Vladimir Trkmić: Povijesno prigušivanje crkvene autekefalnosti – samostalnosti

Ratno razapinjanje vjernika i ukrajinskih Crkava

Vjera u Ukrajini ima veliko značenje.

Kršćanstvo je ostavilo vrlo velike tragove i utiske kroz duži vremensko povijesni period jer je srednjovjekovni Kijev bio veliko kršćansko središte slavenskog i europskog svijeta iz kojeg se kršćanstvo širilo više od 4. stoljeća, posebno prema sjeveroistoku Europe.

Pokrštavanje

Prije širenja kršćanstva srednjovjekovna Ukrajina je bila dom mnogih poganskih vjerovanja starih Slavena i pridošlih Gota naseljenih na širim ukrajinskim prostorima, a ta su vjerovanja gotovo posve potisnuta u 10. stoljeću odnosno nakon 988. godine kada je kršćanstvo prihvaćeno kao službena religija. Nakon tog čina Ukrajina je u sljedećem razdoblju obilježena velikom tradicijom kršćanske kulture s velikim brojem crkava, samostana i crkvenih prosvjetitelja izravno povezanih s Bizantom.

Ukrajinska pravoslavna Crkva

Ukrajinska pravoslavna Crkva stvorena je 988. godine službenim pokrštavanjem Kijevske Rusi te sve do 15. prosinca 2018. nije bila jedinstvena što je posljedica vrlo burne ukrajinske povijesti u kojoj je Crkva imala često i političku ulogu. Dio Ukrajinaca u Rusiji odnosno ukrajinskih crkvenih dužnosnika također je imao vrlo veliku ulogu u razvoju Ruske pravoslavne crkve koju su doživljavali kao vlastitu u sklopu izgradnje jedinstvenog Ruskog Imperija. Ukrajinsko pravoslavlje je do 15. prosinca 2018. bilo podijeljeno između tri odnosno dvije glavne pravoslavne Crkve: Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije okuplja najveći broj ukrajinskih vjernika, a reformirana je uspostavljanjem neovisne Ukrajine. Ima velike simpatije i pretendira zauzeti čelno mjesto Crkve u Ukrajini. Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije druga je po broju okupljenih vjernika i autonomna sljednica Ruske pravoslavne crkve iz razdoblja Sovjetskog Saveza. Do 2018. je bila jedini službeni predstavnik među ostalim Pravoslavnim crkvama. U svojim redovima okuplja višemilijunsku rusku manjinu u Ukrajini. U Ukrajini također živi veliki broj vjernika koji ne priznaju ni jednu pravoslavnu Crkvu. To je posljedica velike politizacije u crkvenim redovima i čestog pritiska Ruske pravoslavne crkve koja se već stoljećima iz političkih razloga protivi uspostavljanju posve neovisne, jedinstvene i međunarodno priznate Ukrajinske pravoslavne crkve. Posebno mjesto u ukrajinskoj crkvenoj povijesti zauzima Ukrajinska grkokatolička crkva koja je zadržala autohtoni ukrajinski crkveni identitet i pretendira na mjesto čelne crkve u Ukrajini. Po svom velikom broju crkvenih institucija nalazi se na drugom mjestu.

Rusko-ukrajinski crkveni odnosi

Ukrajinska pravoslavna crkva do danas nije razriješila pravno-politička pitanja s Ruskom pravoslavnom crkvom koja se protivi njezinoj samostalnosti. Razlog tim nesuglasicama nalazi se u vrlo složenoj povijesti i činjenici da je Ukrajina više stoljeća bila rusko-carska i potom rusko-sovjetska kolonija. Posebno je problematično razdoblje u 16. stoljeću kada su Ukrajinci prešli na katoličanstvo i prihvatili autoritet Rima jer je Carigrad pao u ruke Turcima. Dodatan problem stvorila je Ruska pravoslavna crkva koja je ukrajinske grkokatolike u 17. počela preobraćivati na Pravoslavlje te je navodno «nelegalno» preuzela nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom koja je do Brestske crkvene unije bila posve neovisna, jedinstvena te odgovorna jedino Carigradskoj patrijaršiji i potom Vatikanu. Ti su postupci doveli do toga da su se Ukrajinci u 18. stoljeću u sklopu Ruskog Imperija masovno okretali od nove rusificirane Crkve na prostorima Ukrajine koja je često zagovarala jedinstvo s Rusijom i potpuno ukidanje prethodno dogovorene ukrajinske autonomije. U Ukrajini se često napominje činjenica da je 1686. godine Carigradska patrijaršija pod turskim okupacijskim pritiskom nelegalno prepustila svoju nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom u Kijevu i svom Rusi-Ukrajinom jurisdikciji mlađe Moskovske patrijaršije, odnosno danas Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Nisu se još razriješile pravno-političke nesuglasice između Ukrajinskih crkvi Kijevske i Moskovske patrijaršije. Jedna od njih zastupa stajališta potpune neovisnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, a druga autonomiju u sklopu Ruske pravoslavne crkve. Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije smatra se i dalje direktnim nasljednikom Kijevske crkve Sv. Volodimira uspostavljene u 10. stoljeću pokrštavanjem Kijevske Rusi i Ukrajine (sinonim za kršćansku maticu Kijevske Rusi). U kršćanskim istočnoslavenskim krugovima staru Kijevsku Rus’ dovode u izravan kontakt s današnjom Ukrajinom što je od izuzetnog značaja za poglavara Ruske pravoslavne crkve. Autoritet Crkve u tradicionalno jakoj kršćanskoj zemlji Ukrajini koristi se često kao političko sredstvo pri postizanju određenih ciljeva što pogoduje jačanju ateizma i nakon sloma SSSR-a. Ukrajinci u Rusiji također su kroz povijest imali poseban značaj kada je u pitanju razvoj Ruske pravoslavne crkve što danas dodatno komplicira postojeće stanje.

Ukrajinska grkokatolička Crkva

Ukrajinska grkokatolička Crkva (ukr. Українськагреко-католицькацерква (УГКЦ)), također poznata kao Ukrajinska katolička Crkva; jedna je od izravnih sljedbenica srednjovjekovne Ukrajinske Crkve osnovane prihvaćanjem kršćanstva u Ukrajini odnosno Kijevskoj Rusi 988. godine. Spada među vodeće katoličke Crkve u Europi i ujedno je najveća Katolička Crkva prema bizantskom crkvenom obredu, direktno odgovorna Svetom ocu u Vatikanu. Po broju crkvenih institucija u Ukrajini odmah slijedi Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu. Ukrajinska katolička Crkva ima ured u Vatikanu, u njemu trenutačno predsjeda Svjatoslav Ševčuk (prethodnik je kardinal Ljubomir Husar); generalni nadbiskup Kijeva-Galiča i cijele Rusi (Ukrajine). Radi burne povijesti Crkva danas ima svoje brojne filijale među dijasporom širom svijeta, posebno u Poljskoj, Kanadi i SAD-u. U Ukrajini živi oko 6 milijuna grkokatolika što ih čini manjinom među većinom građana pravoslavne vjeroispovijesti, ali Ukrajinska katolička Crkva ima izrazito veliki broj svojih posve neovisnih institucija u Ukrajini i svijetu što ju stavlja na predstavničko mjesto.

Ukrajinska grkokatolička crkva Sv. Jurja u iseljeništvu, SAD

Ukrajinska katolička Crkva smatra se tradicionalnom ukrajinskom Crkvom koja je prihvatila nadležnost Svetog Oca u Rimu nakon pada i degradacije Crkve u Carigradu tijekom 15. i 16. stoljeća. Kao rezultat dogovora između ukrajinskih crkvenih poglavara i Svete stolice u Rimu, 1596. stvorena je Brestska crkvena unija. Tim činom svi Ukrajinci zajedno s Bjelorusima prihvatili su nadležnost Rima, ali su zadržali vlastiti bizantski crkveni obred i druga zatražena prava. Gubitak ukrajinske autonomije na prijelazu sa 17. na 18. stoljeće učinio je Ukrajinsku crkvu nasilno podređenu Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. Carigrad je izgubio crkvenu važnost, Rim se udaljio s prostora barokne Ukrajine zbog sve jačeg pritiska vlasti u Moskvi odnosno Sankt Peterburgu koji su počeli realizirati ideologiju Treći Rim. Tom ideologijom Moskva je pretendirala postati treći Rim i zauzeti vodeće mjesto među svim istočnoslavenskim vjernicima i njihovim crkvenim institucijama.

Ukidanje autonomije

Ukrajinska grkokatolička crkva “Hrista Carja“ u iseljeništvu, Bosna i Hercegovina

Ukrajina se u sljedećem razdoblju, krajem 18. stoljeća, susreće s potpunim ukidanjem crkvene autonomije. Ukrajinski grkokatolici ponovno se nasilno prepisuju na pravoslavne vjernike. Ukrajinska katolička Crkva seli u ilegalu i ondje nastavlja svoj rad gdje okuplja veliki broj raseljenih Ukrajinaca. U Ukrajini koja se gotovo cijela nalazila u sklopu Ruskog Carstva (izuzev njezinog krajnje zapadnog dijela koji se nalazio u sklopu Austrijskog Carstva). Ukrajinska katolička Crkva kao tradicionalna crkva Ukrajinaca posve je ukinuta do 1875. godine. Ukrajinska katolička Crkva tim je činom nastavila funkcionirati isključivo u dijaspori i Austrijskom Carstvu. Svi ukrajinski grkokatolici koji su ostali na ukrajinskom teritoriju u Ruskom Carstvu prešli su prisilno na pravoslavnu vjeru i prihvatili nadležnost Ruske pravoslavne crkve. Ukrajinski narod ovdje se počeo udaljavati od Crkve koja je propagirala ukidanje ukrajinske autonomije. Ostalih 20 posto ukrajinskih grkokatolika zadržali su svoju vjeru do danas isključivo jer se nisu našli u Ruskom Carstvu. Ukrajinska katolička Crkva u istočnoj Ukrajini nikada se više nije oporavila i vratila pod protektorat Rima. Kao rezultat svih političkih represija danas u Ukrajini djeluju četiri jake Crkve, no samo se Ukrajinska grkokatolička crkva i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva (osnovana u 20. stoljeću) smatraju autentičnim ukrajinskim crkvama. Uz dvije navedene, u Ukrajini također djeluju Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije i Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije. U posljednjoj Crkvi većinu vjernika čine etnički Rusi koji u Ukrajini broje oko 8 milijuna ljudi.

Od vremena SSSR-a do danas

U Sovjetskom Savezu Ukrajina se suočila s velikim pritiskom ateističkih uvjerenja što se odrazilo na cijelu populaciju, posebno u jugoistočnoj Ukrajini. Državna istraživanja Razumkov centra iz 2003. ukazuju da religijska uvjerenja ima 75.2% ukrajinskih građana, dok 21.9% nije religiozno te se smatraju ateistima. Oko 37.4% ukrajinskih vjernika različitih vjeroispovijesti redovito prakticira vjerske običaje. Prema službenim podacima iz 2011. godine u Ukrajini je registrirano 33.977 crkava i religijskih organizacija. Preko 97% registriranih vjerskih zajednica u Ukrajini su kršćanske, a oko polovica njih je pravoslavne tradicije. Druga polovica je podijeljena između katolika i protestanata (manji broj). Prema neslužbenoj definiciji tradicionalnim ukrajinskim Crkvama pripadaju one pravoslavnog, grkokatoličkog i rimokatoličkog statusa, zatim Armenska religijska zajednica, i do jedne mjere luterani, kalvinisti (reformatori), baptisti, pentekostalci i adventisti. Ukrajinska pravoslavna Crkva (Moskovske patrijaršije) ima 12.251 registriranih vjerskih jedinica. Oznaka Moskovska patrijaršija nije službeni naziv te Crkve već se neslužbeno navodi označavajući time specifičan povijesni status u odnosu na Rusku pravoslavnu Crkvu. S 4508 registriranih vjerskih jedinica, druga po redu je Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije. Prema posljednjim istraživanjima, ova crkva okuplja najveći broj vjernika u Ukrajini. Treća po veličini je Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva s 1227 registriranih vjerskih jedinica. Uz pravoslavne Crkve, vodeću Crkvu u Ukrajini predstavlja Ukrajinska grkokatolička Crkva s 3825 registriranih vjerskih jedinica. U tom crkvenom ogranku registrirano je 2.424 svećenika. Rimokatolička Crkva u Ukrajini ima 1081 registriranih vjerskih jedinica (od toga 909 župa) i 579 registriranih svećenika. U Ukrajini djeluje 2.705 registriranih vjerskih jedinica protestantskog usmjerenja odnosno 1595 onih s evangeličkim usmjerenjem. U bitno manjem omjeru u Ukrajini djeluju i druge vjerske zajednice, između ostalih i one židovskog, islamskog i budističkog uvjerenja.

Ukrajinska rimokatolička Crkva

Ukrajinska rimokatolička crkva ili Rimokatolička crkva u Ukrajini je peta po veličini crkva u Ukrajini, dio velike Rimokatoličke crkve sa sjedištem u Rimu, odnosno Vatikanu. Crkvu trenutno predvodi nadbiskup Mieczysław Mokrzycki sa svojim sjedištem u gradu Lavovu. Prema određenim statistikama u Ukrajini je sve do osamostaljenja prebivalo najmanje 8% građana rimokatoličke vjeroispovijesti. Danas u Ukrajini živi svega oko 1 milijun ukrajinskih građana rimokatoličke vjeroispovijesti. Crkva ima posebno kvalitetnu suradnju sa sestrinskom Ukrajinskom grkokatoličkom crkvom.

Osnovne značajke

Rimokatolička crkva u Ukrajini je prisutna već u 14. stoljeću postepenim razvojem poljske kolonizacije. Posebno je ojačana u sklopu Poljsko-Litavske Unije na prijelazu s 15. na 16. stoljeće. Prema službenim podacima iz 2007. godine u Ukrajini ima 905 rimokatoličkih zajednica, 88 rimokatoličkih samostana, 656 rimokatoličkih crkvenih službenika i 527 rimokatoličkih svećenika. U Ukrajini postoji ukupno 787 rimokatoličkih katedrala i crkvi, a manji dio njih je u fazi obnove i izgradnje. Također postoji 8 visokih rimokatoličkih institucija i preko 551 obrazovnih ustanova.

Početak ratnih stradanja

Obraćanje Njegovog Blaženstva mitropolita kijevskog i cijele Ukrajine Onufrija vjernicima i građanima Ukrajine.

Draga braćo i sestre! Vjerni našoj Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi!

Kao poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve, obraćam se svim građanima Ukrajine. Nevolja se nadvila. Nažalost, Rusija je pokrenula vojne operacije protiv Ukrajine i u ovo sudbonosno vrijeme pozivam vas da ne paničarite, da budete hrabri i da pokažete ljubav prema svojoj domovini i jedni prema drugima. Pozivam vas, prije svega, da pojačate pokorničku molitvu za Ukrajinu, za našu vojsku i naš narod, molim vas da zaboravite međusobne svađe i nesporazume i da se sjedinite s ljubavlju prema Bogu i našoj Domovini. U ovom tragičnom trenutku izražavamo posebnu ljubav i podršku našim vojnicima koji čuvaju, štite i brane našu zemlju i naš narod. Neka ih Bog blagoslovi i čuva! Braneći suverenitet i integritet Ukrajine, također apeliramo na predsjednika Rusije da odmah zaustavi bratoubilački rat. Ukrajinski i ruski narod izašli su iz Dnjeparskog krštenja, a rat između tih naroda ponavljanje je Kajinova grijeha, koji je iz zavisti ubio vlastitog brata. Takav rat nema opravdanja ni pred Bogom ni pred ljudima. Pozivam sve na zdrav razum koji nas uči da naše ovozemaljske probleme rješavamo u međusobnom dijalogu i međusobnom razumijevanju, i iskreno se nadam da će nam Bog oprostiti naše grijehe i da će Božji mir zavladati na našoj zemlji i u cijelom svijetu!

+ Onufrije,

mitropolit kijevski i cijele Ukrajine

Predstojatelj Ukrajinske pravoslavne crkve

Hegemonija

Prevlast ili posuđenica hegemonija (iz starogrčkog: hegemon “vođa”) odnosi se na dominaciju ili prevlast jedne države, etničkog korpusa u organizaciji ili sličnim čimbenicima na području politike, vojske, gospodarstva, vjere i/ili kulture.U usporedbi s hegemonom (ostvariteljem hegemonije), ostale osobe imaju samo ograničene mogućnosti praktično sprovesti svoje ideje i interese. Teorijske ili pravne mogućnosti mogu postojati, ali provedba često pada zbog mogućnosti utjecaja i ovlasti hegemona.

Hegemonija u višenacionalnim državama

Jedan od značajnih razloga za nezadovoljstvo djela pučanstva i koji je suodgovoran za raspad višenacionalnih država kao primjerice Austro-Ugarske, Sovjetskoga Saveza, Jugoslavije je predstavljala hegemonija tada većinskih naroda.

Umjesto zaključka

Izgleda da sve što se događa danas u strahovito brutalnom ratu u Ukrajini, ima svoju povijesnu pozadinu širitelja hegemonije i onih koji spašavaju neovisnost Ukrajine u svakom pogledu. Brutalna invazija je pokazatelj nepoštivanja sloboda pojedinaca, naroda i pripadnosti onoj drugoj Crkvi. Bilo bi šteta da taj rat bude vođen i završen sa bilo kojom hegemonijom, prevlašću, jednih nad drugima. Dao Bog da ratna stradanja i razaranja brzo završe i da se normalizira život u Ukrajini.

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo