Razgovor s Viktorom Matićem

Viktor Matić je magistar politologije s višegodišnjim radnim iskustvom u turizmu, a nešto kraćim u novinarstvu i civilnom sektoru. Živi i radi u Dubrovniku gdje i odrastao. Piše blog na Večernjem listu u kojemu se bavi analizama historiografskih mitova u javnom znanstvenom i neznanstvenom diskursu te politikama povijesti političkih i intelektualnih elita u Hrvatskoj i u njezinu susjedstvu. S Matićem smo razgovarali o aktualnim političkim i društvenim temama.

Viktor Matić

Trenutno se odvijaju pregovori o promjeni Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Kako gledate na pregovore u kontekstu hrvatske pozicije u susjednoj državi?

Mislim da od tih pregovora ne će biti ništa na korist bosanskohercegovačkih Hrvata ili će vladajuća politička elita bosanskohercegovačkih Hrvata svoje partikularne interese pretpostaviti interesima bh. Hrvata. Nadam se da do potonjega slučaja, ovaj put, ne će doći.

Hrvati u BiH ne žele ništa više od onoga što im je zajamčeno Ustavom BiH. Imamo priliku pokazati međunarodnoj zajednici – ponajprije američkomu imperiju – kako bošnjačke političke elite nisu spremne na istinski dijalog i kompromisno odstupanje od svojih maksimalisitčkih ciljeva, a ti ciljevi su potpuna eliminacija Hrvata kao konstitutivna naroda i pretvaranje Federacije BiH u de facto bošnjačku nacionalnu državu. Imperij treba uvjeriti kako njegovo nelegitimno i, naravno, protuzakonito petljanje u vlastitu kreaciju – daytonski poredak – nije donijelo mir i stabilnost “plemenima”.

Neki povjesničari uvjerljivo tvrde da je američkoj vanjskopolitičkoj eliti 1995. cilj bio pokazati da upravo Amerika, a ne EU, može donijeti mir i stabilnost Bosni i Hercegovini. Time je Veliki Brat nastojao opravdati opstanak NATO-a, odnosno legitimirati svoju vojnu prisutnost na europskom tlu. Imperij je u tom uspio, no onda je došlo do promjene. Amerika je, po svemu sudeći, u BiH nastojala nametnuti svoj, “čisti” građanski, koncept nacije-države. Time su se vrlo vješto okoristili okorjeli bošnjački nacionalisti i unitaristi, nerijetko i islamisti, koji liberalnom retorikom lukavo nastoje pridobiti naklonost “križarskoga” imperija. Američkoj je eliti “Bosna” važna i kako bi PR-ovski njom mahala po muslimanskom svijetu, ponajprije u savezničkim islamističkim državama.

Činjenica je da su u umanjivanju prava i slabljenju položaja Hrvata u FBiH od početka 21. stoljeća aktivno sudjelovale nama savezničke Sjedinjene Države (uz asistenciju službenoga Zagreba), a ne Rusija. Nemojte me krivo shvatiti, ja nisam protu-američki nastrojen, dapače, ali sam ponajprije prohrvatski nastrojen.

Zanimljivo je kako je u Americi građanski koncept američke nacije poprilično narušen ljevičarskim politikama prenaglašavanja rase i etniciteta (u Francuskoj zbog tzv. islamskoga separatizma i islamoljevičarenja). U svjetlu te promjene, bh Hrvati bi se američkim ljevičarima potpuno opravdano mogli prikazivati kao “disenfranchised” zajednica. Prema konzervativnijim liberalima može se nastupati s pozicija federalizma. U Americi ljevičari podrivaju federalizam i postojeći (drevni) izborni sustav jer žele isto što Bošnjaci žele u BiH – “one man one vote”. Riječ je o ogoljeloj borbi za moć, a ne o nekakvim demokratskim idealima. Konzervativci se tomu protive na domaćem planu, a u isto je vrijeme u BiH SAD podupirao bošnjački centralizam i unitarizam. Je li se u surječju bošnjačkoga lobiranja za uređenje koje bi Bošnjacima omogućilo hegemoniju nad Hrvatima itko od Hrvata sjetio “Amerima” spominjati Alexisa de Tocquevillea i tiraniju većine?

I američke konzervativce (koje je bolje zvati klasičnim liberalima) i ljevičare ne zanimaju prava Hrvata. Hrvati su mali i nemaju puno toga za ponuditi imperiju. Osim toga, Hrvati nisu muslimani pa im je apriorno teško uvjeriti zapadnjake da su upravo oni žrtve. Bošnjački su aktivisti i lobisti to dobro kapitalizirali. Udaraju tutta forza, razbacuju se s pojmovima poput “Apartheid”, “jedan čovjek – jedan glas”, “građanska država”, “pojedinac”, “građanin” itd., a kao što rekoh nije ih nimalo briga za demokraciju i prava ono malo “Sejdića” i “Fincija”. Zanima ih moć i faktično stvaranje bošnjačke nacionalne države!

Probošnjačke lobiste iz Njemačke, koji forsiraju unitarni model u BiH, može se “udarati” federalizmom koji se je pokazao uspješnim upravo u Njemačkoj ili pak konsocijacijskom demokracijom zbog koje njemačka manjina u Belgiji koja u nekim pogledima ima veća prava nego brojniji Hrvati u BiH. No, u propagandi i lobiranju mi Hrvati smo bijedni ne jer nemamo znanja, nego jer nam vladajuće političke elite – čast izuzetcima – ne zanima res publica i opće dobro, već svojevrsna res idiotica. Vladajuća “stoka sitnoga zuba” takvo sitničarenje prenosi na podređene uhljebe i tako nacija propada. Intelektualna elita je također podbacila. Gdje su knjige, radovi, članci o hrvatskim stradanjima u BiH, o obespravljivanju Hrvata u BiH, o bošnjačkoj hegemoniji itd. na engleskom, njemačkom i dr. stranim jezicima? Nešto knjiga poput onih Charlesa Shradera, Mate Arlovića, Velentina Grbavca, Dražena Pehara i imamo na engleskom, no nedostaje nam lobista, novinara, aktivista, prisutnosti na društvenim mrežama itd. Imamo nešto rodoljubnih i pametnih aktivista kao što je Luka Mišetić, no njihov je broj malen. Previše toga ovisi o privatnoj ili osobnoj inicijativi, a nedostaje sustavnoga rada famoznih institucija iza kojih bi trebala biti država.

Mnogi upozoravaju na jačanje velikobošnjačke mitomanija koje uključuje i tezu da u BiH nije bilo nikada ni Srba ni Hrvata. Kuda sve to vodi?

To je teza koju je u dokumentarnom serijalu Bosna – sudbina prekrojene zemlje, koji je emitirala bosanskohercegovačka javna radiotelevizija, iznio bošnjački povjesničar Enver Imamović. Preciznije on je, ako se dobro sjećam, rekao kako u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata. Dokumentarac je djelo Semira Halilovića, a razvidno je da se njime – među ostalim – Bošnjacima nastoji utuviti u glavu da su jedino oni “temeljni narod” Bosne i Hercegovine. Implikacije takve politike povijesti poznate su: Hrvati i Srbi trebaju izgubiti svoju konstitutivnost i pokoriti se bošnjačkomu narodu, jer samo Bošnjaci imaju pravo upravljati sudbinom zemlje pa tako i mijenjati njezino ime u “Bosnu” itd.

Zamislite da HRT emitira dokumentarac u kojem bi se tvrdilo kako su Bošnjaci puki islamizirani Hrvati i da bi zbog toga Hrvatska trebala vratiti ono što joj povijesno “pripada”. U srednjem je vijeku bilo i srpskoga i hrvatskoga identiteta i etnonima na području današnje BiH i na područjima na kojem se je oformila i/ili proširila politička tvorba koju, jednostavnosti radi, povjesničari nazivaju “srednjovjekovnom Bosnom”. S druge strane, ni srpsko ni hrvatsko ime nikada se nisu proširili na cijelu zemlju i sve njezino slavensko pučanstvo.

Je li rješenje hrvatskoga pitanja nova federalna jedinica?

Mislim da bi se demokratski deficiti nastali protuzakonitim i nelegitimnim djelovanjima neokolonijalnih i diktatorskih visokih predstavnika, kao i problemi proizišli iz presude u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, mogli riješiti osnivanjem federalne jedinice s hrvatskom većinom ili barem teritorijalno definirana electoral collegea.

Na kraju dana, zakon brojeva je najvažniji jer ako nas nema – nema nas!

Sejdić i Finci

Svojedobno ste predložili ste da se ikavica izjednači jekavskomu izgovoru u standardnom hrvatskom jeziku. Kako u tom kontekstu gledate na velikosrpski udar na Hrvate Bunjevce?

Iako sam štokavac i jekavac iz južne Dalmacije, mislim da smo si mi Hrvati učinili medvjeđu uslugu jer prije gotovo dva stoljeća ikavski i jekavski nismo proglasili ravnopravnim izgovorima u standardnom/književnom hrvatskom jeziku. Mislim, također, da smo šćakavizme mogli izjednačiti štakavizmima, kao i dopustiti veću leksičku otvorenost standardnoga jezika spram čakavskoga i kajkavskoga narječja ali i arhaične zapadne štokavštine. Prežitaka arhaične zapadne štokavštine još ima i u mojem zavičaju, ali sve manje.

Među našim jezikoslovcima ima mnogo svjesnih ili nesvjesnih “vukovaca” koji i najmanje otvaranje standardnoga jezika ili, ako hoćete, standardnoga dijalekta utjecajima nestandardnih dijalekata poimaju kao jezični radikalizam. Paradigmatski je primjer izrazito oštra kritika koju je inače sjajna jezikoslovka Sanja Vulić uputila onim bunjevačkim Hrvatima koji su sasvim legitimno predložili izjednačavanje ikavskoga jekavskomu u hrvatskom standardnom jeziku. Iako dobro poznaje gradišćanske Hrvate i njihov standardni jezik, doktorica Vulić izjavila je: “koliko standardnih jezika, toliko naroda”. Poprilično proturječno tomu, jednu svoju prekrasnu knjigu naslovila je “Jedinstvo različitosti”.

Jezikoslovce koji otvaranje standardnoga jezika prema izumirućim ostatcima hrvatskih dijalekata poimaju kao otvaranje nekakve strašne Pandorine kutije treba nastojati pridobiti, a ako ne ide milom, onda prema njima treba pokazati svojevrsni neposluh. “Vukovci” se trenutno oštro protive Zakonu o hrvatskom jeziku koji je tek u najavi/pripremi, a koji bi – koliko shvaćam – trebao ići u smjeru očuvanja hrvatskoga standardnoga jezika u javnoj uporabi i njegova umjerena otvaranja dijalektima. To dvoje nije isključivo.

Što se tiče protu-hrvatskoga nacionalnoga inženjeringa koji u Srbiji sustavno provode srbijanske vlasti i mnogobrojne kulturne i obrazovne institucije koje financira srpska država, moram reći da me to uopće ne šokira. Žalosti me, ali ne šokira ni to što dopisništvo HINA-e u Srbiji o tom uopće ne obavještava javnost nacionalne države hrvatskoga naroda i to što država Hrvatska mlako reagira na sustavnu protuhrvatsku politiku države Srbije. Na tom pitanju, pitanju zaštite prava i interesa Hrvata u Srbiji, Hrvatska pada na testu državnosti. No, kako je jednom prilikom na HRT-u uzviknuo Zvonimir Hodak – to je Hrvatska!

Vođa Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmanov nedavno je po tko zna koji put upozorio da Srbija već skoro dva desetljeća ne provodi Sporazum koji je potpisala s Hrvatskom, a kojim se propisuje obveza zastupljenosti nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima vlasti. Države u punom smislu riječi odavno bi konkretno reagirale. Neki kažu kako se Hrvatska treba ponašati kao suverena država. Sintagma suverena država djeluje mi tautološki, kao reći drveno drvo. Volio bih, dakle, da se Hrvatska ponaša kao – država!

Neki će reći da su riječi “država” i “Hrvatska” nespojive. Sve upućuje na to da u operaciji rodoljubno nastrojenih Hrvata Srbije poput Žigmanova aktivno sudjeluje veleposlanik Hrvatske u Srbiji Hidajet Biščević, koji se u službenoj funkciji srdačno sastaje sa sudionicima agresije na Hrvatsku ili pak s onim pripadnicima vlasti u Srbiji koji aktivno provode protu-hrvatski etno-nacionalni inženjering. Izgleda, dakle, da se operacija pacifikacije “neposlušnih” Hrvata u Srbiji vodi iz Zagreba, ne iz Beograda, a njom – po svemu sudeći – rukovodi bivši suradnik UDBA-e Biščević.

Naši se vlastodršci sluganski odnose prema Njemačkoj, a čini mi se da upravo Njemačka ne želi da Hrvatska postavlja legitimne uvjete Srbiji na njezinu putu u Europsku uniju. Čini mi se da u tom kontekstu Hrvatska prešutno, uz pokoji “oštri” prosvjed, žrtvuje i ostatke nekoć daleko brojnije hrvatske zajednice u Srbiji. Vlastodršci u Hrvatskoj odabrali su se ponašati kao kompradori koji za račun imperijalnoga središta svojom vlastitom zemljom upravljaju kao kolonijalni guverneri, a u isto se vrijeme zaklinju u Tuđmana.

Dosta ste pisali o protuhrvatskom djelovanju Gorana Šarića. Koje su njegove najspornije teze, tj. zašto treba upozoriti na njegovo djelovanje?

Zabavan mi je taj redikul. O njemu kao osobi ne znam dovoljno. Koliko shvaćam, Šarić se izjašnjava Srbinom i djeluje ponajprije u Srbiji premda ga srbijanski protuhrvatski krugovi, koji Hrvatima inače niječu hrvatstvo, prikazuju kao hrvatskoga povjesničara. Za nj sam saznao prije nekoliko ljeta od prijatelja koji je daleko informiraniji od mene. Pogledao sam Šarićevo gostovanje na HRT-u i odmah tada sam pomislio da je riječ o jugonostalgičaru i korisnom idiotu novoga vala velikosrpske mitomanije. Riječ je o mitomaniji koju nazivam deretićevskom. Postoje svetosavska, karadžićevska i deretićevska verzija velesrpstva. Prva je najstarija, a ona je sve pravoslavce pod “šapom” Pećke patrijarhije proglašavala Srbima, druga je sve govornike štokavštine proglašavala Srbima, a treća Srbe projicira u razdoblja prije Krista i nerijetko sve slavenske, ali i druge narode, Europe proglašava potomcima nekakvih drevnih Srba.

Svetosavsko je velesrpstvo de facto službeno među Pupovčevim Srbima u Hrvatskoj. Tako Pupovčevi puleni primjerice Svetozara Boroevića proglašavaju Srbinom. Karadžićevsko je velikosrpstvo službeno u Srbiji. Deretićevsko velesrpstvo nesmiljeno se širi i žestoko bori ponajprije protiv “karadžićevaca”. Šarić je tek mala kap u tom velikosrpskom slapu, a odnedavno je jasno da nastoji pomiriti sva tri spomenuta pravca velikosrpske mitomanije. Njegov mi je diskurs zanimljiv na razini svojevrsna podfenomena. Fenomen velikosrpske mitomanije deretićevskoga tipa još nije dobio primjerenu znanstvenu analizu iz hrvatskoga pera.

Po momu sudu, najspornija teza “deretićevaca” je da su Srbima neki “drugi” – Germani i Vatikan – ukrali povijest i da su svi oni južnoslavenski povjesničari i intelektualci koji ne spore ranosrednjovjekovno doseljenje govornika praslavenskoga jezika na današnje južnoslavensko ozemlje izdajnici u službi stranih središta moći. Spomenuta teorija urote o ukradenoj povijesti slična je međuratnom nacističkomu mitu o ukradenoj pobjedi u Velikom ratu.

U tom je kontekstu smiješno kako “deretićevci” beštimaju majku Šešelju jer ovaj nikada ne spori da su se u ranom srednjem vijeku na Balkan doselili (i) nositelji srpskoga etnonima i identiteta. U tom ludilu ispada da je Šešelj, koji Vatikan proglašava sotoninim gnijezdom, dvostruki agent Katoličke Crkve. No, veća je šteta kada se napadaju rijetki ozbiljni srpski povjesničari koji ne pripadaju niti jednomu pravcu velikosrpske misli.

Jovan Deretić

Druga najspornija, premda implicitna teza, ove mitomanije je identificiranje populacije u genetskom smislu s etno-nacionalnim zajednicama. Štetni utjecaj deretićevske mitomanije na srpsko društvo jasno se vidi kada Novak Đoković, prijatelj pokojnoga Jovana Deretića, zastrašujuće izjavi da su Srbi narod i rasa i starosjedioci Balkana. Zamislite da najpopularniji njemački sportaš izjavi “Nijemci – narod i rasa i starosjedioci srednje Europe”. Sumnjam da su hrvatski nogometaši koji se druže s Đokovićem upoznati s ovim fenomenom.

Hrvatski znanstvenici moraju izravno ili neizravno suzbijati tu mitomaniju na teritoriju Hrvatske. Imamo materijala. U nas tako djeluje notorni Domagoj Nikolić koji na lukaviji i prepredeniji način od Šarića u suštini širi istu mitomaniju, a nedavno je Na rubu znanosti HRT-a neka gošća identificirala Hrvate s ilirskim Dalmatima i kritizirala to što za turiste u Splitu poziraju momci u odijelima rimskih, “okupatorskih”, vojnika.

Odgovara li Hrvatska adekvatno na nastavak kontinuirane velikosrpske politike i prisvajanje hrvatske kulturne baštine?
Ne odgovara. Po meni je riječ o pitanju zbog kojega bi ozbiljne države bile u stanju povući svojega, a otjerati tuđega veleposlanika. No Hrvatska ni zbog ozbiljnijih stvari – kao što je spomenuto nepoštivanje potpisanih sporazuma (ili pitanje nestalih i pitanje arhivske građe iz NDH) – nije spremna zaoštriti prema Srbiji. Hrvatska na osnovnim testovima pada na testu državnosti.

Postoje li u Hrvatskoj dvostruki kriteriji glede tzv. govora mržnje? Je li kultura otkazivanja stigla i kod nas?

Dvostruki kriteriji su tu otprije, a dovoljno je sjetiti se Frljićevih bljuvotina koje su zaštićene kao satira. Kultura otkazivanja kakvu baštinimo iz komunistički vremena još je tu, a ova Woke-komunistička kultura otkazivanja će, prije ili kasnije, doći i u Lijepu našu. Kad ljudi počnu dobivati otkaze ako kažu da dječaci ne mogu biti djevojčice i obratno, znat ćemo koja je ura ili da je vrag odnio šalu. Zasad još uvijek uživamo u svojevrsnom blaženstvu naše periferne pozicije.

Klijentelizam, iseljavanje, nepostojanje jasno definiranih strateških ciljeva. Jesu li su to ključni problemi Hrvatske danas?

Klijentelizam, iseljavanje i nepostojanje strateškoga ili dugoročnoga promišljanja nisu tu od jučer. Ono što je Hrebak uspio progurati oko transparentnosti u trošenju javnoga novca pohvalno je. Kako bi oni koji se zalažu za promjene nabolje uspjeli doći u poziciju mijenjati stvari valjalo bi promijeniti izborni zakon u smjeru smanjivanja izbornoga praga, veće razmjernosti i više preferencijskih glasova. Možda bi bilo više redikula ili, kako se veli u Dubrovniku, oriđinala u Saboru, ali bi oni imali daleko veći legitimitet od onih beskičmenjačkih oportunista koje, unatoč njihovim besjedama, opće dobro uopće ne zanima.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo