H. Hitrec: Laku noć majstori, dobro jutro diletanti

Navodno se sprema veliki rat, analitičari opažaju da je špranca ista kao početkom Drugoga: Bjelorusija je praktički dragovoljno anšlusirana u trenutku kada se njezin prestrašeni oligarh poklonio Putinu, slijedili su Sudeti odnosno Krim, a onda Češki protektorat (Donbas i u stvari cijela istočna Ukrajina). Po tom uzorku slijedi Poljska, no tu bi već nastale komplikacije. U sivom scenariju, ako Putin postane krajnje nerazboritim, može se očekivati rusko zaposjedanje Ukrajine i teške okupacijske godine za Ukrajince, ali i za Ruse, proruska ukrajinska vlada i eventualno prepuštanje istočne Ukrajine Rusiji te napokon samostalna država Zapadna Ukrajina. Raspored savezničkih snaga pokazuje jasnu sliku: nije toliko riječ o Ukrajini koju će saveznici žrtvovati na oltaru izbjegnutoga svjetskog rata, nego o obrani istočnoeuropskih (i srednjoeuropskih država) te baltičkih, odnosno sprječavanje potpune obnove SSSR-a i njegovo nametanje ograničenoga suvereniteta onim europskim zemljama koje je držao pod jarmom u komunističko doba, nakon što je azijske koje mu “pripadaju” na različite načine već pretvorio u satelite. Po zadnjim izvješćima rat će početi na Valentinovo, ili dan poslije, oko pet sati ujutro, još u ljubavnom zanosu.

Hrvatska ne graniči s Rusijom ni Ukrajinom, pa se u prvi tren ne treba zabrinjavati. Ima, međutim, granicu sa Srbijom, koja bi na valu velikoga rata mogla pokušati ostvariti stare težnje u regionalnim okvirima, pripojiti RS, probuditi živahnu probeogradsku struju u Hrvatskoj i tako sjedinjena ugroziti našu domovinu, čija se vojska tek nedavno pomalo počela buditi iz dugogodišnjega zimskoga sna u koji ju je gurnula neodgovorna ili zlonamjerna politika, više ili manje vidljiva u zadnjim desetljećima: u početku sječom zapovjednika iz Domovinskoga rata, kriminaliziranjem branitelja, a potom osiromašenjem Hrvatske vojske i sramotnim načinima da se stane na put njezinu moderniziranju. Loše je i zabrinjavajuće, uz to, da ne postoji jasna linija zapovijedanja, barem u ovom za sada još mirnodopskom trenutku, to jest postoji bjelodana i degutantna svađa onih sastavnica koje bi trebale usko, voljno i vojno surađivati, budući da su vremena i opet čupava. Iz redova Oružanih snaga RH već se čuju zabrinuti glasovi, koje službeni mediji pokušavaju utišati ili zataškati.

Manimo se crnih scenarija, koliko god bili realni. Dok se svijet vrti kao nikada prije (barem u zadnjih sedamdesetak godina), baš vrti, kako su zapisali Dubrovčani u vrijeme Žigmunda i Napuljskog na prijelazu 14. u 15. stoljeće, mi se u Hrvatskoj zabavljamo kunama, pozivajući se na denarius banalis s likom kune u trku i natpisom Moneta regis, koji je kovao slavonski ban Stjepan 1255., a stoljeće poslije dokinuo kralj Ludovik I., kao što ju je sada opet dokinuo Andrej I. Doduše, kuna je oživjela nakon stotinu i pedeset godina u vrijeme Vladislava II. koji je shvatio da je Slavonija “štit i predziđe Ugarske”. U modernoj hrvatskoj državi kuna je uvedena u doba kada je Slavonija bila štit i predziđe Hrvatske, a sada je ostala samo kao “drevni znamen” na sitnišu eura, dostojna tek centa, podsjetnik na gubitak monetarnoga suvereniteta, za kojim će slijediti i gubitak fiskalnoga suvereniteta, i to će biti kraj hrvatske samostalnosti. Bez svega ostaloga je već ostala. I da cirkus bude potpun, nadošla je i ta blamaža s precrtanim likom kune, koja i nije u trku kako povijest nalaže, nego mirno sjedi na grani, kao ptičica. A i Ruđera nigdje. Baš smo jadni, s tim da je i cijeli taj set kovanica amaterski proizvod koji po svemu zaostaje za majstorskim poslom Kuzme Kovačića na hrvatskim kovanicama koje odlaze u povijest, očito, a bile su (još su) u biti kratki pregled biološke raznolikosti i pokaznica hrvatskoga prirodnog bogatstva, kao što su Šutejeve papirnate povijesni presjek ljudi i gradova. Znači, laku noć majstori, dobro jutro diletanti.

Pa ako će se budući povjesnici uopće osvrnuti na ovo doba, napisat će da je u Hrvatskoj prvih desetljeća 21. stoljeća vladao – diletantizam. U politici, u gospodarstvu, u pravosuđu, u upravi, u zdravstvu, u kulturi (gdje je vidljiv na prvi pogled). Oni bistriji otkrit će da je u mnogim slučajevima diletantizam samo izlika i površinska slika, da je iza njega puno strašnija strategija uništavanja zemlje i ljudi, vrlo profesionalno zamišljena i ostvarivana. Pa će se ti povjesnici zapitati kako su to Hrvati, hrabri ljudi, nakon svih iskustava dopustili da im životima ravnaju mutni i mutavi likovi, da im pred očima trgaju srce, jetra i dušu sitni i prljavi trgovci javnim dobrima, bijelim noćima i narodnim dostojanstvom. I ne će naći odgovor. Možda će tko od njih u trenutku rastrojstva napisati neuvjerljivo objašnjenje da je taj znameniti narod, koji je četrnaest stoljeća uspijevao sačuvati svoje ime, svoj jezik, svoju vjeru i svoj opstanak na ovim prostorima konačno shvatio da se umorio od tolikih napora i dignuo ruke od sebe, pa se fatalistički prepustio sudbini laganoga odumiranja. Bit će to, naravno, potpuno pogrješan zaključak.

Vraćam se na veliki rat nakon velikoga mira koji je, barem u Europi, dugo izdržao osim manjega incidenta devedesetih na području jugoistočne Europe kada se vječno nezadovoljna Hrvatska opet jednom dosjetila da bi trebala biti samostalnom. U ratu je pobijedila, a onda se osvrnula oko sebe da vidi gdje bi i kako opet postala nesamostalnom, koju bi još zastavu istaknula na balkonu, budući da se njezina, valjda, osjeća nekako osamljenom. I uspjela. Neka joj bude, zaključili su europski mudraci, ako dođu čupava vremena Hrvatska će i opet (ne samo Slavonija) biti štit Europe barem na tom dijelu kontinenta, a ako i ne dođe do ratova ona će, tako lijepa i poželjna, skočiti u postelju sa svakim probisvijetom koji zvecka novcem i taj će ju iskoristiti, uzeti joj kuću i imanje naslijeđenu od oca i djeda, a djecu odvesti u tuđinu, da ne smetaju. Kada joj otmu sve, a već podosta i jesu, Hrvatska će sa svojim starim gradovima i čudesnim krajolicima ostati samo veliki filmski set za snimanje parapovijesnih idiotarija.

Josip Palada – u sjećanje

Za života podcijenjen i siromašan kao i u djetinjstvu, književnik Josip Palada umro je sredinom veljače u skromnoj kući blizu Brdovca. Vidjeli smo se zadnji put na proslavi tridesete obljetnice Satnije hrvatskih umjetnika kojom je zapovijedao u Domovinskom ratu. Već tada, 1991., nije bio mlad, pedeset i šest je nosio na leđima, ali još snažan i odvažan upustio se u pustolovinu potkovan vojnim znanjem i poznavanjem terena kojima je lutao prirodom “civilnoga” posla u godinama prije rata, što je bilo dragocjeno jer su književnici, kipari, slikari, glazbenici i glumci u dragovoljačkoj postrojbi uglavnom bili urbani ljudi. A njegovo je poznavanje hrvatskih brda i dolina bilo utkano u životopis: rođen blizu Trogira 1935., prve poratne godine seli se s roditeljima u Slavoniju, Dalmatinac postaje Slavoncem, školuje se u Đakovu i Osijeku, Rijeci i Zagrebu. Sve te etape ostavile su traga na njemu, u njegovu govoru i pisanju. A pisati je počeo rano, početkom pedesetih, za novine, časopise, posebno za radio, ali i za kazalište (zapažen Carev paž), tek osamdesetih upušta se u posao romanopisca i objavljuje “Miris majke”. Poslije Domovinskoga rata djeluje u kulturnom životu moderne Hrvatske, objavljuje roman “U olovnom vremenu”, knjigu pripovijedaka “Tko je palio moje knjige”, te “Bili smo prvi kada je trebalo”. A trebalo je, trebalo je odjenuti odoru i uzeti oružje, biti među hrvatskim pukom u rovovima i pod paljbama. I trebalo je znati držati konce postrojbe s izrazitim individualcima, umjetnicima, zapovijedati satnijom kakva nije zabilježena u povijesti ratovanja.

Književnik, domoljub i ratnik otišao je na vječni počinak nakon života dostojnoga pamćenja. U novinama vidim tek omanju bilješku, HTV nezainteresiran.

Smrtopisi nadalje

Nisam imao namjeru postati kroničarem smrti, ali kako u Hrvatskim kronikama ne zabilježiti vrijeme čestih umiranja, odlaska ljudi koji su bili dio našega života od mladih dana, poput majstora B o r i v o j a D o v n i k o v i ća B o r d a čija filmografija obuhvaća najmanje trideset animiranih filmova u kojima je Bordo bio ama baš uvijek i redatelj i scenarist i animator, kompletan autor čija su djela u temeljima Zagrebačke škole crtanoga filma, tako glasovite u cijelom svijetu te se može reći da ni jedna umjetnička grana u nas nije postigla takav globalni uspjeh. A Bordo je bio u samim temeljima, učio isprva sebe, a zatim i druge. Reče on, ako se dobro sjećam, da je sebe doživljavao prije svega karikaturistom, a onda je karikature počeo oživljavati, davati im da se kreću, gibaju. I to mu je uspijevalo na najbolji mogući način.

Još jedan odlazak ovih dana. I v a n G a b e l i c a, pravnik i pravaš, izdanak Imotske krajine, čvrst protivnik komunizma i Jugoslavije od najmlađih dana, žrtva komunističkoga terora i redoviti zatvorenik u kazamatima pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, mučen svakojakim groznim načinima koji su ostavili na njemu vidljive tragove, a preživio je više iz prkosa nego što su mu snage dopuštale, ostao na životu za razliku od svoga sudruga iz mladosti i tajne organizacije, Brune Bušića. Sedamdesete se na stanovit način upisao u povijest hrvatskoga teatra, kada je u HNK prosvjedovao protiv prikaza Nikole Šubića Zrinskog u verziji Matkovićevoj (Zrinski bez hlača) pa opet završio u zatvoru. (Sjetim se toga često, kao u stvari benignijeg slučaja no što su Frljićeva vrijeđanja hrvatskih simbola u “samostalnoj” Hrvatskoj). Svršetkom osamdesetih, pravnik Gabelica nalazi se u inicijalnoj skupini s Tuđmanom, ali odmah se udaljava i prelazi Veselici, a poslije osniva HČSP. Bilježim što je govorio o jeziku u rečenoj inicijativi 1989.: “U životu svakoga naroda jedno je od najvećih duhovnih dobara njegov jezik. Pa zar nismo svjedoci da se hrvatskom narodu osporava pravo na normiranje svoga jezika, osporava mu se pravo nazivati ga imenom kojim je hrvatski narod svoj jezik tijekom tisuća godina nazivao…” Govorio je tada Gabelica i o pojavama u “stanovitom novinstvu” da bi Dalmacija i Istra trebale postati autonomnim pokrajinama, i još štošta. Kako je doživljavao hrvatske prilike u zadnja dva desetljeća, kada su se iste teme, posebno jezične, opet ponavljale, ne znam, rijetko smo se viđali.

Agonija i smrt “Hrvatskoga slova”

Ne umiru samo ljudi, nego i novine.

Tjednik (u zadnje vrijeme dvotjednik) “Hrvatsko slovo” umro je oko polovice veljače 2022. nakon duge i teške bolesti, a posljednju mu je pomast dalo Ministarstvo kulture RH. List je imao samo 27 godina, zakoračio u 28. i preminuo u cvijetu mladosti.

Dugo je i trajao, ako se osvrnemo na mnoge tjednike ili časopise za kulturu u hrvatskoj kulturnoj povijesti, koji su, mnogi od njih, izdržali manje i mnogo manje.

Četvrt stoljeća i kusur značajna je brojka, trag je dubok.

Povijest novinstva zabilježit će da tjednik nije umoren u vrijeme lijevih i anacionalnih vlasti, nego u doba “nacionalne” hrvatsko-srpske koalicije dvadesetih godina dvadeset i prvoga stoljeća, kao pouzdan znak da je njoj, rečenoj koaliciji, “Hrvatsko slovo” i nepotrebno i nepoćudno budući da se nije bavilo samo lirikom nego i kulturno-političkim pitanjima iz pozicije suprotne novim detuđmanizatorima i njihovim gospodskim kastorima u novovjekovnoj banalizaciji kulturnoga života.

Pokop će se održati u užem, obiteljskom krugu.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo