Razgovor s Martinom Mikulićem

Martin Mikulić predsjednik je Hrvatskog studentskog politološkog foruma (HSPF), politički aktivist i student politologije. S Mikulićem samo razgovarali o pregovorima o promjeni Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i o položaju Hrvata u susjednoj zemlji.

U tijeku su pregovori o promjeni Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Kako gledate na njihov tijek? Kupuje li bošnjačka strana samo vrijeme dok je pravi cilj nastavak bošnjačke hegemonije?

Prije svega bih želio razjasniti o čemu se točno radi. Dakle, Bosna i Hercegovina ima pravne obveze provesti odluke domaćeg, Ustavnog suda BiH i međunarodnog, Europskog suda za ljudska prava. Radi se o procesu ustavno-pravne reforme za koji je hrvatska strana zainteresirana, a o tome svjedoči činjenica da su Hrvati dosad predložili 9 modela izmjena Izbornog zakona, a Bošnjaci tek jedan.

Hrvatima bi izborna reforma uistinu vratila položaj konstitutivnog naroda kako je predviđeno Daytonskim mirovnim sporazumom, a bošnjački politički blok odbija prihvatiti prijedloge koji idu u korist Ustava BiH, a na štetu bošnjačke hegemonije. Stoga je bošnjačka taktika pretvaranje ustavno-pravne reforme u politički proces, na način da traže de facto ukidanje Doma naroda, što je megalomanski politički zahtjev koji nema utemeljenje u odluci bilo kojeg suda. Dakle, cilj im je razvlačenje pregovora kako bi zadržali status quo koji im omogućava vršenje bošnjačke hegemonije preglasavanjem i nametanjem političkih predstavnika Hrvatima, a i drugima.

Je li pretjerano reći kako je konačni cilj Sarajeva unitarna BiH u kojoj će Hrvati biti svedeni na nacionalnu manjinu?

Nije pretjerano, nego vrlo precizno. Jedina je dvojba bi li Hrvatima uopće bio dozvoljen status nacionalne manjine. Naime, bošnjački politički predstavnici se rado diče, kako oni kažu, multietničkom BiH. Nikada od njih nećete čuti kako je BiH višenacionalna zemlja, jer status nacije implicira određena politička prava. Stoga koriste riječ “etnija”, što je otprilike razina folklornog društva, da ne kažem plemena, koja nužno nema nikakva politička prava. To je otprilike bošnjačka politička vizija BiH – zemlja pod njihovom vladavinom, a u kojoj će Hrvati, Srbi i svi ostali biti samo beznačajni ukras, pokazna dekoracija koju bi prikazivali strancima kao znak njihove tobožnje otvorenosti i tolerancije.

Kako gledate na ideju tzv. građanske države i na politički koncept tzv. bosanstva? Je li sve to krinka za promicanje velikobošnjačkog koncepta?

U BiH već više od stotinu godina imamo oformljene identitete, odnosno samosvjesne nacije koje se ne mogu silom transformirati u nekakvu nadnaciju. Takvo što je davno pokušao svojedobni upravitelj BiH Benjamin Kallay. Ako to nije uspjelo krajem 19. st., zar nije iluzorno očekivati da bi nekakav koncept bosanstva uspio danas?

Što se tiče građanske države, tu sintagmu je potrebno vrlo precizno definirati. To nije nužno unitarna država, jer, primjerice, i Belgija i Švicarska su građanske države. Međutim, bošnjačka inačica građanske države je zapravo preslika miloševićevskog koncepta “demokratskog centralizma” u kojemu vlada najbrojniji narod. Takva građanska država, naravno, u bilo kojem podijeljenom društvu nije prihvatljiva te jedino može rezultirati raspadom višenacionalne zajednice, a o tome svjedoči primjer bivše Jugoslavije. S druge strane, ako se građanska država uredi kao istinsko građansko društvo u kojem su zadovoljene potrebe svakog pojedinca, ali i zasebnih kolektiviteta, onda protiv takve građanske države ne bi ništa imali ni Hrvati ni Srbi.

Kako komentirate ideju da bi se izbori mogli održati prema postojećem zakonu? Znači li to da međunarodni faktor i dalje nije svjestan ozbiljnosti situacije u FBiH?

Izbori se mogu održati i po postojećem zakonu, no to bi bili antidaytonski, antiustavni i antidemokratski izbori. Takvo što ne bi trebalo biti u interesu bilo kojega ozbiljnog političkog aktera u BiH, kao ni međunarodnim predstavnicima. Pristajanje na (još jedan) neustavan izborni ciklus kojim se krše temelji jednog mirovnog sporazuma bi definitivno označavao konačan raspad Bosne i Hercegovine.

Stanje bošnjačke hegemonije se mora zaustaviti ukoliko BiH želi preživjeti. To prije svega moraju razumjeti bošnjački politički predstavnici. Tu bi pozitivnu ulogu trebala odigrati međunarodna zajednica, a posebice SAD, na način da zaštiti vlastiti projekt, a to je Daytonski mirovni sporazum.

Kako gledate na odnos Republike Hrvatske prema položaju hrvatskog naroda u BiH? Je li potreban proaktivniji i strateški inteligentniji pristup?

Odnos RH prema BiH doživljava određeni preokret 2014. godine kada tadašnji premijer Zoran Milanović dolazi u Mostar uslijed tzv. bošnjačkog proljeća i pratećeg demoliranja i paljenja objekata. Tada je Milanović stao uz Hrvate u BiH, a otprilike u isto vrijeme se u Europskom parlamentu donose iznimno važne rezolucije za BiH koje naglašavaju načela federalizma i legitimnog političkog predstavljanja. Tada je u Europskom parlamentu bio Andrej Plenković. Danas te dvije važne figure, Plenković i Milanović, imaju u potpunosti usuglašen i pozitivan stav prema Hrvatima u BiH, što je iznimno značajno.

S tim u vezi, svake godine se osjete rezultati zauzimanja Republike Hrvatske za Hrvate u BiH. No dok se status hrvatskog naroda u BiH u potpunosti ne riješi, ništa nije riješeno. Hrvatsku čekaju zahtjevna vremena kada će morati zauzeti jasan i beskompromisan stav te time ujedno pokazati kako je Republika Hrvatska ravnopravan subjekt, a ne samo objekt međunarodne politike. To je ono što Hrvati u BiH očekuju.

Koja su moguća rješenja za izlazak iz sadašnje krize? Što se treba učiniti kako bi se poboljšao položaj Hrvata u BiH? Postoje li konsocijacijski modeli koji bi mogli poslužiti kao uzor?

Rješenje je zapravo vrlo jednostavno – prihvaćanje temeljnih načela Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma od strane tri konstitutivna naroda u BiH. Dok hrvatske i srpske elite to prihvaćaju, bošnjačka politička elita to nažalost još uvijek ne prihvaća. Ukoliko i dalje budu inzistirali na tome rigidnom, autarkičnom stavu, onda Hrvati i Srbi imaju potpuno pravo tražiti osiguravanje vlastitog političkog subjektiviteta u nekom drugom obliku.

Možda najsličniji i najprimjereniji model koji se može usporediti s BiH je belgijski konsocijacijski model. Belgija je primjer unitarne države koja je zbog unutarnjih društvenih rascjepa morala odgovoriti na potrebe svih svojih društveno-političkih segmenata te je vremenom kroz 6 ustavnih reformi postala federalna zemlja u kojoj svaki segment ima vlastiti entitet, slobodno bira vlastite političke predstavnike, zajamčeno sudjelovanje u vlasti, svoj parlament, autonomiju, javni RTV servis… Vjerujem kako je to najbolji putokaz za održivost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine.

Predsjednik ste Hrvatskog studentskog politološkog foruma. Možete li reći nešto više o aktivnostima Foruma?

Hrvatski studentski politološki forum (HSPF) je već više od desetljeća jedna od najaktivnijih udruga na Sveučilištu u Mostaru. Naša društvena uloga je prepoznata kroz naš kvalitetan društveno-politički aktivizam kroz koji smo mnogobrojnim javnim tribinama, okruglim stolovima, konferencijama i drugim skupovima otvorili svako značajnije pitanje za Hrvate u Bosni i Hercegovini, prilikom čega smo okupljali eminentne sugovornike i stručnjake iz svih područja društvenog djelovanja.

Naš najznačajniji projekt je zasigurno Simulirani parlament. To je jedinstven i izuzetno značajan projekt u BiH s obzirom na to da okuplja studente politologije i drugih društvenih znanosti iz Mostara, Sarajeva i Banja Luke koji potom raspravljaju o zadatoj temi. O kvaliteti projekta dovoljno govori to da se održao i u Parlamentarnoj skupštini BiH. Pored toga, nastojimo biti hrvatski glas u javnosti te našim priopćenjima upozoravati na pojedine aktivnosti koje idu na štetu hrvatskog naroda u BiH. To smo dosad uvijek radili stručno, odgovorno i kvalitetno, a siguran sam da ćemo tako nastaviti i u budućnosti.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo