Zajednica Hrvata iz BiH u RH – Srce ponosno: Izvanredna sjednica HNS-a ne može dati odgovore hrvatskoj i svekolikoj javnosti, ali može još jednom postaviti pitanje budućnosti BiH

Izvanredna sjednica HNS-a ne može dati odgovore hrvatskoj i svekolikoj javnosti, ali može još jednom postaviti pitanje budućnosti BiH

Više od 600 izaslanika na izvanrednoj sjednici HNS-a u subotu, 19. veljače ’22., mogu samo iznijeti kratku ocjenu pregovaračkog procesa s još kraćim zaključkom koliko je uzavreli “bosanski lonac” bliže točki ključanja nego je bio prije pola godine, prije obavljenih konzultacija unutar političkih elita sva tri naroda i jednih s drugima, prije zaključka da nema političke volje za kompromisom niti oko jednog otvorenog pitanja, prije konstatacije da nije postignut konsenzus dviju strana i svih građana o budućnosti Federacije BiH, niti konsenzus sve tri strane i svih zainteresiranih o budućnosti cijele BiH. Stoga izaslanici HNS-a mogu samo glasno zahtijevati odgovore od odgovornih u čijim rukama su “batina i mrkva“, bez kojih očito nema i ne može biti pomaka u pravcu konsolidiranja duboko podijeljenog društva i dogovora o izmjenama izbornog zakona i s njima povezanim izmjenama Ustava BiH, IV. članka Daytonskog mirovnog sporazuma (DPA).

Pregovaračima HNS-a, prije svih dr. Draganu Čoviću, se možda može zamjeriti što nije, prije početka pregovora, “na-vrh-njive”, tražio eksplicitno, doslovno definiranje i  tumačenje svih termina koji bi mogli biti dvojbeni: što je za koga “narod“, što “nacija“; što komu znači “građanska” država; kako tko tumači pojmove: “konstitutivan” i “suveren” ; što jest i koja je uloga Doma naroda Parlamenta FBiH i Skupštine BiH;  kako, po kojim principima i pravilima se popunjava takvo zakonodavno tijelo vlasti; tko o tomu može donijeti zakon i odrediti jasne procedure;  je li svim narodima dopušteno i potrebno “legitimnog političko predstavljanje” i kojim mehanizmima se ono može osigurati; kako tko razumije i doživljava “konsocijacijsko” uređenje višenacionalnih društava i državnih zajednica; kako se u takvim društvima tumače i štite temeljna “ljudska prava“, a kako “kolektivna prava“; ima li takvih ili sličnih, uspješnih modela u EU i svijetu; jesu li možda zastarjeli, nefunkcionalni ili neprimjenjivi u BiH pozitivni primjeri konsocijacijskih demokracija od Belgije i Švicarske, u nekoj mjeri Njemačke i Austrije, sve do Kanade???

  Ako znamo odgovore na većinu otvorenih pitanja bit će jasnije tko, na koji način, u kojoj mjeri i zbog čega “blokira rad i onemogućuje normalno funkcioniranje institucija” u Federaciji, kao i na razini BiH, za što se, bez ikakvih argumenata, paušalno i drsko, dosad redovito optuživalo Hrvate.

Gorki plodovi Daytona

Međunarodna zajednica, u javnosti prepoznata uglavnom kroz djelovanje OHR-a i priopćenja veleposlanika zemalja “Kvinte”, je odmah nakon potpisivanja Daytonsko-pariškog Mirovnog Sporazuma, od početka njegove implementacije djelovala neprincipijelno, popuštajući jednoj ili dvjema stranama, kažnjavajući treće, navlastito nakon uvođenja tzv. bonnskih ovlasti koje su Visoki predstavnici (poglavito Ashdown i Petritsch) koristili za nametanje zakona i amandmana na Ustav, nerijetko zlorabeći te ovlasti za smjenjivanje više od stotinu uglavnom hrvatskih, nešto manje srpskih izabranih dužnosnika i ponekog bošnjačkog političara. Očito upozoreni i poučeni od vrsnih odvjetnika i svojih pravnika, kasnije imenovani Visoki predstavnici (Lajčak, pa i Inzko) su shvatili da takva rješenja znače oduzimanje temeljnih ljudskih prava pojedincima, birati i biti biran. Nekima od “kažnjenika” takve sankcije su predstavljale ugrozu gole egzistencije jer im je bilo na neodređeno vrijeme oduzeto pravo na rad. Zato su već za vrijeme Lajčaka mnogi od njih pozivani da prihvate i potpišu nekakav “akt abolicije” (valjda, kako jednog dana ne bi mogli u Strasbourgu potražiti i dobiti pravednu nadoknadu zbog ugroze temeljnih ljudskih prava).

Aktualno vodstvo RS-a, njihovi zastupnici i dužnosnici izvršne vlasti u entitetskim i državnim tijelima vlasti, nisu prihvatili Inzkovo nametanje Zakona o zabrani negiranja genocida, a od ranije su pokazali i javno govorili, uz potporu ruskog veleposlanika u BiH, da više nemaju sluha ni razumijevanja za postojanje OHR-a. Prema njihovom tumačenju aktualni Visoki predstavnik, Christian Schmidt je imenovan na tu dužnost protivno utvrđenim procedurama, bez suglasnosti VS UN-a. S druge strane, Bošnjaci “slave” i veličaju Inzka i OHR. Kada Hrvati, svjesni potrebe održanja ravnoteže snaga, pokažu razumijevanje za politički gnjev Srba, tada se cijeli hrvatski narod, integralno obilježi etiketom UZP-a, optuži za „izdaju Bosne“, za suradnju sa “zajedničkim neprijateljem”, i suoči ih se s otvorenim prijetnjama pretvaranja u nacionalnu manjinu u “građanskoj” BiH. Zauvijek! 

Bošnjačke političke elite su, zanemarujući (gorke) plodove Daytonskog sporazuma, bježeći od početka od  iluzija Washingtonskog sporazuma,  ignorirajući i ne provodeći presudu Ustavnog suda BiH , “predmet Ljubić” (uz neuspjele pokušaje stvaranja dojma da je ista već provedena),  ohrabreni od svih svojih pravnih stručnjaka  i nekolicine međunarodnih eksperata: sudaca, pravnika i politologa (plaćenih ili neplaćenih lobista), postigli unutarbošnjački, međustranački konsenzus o tumačenju i primjeni Odluka Europskog Suda za ljudska prava (ESLJP) na način koji se uklapa u viziju BiH krojenu po mjeri isključivo većinskoga naroda. Njihovi mediji (po nacionalnom opredjeljenju urednika i većine novinara ekskluzivno bošnjački) su već mjesecima, neki godinama, u funkciji mobiliziranja svih Bošnjaka, oblikovanja javnog mnijenja  i stvaranja pristanka ostalih građana BiH, na takav narativ po kojemu je isteklo vrijeme “daytonske” BiH, zaključili da su se (nakon zadnjeg popisa stanovništva!?) konačno stekli nužno potrebni uvjeti za afirmaciju ideje “građanske” BiH u kojoj će “većina” nametati, tumačiti i provoditi zakone, “dajući” manje brojnim narodima i svim građanima onoliko prava i uprave koliko većina procjeni poželjnim i potrebitim. U pregovore o izbornoj reformi i promjenama Ustava, oni su kao jedan, ušli s figom u džepu, ušutkavajući srpske političare u BiH i u Srbiji izvan Skupštine “ozakonjenom” zabranom veličanja genocida i osuđenih ratnih zločinaca, te zahtijevajući od hrvatskih sugovornika nemoguće ustupke, namećući im de facto i de iure odustajanje od statusa naroda. 

Stanje zamrznutog konflikta, mostarizacije Federacije i dugoročne ciprizacije cijele BiH

Nedostatkom političke hrabrosti bošnjačkih pregovarača, srljanjem vodstva RS-a u potpuno osamostaljenje ili čak odcjepljenje od BiH, neodlučnošću predstavnika MZ, probijanjem vremenskih rokova za održavanje redovnih izbora, politički unitaristi su vjerovali kako mogu dovesti pred svršen čin i ucijeniti ostale političke aktere, prije svega vodstvo HNS-a, na izlazak izbore “pod svaku cijenu” i vruću političku zimu iskoristiti za posljednju unitarističku ofenzivu kojom bi uspjeli za početak Federaciju BiH urediti kao građanski entitet, a onda s te platforme pokušati “disciplinirati” ili eliminirati RS kao posljednje neželjeno političko dijete Daytona. 

Ukoliko bi na takav scenarij silom prilika pristali predstavnici hrvatskog naroda, kada bi to prihvatili trenutna vlast i opozicija u RS-u, jer ih se “ne tiču odnosi u drugom entitetu”, ako bi nakon toga predstavnici MZ ponovno dopustili nezakonit izbor izaslanika u Dom naroda Federacije potom i Dom naroda Skupštine BiH, te formiranje već viđenih nelegitimnih Vlada FBiH i Vijeća ministara BiH, uz pristanak i sudjelovanje halal Hrvata, nastupilo bi vrijeme dugotrajnog “zamrznutog konflikta”, političkih blokada koje bi urodile mostarizacijom cijele Federacije, što bi u konačnici značilo gubljenje svake iluzije o daljnjem procesu euro-atlantskih integracija, neizbježnoj ciprizaciji cijele BiH, u konačnici i disoluciji države s tko zna kakvim posljedicama za narode i građane BiH, za regiju i za kredibilitet, pa i opstanak same EU. 

Wasgingtonski sporazum – iluzija USA ili aluzija Bošnjaka i Hrvata na moguće savezništvo

Malo hrabriji bošnjački političari, neopterećeni valjda dugogodišnjim partnerstvom s HDZ-om BiH (Konaković i Radončić), razmišljajući više o budućnosti nego o prošlosti zemlje, shvaćaju poruke iz MZ, od Palmera i Escobara, preko A. Eichorst, do nedavne poruke iz američkih diplomatskih krugova kako bi Bošnjaci trebali početi razmišljati o “povratku Washingtonskom sporazumu i izgradnji boljih odnosa s Hrvatima u Federaciji i u RH”, rado bi pristali na kompromis s pregovaračima HNS-a ali su svjesni da će ih negdašnji lijevi, građanski, manje socijalni više postsocijalistički političari, a sada radikalno desni, politički unitaristi (Lagumdžija i Nikšić, Ivo i Željko Komšić, Kojović) proglasiti izdajicama, grobarima njihove građanske BiH.

Ali drugog puta nema!

Stoga će predstavnici MZ – ako hoće sačuvati mir i stabilnost, ako žele humaniji prihvat i tranzit migranata, ako kane osujetiti snažniji prodor ruskog i kineskog kapitala u BiH, ako cijene da bi trebali umanjiti utjecaj radikalnih islamskih krugova, te u konačnici ako im je cilj omogućiti  bolji život svim građanima Bosne i Hercegovine – morati nametnuti pravedan izborni zakon  koji će omogućiti legitimno političko predstavljanje sva tri konstitutivna naroda, ostalih i svih građana, te u skupštinsku proceduru uputiti nužno potrebne izmjene Ustava. Kada su Hrvatima i Srbima godinama nametali brojne izmjene i dopune zakona, sasvim nove zakone pa i neka nezakonita, nikad prihvaćena prenošenja ovlasti sa županija na Federaciju i sa entiteta na državnu razinu, doživljavali su salve aplauza u sarajevskoj čaršiji i po džematima diljem Bosne, bili su slavljeni među (pravo)vjernim i nevjernim Bošnjacima. Vrijeme je da se izlože i kritici tih istih unitarističkih “građana”, kako bi spasili Bosnu od lažnih “probosanskih” snaga i vratili je njenim konstitutivnim (pače konstituirajućim) narodima i svim građanima.  

Početak hoda ka “briselskoj” Bosni i Hercegovini

Značilo bi to povratak nade mladim obiteljima iz sva tri naroda, paljenje svijeće u “tamnom vilajetu” i prestanak masovnih odlazaka iz svih krajeva BiH. S tim bi prestalo gomilanje nezadovoljstva i toliko govora mržnje, netrpeljivosti svih prema svakomu. Bio bi to konačni povratak u “mirnu Bosnu”. Tada Hrvatima više ne bi ni trebao HNS. Mogli bi sami sebi unutar hrvatskog naroda u Federaciji i u BiH dopustiti luksuz parlamentarne demokracije, pa im možda ne bi trebao ni dosad toliko napadani HDZ BiH, ni toliko osporavani D. Čović. Tada bi Srbi prestali spominjati “odcjepljenje”. Umjesto Beograda, okrenuli bi se Sarajevu, zašto ne i Zagrebu i Briselu. 

Dakle, sve je moguće i sve postaje jednostavno s nešto više hrabrosti i odlučnosti MZ-e. Nakon povratka u institucije predstavnika sva tri naroda, treba legalno izabrati članove SIP-a/CIK-a i raspisati izbore u razumnom roku. Tek nakon takvih slobodnih i dobro organiziranih, demokratskih izbora, novi saziv kantonalnih/županijskih Skupština, oba doma Parlamenta Federacije, oba doma Skupštine BiH i sva tri (nova) člana Predsjedništva BiH, bi u proljeće dvadeset i treće ako bude sreće, mogli biti pozvani u Brisel radi nastavka pregovora o pristupanju EU te i takve višenacionalne, demokratski uređene, funkcionalne,održive i perspektivne, od svih naroda, ostalih  i svih građana prihvaćene i podržane državotvorne zajednice Bosne i Hercegovine. Bio bi to na koncu, prvi veliki vanjskopolitički uspjeh EU, koja bi tek tada, zajedno s Amerikancima, imala sjajan model za rješavanje sličnih, neriješenih, međunacionalnih nesporazuma u regiji i svijetu.

Pozivajući sve izaslanike ove izvanredne sjednice HNS-a na odlučnost, mudrost i zajedništvo mi Hrvati podrijetlom iz BiH i svi prijatelji Herceg-Bosne u Republici Hrvatskoj, na ovaj način dajemo svesrdnu potporu hrvatskim pregovaračima, uz poruku sestrama i braći na području Federacije i cijele BiH: ne bojte se, niste sami! Zajedno smo izborili slobodnu, cjelovitu i suverenu Republiku Hrvatsku, zajedno ćemo se nastaviti boriti za konstitutivnost, suverenost i punu ravnopravnost Hrvata s druga dva naroda, ostalima i svim građanima naše Domovine, Bosne i Hercegovine.

Zajednica Hrvata iz BiH u RH – Srce ponosno