Šiljo: Putin bi otjerao SAD iz srednje i istočne Europe!

Putin takve zahtjeve pravda interesima ruske nacionalne sigurnosti. Njih bi se i moglo razumjeti kad je riječ o strateškim oružjima, balističkim projektilima i ostalomu što je stvorila razvijena znanost, tehnika i industrija. No tu nije riječ samo o tome. On očito mašta i o obnovi bivše sovjetske kao, ovaj put, ruske hegemonije, u manjoj ili većoj mjeri. A da se usudi sada otvoreno zahtijevati od SAD-a da vojno napusti istočnoeuropske zemlje i ostavi ih na milost i nemilost ’ruskom medvjedu’, najveće je iznenađenje nakon ruske aneksije Krima i vojnog angažmana u Siriji. Ili Putin ’igra na blef´(’ako prođe – prođe’), ili nema drugog izbora, ili smatra da raspolaže tako jakom oružanom silom da si to može priuštiti. Neizrečena prijetnja ratom za Donbas zapravo je sredstvo mnogo šireg ultimatuma SAD-u: da povuče svoje vojnike i oružja iz istočne (i jugoistočne) Europe te da se NATO prestane širiti prema istoku. Na što SAD niti hoće niti može niti smije pristati. Ali bi zato američka odbijenica poslužila Moskvi kao opravdanje za vojni udar na Ukrajinu, isprovociran ili ne. No ruski ultimatum seže mnogo šire i dalje: odnosi se na područje cijele srednje i istočne Europe. To je razlog za mnogo veću strepnju od dosadašnje strepnje za Ukrajinu.

„Inzistiramo na povlačenju svih oružanih snaga i oružja SAD-a raspoređenih u srednjoj Europi, u jugoistočnoj Europi i na Baltiku. Sigurni smo da su nacionalni potencijali u tim područjima sasvim dovoljni. Spremni smo raspravljati o tim pitanjima na temelju članaka 4. i 5. nacrta ruskih sporazuma.“ Tu poruku odaslalo je 17. veljače rusko Ministarstvo vanjskih poslova SAD-u i svima ostalima u svom službenom očitovanju na odgovore SAD-a, NATO-a i EU-a na pismo prethodno im poslano iz Kremlja. Tako se navodi u službenom priopćenju, u kojem se dodaje „Pozivamo SAD i NATO da se vrate postupanju u skladu s međunarodnim obvezama na području održavanja mira i sigurnosti“. Dodaje se i ultimativno upozorenje: „Očekujemo konkretne prijedloge od članica Saveza u pogledu oblika i sadržaja zakonske potvrde da će odustati od daljnjeg širenja NATO-a prema istoku.“

https://www.mid.ru/ru/foreign_policy/news/1799157/

Za Kremlj je sigurnosni problem zapravo čitav europski pojas zemalja bivšeg sovjetskog bloka

Službeno priopćenje dosta je dugo, a u njemu se iznose cjelovita gledanja i tumačenja službene Moskve kako bi se moglo razriješiti sadašnju vrlo opasnu krizu, koja se izravno odnosi na mogućnost rata u Ukrajini i ukrajinsko-ruskog oružanog sukoba, ali nipošto ne samo na to. Iz ovog priopćenja, a i iz nekih prethodnih ruskih službenih pisama i izjava u kojima se  iznose takvi zahtjevi prema zapadnim državama, poglavito prema SAD-u, vidi se da nije središnji ni glavni problem Ukrajina. Ona za Rusiju jest problem kao moguća buduća članica NATO-a, i time kao teren za raspoređivanje američkog strateškog naoružanja u blizini ruskih granica, čemu se Kremlj oštro i ultimativno protivi. No zapravo je za rusku stranu „problem“ mnogo širi od Ukrajine; za Kremlj je sigurnosni problem zapravo čitav europski pojas zemalja bivšeg sovjetskog bloka koje su poslije raspada Varšavskog pakta i Sovjetskog saveza postale članice sjevernoatlantskog vojnog saveza, dakle NATO-a.

Što dakle zapravo hoće i što ultimativno zahtijeva Ruska Federacija, kojoj je predsjednik i autoritarni vođa Vladimir Putin, kao uvjet za popuštanje napetosti s Ukrajinom te uvjet budućega mira, sigurnosti i stabilnosti u istočnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi? Ona zahtijeva u kamen uklesan sporazum po kojem Ukrajina nikada ne bi postala članica NATO-a. Zahtijeva i to da se obustavi svako daljnje širenje NATO-a prema istoku. Što to sve znači, nije posve razvidno, ali se svakako odnosi i na Ukrajinu i na Bjelorusiji i na Moldovu. Ne spominje se izričito odustajanje od širenja NATO-a na europski jugoistok, dakle na države koje (još) nisu postale članice, a to su Bosna i Hercegovina, Srbija i (ne od svih priznata) Republika Kosovo. Ruska stajališta u tom smjeru nisu, za sada, iznesena, ili su namjerno prešućena.

No tu se Putin i njegovi vojno-politički te vanjskopolitičko-sigurnosni stratezi ne zaustavljaju. Oni doduše ne zahtijevaju da iz NATO-a izađu zemlje iz istočne, srednje i jugoistočne Europe koje su u nj već ušla. Ali zato zahtijevaju povlačenje „svih oružanih snaga i oružja SAD-a“ raspoređenih u srednjoj i jugoistočnoj Europi te na Baltiku. To znači da bi se američki vojnici morali povući, a sve oružje odnosno vojni kapaciteti kojima u tim područjima raspolaže SAD biti odatle prebačeni u druge dijelove Europe, u SAD ili kamo god.

Taj zahtjev zasigurno se odnosi na ove države: Estoniju, Latviju, Litvu, Poljsku, Slovačku, vjerojatno i na Češku, na Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Grčku, možda i na Tursku, te na Sloveniju, Hrvatsku, Crnu Goru, Albaniju i Sjevernu Makedoniju. Sve su to naime članice NATO-a, u koje se sukladno ugovorima i uz suglasnost tih država moglo ili se jednog dana može rasporediti američke postrojbe i američko naoružanje.

Nije razvidno odnosi li se takav zahtjev i na BiH i Kosovo

Nije razvidno odnosi li se takav zahtjev i na zemlje u jugoistočnoj Europi u kojima SAD ima svoje vojne baze, a koje nisu članice NATO-a; to su BiH i Kosovo. U prvom slučaju riječ je o dijelu kompleksa aerodroma Dubrave pokraj Tuzle, koji je izgradila i njime se niz godina koristila bivša JNA. Dio te vojne baze, koju su nazvali „Orao“, Amerikanci su zadržali i nakon SFOR-ove primopredaje vojne misije u BiH EUFOR-u odnosno „Operaciji Althea“ (2004.), kojoj je u listopadu prošle godine produžen na Vijeću sigurnosti mandat za još jednu godinu. U rezoluciji Vijeća sigurnosti, na koju su suglasnost dale i Rusija! (iako ne priznaje visokog povjerenika  imenovanoga od Vijeća za provedbu mira, ali bez traženja potvrde od Vijeća sigurnosti) i Kina, izričito se navodi da će Operacija Althea, dakle europske snage, djelovati – u okviru ovlasti predviđenih Daytonskim sporazumom i njegovim aneksima – u suradnji s NATO-om, dakle i s američkim vojnim snagama.

Ne navodi se dakle u ruskom priopćenju poimence na koje se zemlje izričito misli, ali izrazom „u srednjoj Europi, u jugoistočnoj Europi i na Baltiku“ obično se obuhvaćaju sve spomenute zemlje.

Šok za zapadne sile i za sve zemlje na koje se rusko zahtijevanje odnosi

Takvo rusko zahtijevanje nevjerojatno je i šokantno za zapadne sile, za transatlantski vojno-sigurnosni savez i za valjda sve zemlje na koje se ono odnosi. To da bi Rusija mogla zahtijevati povlačenje američkih vojnika i oružja s cijeloga tog područja zapravo je do jučer bilo nezamislivo. No ono što je bilo nezamislivo, sada je na diplomatskom stolu, pomno se razmatra po svim metropolama i stožerima. Svi to razumiju kao, više puta ponovljen, uvjet da Rusija ne napadne Ukrajinu, premda ona nije nikada izričito rekla da će zbog neudovoljenja tim zahtjevima napasti Ukrajinu. No svi su to tako razumjeli. I dobro su to razumjeli. No sada vidimo da je ruski ultimatum, srednjoročno, mnogo dalekosežniji, da se odnosi i na mnoge druge zemlje. U protivnomu, Rusija bi mogla i prema njima usmjeriti svoje ubojite raketne sustave i izvršiti na njih agresiju. Po svim vojnosigurnosnim procjenama, prve na udaru našle bi se tada baltičke zemlje.

Rusija doduše ne zahtijeva da neke ili sve zemlje članice NATO-a s tih područja napuste taj vojni savez. Ne to – nego samo to da se odatle povuku američki vojnici skupa sa svojim oružjima i raketama. Dosad nezamislivi pristanak SAD-a, neizravno i ostalih članica i partnerica NATO-a, na takav ultimatum bio bi silno jak politički i sigurnosni udarac za sve njih. Amerika bi bila ne samo izgurana, nego i ponižena. Zemlje istočno i jugoistočno od bivšega Berlinskog zida morale bi iznova graditi svoje obrambene strategije – bez računanja na američku vojsku i oružje kao na zapravo najjače i najpouzdanije jamstvo vlastite i skupne obrane i nacionalne sigurnosti. A jedina ozbiljna sila koja njihovu nacionalnu sigurnost može u ovom trenutku fizički ugroziti jest – Rusija.

Razumljiv je strah od balističkih i hipersoničnih raketa te od napada kopnom i zrakom

Može se razumjeti da se Ruska Federacija osjeća sigurnosno ugroženo dovlačenjem američkog i drugoj strateškog oružja Rusiji ’pod prozore’. Onako kao što se osjetila Kennedyjeva Amerika kada su Rusi počeli dovlačiti svoje nuklearne rakete na Kubu, SAD-u pod nosom.

Može se razumjeti da Ruska Federacija ima i potrebu i pravo štititi sigurnost svog teritorija, osobito od balističkih, krstarećih i drugih raketa kratkog i srednjeg dometa, od neprijateljskog zrakoplovstva, tenkova, brodova i ostaloga. Takva potreba razumljiva je kada se zna da bi rakete mogle recimo s ukrajinskog teritorija biti lansirane iz prevelike blizine na ciljeve u Ruskoj Federaciji. Danas je potreba za obranom i samozaštitom pojačana zbog postojanja hipersoničnih raketa, koje lete brzinom pet puta većom od brzine zvuka i koje stotine kilometara mogu prijeći prije nego što budu otkrivene, a kamoli eventualno oborene te prije no što bude dana uzbuna ili aktivirani drugi obrambeni mehanizmi. Riječ je o dvije, tri, ili svega nekoliko minuta leta i – buuuum!

Takva oružja i mogući napadi zabrinjavaju, zrcalno. i Ameriku, no čini se kao da se ona njih ne boji. Iako je Rusija zaprijetila dopremanjem svojih hipersoničnih raketa putem svojih podmornica pred obale SAD-a, što je očito dio istog paketa pritisaka, uvjetovanja i ucjena. I ne samo to, nego Rusija upravo razvija planove za raspoređivanje svojih vojnih efektiva i na kopnu razmjerno vrlo blizu SAD-u – u proruskoj Venezueli, kojoj je na čelu „revolucionarna“ vlada.

Srednjoj i istočnoj Europi opet zaprijetila sovjetsko-ruska komunistička „doktrina o ograničenom suverenitetu“?

Takva ruska uvjetovanja imaju još dvije bitne značajke po kojima su opasna i, po svemu sudeći, posve neprihvatljiva i SAD-u i saveznicima u NATO-u i u EU-u.

Prva je značajka dosad nezamisliva ruska odvažnost i drskost o odnosu prema donedavno jedinoj svjetskoj supersili i svim njezinim vojnim i političkim državama-saveznicama.

Druga je značajka još gora od prve, koja je već sama po sebi dovoljno grda. Riječ je o neizravnom ograničavanju nacionalnog suvereniteta i prava na vlastitu obrambenu i sigurnosnu strategiju svih europskih zemalja na koje se odnosi rusko zahtijevanje da se SAD udalji dovoljno daleko od zapadnih ruskih granica. Riječ je praktički o zahtjevu da SAD pristane na svojedobno razvijenu sovjetsku, Brežnjevljevu „doktrinu o ograničenom suverenitetu“, koja je vrijedila za članice Varšavskog pakta. Većina zemalja na koje se ultimatum odnosi bile su, kao komunističke zemlje, članice tog vojnog saveza, a neke su bile u sastavu Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ta doktrina bila je opravdanje da Moskva može s ostalim članicama tog vojnog saveza intervenirati u bilo kojoj od tih zemalja ako se prestane držati „jedinog ispravnog“ političkog kursa, nad kojim je bdjela Moskva.

Tako se to dogodilo 1956., kada je vojnom „intervencijom“ nekoliko članica Varšavskog pakta, to jest vanjskom oružanom agresijom, ugušen demokratski pokret i svrgnuta vlast u Mađarskoj. Slično se dogodilo 1968., kada su trupe tog istog pakta umarširale s tenkovima u Prag te uništile nenasilni slobodarski pokret „Praško proljeće“. Neki tvrde da je Sovjetski savez zaprijetio i Titu ne samo 1948., nego i 1971. – ovaj put da će vojno „intervenirati“ ako ne sreže komunističko političko vodstvo u Hrvatskoj. Slično kao u Mađarskoj i Čehoslovačkoj bilo bi se dogodilo i u prosincu 1981. u Poljskoj da njezin vlastiti komunistički šef Wojciech Witold Jaruzelski nije, na ultimativan zahtjev iz Moskve, sam uveo i formalnu i stvarnu diktaturu, preduhitrivši time prijeteću vojnu intervenciju snaga Varšavskog pakta. Moskva je htjela ugušiti već jako masovni poljski radničko-demokratsko-nacionalno-katolički osloboditeljski pokret, pod vodstvom Lecha Wałęse i sindikata Solidarność, pokret koji je bio preteča nenasilnog obaranja komunizma i prestanka rusko-sovjetske dominacije u srednjoj i istočnoj Europi.

Svi narodi tih srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja koji su nakon pada Berlinskog zida, dokinuća komunističkog sustava, raspada Varšavskog pakta i SSSR-a te proglašenja državne neovisnosti triju baltičkih zemalja, Bjelorusije, Moldova, Ukrajine i drugih dijelova Sovjetskog saveza dalje prema Kavkazu i u središnjoj Aziji, svi ti narodi bili su u ova posljednja tri desetljeća uvjereni i sigurni da nikada više ne će biti njihova vraćanja pod skute „majčice Rusije“. No s novim zahtijevanjima iz Kremlja pokazuje se da Putinova Rusija mašta da im opet ograničit suverenitet, pravo na izbor savezništava u kojima će biti, a možda i da opet uspostavi hegemoniju Moskve na svim područjima na kojima je ona postojala od 1918. ili od 1945. ili koje druge godine.

Putin takve zahtjeve pravda interesima ruske nacionalne sigurnosti. Njih bi se i moglo razumjeti kad je riječ o strateškim oružjima, balističkim projektilima i ostalomu što je stvorila razvijena znanost, tehnika i industrija. No tu nije riječ samo o tome. On očito mašta i o obnovi bivše sovjetske kao, ovaj put, ruske hegemonije, u manjoj ili većoj mjeri. A da se usudi sada otvoreno zahtijevati od SAD-a da vojno napusti istočnoeuropske zemlje i ostavi ih na milost i nemilost ’ruskom medvjedu’, najveće je iznenađenje nakon ruske aneksije Krima i vojnog angažmana u Siriji. Ili Putin ’igra na blef´(’ako prođe – prođe’), ili nema drugog izbora, ili smatra da raspolaže tako jakom oružanom silom da si to može priuštiti. Neizrečena prijetnja ratom za Donbas zapravo je sredstvo mnogo šireg ultimatuma SAD-u: da povuče svoje vojnike i oružja iz istočne (i jugoistočne) Europe te da se NATO prestane širiti prema istoku. Na što SAD niti hoće niti može niti smije pristati. Ali bi zato američka odbijenica poslužila Moskvi kao opravdanje za vojni udar na Ukrajinu, isprovociran ili ne. No ruski ultimatum seže mnogo šire i dalje: odnosi se na područje cijele srednje i istočne Europe. To je razlog za mnogo veću strepnju od dosadašnje strepnje za Ukrajinu.

Šiljo/Hrvatsko nebo