u redu, ali slijedi ulomak o revoluciji koja može sve riješiti (valjda i slučaj kontrarevolucionara Putina i njegove ultradesničarske klike, kako ju naziva Buden). I to bih shvatio kao pozivanje ruskoga naroda da ustankom ili narančastom revolucijom ili kako god svrgne podivljaloga despota, ali taj Buden naglo prelazi na drsku i opaku “diskreditaciju pojma revolucije u režiji zapadnoga kapitalizma” i na kraju se upušta u hrvatsku povijest i historiju rasapa Jugoslavije na temelju svoje teze da je referendum u Hrvatskoj 1991. bio sredstvo – ratne propagande. Ide i dublje, do Jelačića, “habsburškoga vazala koji je ognjem i mačem satirao sve što je imalo veze s onim što danas razumijemo pod demokratskim, evropskim vrijednostima”. Tko je tako pisao o Jelačiću u realno vrijeme? Pa Marks, Jelačićev suvremenik, koji je štoviše zahtijevao da se mali narodi poput hrvatskoga izbrišu s lica Zemlje, jer su – između ostalog – smetnja njegovoj viziji revolucije. Današnjem filozofu B. , inače po vlastitom priznanju “nacionalno neopredijeljenom” (oh kako to lijepo zvuči) teško bi bilo objasniti da je upravo Jelačić bio pristaša tih demokratskih, europskih vrijednosti koje barem na papiru poštuju samoodređenje, slobodu, jezičnu raznolikost itd., da je Jelačić bio čovjek sa sabljom koji je, makar i u okviru Monarhije, želio ostvariti Zahtijevanja naroda , a ta su zahtijevanja baš na crti koju bi B. , da ima nešto znanja, mogao prepoznati kao revolucionarnu (za to doba). A što je Jelačić jahao protiv navodne “mađarske revolucije”, i nije bilo nego preventivni otpor očitim imperijalnim pretenzijama Kossutha i kompanije koji “nisu vidjeli Hrvatsku na zemljovidu”. Da su u tom trenutku uspjeli ne bi bilo moguće nastaviti kontinuitet hrvatske državnosti, koji je na trenutak prekinut tek u monarhističkoj Jugoslaviji. Niti bi vjerojatno bilo hrvatske države devedesetih prošloga stoljeća. Zatim se B. vraća toj, najnovijoj povijesti i objašnjava kako je došlo do “rušenja Tuđmanova režima” i konačnog uklanjanja Miloševića (sve je to isto, sugerira B.). Elem, Zapad (ili zapad) je osnovao revolucionarne timove u liku srpskog Otpora, a oni su, utrenirani i opskrbljeni novcem, postali “svjetski eksperti za revolucije “i djelovali od Indije i Irana do Ukrajine i Palestine. Ništa nisu učinili, samo zlo, sugerira B., posebno u Srbiji i Hrvatskoj. Zašto su “omanuli”, objašnjava B. , jer nacionalistički režimi odlično funkcioniraju i bez Tuđmana i Miloševića. Eto, zna filozof , svi su oni jednaki, i onda i sada.

Vraća se zanimljivi B. B. u Rusiju, konstatira da su boljševici Putinovi neprijatelji jer su srušili ruski imperij, a Lenjin ozakonio homoseksualce i legalizirao abortus.

U svemu, B. B. napokon izravno kaže da Putina može srušiti samo neki novi Lenjin i boljševici, a ne netko iz sadašnje careve kamarile. Ti novi stari boljševici danas trebaju Rusiji. Rusiji treba revolucija sa svim pripadnim (joj) revolucionarnim nasiljem koje fizički uklanja Putina i čitav sustav oligarhijskog kapitalizma, pozivajući “ugnjetene čitavoga svijeta da joj se pridruže”.

Ustajte prezreni na svijetu! Revolucija! Internacionala! Znači, zazivanje svjetske komunističke revolucije. Ujedno, valjda, i komunističkoga gladomora u Ukrajini, što već ionako (sve više) provodi kontrarevolucionar Putin, ali će boljševici biti još agilniji. Em ti filozofa, “jednoga od najznačajnijih s ovih prostora”, protiv zločinca zaziva zločince većega kalibra.

Inače, razgovor s velikim filozofom objavljen je u podlistku kojemu je navodno urednik onaj lik kojega sam u prošloj kolumni označio kao oznaša. Pa se potvrdilo. Moram doznati tko je vlasnik te tiskovine, ha, posve sam neinformiran.

Ima još!

Ispod ratnoga radara

Negdje svršetkom veljače, oko Međunarodnoga dana materinskoga jezika, čuo sam prvi glas da je davni san orjunaša u hrvatskoj kulturi napokon dosanjan, da se, znači, ostvaruje Hrvatska kakvu su sanjali. Hrvatska bez hrvatskoga slova, odnosno “Hrvatskoga slova”, jedinoga tjednika za kulturu u samostalnoj hrvatskoj državi, godinama namjerno i zlonamjerno iscrpljivanog sve manjim dotokom novčane potpore, te nije čudo da se poslije dugogodišnjeg upravo ukrajinskog otpora morao ugasiti. O tome sam već ponešto pisao, a na karminama sam potom bio u turobnom ozračju polumračne dvorane i uredništva podno Nacionalne i sveučilišne knjižnice u kojoj se čuvaju i književna djela mnogih od onih koji su karminama nazočili. Sve što je od pokretnina HS imao (nekretnina nije, vječni podstanar u 27 godina života) umotano u pakete koji će, čujem, naći utočište iznad Krbavskoga polja, prazne police, vonj smrti. Usred tog ispraćaja dijeli se fotokopija naslovne stranice prvoga broja Hrvatskoga slova, s datumom 28. 4. 1995., preko polovice stranice slika Gospića, grada na bojišnici, piše, a uz sliku najave napisa i autora koji u tom prvom broju novorođenoga djeteta objavljuju: Petar Šegedin, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Nedjeljko Fabrio, Boris Biletić, Veljko Barbijeri, Željko Olujić i potpisnik ove rubrike s oduljim člankom “Grijeh hrvatske državnosti”.

Za povijest: glavni urednik Dubravko Horvatić, zamjenik Mile Pešorda. Urednički kolegij: Ivan Božićević, Želimir Ciglar, Ljiljiana Domić, Pajo Kanižaj, Jagoda Martinčević, Mile Pešorda i Mario Sabljić. Tako je nekad bilo, sad se spominjalo.

Ispod ratnoga radara (2)

U Kazalištu Trešnja (tada Malo kazalište Trešnjevka) praizvedena je 15. 2. 1972. predstava Bajka o kneževiću Sveborgu i Svarožici Sunčici, prva javna i uspješna pojava trojca Senker-Škrabe-Mujičić. Ove su godine, znači, proslavili pedesetu obljetnicu početka neobične i plodne suradnje koja je trajala do 1984. i značila ugodno osvježenje hrvatskoga glumišta, s nizom dramskih djela (15 na broju) sve jednim boljim od drugoga. Dvojaca je bilo u književnosti, pa i u dramskoj, ali je trojac iznimna pojava, i samo autori znaju kako su surađivali i što je u svemu čiji prinos. Rasni humoristi i satirici, poznavatelji i ljubitelji teatarskih tajna, stvorili su, po riječima jednoga od njih, Tahira Mujičića, nacionalno neustrašivo kazalište.

Pepoznali su se, kaže kronika, negdje polovicom šezdesetih kao studenti komparativne književnosti (iz kojega su studija proizašli mnogi nacionalno neustrašivi, na žalost i neki ustrašivi), pa krenuli u život.

Spomenuta prva pojava u Trešnji imala je ova imena: Drago Mlinarec, Mladen Vasary, Kuzma Kovačić (!) ,Marijan Hanžeković (!), Zoran Parać, Lelija Ricijaš, Krešo Skozret i Ivica Kiš.

Nakon rasapa trojca osamdesetih, svaki je autor pošao svojim putem. Nino Škrabe je ostao vjeran živom, neustrašivom kazalištu, njegova su djela izvođena (i izvode se) na mnogim pozornicama, a u Jastrebarskom ima i svoje kazalište, Kazalište Škrabe.

Kemal Mujičić

Nekako u vrijeme rečene obljetnice umro je jedan drugi Mujičić, Kemal, na čiju se smrt nitko od “službenih” glasila nije ni osvrnuo. Nepravedno, jer je Kemal dugo bio slikovitim sudionikom kulturnoga života u Zagrebu, književnik, autor desetak knjiga, pjesnik i prozaist. Njegov roman “Pet litara benzina” ostaje kao upečatljiv iskaz posttraumatskih nevolja jednoga naraštaja.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo