Šiljo: Zapad Rusiju sankcijama, ona Ukrajinu akcijama!
Vrijeme:9 min, 30 sec
Rusija posljednjih mjeseci – ozbiljnije nego prije, pa i u obliku preciznih zahtjeva na koje je tražila isto tako precizne odgovore – postavlja uvjete Zapadu, ponajprije SAD-u. Da je ovaj ispunio te uvjete, Rusija ne bi bila ni krenula na Ukrajinu. Na Zapadu su ta uvjetovanja ocijenjena kao „neprihvatljiva“. Iako je Rusija praktički „crtala vraga na zidu“ u tolikim razgovorima i dopisivanjima što ih je imala s najvišim zapadnim dužnosnicima, ovi su na ruske uvjete uglavnom odmahivali rukom. Osjećali su da su SAD, Britanija, NATO i EU, dakle najmanje tridesetak razvijenih i najrazvijenijih država na svijetu, dovoljno snažni da se Putin ne će usuditi previše im zaprkositi. Ako to ipak učini, kaznit će ga – sankcijama, osudama, političkom izolacijom, slanjem vojne i druge pomoći Ukrajini i drugim ne-vojnim sredstvima. No Putin se na njihova upozorenja i prijetnje sankcijama nije obazirao. ’Neka su oni jaki politički i ekonomski, ja sam jak vojno i spreman sam ratovati.’ On unatoč njihovim sankcijama može još dugo opstati; oni njegovim vojnim akcijama prema Ukrajini (ona je prva na redu) ne mogu nikako parirati. Osim tako da se upusti u Europi u mogući Treći svjetski rat – konvencionalni ili nuklearni. No na to nije na Zapadu spreman nitko.
Tjednima su i Europa i Britanija i SAD prijetili sankcijama ako Rusija „napadne Ukrajinu“. U utorak, 22. veljače te su sankcije naposljetku i primijenjene, iako Rusija dotad uopće nije „napala“ Ukrajinu niti na nju izvršila „invaziju“. Učinila je nešto drugo, nešto što gotovo nitko na Zapadu nije do prije nekoliko dana predviđao da će učiniti: priznao je u ponedjeljak, 21. veljače ukrajinske „krajine“, Donjecku Narodnu Republiku i Lugansku Narodnu Republiku, kao nezavisne države. U utorak je ruski politički i ratni stroj neočekivano krenuo dalje – dok su se zapadni državnici, političari i diplomati bavili formulacijama osude Rusije i odlučivali kojim sankcijama udariti tamošnje „krivce“. One su i proglašene, no sankcije ne će do daljnjega ništa promijeniti u postupanju Rusije. Naprotiv, one bi „ruskog medvjeda“ mogle samo dodatno razjariti i razgoropaditi.
Strateški i mentalni promašaj Zapada
Samo rijetki i rijetko lucidni komentatori i analitičari na Zapadu počeli su u na dan uvođenja sankcija priznavati da je čitava strategija koju je Zapad godinama primjenjivao prema Rusiji bila promašena. Umišljen u svoju moć, a nespreman vojno se suprotstaviti Rusiji, Zapad je naivno vjerovao da će svojim verbalnim osudama, sankcijama, diplomatskim mjerama, pritiscima i drugim „mekim“ sredstvima držati Rusiju i u vojnom smislu pod kontrolom, na sigurnom razmaku. Kojeg li samo strateškog i mentalnog promašaja! Zapadne birokratkinje i birokrati na dužnosničkim funkcijama i po institucijama nisu bili u stanju predvidjeti ništa: ni krizu 2014., ni rusko zauzimanje Krima, ni pobunu u istočnoj Ukrajini, koju je Rusija obilno potpomogla, a isto tako ni predvidjeti razmjere ruskog reagiranja na zapadne poteze, mjere i politike.
Nerealističke europske i američke političke, intelektualne i druge elite (bilo je doduše otprije i mudrih glava koje su pravodobno upozoravale na to što se iza brda valja, no nitko ih nije slušao), premda su uviđale da je posljednjih tjedana i mjeseci situacija u Ukrajini i oko nje postajala sve opasnijom, nisu bile u stanju ništa učinkovito poduzeti kako bi spriječile njezino zaoštravanje i eskalaciju. Same su sebe uljuljkivale u osjećaju lažne sigurnosti, naivno samouvjerene, oslanjajući se na političke, diplomatske, ekonomske i vojne kapacitete kojima raspolažu zemlje EU-a i NATO-a. Tko je kao mi! Tko bi se usudio stati nam na put, osim daleke Kine?
Zapad, za razliku od Putina, nije spreman na sve
Kažnjavajući Rusiju, k tomu većinom razmjerno blagim, sankcijama, dužnosnici na Zapadu i dalje vjeruju da se tom metodom i takvim protusredstvima može zaustaviti ruski političko-vojni stroj, koji je krenuo na Ukrajinu. Zbivanja na terenu to opovrgavaju. Da se je Putin bojao sankcija, ne bi bio ni nagomilao onoliku vojnu silu oko Ukrajine niti bi planirao onako velike manevre po cijelom području od središnje Azije pa do Sjevernog i Crnog mora. To, uz ostalo, jako mnogo košta. No ovaj put cijena Putinu nije važna. On se upustio u svoj životni rat, u kojemu je spreman na sve.
Svi koji se bave ili će se sljedećih dana, tjedan i mjeseci baviti tim temama moraju najprije priznati da ne znaju ni prave uzroke i motive ponašanja Rusije, a još manje kako će „sve ovo završiti“. Moguće je samo promatrati što se događa i eventualno poduzimati ovo ili ono. Sve više od toga bilo bi preuzetno.
Zapad, za razliku od Putina, nije spreman na sve. Nije spreman vojno se umiješati i poslati svoje snage u Ukrajinu kako bi se ta zemlja obranila i kako bi s dovoljno jakom savezničkog vojnom silom povratila međunarodno priznatu teritorijalnu cjelovitost. Ujedno, zapadne nuklearne sile svjesne su da ne smiju riskirati ulazak u nuklearni obračun s Rusijom. Dovoljno su razumne, razborite i odgovorne da im posezanje za nuklearnim oružjem uopće ne pada na pamet. Znaju da bi Putin i na to bio spreman ako bi počeo gubiti ili posve izgubio rat konvencionalnim oružjima.
Nitko nema odgovor na pitanje kako zaustaviti ruskog protivnika
Kako, dakle, na terenu, kako u stvarnosti zaustaviti takva protivnika i ugrozitelja dosadašnjeg europskog i svjetskog poretka? Na to pitanje odgovor nema nitko. Jednoga dana Rusija će možda i potonuti pod bremenom međunarodnih sankcija, široke međunarodne izolacije i unutarnjeg urušavanja. No taj dan, ako ga u bližoj budućnosti ikada i bude, ruskom „rukovodstvu“ ne može ni na koji način naškoditi danas, dok vuče poteze koji nailaze na opće zgražanje, ali i na novo zbijanje redova, na Zapadu. Putin se ponaša kao jedini istinski protagonist nove ukrajinske drame, koja ima potencijal uskoro se pretvoriti u vrlo krvavu i okrutnu tragediju s mnogo mrtvih i još više svakovrsnih žrtava. Svi ostali ili su blijedi antagonisti, ili promatrači, ili gledaju u koju bi se rupu skrili, izbjegli sudjelovanje u sukobu ili njegove neposredne učinke.
Što je dakle danas, 22. veljače, bilo novo. Ponajprije to da se dogodilo nešto što još jučer gotovo nitko nije ni pomišljao da bi Moskva mogla učiniti. Pokazalo se naime da Moskva nije priznala Lugansk i Donjeck samo u granicama ozemlja koje su dosad pobunjeničke proruske snage držale pod svojom kontrolom. Ah, ne! Predsjednik Vladimir Putin izjavio je da je Rusija priznala teritorijalne zahtjeve samoproglašenih separatističkih republika u regiji Donbas (nazvanoj po rijeci Donjec).
Donbas se sastoji od tih obaju ukrajinskih oblasti i obuhvaća velik, industrijski i po svom dragocjenom primorskom pojasu između pobunjeničkih područja i sada ruskog Krima, važan dio istočne Ukrajine. Oko 32 posto njegove površine kontroliraju separatisti, a 68 posto još je pod kontrolom vlasti u Kijevu. Sada bi čitav Donbas trebao, kako smatra Moskva, pripasti Donjecku i Lugansku. Moskva se pokazuje i ponešto „uviđavnom“: spominje i mogućnost da se točna crta razgraničenja između samoproglašenih republika i Ukrajine kao druge države utvrdi u međusobnim pregovorima. Groteskna ponuda iz Moskve!
Moskva traži casus belli za sveobuhvatan napad na Ukrajinu
Ako Kijev ne prihvati takve pregovore, vlasti tih dviju republike sa svojim oružanim snagama mogle bi krenuti „oslobađati“ ona područja koja im po samoproglašenju „pripadaju“, a koja su i dalje pod ukrajinskom kontrolom. Njihove oružane snage, uz neformalnu potporu ruskih plaćenika, „dragovoljaca“, naoružanja i ostaloga, to su već pokušavale učiniti, uz nepriznatu, neslužbenu vojnu i drugu potporu iz Rusije, u krvavu građanskom ratu vođenom prije sedam-osam godina. Ali nisu uspjele. No ovaj put moćna je ruska vojska otvoreno i „službeno“, na poziv „vlada“ tih novopriznatih samoproglašenih republika, već stigla na njihov teritorij. Tvrdi se i da je došla do crte razgraničenja po sporazumu iz Minska, dakle nasuprot ukrajinskim postrojbama na prvoj crti obrane.
Ne treba imati odviše vojnih znanja ni mašte da se zamisli što bi se uskoro moglo početi događati. Sada se vidi zašto je oko Ukrajine nagomilano toliko mnogo ruske vojne sile. Rusija je od početka željela vojno poraziti Ukrajinu te ju staviti pod svoju kontrolu, a možda i dokrajčiti njezinu državnost. Ako dođe do rata u jugoistočnom dijelu Ukrajine između ruskih i ukrajinskih vojnih snaga, Rusija će smatrati da je zapravo napadnuta ona (kako je golemim slovima na naslovnici u utorak izvijestio beogradski Informer), i to će joj poslužiti kao „izgovor“, kao povod za rat, kao casus belli, protiv Ukrajine kao države.
Za veliki rat male provokacije i inscenirani ili isprovocirani incidenti nisu bili dovoljni. Za otvoreni i posvemašnji oružani napad odnosno agresiju Rusije na Ukrajinu trebalo je nešto mnogo krupnije kao formalni povod, razlog i opravdanje. Zapadni stratezi nisu ni povod ni način na koji će Rusija postupati uspjeli predvidjeti. Mislili su da će ruska vojska napasti Ukrajinu „iz čista mira“. Ma ne! Ona se i diplomatski ponaša i kreće u agresiju „po pravilima“ – a ne onako „kako joj kad puhne“.
Svaki potez Rusije mora dakle imati dovoljno obrazloženo opravdanje ili „opravdanje“. Nisu Rusi divljaci da jednostavno napadnu ikoga bez razloga; ’majčica Rusija’ odgovorna je zemlja i vodi odgovornu i razložnu politiku u interesu vlastite sigurnosti i veće stabilnosti i sigurnosti u Europi i svijetu! Takav im je ’narativ’. Takva im je metodologija.
(I kada se JNA sve češće počinjala miješati u unutarnje stvari Hrvatske, poslije i upustiti se u agresiju na Bosnu i Hercegovinu, uvijek je tražila i nalazila nekakvo, što „uvjerljivije“, opravdanje. Ili se reagiralo na „napade“ na terenu, ili se „razdvajalo sukobljene strane“, ili se branilo od raspada jugoslavensku federaciju.
Dva nova ruska uvjeta Zapadu
Novo je i to da je Moskva iznijela Zapadu neke i dva nova uvjeta za de-eskalaciju i ponovnu uspostavu redovnog stanja i odnosa. Prvi je taj da Zapad prizna Krim kao sastavni dio teritorija Ruske Federacije. Putinu je već dosta te gnjavaže i tog nepriznavanja onoga što faktički već sedam godina jest i što će zauvijek ostati dio Rusije. Drugi je uvjet da Zapad zajamči kako u Ukrajini ne će raspoređivati svoje rakete, kako ona ne će praktički nikada postati članicom NATO-a, te da bude vojno-politički neutralnom zemljom. Valjda nešto poput Austrije poslije povlačenja Crvene armije iz nje temeljem Državnog ugovora g. 1955., ili poput nesuđeno neutralne Kraljevine Jugoslavije u II. svjetskom ratu (pokopane predratnim padom vlade nakon onih od Engleza organiziranih prosvjeda s parolom „Bolje rat nego pakt!“), ili formalno neutralne Švedske u II. svjetskom ratu.
Rusija posljednjih mjeseci – ozbiljnije nego ikada dosad, pa i u obliku vrlo preciznih pisama na koja je zatražila isto tako precizne odgovore – postavlja uvjete Zapadu. Ako bi on ispunio te uvjete, Rusija ne bi bila krenula na Ukrajinu i prestala bi udarati u ratne bubnjeve. Na Zapadu su ta uvjetovanja ocijenjena kao „neprihvatljiva“. Iako je Rusija praktički „crtala vraga na zidu“ u tolikim razgovorima i dopisivanjima što ih je s europskim i američkim najvišim dužnosnicima, ovi su na ruske uvjete odmahivali rukom. Osjećali su da su SAD, Britanija, NATO i EU, dakle najmanje tridesetak vrlo razvijenih država, dovoljno snažni da se Putin ne će usuditi prkositi im u prevelikoj mjeri. Ako ipak zaprkosi, kaznit ćemo ga – sankcijama, osudama, političkom izolacijom, slanjem vojne i druge pomoći Ukrajini i drugim ne-vojnim sredstvima. No Putin se na njihova upozorenja i prijetnje nije obazirao. Oni su jaki politički i ekonomski, a on je jak oružano i vojno. On unatoč njihovim sankcijama može još dugo opstati; oni njegovim vojnim akcijama ne mogu nikako parirati osim tako da izazovu Treći europski ili Prvi nuklearni rat. Na što nitko u Europi i Americi zapravo i nije spreman.
VEZANO
Šiljo: Svi će se svrstavati: uz SAD, uz Rusiju, ili uz koga trećega!
Šiljo/Hrvatsko nebo
