Šiljo: Svi će se svrstavati: uz SAD, uz Rusiju, ili uz koga trećega!

U takvim novim geopolitičkim odnosima u Europi, u novim svrstavanjima i polarizacijama, jako će se gledati na to tko je prozapadno ili proamerički, tko proruski, a tko eventualno kako drukčije postavljen i orijentiran. Oštriji kriteriji primjenjivat će se na svakoga, pa tako i na stranke i političare na tzv. Zapadnom Balkanu, a napose u Bosni i Hercegovini. I ne samo da će se takvi kriteriji na njih primjenjivati, nego će se i oni još jače oslanjati svatko na svoje velike saveznike. Takva nova situacija ne će olakšati, nego će naprotiv otežati postizanje međusobnih dogovora, pa tako i dogovora o ovlastima i statusu Republike Srpske i o legitimnim hrvatskim interesima u Bosni i Hercegovini. Osim ako dođe do snažnijeg i odlučnijeg angažmana SAD-a i eventualno EU-a na spomenutom području i u samoj Bosni i Hercegovini. No svaka odlučnija akcija morat će računati i na jačanje reakcije na nju. Krajnji ishod svega toga postat će još manje vjerojatan i još teže predvidiv nego što je bio dosad. Pa i da kojim slučajem ne bude rata, nego se na samitu s Bidenom i Putinom što ga je u nedjelju nekako isposlovao Macron sklepa u posljednji trenutak primirje i započnu pregovori Zapada s Rusijom, polarizacije će nastaviti jačati.

Očekivana ruska invazija i rat u Ukrajini odnosno za Ukrajinu imat će velike geopolitičke posljedice u Europi i svijetu. Kao i svaki sukob u kojem su u igri veliki ulozi, i ovaj, ako eventualno i ne počne, pojačat će polarizacije. Od svih zemalja, stranaka i drugih očekivat će se da se što određenije postave prema akterima tamošnjih događanja i prema (vele)silama odnosno da se svrstaju proukrajinski odnosno proturuski ili da ih se u protivnomu smatra rusoljubcima, rusofilima, zapravo „neprijateljima“.

Polarizacija se tu ne će zaustaviti. Sljedeće određenje, koje iz prvoga proizlazi, bit će: Jesi li za NATO, EU i Zapad, ili si za Putinovu osvajačku, militarističku, neosovjetsku i hegemonističku Rusiju?

Kako je tko postavljen na tzv. Zapadnom Balkanu i oko njega?

Takva polarizacija pojačat će se i u zemljama koje je EU označio kao „Zapadni Balkan“, pa tako i u Bosni i Hercegovini. U Srbiji je do travnja, kada će se održati novi izbori, sigurno na vlasti Aleksandar Vučić sa svojom Srpskom naprednom strankom. On je poznat i kao rusoljubac, pa i kinezoljubac, pa i turkoljubac, ali se ujedno pred Bruxellesom i drugim zapadnim metropolama prikazuje i kao čovjek mnogo skloniji Zapadu od mnogih drugih snaga i većine naroda u Srbiji. I kao državnik koji bi želio Srbiju uvesti u Europsku uniju, dakle i kao EU-ljubac, premda ne i kao NATO-ljubac.

U Srbiji mnogi još pamte NATO-ovo bombardiranje Srbije g. 1999. te vojno otimanje, a slijedom toga i političko priznanje Kosova kao samostalne države desetak godina poslije rata za Kosovo. Osim toga, takozvana Srpska pravoslavna crkva njeguje svoje „sestrinske“ veze i dobre odnose s takozvanom Ruskom pravoslavnom crkvom. Ona prva zaista se tako zove, od prošlog stoljeća, no ova druga službeno se ne zove tako, nego se zove Moskovski patrijarhat, dakle onaj dio sveopće apostolske Crkve koji je pod najvišom upravom moskovskog patrijarha. Osim toga, mnogi Srbi osjećaju neku posebnu emotivnu povezanost sa svojom „ruskom slavenskom braćom“. Premda se između srpske i ruske braće smjestila romanska Rumunjska, k tomu i članica NATO-a, i slavenska Ukrajina, koju iz nekog čudnog razloga srpski slavjanofili preskaču kako bi došli u neposredni zagrljaj s dalekim i predalekim Rusima.

U Crnoj Gori nedavno je izgubila većinsko povjerenje pretežno prosrbijanska, snažno crnogorsko-srpska i dijelom proruska vlada, kojoj je na čelu bio Zdravko Krivokapić, i koji će na tom mjestu ostati do formiranja nove vladajuće većine te izbora nove vlade, kojoj će na čelu biti etnički Albanac Dritan Abazović. Taj čovjek bio je donedavno potpredsjednik Krivokapićeve vlade, bez njega i njegovih četvero zastupnika ne bi većina prevagnula na tu stranu, a sada računa na izvankoalicijsku potporu razmjerno većinske, dosad opozcijske Demokratske partije socijalista, kojoj je na čelu predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, koji je tu zemlju osamostalio i uveo u NATO.  Abazovića smatraju američkim igračem, koji je izveo piruetu: svrgnuo je s vlasti nakon više mandata Đukanovićevu stranku (opterećenu korupcijom i drugim lošim praksama), koketirao s crnogorsko-srpskim i proruskim strankama, a zatim im okrenuo leđa i time srušio njihovu vladu. Nakon što se, dakle, Crna Gora u jednom trenutku zanjihala na stranu Srbije i Rusije, premda ni dosadašnja vlada nije izričito dovodila u pitanje europsko-atlantsku orijentaciju te zemlje, sada će Abazovićeva vlada vratiti klatno na izričito proameričku i proeuropsku stranu.

U Sjevernoj Makedoniji, koja je članica NATO-a i spremna za pristupne pregovore s EU-om, u čemu ju je zablokirala Bugarska zbog neraščišćenih prijepora o makedonskoj nacionalnoj posebnosti, makedonsko-albanska (misli se na jaku manjinu Albanaca u toj zemlji i na njihove stranke) vlada orijentirana je proeuropski i proamerički. Albanija se drži proamerički, i ona je u NATO-u, i ona je spremna za pregovore o ulasku u EU, ali je zablokirana zbog toga što ju se u tom procesu ne želi razdvojiti od zablokirane Sjeverne Makedonije.

Okolne zemlje: Hrvatska, Italija, Grčka, Bugarska, Rumunjska i Mađarska članice su i EU-a i NATO-a. Sve one ujedno su u manjoj ili većoj mjeri i proamerički postavljene, sve osim Mađarske, koja ne skriva svoju nagnutost prema Rusiji, ali i dalje ostaje dijelom zapadnih saveza. I koja nije u dobrim odnosima s Ukrajinom zbog, navodno, lošeg odnosa ukrajinskih vlasti prema tamošnjoj, razmjerno brojnoj, manjini etničkih Mađara.

Tko je na koju stranu orijentiran u Bosni i Hercegovini?

U Bosni i Hercegovini situacija je prilično zamršena. Bošnjačke i hrvatske te neke srpske i valjda sve „građanske“ stranke zauzimaju se za ulazak te zemlje u EU i NATO. No većinska i vladajuća stranka među Srbima, Stranka nezavisnih socijaldemokrata, izrasla svojedobno nasuprot Karadžićevoj Srpskoj demokratskoj stranci iz kluba nezavisnih zastupnika u parlamentu Republike Srpske, ima na čelu Milorada Dodika. (Slučajno je podudaranje da dva Milorada politički u najvećoj mjeri reprezentiraju prečanske Srbe: Dodik i Pupovac.) A Dodika svi na Zapadu smatraju ruskim igračem. On je više puta putovao u Moskvu, sastajao se s Putinom, a ruska vlada otvoreno drži stranu Dodiku i na Vijeću sigurnosti i drugdje na međunarodnom diplomatsko-političkom parketu.

U ponedjeljak, 21. veljače Vijeće vanjskih poslova EU-a vjerojatno odlučuje o sankcijama Miloradu Dodiku osobno. No mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó već je najavio da će na takvu odluku staviti veto, na koje ima pravo po pravilima odlučivanja u EU-u o takvim stvarima koja su na snazi u Vijeću. Time se, ne prvi ni jedini ni posljednji put, Orbanova vlada postavlja u geopolitičkom smislu protueuovski, protuamerički, protuzapadno, a u korist ruskog miljenika Dodika, s kojim i sama njeguje dobre odnose, jednako kao i s njegovim „starijim bratom“ u Beogradu, Vučićem.

Zna se da šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i Hrvatskog narodnog sabora Dragan Čović ima izvrsne odnose suradnje i razumijevanja, pak se i privatno ponekad druži, s Miloradom Dodikom. Svi u Bosni i Hercegovini i šire od nje znaju da je motiv te bliskosti sadašnje podudaranje hrvatskoga interesa sa srpskim u pogledu dosljednog provođenja daytonskih odredaba i duha Daytonskog sporazuma, a nasuprot većinskim Bošnjacima i njihovim strankama, koje odreda žele dekonstituirati konstitutivne narode, oslabiti Republiku Srpsku, u saveznom predsjedništvu imati većinu, a Federaciju pretvoriti u svoj dominion.

Ovo posljednje moguće je samo tako da se u okviru postojećeg izbornog sustava prelijevanjem dijela bošnjačkih glasova izabere ponovno Hrvat po volji Bošnjaka, a suprotno volji najmanje 95 posto Hrvata, da se kombinacijom dijelom lošeg izbornog zakona i izbornim inženjeringom odnosno posrednim biranjem po županijama smanji broj autentičnih predstavnika hrvatskog naroda ispod praga potrebne trećine za blokadu važnih odluka te da se domu naroda u Federaciji izmjenama Ustava općenito i bitno umanje postojeće ovlasti. Zato Hrvatski narodni sabor inzistira na manjoj promjeni ustava i na promjeni zakona o izborima, na način da se hrvatskom narodu omogući neometano izabiranje svog člana saveznog predsjedništva i svojih autentičnih zastupnika u domove narodā.

Svi koji o stanju išta znaju, znaju da je to u osnovi tako. No kako se zapravo ne želi uvažiti nikakav hrvatski interes u BiH, nikakva hrvatska posebnost, a kamo li konstitutivnost i jednakopravnost, vode se nesmiljene propagandne kampanje u kojima se nalazi tisuće razloga protiv ostvarivanja hrvatskih prava zajamčenih Daytonskim sporazumom, Ustavom i odlukama Ustavnog suda BiH.

Jedan od načina prokazivanja hrvatskih političkih čimbenika u BiH jest i insinuiranje da je Čović, zbog brojnih susreta i velika razumijevanja s Dodikom (njegove brojne susrete i faze razmjerno dobra razumijevanja i uspješna dogovaranja s Bakirom Izetbegovićem prešućuje se), svrstan zapravo na rusku stranu, da je i on ruski, odnosno rusko-srpski igrač. Premda je Čović skupa sa svim hrvatskim strankama i snagama izrazito i izričito za europsku i prozapadnu orijentaciju BiH.

Kako polarizacije i mobilizacije na europskom i globalnom planu u smislu tko je proruski, a tko proturuski budu jačale, takvo će kvalificiranje Čovića u domaćim i stranim krugovima postajati još izraženije. Njega će se dodatno povezivati i s predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem, koji je pokazao znatno izraženiju solidarnost s interesima hrvatskoga naroda u BiH i s politikom Dragana Čovića i Milorada Dodika osobno nego što bi to ikada učinio predsjednik Vlade Hrvatske Andrej Plenković.

Plenković je neupitno političar odan Zapadu, posebno i napadno angažiran na strani Ukrajine, premda ne i dužnosnik koji bi želio rušiti postojeće mostove i prekidati dosadašnje linije komunikacije s Moskvom. No Milanović je svojim nedavno iznesenim stavovima o (ne)angažmanu Hrvatske vojske u NATO-u, protiv širenja ikada NATO-a na Ukrajinu i o nekim drugim stvarima okvalificiran kao proruski čovjek.

Tako se oblikuje ocjena da više ili manje na proruskoj strani stoji poduži lanac državnika i političara, djelomice i međusobno povezanih: Milanović-Čović-Dodik-Vučić-Orban. Ujedno se svu petoricu smatra autokratski profiliranima, kao što se na Zapadu općenito Putina smatra velikim autokratom, ruskim „carem“. Slično kao što se i turskog demokratski izabranog predsjednika Erdogana naziva turskim „sultanom“.

A kako su postavljene i prama komu će se će ravnati bošnjačke stranke?

Bošnjačke stranke općenito se postavljaju proeuropski i zauzimaju se za ulazak BiH u NATO, čemu se predstavnici be-ha Srba žestoko protive. No bošnjački političari zapravo i nisu, u velikoj većini, iskreno oduševljeni ni SAD-om ni EU-om, što se nedavno drastično pokazalo kada su posve neargumentirano, ali vrlo ružno napadali visoke zapadne predstavnike koji nisu udovoljavali njihovim očekivanjima ni što se tiče Dodika i Republike Srpske ni što se tiče Čovića i korekcija izbornog zakona u korist hrvatskog naroda i „Ostalih“. Bošnjački političari nisu doduše orijentirani proruski, premda među njima sigurno ima i takvih, osobito onih koji skriveno surađuju s Beogradom, ili onih koje Beograd, koji raspolaže dosjeima Udbe i KOS-a, drži ucijenjenima ili ucjenjivima.

Ako iskreno računaju na ikoga, bošnjački političari zapravo bi se najradije oslonili na Tursku, ili na Saudijsku Arabiju, neki i na Iran, unatoč tomu što su bosanski muslimani suniti, a Iranci šijiti, a neki bi se bogme oslonili i na „Islamsku državu“ (ISIL) samo da je jača da im je bliže. No spomenute zemlje nisu te koje u BiH vedre i oblače, pa se zbog toga bošnjački kolovođe moraju, do daljnjega, oslanjati uglavnom na zapadne zemlje. U Rusiji vide glavnog pokrovitelja Dodika i njegove politike, koja ne odgovara Bošnjacima, kao što bi i Republiku Srpsku, da mogu, rado ukinuli.

„Građanske“ stranke i udruge, osobito one sa sjedištem u sarajevskoj „Čaršiji“, a koje plaćaju uglavnom zapadni donatori, morat će slijedom sljedećih događaja izričitije reći i pokazati na čijoj su strani: na prozapadnoj ili proruskoj. I među njima ima dosta simpatizera Rusije, što je zaostatak posredovan boljševičkom prošlošću njih, njihovih predaka, zapadne neomarksističke ljevice ili baštinjenog mentaliteta. A Zapadnjaci ih, uglavnom, plaćaju, podupiru i afirmiraju… u tom je nevolja.

Sve u svemu, bošnjačke stranke i političari orijentirat će se u znatnoj mjeri prama Turskoj. Kako se ona, kao formalno članica NATO-a i nesuđena članica EU-a, koju neke zemlje izričito ne žele u članstvu EU-a, postavi u zapadno-ruskom prijeporu, sukobu, a možda i ratu proamerički i proeuropski, tako će se onda postavljati i bošnjački akteri. Ako Turska eventualno načini otklon i postavi se donekle na stranu Rusije, i ovi ovdje izvršit je određene prilagodbe svojih stajališta. Ako se pak Erdoganova Turska, što je naizglednije, postavi nekako po sredini između Rusije i SAD-a, kao što se i Vučićeva Srbija postavljala dosad, tako će se postavljati i bošnjačke snage.

I granice će se opet mijenjati – drugo je pitanje gdje sve i na koje načine

Sve to postavljanje njih i ostalih bit će razmjerno bez zubi i realpolitičkih učinaka dok ne dođe na red pitanje promjena granica u Europi. A granice su poslije raspada SSSR-a, SFRJ-a i Čehoslovačke već mijenjane. Najprije kada je Pridnjestrovlje Rusija otrgnula Moldovi, pa Amerika Kosovo Srbiji, pa Rusija Krim (koji je do 1954. imao autonomiju ili bio u sastavu ruske republike u okviru Sovjetskog saveza) Ukrajini. Trend je takav da će se granice zasigurno opet mijenjati; drugo je pitanje gdje sve i na koje načine. Mnogi vrebaju na trenutak u kojima bi pokušaji mijenjanja granica postali izgledniji nego dosad.

Rusija namjerava nastaviti mijenjati granice. To upravo, u intervjuu za njemački Die Welt, tvrdi savjetnik turskog predsjednika za nacionalnu sigurnost, Ibrahim Kajin. Ona po njegovim riječima želi, 30 godina nakon raspada istočnoga komunističkog bloka i Sovjetskog saveza, obnoviti i proširiti zonu svoga utjecaja i hegemoniji na tim istim područjima. U spremna je te svoje ciljeve u smislu prekrajanja granica ostvarivati i vojno. Nitko još ne zna dokle je u tom smjeru spremna , i pod koju cijenu. Ona je isto tako odlučna zaustaviti širenje NATO-a i nastojati američke snage i oružja istisnuti iz zemalja članica NATO-a u istočnoj i jugoistočnoj Europi. To znači da će, ako ne odmah, a ono uskoro, pojačati i svoja djelovanja prema tzv. Zapadnom Balkanu, dakle i prema Bosni i Hercegovini.

U takvim novim geopolitičkim odnosima u Europi, u novim svrstavanjima i polarizacijama, jako će se gledati na to tko je prozapadno ili proamerički, tko proruski, a tko eventualno kako drukčije postavljen i orijentiran. Oštriji kriteriji primjenjivat će se na svakoga, pa tako i na stranke i političare na tzv. Zapadnom Balkanu, a napose u Bosni i Hercegovini. I ne samo da će se takvi kriteriji na njih primjenjivati, nego će se i oni još jače oslanjati svatko na svoje velike saveznike. Takva nova situacija ne će olakšati, nego će naprotiv otežati postizanje međusobnih dogovora, pa tako i dogovora o ovlastima i statusu Republike Srpske i o legitimnim hrvatskim interesima u Bosni i Hercegovini. Osim ako dođe do snažnijeg i odlučnijeg angažmana SAD-a i eventualno EU-a na spomenutom području i u samoj Bosni i Hercegovini. No svaka odlučnija akcija morat će računati i na jačanje reakcije na nju. Krajnji ishod svega toga postat će još manje vjerojatan i još teže predvidiv nego što je bio dosad. Pa i da kojim slučajem ne bude rata, nego se na samitu s Bidenom i Putinom što ga je u nedjelju nekako isposlovao Macron sklepa u posljednji trenutak primirje i započnu pregovori Zapada s Rusijom, polarizacije će nastaviti jačati.

Šiljo,Hrvatsko nebo