Svršetkom veljače 2022.

Hladno, vjetrovito ,orkanski udari, zašutjele ptice pa i rugalice, osobito one koje su se rugale “paničarima” i tumačile da rata u Europi ne će biti jer je ovo 21. stoljeće. A po čemu je to stoljeće tako iznimno, plemenito i humano da u njemu ne može biti rata? Jesu li se ljudi promijenili, jesu li postali mudri, miroljubivi i neskloni nasilju? I to u samo dvadeset godina, je li, ovoga dirljivoga stoljeća nasuprot krvavom dvadesetom. Nisu, i bilo bi čudo Božje da jesu, prekinula bi se tradicija divljaštva, terora i suludih diktatora, pa ako neke zemlje zastanu u opisanom razvoju čovječanstva, nađu se druge privržene ratnoj baštini i nametanju moći manje moćnim susjedima. Za početak. Ako uspiju, idemo dalje, prema susjedima već poraženih susjeda.

Invazivna je Rusija prekršila sve moguće međunarodne krhke norme, ali i zakon o autorskim pravima. Slobodan Milošević je doduše mrtav, ali će Putin prije ili poslije platiti masnu kaznu za kršenje autorskih prava makar i Miloševićevim nasljednicima, bilo biološkim, bilo ideološkim (Vučić), jer ovo što se događa u Ukrajini od stavke do stavke, od riječi do riječi i slike do slike, čisti je plagijat, uključujući i takve detalje kao što je gaženje osobnoga vozila tenkom. Da ne govorimo o cjelini, o dvije proruske SAO krajine kojima u mirnodopskom pohodu stiže pomoć iz Beograda, oprostite iz Moskve, a zatim združene snage srpskoga sveta, ispričavam se, ruskoga sveta, razaraju gradove po vasceloj Hrvatskoj, hoću reći Ukrajini. Razlozi su mnogi, od težnje za opstankom Jugoslavije (velike Srbije) no da, SSSR-a ili barem ruskoga carstva, to jest Dušanova carstva, ako je moguće i malo šire. Protivnici, znači žrtve agresije nazivaju se istim, prežvakanim imenima, poput nacionalista, antisemita, hunte, kukaca, nacista, bandita, genocidnih tipova koji bi htjeli nad odmetnutima “obaviti Oluju”. U Moskvi sjedi čovjek beskrupulozan kao i Slobodan, tipičan diktator načeta uma i krivih procjena. Za razliku od srbijanskoga (ipak neka razlika) vlasnik je ključeva za pokretanje nuklearnoga rata, što situaciju čini kompleksnijom i Zapad ne može pomoći Ukrajini koliko bi htio, kao što je recimo zdušno pomagao Hrvatskoj putem prodavača sladoleda i slanja lijekova kojima je istekao rok. Ima, međutim, jedna povoljna vijest za Ukrajinu – ona ne treba međunarodno priznanje, jer je već priznata, ali joj ni to ne pomaže. Ima i nešto više ljudi od Hrvatske, premda samo četrdeset milijuna naprama naših četiri, s tim da smo se mi borili iznad svoje razine, što bi rekao Jamogu ( u drukčijem kontekstu) pa se činilo da nas ima barem dvadeset milijuna. Ili se barem Srbijancima tako činilo.

Ne može se reći da Putin nije imao sličnu pripremnu, poviješću potkovanu fazu u ideji Svi Rusi u jednoj državi, pa makar i nisu Rusi, razdoblje teorijskoga promišljanja, ha, prije praktične agresije, znači krivotvorenje historije pri čemu se Kijevska Rus predstavlja kao središte ruske države, što Vikinzi nikako nisu potvrdili, a ni Slaveni kojima su zavladali, ne bi ni Volodomir Veliki ni Jaroslav Mudri, pa ni nadalje u novomu vijeku kozački hetman Hmeljnicki koji je ipak učinio kobnu pogrešku Perejaslavskim ugovorom na koji se sada (između ostaloga) pozivaju u Moskvi, i tada su počeli problemi ukrajinskoga naroda prozvanim potom maloruskom sastavnicom velikorusa i velikoruske države, uz bjeloruse kao treće oko. Ovih dana možemo gledati nizanku o Katarini Velikoj, koja je navodno žderala muškarce, ali sigurno i susjede, pa je Ukrajina izgubila i autonomiju, a stotinu godina poslije i jezik, zabranjen 1781. Što se događalo u dvadesetom stoljeću, znate i sami. Putin rado govori da ova 2022. nije 1917. kada se raspala carska Rusija, a uspravila Ukrajinska republika, nego je ove godine baš obratno, misli on. Da ne budem dosadan, povijest je zamorna i kada nije krivotvorena, ma baš su boljševici opet uskrsnuli Ukrajinu, tumači Putin, i u tom uskrsnuću umorili glađu milijune Ukrajinaca. Od toga su trenutka preživjeli Ukrajinci ljubitelji sestrinske Rusije, a ako sada stvari pođu po zlu, a pošle su, opet će zavladati glad u Ukrajini, a tajnik UN držati besmislene i dvosmislene govore kao nekidan. Kako god, stradat će i ukrajinski i ruski narod, a kada stradanja i jednih i drugih prijeđu granicu – Putin bi mogao završiti kao Ceausescu (ili Milošević), što će razumjeti u zadnjim minutama života koji je mogao i drukčije završiti da sitni tajni agent nije počeo patiti od neronovskoga sindroma. Ma tko bi odolio kada mu se otvaraju velika zlatna vrata, a on ulazi trijumfalno na pozornicu, praćen pljeskom građana pokornih i njegovom milošću postavljenih na položaje s kojih se može štošta prigrabiti. Tko bi odolio kada sjedi kao učitelj za katedrom, u razmaku znatno većem od capakovskoga, i sarkastično pogledava ruske oligarhe, ne bi li vidio da mu koji od njih oponira, a podređeni mucaju u strahu da ne završe s metkom u glavi. Znaju s kim imaju posla: drčni kagebeovac, inteligentniji od svoje fizionomije, razumio je bio u trenutku rasapa SSSR-a da je jedina vitalna i uglavnom sačuvana organizacija upravo KGB, te se nakon Jeljcina prirodno naslonio na nju i svoje drugove koji su nastavili djelovati kako su već bili naučili, s tim da je neke od njih, sklonije gospodarskim trikovima, poslao u poslovne vode i omogućio im da se bogate, što su novi boljari dobro iskoristili, ali i čuvali glavu znajući gdje su granice i gdje je njihov mentor kojemu treba neki sitni postotak.

Pojavili su se i oligarsi nezavisno od Putina, ali nisu dugo trajali. Pojavila se i opozicija, ali je uhićena ili zastrašivanjem umirena ili umorena. Tako je učinjeno i s vojskom, obavljeno u tišini. Tako i sa “stranačkim prijateljima”, kojima je dano do znanja da će Putin biti doživotan, a ako im je do života neka to imaju na umu.

Zastrašivanje kao sustav i dogma, vraćanje u doba prije Hruščova, prema Lenjinu i Staljinu. Oni nisu imali televiziju, Putin ju ima (kao i sve značajne medije, odnosno doslovce sve) i zato voli osobno zastrašivati, što ni Milošević nije činio nego puštao tipove poput Blagoja Adžića koji su Hrvatskoj najavili uništenje. To mu osobno godi, godi njegovoj taštini. S Miloševićem ga ipak povezuje sklonost prema laži, za stolom razgovor, ispod stola pištolj. I ruski i srpski političari su đaci iste škole, bizantske.

Verbalno zastrašivanje prelazi u oružano, konvencionalno, ne zastrašuje se samo prva žrtva nego i sljedeće već označene, baltičke, a velik korak je zastrašivanje Finske (koju ionako ljubitelj i gojenac SSSR-a ima na piku zbog uspješnog otpora Finske, svojedobno), te Švedske koja je živjela u iluziji i blagostanju. I na kraju Putinova zapovijest da budu pripremna nuklearna oružja, što bi značilo ne samo treći svjetski rat nego i svršetak života na Zemlji i povratak rijetkih preživjelih u Krapinu.

Dobro. Ma nije dobro, ali jest kako jest. Svijet se ujedinio u osudi Putina i rata protiv Ukrajine, pale su teške osude, oštre, još oštrije, superoštre. I uvedene sankcije Rusiji. Kao i u vrijeme našega Domovinskog rata, kada nam je uveden embargo na uvoz oružja, zalaganjem Bude i budista. Nije isto, nešto sam pomiješao, ali nisam se mogao suzdržati. Ima i kolateralnih žrtava, recimo Čajkovski, ali zašto je potegnut Swift – ne mogu se dosjetiti, ipak je on bio irski novinar i književnik. Zagrebački ZKM je izveo Dostojevskog pod Tolstojevim motom, ali da se zavara javnost puštena je na ekrane scena u kojoj jedan od Karamazova iz neba u rebra viče: Mrzim Rusiju i Ruse. E, vidite, to se zove licemjerje, a i zašto sve Ruse, prosim vas (valjda i one uhićene protuputinovske), ma tek toliko da frljići i slični protuhrvatski tipovi nesmetano i nadalje djeluju, kao: eto mi smo i proturuski. Još nešto: na ekranu se, u središnjem Dnevniku, pojavilo priopćenje ZKM-a, tako munjevito pojavilo i munjevito odjavilo da publikum nije mogao pročitati što kažu lumeni, valjda je režija dobila mig da tako postupi.

Elem, vraćam se na Hrvatsku, ostajući u temi. Spomenuo sam davnu zabranu ukrajinskoga jezika (pol. 19. st.), koja je očito s vremenom učinila svoje i velik broj Ukrajinaca doista počeo govoriti i pisati ruskim jezikom, pa je tako u velikoj mjeri donedavno i ostalo, što je velika povijesna pobjeda Rusije i izaziva analogije, s tim što je baš u isto vrijeme, drugom polovicom devetnaestoga stoljeća u pravcu Hrvatske i hrvatskoga jezika krenula agresija, u etapama, nametanje srpskoga jezika koje nikada nije uspjelo, ali je uzročilo mnoge nevolje i tužne sudbine hrvatskih patriota.

Hrvatski se odhrvao i onda kada Hrvati nisu smjeli službeno nazivati jezik svojim, narodnim imenom. Sada smiju, ali labradori rade i nadalje. Knjigu “Jezik i nacionalizam” u kojoj se bezočno tvrdi da Hrvati nemaju pravo nazivati svoj jezik hrvatskim, financiralo je svojedobno Ministarstvo kulture RH, a kada sam ja, u ime HKV-a, otišao na DORH kao obični zviždač i tražio da se pokrene postupak protiv odgovornih osoba u ministarstvu, rekoše mi da ne će ništa poduzimati. Ne će, pa ne će. Potežem tu dragu uspomenu da bih vam predočio kako se, malo-pomalo, jednom knjigom naizgled i jednom “deklaracijom” o zajedničkom jeziku, na mala vrata otvara put još jednoj ne samo jezičnoj nego, povijest prisnažuje, i oružanoj agresiji na Hrvatsku. Hoću reći (hoću da kažem, jeste) da mi moramo, mi Hrvati, sasjeći u korijenu svaku makar i sitnu ujdurmu koja bi, da prelazimo preko nje šutke, od punoglavca mogla izrasti u veliku, otrovnu žabu. A da je žaba već sjela na hrvatski lopoč dokaz je i državna (?) protimba donošenju zakona o hrvatskom jeziku. Pušem na hladno? Je li ? Od jezika sve počinje, nastavlja se iracionalnim hodom uz dlaku posvjedočenim, stalnim i bezočnim pogodovanjima srpskoj stranci kojoj je Beograd glavni grad, znači Moskva, a ne Kijev, s kreativnijim namjerama nego što je samo etnobiznis, s položajima u hrvatskoj vlasti na kojima se štošta može doznati i o stanju hrvatske vojske, a ako ne daj Bože Putin uspije makar i privremeno, stare i nedavne navade komšija iz pakla mogle bi se razulariti te, za razliku od početka devedesetih, imati djelotvornu potporu putinovske Rusije, čiji je jedan od mokrih snova i kupanje u toplom moru.

Za sada, svijet se ujedinio protiv putinizma, ujedinio u strahu, stisnuo kao krdo bivola oko kojega obilazi tigar koji nastoji izolirati jednu žrtvu, raskomadati ju i pojesti. Misli on, a događa se suprotno – tigar biva izoliranim, začuđen što je krdo tako jedinstveno da se i samo čudi, te zvijer obilazi, reži i prijeti, oklijeva pred rogovima onih koje je držao rogovima u vreći. Ironično, ali kao da je upravo stvorena nova i efikasnija organizacija ujedinjenih naroda, koja treba zamijeniti staru, ofucanu beamtersku družbu.

Posljedice ove globalne krize mogle bi biti loše po Putina, ali dobre za ruski narod, jer će tzv. Zapad ubuduće triput razmisliti kada mu padne na pamet nadmoćno i s izvjesnim prijezirom odnositi se prema ruskom medvjedu, ne ponoviti pogrješke iz vremena nakon rasapa SSSR-a kada je mogao s više takta i mudrosti posve gospodski pružiti ruku i dobiti više-manje pouzdanog partnera, čak i s ustupcima naizgled na svoju štetu. Ali nije. A nije sada ni vrijeme za slične analize, sada je vrijeme za svakovrsnu pomoć Ukrajini, pa i pošiljkama oružja, što se već i događa. Nije vrijeme ni za posebne interese zapadnih oligarha koji su pogođeni sankcijama kao i ruski. Vrijeme je ratno, tko nije s Ukrajinom, taj je za Putina, i nema tu sivih zona, što je shvatio i Milanović, a i Trump se pojavio na bojištu. U slučaju sretnoga ishoda, koji ovisi prije svega o ukrajinskoj volji za otporom i pobjedom, iz cijele ove opake i opasne, krvave afere, profitirat će najviše – Njemačka. Gospodarski odavno snažna, u ovoj situaciji prešutno dobiva placet i kao vojna sila, nakon sedamdesetak godina (zasluženo) provedenih u nadziranom stanju. Osim toga, Njemačka će profitirati i u dobivanju nove “radne snage” koja joj nedostaje. Nema naznaka da bi se ondje pojavio novi Hitler. On se doduše već pojavio, ali u Moskvi, u kombinaciji sa Staljinom. Slava Ukrajini.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo