LUČIĆ: Koliko vrijede argumenti kad i znanost djele na “našku” i “vlašku”?

Posljednjega dana u siječnju na Hrvatskoj televiziji emitirana je još jedna emisija Otvoreno u kojoj sam sudjelovao. Tema je bila eventualna „promjena izbornog zakona“ u Bosni i Hercegovini te pregovori koji su o tome vodili. Bila je to jedna u nizu sličnih emisija s kompetentnim sudionicima i uglavnom predvidljivim stajalištima. U studiju sam bio s Domagojem Kneževićem savjetnikom ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske. Iz Banje Luke se video poveznicom javio Vlado Simović, a iz Sarajeva su se uključili Marinko Ćavara predsjednik Federacije BiH i Elmedin Konaković predsjednik stranke Narod i pravda. Emisija je očito bila zanimljiva što se može vidjeti iz reakcija koje su uslijedile. Dio njih odnosio se i na moj nastup, a još više na moj „lik i djelo“.

U društvima s totalitarnom sviješću to se ne može razdvojiti, a u današnjem je bošnjačkom društvu takva svijest prevladavajuća – svejedno radi li se o ostatcima sektaškog fundamentalizma, samoupravnog titoizma ili nacionalističke zaslijepljenosti. Manjina tamošnjih slobodoumnih ljudi osuđena je na šutnju i gurnuta na društvenu marginu. Ukoliko se pak drznu dati glasa od sebe, tada ih po ustaljenom obrascu raščereče ideološki higijeničari raspoređeni po brojnim nacional-islamističkim medijima. Sjetimo se samo nedavnih histeričnih reakcija na primjedbu o svinjetini i djedu mrazu u Sarajevu.

Tek što su se kamere Hrvatske televizije isključile vrisnule su naslovnice bošnjačkih patriotskih portala: „Lučić prijetio Bošnjacima“, „Maske su pale: Kako su Karamatić i Lučić u isto vrijeme u Zagrebu i Sarajevu otkrili Čovićev tajni plan“. Onaj tko nije upoznat s tom vrstom „novinarstva“ pomislio bi da su „novinari“ portala gledali neku drugu emisiju, ali nisu.

Besramne laži i podmetanja nevesinjskog vjeroučitelja

Uslijedile su i detaljnije „analize“, a ovdje ću se osvrnuti na dva članka koji pokrivaju dva pola bošnjačkog ili „probosanskog“ medijskog i političkog spektra – onaj islamistički i onaj nacionalistički. Prvi je članak „I dalje živi u 1993. godini“ izvjesnog Hasana Eminovića vjeroučitelja od Nevesinja koji predaje vjeronauk u mostarskim osnovnim školama, a za velikog odmora i tijekom školskih raspusta dopisnik je islamskih informativnih novina Preporod. Navodno, surađuje i u drugim medijima i to na programima vjersko-edukativnog sadržaja. Odnedavno Eminović piše i za Stav – „turski politički magazin na bosanskom jeziku zadužen za širenje islamističke ideologije turske vladajuće stranke AKP“, u kojem je i objavio ovaj članak. Uglavnom, on nesebično širi znanje što ga je stekao na Gazi Husrev-begovoj medresi, najvišoj školi što ju je završio davne 1988. godine. Osnovne podatke iz njegova životopisa iznio sam samo zato što se i on u svom tekstu na veliko dohvatio moga. Razlika je u tome što sam ja iznio podatke iz njegove službene biografije, a vjeroučitelj, odgojitelj i edukator o meni besramno laže, krivotvori i podlo podmeće – kao da je uz medresu završio i partijski politički kurs kod Mehe Trbonje, Vlade Šegrta ili Jure Galića Rojaka.

Što sam to “strašno” i “prijeteće” rekao u Otvorenom?

Što se same emisije i njezina sadržaja tiče, tamo sam po Eminovićevu mišljenju izrekao jednu „Strašnu! Prijeteću!“ rečenicu!? Rekao sam po prilici da će SDA i tzv. „bosanski blok“, ukoliko uspiju u potpunosti izgurati Hrvate iz vlasti, imati svu vlast, ali na trećini Bosne i Hercegovine. Zapravo sam ponovio ono što su desetljećima prije Aliji Izetbegoviću često govorili strani diplomati: „ili će imati trećinu vlasti na cijeloj BiH ili će imati svu vlast na trećini BiH“. Možda je ta činjenica za bošnjačke nacionaliste doista „strašna“ i „prijeteća“, ali ona je odraz stvarnosti i njezino ignoriranje „prijetnja“ je zdravom razumu i logici. Zar Eminović, ili bilo tko drugi, misli da će Hrvati u BiH mirno prihvatiti dokidanje svoga identiteta i političkog subjektiviteta, što bi bio uvod i u njihov potpuni nestanak. I kada im netko kaže da na to neće pristati, da će se od napada braniti, optuže ga da im prijeti!?

Slobodna Bosna- medijska strvina bošnjačkog propagandiste i ratnog huškača

Drugi članak objavljen je na „nezavisnom“ informativnom portalu Slobodna Bosna, što je zapravo medijska strvina nekadašnjeg istoimenog tjednika što ga je „uređivao“ bošnjački propagandist i ratni huškač Senad Avdić. Taj je članak zamišljen puno ambicioznije od lupetanja nevesinjskog vjeroučitelja. Pod naslovom „Bivši Tuđmanov obavještajac tema pravne analize: Ivi Lučiću treba oduzeti naučno zvanje, poziv na kršenje odluka Ustavnog suda…“ prostrla se mudrolija „pravnog stručnjaka“ Sifeta Kukuruza koji je izradio „pravnu analizu“ mojih izjava u spomenutoj televizijskoj emisiji. Piše Kukuruz da su moje tvrdnje „najblaže kazano, pravno i činjenično neistinite“. Posebno mi je zamjerio izjavu da ne treba mijenjati Ustav već treba neustavne zakone uskladiti s njim. Po njegovu tumačenju Ustav BiH sadrži diskriminirajuće norme što krše Europsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama. U skladu s tom tvrdnjom, ja zapravo „bezobrazno i anticivilizacijski“ pokušavam očuvati „diskriminirajuća dostignuća Ustava BiH koja su direktna posljedica međunarodnog oružanog sukoba, odnosno agresije na državu BiH.“ Ne samo to, veli Kukuruz, nego: „Lučić želi da uživa blagodati agresije i da takve rezultate legalizira, a konstitutivni narodi su upravo neposredan proizvod Ustava BiH koji je posljedica izvršene agresije na BiH“.

Konstitutivni narodi proizveli Ustav, a ne obrnuto

Nastranu moje uživanje u blagodatima agresije, ali on je doista ustvrdio da ono što piše u Ustavu države u kojoj živi tek treba „legalizirati“? Osim toga, očito mu nije poznata Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uvjetima iz lipnja 1992. godine. Tamo piše da je BiH „suverena država građana konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive.“ U drugoj točki stoji i da „Tri konstitutivna naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati u BiH imaju svoje nacionalne interese, ali i interese koji proističu iz tradicije viševjekovnog zajedničkog življenja“. Očito je da konstitutivni narodi nisu „neposredni proizvod Ustava“, nego je Ustav neposredni proizvod napora predstavnika konstitutivnih i zaraćenih naroda da postignu mir. To su i postigli krajem 1995. godine u Daytonu, gdje su potpisali mirovni sporazum, čiji je četvrti aneks ujedno i Ustav BiH.

U Ustavu precizno piše: hrvatski i bošnjački član Predsjedništva BiH

Kukuruz kao vrhunac moje „zlonamjernosti“ navodi slijedeće: „Tvrditi da Ustav BiH koristi formulaciju ‘hrvatski, bošnjački i srpski član Predsjedništva’ je potpuno netačna i neistinita, jer takve konstrukcije u Ustavu BiH jednostavno nema.“ Razglaba Kukuruz nadalje o odlukama i presudama Ustavnoga suda, konvencijama i pojmovima, ali da ne gubimo vrijeme ja ću se ipak držati temelja, odnosno Ustava i njegovih blagodati. Člankom V, stavkom 2. Ustava BiH određene su procedure u radu Predsjedništva BiH, pa je tako u točki d) reguliran način rješavanja problema u slučaju nepostizanja konsenzusa u donošenju neke odluke: „Član Predsjedništva koji je ‘protiv’ može proglasiti predsjedničku odluku destruktivnom po vitalni interes entiteta iz kojeg je on izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju. Takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je ta objava dana od strane člana sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ukoliko je takva objava dala od strane bošnjačkog člana ili hrvatskim članovima tog tijela ukoliko je ta objava dana od strane hrvatskoga člana.“ Dakle, usprkos čvrstom uvjerenju i „stručnosti“ Sifeta Kukuruza, Ustav BiH koristi formulaciju „hrvatski i bošnjački član Predsjedništva BiH“ te član Predsjedništva BiH s teritorija Republike Srpske. Da bismo to provjerili dovoljno je pročitati navedeni članak Ustava što ne bi trebao biti problem ni onome tko je završio medresu, a kamo li Pravni fakultet, bez obzira na način i duljinu studiranja.

Kukuruzovo okruženje

Što se Kukuruzova poziva za „reformu akademskih titula, naučnih i stručnih zvanja“ te oduzimanja „sumnjivo stečenih titula i zvanja“ tiče, to je u nadležnosti institucija koje su te titule i zvanja i dale, a ne patriotski angažiranih čaršijskih pravnika, medreslija, novinara i eksperata „nezavisnih portala“. Ali, to ne znači da se tu nema što raditi. Naprotiv, i površan uvid u sarajevske medije otkriva čitav niz sumnjivih diploma što su ih stekli najviši bošnjački dužnosnici i patrioti, pa i oni iz Kukuruzova najbližeg okruženja. Pišu i da mu je nekadašnji šef „završio trogodišnji fakultet za tri mjeseca“. Plagijati su tamo uobičajena pojava, a postavljati pitanje kvalitete znanstvenog rada je skoro pa neumjesno. Što se samog Kukuruza tiče, on je u lokalnoj političkoj javnosti zapamćen po tome što je kao pomoćnik sarajevskog kantonalnog ministra za visoko obrazovanje, imenovan iz kvote SDA, istovremeno bio i član Upravnog odbora Univerziteta u Sarajevu. To je izravni sukob interesa i brutalno kršenje autonomije Univerziteta. Širu afirmaciju Kukuruz je stekao radikalnim ratno-huškačkim objavama po facebooku u kojima prijeti bosanskim dušmanima, a Bošnjacima „i drugim patriotima“ savjetuje da „spavaju s jednim okom otvorenim“. Nije onda ni čudo što neispavani i nervozni jednooki patrioti bauljaju trećinom BiH dezorijentirani, u polusnu, nesvjesni realnosti.

Šefik Kurdić predstavnik “naške” znanost

Na toj trećini (zapravo 23%) BiH okićenoj bijelim zastavama s ljiljanima, na kojoj su SDA i Kukuruz podmetali klipove znanosti i obrazovanju, univerziteti su stavljeni pod političku kontrolu pa kontinuirano proizvode politički podobne kadrove, kojima znanost služi tek kao forma za stvaranje poželjnih ideološko-političkih narativa. Ovdje bih uputio na primjedbu Tarika Haverića koji je u sjajnoj knjizi Kritika bosanskog uma napisao da se „u Bosni“ nauka dijeli „na našku i vlašku“. Dodao je i da „bosanski muslimanski subjekt ne pridaje nikakvu važnost dokazima koji protivrječe njegovoj naraciji“. Kako bi u svijetu koji Haverić opisuje trebao izgledati pravi intelektualac, čije su akademske titule te naučna i stručna zvanja neupitni poput tisućljetne bosanske državnosti, pokazuje likom i djelom Šefik Kurdić. On je u siječnju ove godine u Gradačcu, na nekakvu predavanju, ustvrdio da „prije stotinjak godina nije bilo u Bosni nijednog nevjerničkog uha, ni pravoslavnog, ni katoličkog“. Oni su se tek poslije doselili kao kmetovi bosanskih muslimanskih begova i sada „hoće pola Bosne“. To je ta „naška“ znanost što su je pjesnici pisali i koja ne mari za dokaze što su u suprotnosti s „našim“ uvjerenjima i „našim“ planovima. Za tu je znanost historiografija „vlaška ujdurma“, a Ustav „rezultat agresije“. Kurdić je inače i sam završio spomenutu Gazi Husrev-begovu medresu, baš kao i Hasan Eminović, ali on nije na tome ostao. Magistrirao je u Tunisu, a poslije je negdje u Bosni i doktorirao. Uglavnom, redoviti je profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici, a gostuje u Bihaću i u Novom Pazaru. Valjda je preučio pa bi mnogi, koji sude po mjerilima što vrijede izvan Bosne, rekli da je skroz pomahnitao te mu Eminović uz sav trud nije ni do koljena.

Čelnik Naroda i pravde za građansku BiH

Treba li se, poslije svega, čuditi što je iz opisanog duhovnog, intelektualnog i političkog ambijenta, tijekom pregovora o promjeni izbornog zakona, došao zahtjev da „domovi naroda trebaju izgubiti etnički prefiks“. Upravo je to predložio Elmedin Konaković, bivši dužnosnik Izetbegovićeve SDA, predsjednik sarajevske kantonalne Vlade, u kojoj je Kukuruz bio pomoćnik ministra, a zatim utemeljitelj i predsjednik stranke Narod i pravda. Uz to je predložio i instaliranje četvrtog člana Predsjedništva u Ustav BiH. Taj bi kao predstavljao ili zastupao „ostale“, odnosno fantomske „građane“ BiH, koji nisu pripadnici triju konstitutivnih naroda. Ti „ostali“ su zapravo pripadnici nacionalnih manjina i u Ustav su upisani malim početnim slovom, ali bošnjački nacionalisti i unitaristi pokušavaju ih uvesti u političku arenu kao pojačanje za svoje ciljeve, pišući ih pritom velim početnim slovom. Tako bi, po njihovoj zamisli, „ostali“ (s malim o) kojih je po posljednjem popisu bilo 3,7 % trebali odlukom nekog autoriteta (valjda te međunarodne zajednice) postati „Ostali“ (s velikim O) kao poseban nacionalno-građanski identitet. Baš onako, kako je odlukom Centralnog komiteta SK BiH, etno-konfesionalna skupina muslimani (s malim m) krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća postala Muslimani (s velikim M) u nacionalnom smislu. Ili, onako kako su odlukom Bošnjačkog sabora isti ti Muslimani, u rujnu 1993. godine, postali Bošnjaci. Volja postoji, treba samo pronaći dovoljno jak autoritet. Nije to ništa novo, baš tako je na prvim izborima u sedmočlano Predsjedništvo BiH uz dva Hrvata, dva Srbina i dva Muslimana izabran i Ejup Ganić koji je predstavljao i zastupao „ostale“. Njega su na tim izborima predstavili i kandidirali kao Jugoslavena, ali je vrlo brzo evoluirao u radikalnog muslimanskog odnosno bošnjačkog nacionalista. Tako su Muslimani odnosno Bošnjaci dobili još jednog člana Predsjedništva, dok su „ostali“ prepušteni sami sebi, sve dok se opet nije ukazala prilika za njihovu političku upotrebu.

Primjetno je i da Konaković, kao zagovornik „građanskog“ identiteta i „građanske“ politike, svoju stranku nije nazvao Građanin i pravda, nego Narod i pravda i to ne bilo koji narod, nego bošnjački narod, što onda znači i bošnjačka pravda. Takvu bi pravdu, u skladu sa svojim duhovnim, moralnim i intelektualnim kapacitetom, nametali i dijelili građani i Bošnjaci: Eminović, Kukuruz, Kurdić i Konaković, a s njima i „drugi patrioti“, uvijek jednog oka otvorena, budno motreći da nijedno nevjerničko uho ne promakne kontroli.

Tupurkovski i Bogićević iz zdravstvenih razloga nisu potpisali Mesićev bolesni apel

Ipak, postaje očito da unitaristička politika gubi vjerodostojnost i snagu, pa tako i podršku koju je donedavno imala u vladama mnogih zemalja. Da bi to nekako nadoknadili, unitaristi su povukli očajnički potez i angažirali notornog „prijatelja Bosne“, a po svemu sudeći i lobista bošnjačke nacionalističke politike Stipu Mesića. On je proteklih tjedana medijski promovirao i pripremao nekakav „apel za spas BiH“ koji su uz njega trebali potpisati Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski. Oni su ipak to odbili pravdajući se „zdravstvenim razlozima“. Valjda su shvatili koliko je čitava ideja bolesna. U skladu s radikalnim bošnjačkim nacionalističkim zahtjevima, Mesić traži „raspuštanje daytonske BiH“ i uspostavu „građanske države“. To bi značilo dokidanje entiteta i konstitutivnosti naroda, a posljedično i fizičko uklanjanje Hrvata (i Srba) iz BiH. To se naravno neće dogoditi, ali bi svakog (pro)bosanskog patriota trebalo zabrinuti to što mu je glavni saveznik u „obrani BiH“ političar koji je već upropastio jednu federalnu državu što joj je bio na čelu. Istina, tada se nije zalagao za ukidanje republika i naroda, odnosno nije bio pristaša građanske države i načela „jedan čovjek – jedan glas“. To je tada bila politika Slobodana Miloševića koji ju je provodio „institucionalno ili vaninstitucionalno“ odnosno milom ili silom. Znamo kako je ta politika završila.

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo