Šiljo: Rastu razdori u vladajućoj klasi i tlak u narodnom ekspres-loncu

Premda vladajuća neotitoistička klasa i povlašteni establišment sustavno i planski drže hrvatski narod u ekspres-loncu pod poklopcem, ni to više nije „igra na sigurno“. Među vladajućom klasom i unutar establišmenta razlike se produbljuju, napetosti se i razdori povećavaju, a zloporabe, iznevjere i izdaje smrde i pretvaraju se u poprište obračuna unutar vladajućih i povlaštenih. Za to vrijeme vrenje u narodnom loncu pojačava se, a tlak raste. On će naglo i drastično ojačati s inflacijom i drastičnim poskupljenjima svega i svačega. Za sada smo u fazi šoka i straha od onoga što neminovno dolazi. No ta faza ne će dugo trajati: svatko će početi tražiti zaštitu svojih temeljnih prava, „prava“ ili povlastica. Vladajuća klasa i establišment ne će moći zadovoljiti većinu zahtjeva i očekivanja. Otvoreno je samo pitanje hoće li predvidivi masovni bunt i svakovrsne unutarnje napetosti, nepravde i neredi, gomilani godinama i desetljećima, svoj realni i politički izraz naći u nekom novom i razumno, pozitivno organiziranom pokretu za nacionalno ozdravljenje ili se energije svih hrvatskih nezadovoljstava ne će uobličiti ni u što novo ni suvislo. Ovo posljednje otvorilo bi prostor jačanju stihije i još bezobzirnijem lovu u mutnom nego dosad.

Unutarhrvatskih napetosti sve je više. One su dijelom unutarnje, dijelom međunarodne, dijelom političke, dijelom ekonomske, dijelom socijalne, dijelom nacionalne, dijelom ostale.

Zbrinuti i nezbrinuti, povlašteni i razvlašteni, bez-perspektivni i situirani

Hrvatskom faktički vlada od glavnine naroda otuđena vladajuća klasa. To da je otuđena, postaje unatoč „prepariranosti“ mnogih u narodu iz dana u dan sve vidljivije. S jedne strane, kako je nedavno u intervjuu Glasu Koncila istaknuo rektor katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, na djelu je vrlo oštra podjela između „zbrinutih“ pripadnika i baštinika povlaštenih slojeva i velike većine ostaloga naroda, velike većine nezbrinutih i razvlaštenih, akoprem i jesu mnogi od  njih zapetljani u koješta što im ne služi na čast. Ta podjela proteže se i na podjelu između onih koji u domovini ostaju i onih koji su otišli ili razmišljaju o odlasku. A o odlasku u neku drugu zemlju razmišlja po nekoj najnovijoj anketi 50 posto mladih. Time nastaje još jedna podjela: između bez-perspektivnih mladih, koji teško da ovdje mogu zadovoljiti svoje temeljne potrebe, kao što su sigurno i koliko-toliko dobro plaćeno mjesto te stan, automobila i ostalo, što je pretpostavka i za život njihovih sadašnjih ili budućih obitelji, i starijih, koji su većim dijelom kako-tako situirani, a mnogi i imućni.

Jedna od najdrastičnijih socijalnih razlika vidi se na primjeru iznimno visokih plaća vodstva Hrvatska narodne banke i umjerenih, niskih ili nikakvih primanja ili dohodaka znatnog dijela nacije. Otkriveno je nedavno da su neki, ako ne i svi ljudi iz tog vodstva, osim što su plaćeni i dvostruko više od članova Vlade, svojedobno obavljali financijske transakcije imajući na raspolaganju povlaštene informacije. No to je zabašureno. Zatim se dogodio skandal s kovanicom eura, koji bi uskoro trebao zamijeniti dosadašnju hrvatsku monetu. Taj skandal nije se dogodio s likom Nikole Tesle, recimo, ili s nekim drugim, nego upravo s likom titoistima i anti-Hrvatima omražene kune. Nije bitno tko je u cijeloj toj blamaži za što kriv; znakovito je da se ona dogodila s dizajnerskim plagiranjem upravo kune. Škotske kune, škotskog fotografa. I to je zabašureno. Nitko osim ionako s nepovratno mu dodijeljenih 70.000 kuna zadovoljenog dizajnera-diletanta, koji je povukao svoje nagrađeno likovno rješenje, nije snosio nikakvu odgovornost. A po zapovjednoj odgovornosti moralo bi odstupiti i za nečuveno sramoćenje nacionalnog monetarnog simbola na domaćem i europskom parketu odgovarati čitavo vodstvo HNB-a. Po „objektivnoj zapovjednoj odgovornosti“. Ako su po takvoj odgovornosti – iako u pravilu ’ni krivi ni dužni’ – mogli za tuđe zločine odgovarati i biti tuženi i kažnjavani dugogodišnjim kaznama zapovjednici iz Domovinskog rata, morali bi po istom kriteriju „objektivne zapovjedne odgovornosti“ makar ostavkama ili smjenjivanjima odgovarati ljudi iz „zapovjedništva“ HNB-a. Ali ništa od toga. Svi se prave da se ništa strašno nije dogodilo. Kao i u mnogim situacijama dosad. Pometu vlastiti izmet pod tepih, a onda nastave neometano koješta izmetati dalje.

I oba vodeća kozoroga izrasla iz miljea socijalističke „zlatne mladeži“ šute o onomu što im je zajedničko

Takvim metodama pod tepih onoga o čemu bi radije šutjeli služe se i oba vodeća kozoroga na brvnu izrasla iz miljea socijalističke „zlatne mladeži“ Šute o onomu što im je zajedničko. Obojica primjerice štite guvernera Hrvatske narodne banke, jer su ga obojica odabirala odnosno neizravno postavljala na tu dužnost. Glede guvernera Vujčića, koji voli dobar život, luksuz i inozemne dnevnice, i ujedno se pravi nevješt u pogledu svakog stvarnog problema i profesionalnog neuspjeha, nema prijepora između Milanovića i Plenkovića. Nema ni glede forsiranog ulaska Hrvatske u eurozonu. Nema ni glede nekažnjavanja četničkih i komunističkih simbola. Nema ni glede kažnjavanja simbola Domovinskog rata i nekih drugih nacionalnih simbola, kompromitiranih od nekih ili ne, sasvim svejedno. Nema među njima razlike ni glede uloge diktatora i najodgovornijega, po zapovjednoj i objektivnoj i personalnoj odgovornosti, za tolike nezakonitosti i zločine – „maršala Tita“. Da bi se njega i „tekovine socijalističke revolucije“ moglo veličati, vladajuća klasa dodatno je na teren pripustila i ugurala možemovce. Unatoč tolikim činjenicama, dokazima i svekolikim pripadnicima hrvatskog naroda koji na titoizam i na velikosrbijanska zlosilja gledaju sasvim suprotno njima dvojici. I suprotno povlaštenom većinskom establišmentu, kojemu njih obojica složno pripadaju, ma koliko se inače retorički i iz taštine ili zbog objektivnih različitosti, međusobno „klali“. Sramoteći pritom nemilice hrvatski narod i njegovo dostojanstvo, njegovu državu, njezinu vojsku, njezinu diplomaciju, njezinu zakonitost i etičnost, i još podosta toga.

Mnogi hrvatski branitelji, domoljubi i „obični“ Hrvati osjećaju da su gaženi njihovi domoljubni osjećaji, i da je pogažena pravda, da su izigrani politički programi i nacionalni ideali. Kako i ne bi bili pogaženi kada unutar Ministarstva branitelja, policije i drugdje rade na povlaštenim pozicijama i pripadnici paravojnih i drugih formacija koje su se s oružjem u ruci i na druge načine borile protiv nastanka, obrane, oslobođenja, priznanja i ocjelovljenja Republike Hrvatske? Od agresora se ne potražuje ratna odšteta, ništa se zapravo ozbiljno ne potražuje. Naprotiv, neriješeni problemi iz rata i poraća zabašuruju se i guraju pod tepih. Na hrvatsku štetu, naravno. Nije li riječ o nacionalnoj izdaji, pitaju se mnogi. Mnogi drugi to se više i ne pitaju: njima je odavno posve razvidno o čemu je riječ i koje su snage u miru preuzele Hrvatsku koju su „neki drugi klinci“ stvorili, obranili i spasili u ratu.

U eurozonu kao grlom u jagode

I otpori ulaženju kao grlom u jagode u eurozonu nekako su oslabljeni i „neutralizirani“. Osim ponekog istaknutijeg ekonomista i ponekog publicista, svi drugi potiho su to prihvatili i uzeli „zdravo za gotovo“. Hrvatska u eurozonu ulazi nesvjesna sama sebe, nesvjesna da osim koristi od toga može imati i mnogo veće štete, na ovako uskomešanom financijsko-monetarnom, gospodarskom i ostalom . Ulazi gospodarski nezrela, financijski nesređena i pravno nedorasla odnosima ekonomske i druge moći i pravilima koja vrijede u tom nadnacionalnom sofisticiranom i ujedno u sebi razdrtom . Ulazi tako da Hrvatima nitko nije otvoreno rekao kako iz eurozone nikada više nema niti može biti izlaska. Osim tako da se izađe iz Europske unije. A vidimo na primjeru Velike Britanije da to nije nimalo lako ni jednostavno – premda ta zemlja nikada nije prihvatila niti namjeravala prihvatiti euro umjesto svoje funte. Osim toga, Hrvatska nije Britanija. Mnogi u narodu protive se odustajanju od kune i prihvaćanju eura. No i taj narodni otpor, koji izvire iz sentimenata i potrebe za vlastitim novcem kao simbolom i polugom monetarne suverenosti, stavljen je pod poklopac.

Općenito, Hrvatska u tolikim stvarima funkcionira tako kao da vladajuća klasa i establišment drže narod u ekspres loncu, pod čvrstim poklopcem. Kada tlak naraste, omogući se odušak, kako lonac ne bi eksplodirao; tada on neko vrijeme pišti, a dovoljno popusti tlak unutarnjih nezadovoljstava, narod opet vrate u prijašnje stanje – pod čvrst poklopac koji ne dopušta pretvaranje tlaka u kinetičku energiju. No tlak unatoč tomu sve više raste. Unutarnje napetosti i otpori rastu. Potencijalna kinetička energija sve je veća, iako je dosad već toliko pare ispušteno.

Nacionalni ideološki otpori nisu bili dovoljni da bi poklopac odletio u zrak; no vriju drugi otpori

No dobro. Možda nacionalni ideološki otpori neotitoizmu, četništvu i globalizmu i nisu dovoljni da bi poklopac odletio u zrak. No vriju drugi otpori, javljaju se novi izvori energije, koji pojačavaju unutarhrvatske napetosti. Otpori protiv kovid-totalitarizma na terenu „p(l)andemije“ jesu splasnuli, ali ih nije nestalo. Sada jačaju i među cijepljenima. Zašto smo se cijepili ako smo se toliki ipak razboljeli? I dokad ćemo tako? I kakve sve posljedice možemo imati? I kolike će opće izravne i neizravne štete biti od svih tih mjera i cjepiva na demokratskom, ekonomskom, socijalnom, psihološkom, etičkom i drugim planovima? Sve su glasniji zahtjevi da odgovaraju oni koji su interesima korporacija i drugim sebičnim interesima podredili situaciju ili ju iskoristili za ove ili one malverzacije.

I među Hrvatima u Bosni i Hercegovini odnosno Herceg-Bosni unutarnje vrenje pojačava se, a unutarnji tlak pod poklopcem HDZ-Čovićeva para-establišmenta raste. „Dan D“ za pozicioniranje Hrvata u BiH i spram BiH bit će 19. veljače; tada će se odlučiti koje će pozicije i kontrapozicije „stranke s hrvatskim predznakom“ i čitav „Hrvatski narodni sabor“ zastupati ubuduće.

I  međunarodne napetosti na sve strane rastu. Energetskoj tranziciji prema obnovljivih energijama ispriječila se ovisnost o plinu, a bez 40% plina koji dobavlja iz Rusije Europska unija našla bi se na teritorijima većine država članica u nebranu grožđu. Višestruko skuplji plin i drugi energenti na slobodnom tržištu pokrenuli su osim raznih bojazni i val velikih poskupljenja; inflacija se vratila i više ju nitko ne će moći kontrolirati.

Unutarhrvatske napetosti jačaju i na planu međunarodnih postavljanja

Sve jače geopolitičke napetosti između većeg dijela Zapada i Rusije sežu dotle da ruski ili čiji god to bili stratezi ubacuju u igru, na neojugoslavenskom prostoru, i notornog promotora četništva, „srpskoga svijeta“ i „velike Srbije“ Vojislava Šešelja. Koji poručuje da sve bivše države s područja „Istočnog bloka“ odnosno istočno od „Čeličnog zastora“ trebaju napustiti NATO. Kako bi postale „tampon-zona“ između (zapadnog) NATO-a i Rusije. Srednja i istočna Europa kao „tampon-zona“. Skupa s takozvanim Zapadnim Balkanom te Hrvatskom i Slovenijom. Šešelj je samo sredstvo putem kojega se takva ideja ubacuje u optjecaj. Iza nje stoje mnogo ozbiljniji i jači igrači, a proruske snage u Beograd vide u takvu razvoju događaja prednosti za širenje moći, utjecaja i teritorija Srbije. Njoj pak, pa i samoobrambeno-osvajačkoj dimenziji ruske politike, idu naruku i ponašanje samog NATO-a te napose SAD-a, V. Britanije i još nekih država, koje prejako zatežu uže i izazivaju „ruskog Medvjeda“. Koji je ne samo stisnut uza zid i razjaren, nego u vojnom i energetskom smislu i vrlo opasan. I za NATO i za spomenute moguće „tampon-zemlje“, sada članice Sjevernoatlantskog saveza. I za energetsku sigurnost Europe. I za europski i svjetski mir.

Unutar hrvatske politike i razumijevanja onoga što se naziva „vanjska politika“ rastu napetosti i u tim relacijama, između dosljedne svrstanosti uz ’novonormalni’ Zapad i otvorenog i potajnog naginjanja ili priklanjanja navodno ’staronormalnom’ Istoku. Koji uključuje ne samo Rusiju, nego i moćnu komunističku i ’novonormalnu’ Kinu, pa uvjetno rečeno i Tursku i Iran, i još neke sile i nacije. Koliko god ukupno stanje bilo složeno, a nipošto ne bilo jednostavno ni jednoznačno, neki domaći dužnosnici ponašaju se nerijetko tako kao što bi se ponašala neodgovorna ili neuka ili naivna „derišta“. Svrstavaju se primitivno amo ili tamo, fraziraju, prave se važni, lupetaju, ili pak guraju glavu u pijesak, ili koketiraju na obje strane, itd., s dosta prisutnom balkanoidnom prijetvornošću. No, bilo kako bilo, i tu imamo sve jače unutarnje napetosti i razdore. I ’obični’, neuki Hrvati općenito misle da znaju sve i prisvajaju si monopolno pravo da budu u pravu ma što tvrdili i ma čime se, u radno ili u slobodno vrijeme, bavili.

Problem je u tomu što su jedni „pametni“ u jednom, a drugi još „pametniji“ u drugom smjeru, smislu ili besmislu. Ima i onih „mudrijih“ trećih, koji bi tipovali na državnu, suverenističku „neutralnost“ i „samosvojnost“ ili na još stariju „nesvrstanost“ kao nacionalni odgovor na velike prijepore među velikima. Tempi passati! Kao da bi to u današnjoj Europi bilo uopće moguće ikomu, osim eventualno i samo formalno Švicarskoj. Ni Radićeva pouka da mali moraju pod stol kada se veliki tuku ne može se i ne treba se danas primijeniti kao spasonosni recept u odnošajima s drugim državama, silama i blokovima.

Pokret ili stihija?

Premda vladajuća neotitoistička klasa i povlašteni establišment sustavno i planski drže hrvatski narod u ekspres-loncu pod poklopcem, ni to više nije „igra na sigurno“. Među vladajućom klasom i unutar establišmenta razlike se produbljuju, napetosti se i razdori povećavaju, a zloporabe, iznevjere i izdaje smrde i pretvaraju se u poprište obračuna unutar vladajućih i povlaštenih. Za to vrijeme vrenje u narodnom loncu pojačava se, a tlak raste. On će naglo i drastično ojačati s inflacijom i drastičnim poskupljenjima svega i svačega. Za sada smo u fazi šoka i straha od onoga što neminovno dolazi. No ta faza ne će dugo trajati: svatko će početi tražiti zaštitu svojih temeljnih prava, „prava“ ili povlastica. Vladajuća klasa i establišment ne će moći zadovoljiti većinu zahtjeva i očekivanja. Otvoreno je samo pitanje hoće li predvidivi masovni bunt i svakovrsne unutarnje napetosti, nepravde i neredi, gomilani godinama i desetljećima, svoj realni i politički izraz naći u nekom novom i razumno, pozitivno organiziranom pokretu za nacionalno ozdravljenje ili se energije svih hrvatskih nezadovoljstava ne će uobličiti ni u što novo ni suvislo. Ovo posljednje otvorilo bi prostor jačanju stihije i još bezobzirnijem lovu u mutnom nego dosad.

Šiljo/Hrvatsko nebo