Damir Pešorda: HOLD THE LINE

Dok ovo pišem, kanadski vozači kamiona još drže blokadu na Ambassador Bridgeu, prijelazu između Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, iako ga policija već nekoliko dana pokušava deblokirati. Oči slobodara diljem svijeta uprte su njih i njihovu blokadu glavnog grada Kanade i graničnih prijelaza, a oni hrabriji se već organiziraju i pokreću nacionalne konvoje slobode. Američki predsjednik Joe Biden, u čiju koncentraciju i mentalno stanje mnogi otvoreno sumnjaju, tvrdi da će Rusija u srijedu napasti Ukrajinu. Ukrajinski predsjednik Zelenski, koji je relativno sigurnu karijeru komičara zamijenio opasnom karijerom ukrajinskog predsjednika, oprezno moli Bidena da mu pruži bilo kakav dokaz o Putinovim namjerama. Raja se diljem svijeta junači pokličem Hold the Line,  a vrag dolazi po svoje.

Svijet se definitivno ižlijebio iz stanja kakve-takve ravnoteže i krenuo bogzna kamo. Čitam sve te silne pisanije domaćih i stranih analitičara i čudim se ustrajnosti u mlaćenju prazne slame. Najpametnije glave kao svu tu silnu pamet koriste kako bi zamutile istinu i smislile puku probavljive ”alternativne činjenice”. Inače, konceptom ”alternativnih činjenica” obično pristaše lijevog narativa, koji je danas dominantan u zapadnoj civilizaciji, udaraju po tzv. desničarima, a uistinu ostacima zdravorazumskog otpora setu ludorija koje se nameću suvremenim društvima. Posebno je gadljivo kako mediji drukaju za rat u Ukrajini. Ako do nekog rata dođe, nastradat će, kao i obično, oni koji ga nisu pokrenuli niti se planiraju kako okoristiti njime. Među ostalima, vjerojatno i mi.

Živio sam u Ukrajini četiri godine, ukrajinski narod, jezik i kultura najbliži su mi i najdraži nakon hrvatskoga naroda, jezika i kulture, te upravo zato držim da su u danom trenutku Ukrajini opasniji prijatelji od neprijatelja. A Hrvatske što se tiče, najgluplja stvar koja bi nam se mogla dogoditi jest da u slučaju neke globalne frtutme  s njemačkim ili francuskim trupama ponovo jurišamo na Rusiju. Po četvrti put u posljednjih dvjestotinjak godina. A nešto se sprema. Brine me da gotovo istim riječima o toj stvari govore njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier i naš premijer Andrej Plenković.  Plenković je izjavio da će ako Rusija napadne Ukrajinu, Hrvatska ”odlučno reagirati”, a Steinmeier da će Njemačka ”odlučno odgovoriti”.  Nekako sumnjam u njihovu osobnu ratobornost te mi to njihovo junačenje više zvuči kao na višoj instanci osmišljena retorika za aktualni slučaj. 

Možda je to samo u funkciji glancanja Bidenova ne baš osobitog imidža u Americi i svijetu i pritiskanja Putina. Ne vjerujem da Putin uistinu namjerava napasti Ukrajinu, i to ne zato što imam iluzija o Putinovoj miroljubivosti, nego zato što polaganim gušenjem i ekonomskim iscrpljivanjem Ukrajine, kojoj Zapad osim oružja i praznih obećanja malošto nudi, može postići više nego ratom, koji bi Rusiju i svijet doveo do ruba nuklearne katastrofe. U zapadnim zemljama se, kao i kod nas uostalom, prešućuje da su određeni dijelovi Ukrajine kroz povijest bili proruski nastrojeni i da taj sentiment može dočekati uzlazni trend ako nacionalna država ne bi uspijevala zadovoljiti minimalne potrebe stanovništva za standardom i sigurnošću, a žuđena se Europa sve više pokazivala nedostojnom bilo kakve žudnje. Nekako mi se čini da ukrajinskoj neovisnosti od Rusije više prijeti ruska ”meka moć” nego opasnost od ruske invazije. Premda se nikada ne zna, a nije isključeno da iskru koja bi zapalila stanje na ukrajinsko-ruskoj granici izazove i kakva  false flag operacija. 

Općenito, živimo u vrlo zanimljivom vremenu, a to nije osobito zdravo. Politički akteri u Hrvatskoj svejedno nastavljaju neke stare bitke, a narod, ono što još nije iselilo, inertno ustrajava na ponavljanju uvijek istih odluka i izbora. Nadajući se valjda nekim boljim rezultatima. Jedan se trend ipak ne može ignorirati: narativ svojstven teorijama urote s ruba javne percepcije sve više napreduje prema središtu. Usprkos ignoriranju ili ismijavanju glavnostrujaških medija. Nikada nisam previše držao do teorija urote, ali silno me zanima što se njima prikriva. Jer to što ne vjerujem u teorije urote o kojima piše u novinama ili na portalima, ne znači da vjerujem kako urota ne postoji. Netko nam uvijek radi o glavi, ali tko i kako – to nećemo pročitati u novinama.

Bilo kako bilo, svijetom kola duh pobune protiv gomile glupih laži, izrabljivanja, suludih ideologija i još luđih eksperimenata u ime tih ideologija. Kao da se sama ljudska bit, koju su još egzistencijalisti proglasili nepostojećom, buni protiv izopačenja ljudske naravi. I taj duh pobune jest ono što može donijeti promjene, a ne ljevičarske žalopojke za Jugoslavijom niti hadezeovsko brbljanje o tomu kako će Milanović s udruženom oporbom izvesti komunističku rekonkvistu u Hrvatskoj. I da je HDZ jedini spas od te katastrofe. Prije nego sam završio članak, došla je vijest da je policija ipak uspjela deblokirati Ambassador Bridge. Šteta, sad će ljepuškasti Lutak Pomičnih Obrva vjerojatno krenuti silom na prosvjednike u Ottawi i drugdje. Stoga: Hold the Line, Canadian truckers, možda o vama ovisi sudbina svijeta. 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo