Zdravko Gavran: Zakon života, zakon slobode i zakon ropstva

Narušavanje zakona života putem krivo i bez-vjerski utemeljene i življene slobode nužno otvara prostor zakonu smrti odnosno uništenja, ili zakonu ropstva odnosno porobljenja. Vrijedi i obrnuto: obnova zakona života putem istinski pojmljene slobode i odupiranje zakonu ropstva nije moguće samo po sebi. Nije moguće čisto „politički“. Riječ je o silama koje su jače od ljudi osobno i od svih društava i naroda, koji su ionako u stalnim i dubokim unutarnjim i međusobnim razdorima i sukobima (kula babilonska). Da bi razvijene i ateizirane ili one zaostale i primitivne kulture povratile i obnovile istinske zakone života i slobode, potrebno je nešto više od puko ljudskih snaga i golih znanstvenih spoznaja. To pravilo vrijedi i za demografske i za brojne druge probleme koje hrvatski narod i drugi narodi imaju i s kojima se suočavaju danas, i koji su prijetnja njihovoj budućnosti, pa i samom opstanku. Nemo dat qui nihil habet – Ne može ti nitko dati ono što nema! Nikakva „ekonomska sredstva“ ni političke snage same po sebi ne mogu bitno riješiti takva pitanja, nisu im dorasla; mogu samo ublažiti nepovoljna kretanja. Odgovore na njih, s ciljem spašavanja od izumiranja i od porobljenosti, mora se stoga tražiti na nekim dubljim, temeljnijim, a to znači na spoznajno-religijskim, na ljudsko-vjerničkim razinama odnosno u božanskim silama i zakonima.

Tri „zakona“ izlaze nam pred oči u našim današnjim suočenjima: zakon života, zakon slobode i zakon ropstva.

Zakon života – zakon opstanka – odumiranje i iseljavanje hrvatskog naroda

Zakon života nalazi svoju primjenu među Hrvatima na planu nepovoljnih demografskih kretanja, gdje se događa unutarnje odumiranje i istočasno odlaženje u druge zemlje brojnih Hrvata, i to onih u mladoj i zreloj, u fertilnoj životnoj dobi. Odlaze danas čitave obitelji, ne većinom samo muškarci, kako što se to intenzivno događalo u bivšoj državi od 1960-ih do 1980-ih ili u nekim prijašnjim razdobljima odnosno po nekim krajevima. Najviše se odlazilo „na privremeni rad“ u Njemačku; i danas je vjerojatno tako, samo što to sve češće, već odavno, nije više „privremeni rad“, nego „trajni ostanak“.

Zakon života zapravo je zakon opstanka. Kako opstati, „ploditi se i množiti“ u Hrvatskoj, u kojoj toliko toga zamire ili odumire: od ljudi do životinja (osim kućnih ljubimaca kao novih kućnih idola i totema, lara i penata) i usjeva? S jedne strane, prije 30 godina ostvaren je višestoljetni ideal mnogih Hrvata: međunarodno priznata i poštovana, samostalna hrvatska država. S druge strane, umjesto da ta samostalna i slobodna hrvatska država preokrene negativna stanja i kretanja, osobito demografska („povratak iseljene Hrvatske“ itd.), ali i brojna druga, ona za učinak ima nastavak različitih pustošenja povijesnih hrvatskih krajeva. A to se isto događa i u susjednoj Bosni i Hercegovini, unatoč svoj „konstitutivnosti“ koju u njoj hrvatski narod, skupa s ostalima, po Ustavu „uživa“, ili u praksi manje uživa, ili mu se povrh toga ustavno određenje hoće pretvoriti u izbornom i drugom odlučivanju i zastupanju u „mrtvo slovo na papiru“.

Zakon slobode kao udar na zakon života

Zakon slobode drugi je zakon bitan za ljude i narode. Nedostatak slobode i razni oblici totalitarnog uskraćivanja temeljnih sloboda i prava bili su jedan od najjačih pokretača svih antitotalitarnih kretanja, uključujući sva nastojanja da se i hrvatski i drugi narodi oslobode komunističkog, a prije toga i nekih drugih totalitarizama ili okupacijskih sila, hegemona i vlastodržaca. No sloboda nije nešto što se može „zgrabiti“ u čistom obliku, poput blistave zlatne šipke koju se može čvrsto držati u ruci ili ju imati za podlogu financijske sigurnosti. Ah, ne! Sloboda je, kako se Gundulić izrazio, govoreći o nečemu drugom, ali sličnom: „svijem bjeguća“. On se u baroknom stilu oštrih kontrastiranja obračunava u svojim djelima s ljudskom ohološću i taštinom, sa svjetovnim umislicama i ispraznicama. Ovako on opominje ljude u dobro nam znanima stihovima u spjevu „Osman“:

“Ah, čijem si se zahvalila, [=čime si se to zanijela]

tašta ljudska oholasti?

Sve što više stereš krila,

sve ćeš paka niže pasti!

Vjekovite i bez svrhe [= bez svršetka, bez propasti]

nije pod suncem krepke stvari,

a u visocijeh gora vrhe

najprije ognjen trijes udari.

Bez pomoći višnje s nebi

svijeta je stavnos [=stalnost, postojanost] svijem bjeguća [= svima bježi]:

satiru se sama u sebi

silna carstva i moguća.

Posljednja dva citirana stiha govore o tomu kao se „carstva“, dakle i najjače države, u sebi sama od sebe rastaču. Zakon života doživljava udarce ne samo izvana, nego i iznutra. Zakon života (rađanja, obitelji, morala, društvenog reda, sloge, uzajamnosti, napretka, rasta proizvoda, blagoslovljenosti uroda, zdravlja, odgovornosti, čestitosti) ugrožen je uvijek kada pred njim dobiju prednost zakoni „civilizacije smrti“ (sv. Ivana Pavao II.), dakle vrijednosti koje nisu prave vrijednosti, koje ne jačaju niti obnavljaju napadnuti život i unutarnje zdravlje, slogu i razumijevanje.

Ljubav i sloboda, vjera i razum

U takvim situacijama zakon slobode: da svatko proizvoljno, po svom nahođenju, neodgovorno i bezobzirno čini što hoće, znači udar na zakon života. Sveti Augustin bio je jedan od brojnih koji su veličali vrjednotu slobode, koji su bili zaljubljeni u slobodu. No on joj je postavio granice i našao njezino vječno i istinsko uporište i pravilo i mjerilo, koje može biti jedino u Bogu. Formulirao je to i tumačio u svojim brojnim djelima na razne načine. Nama danas zvuče u ušima kao njegova svojevrsna (o)poruke ove riječi: Ljubi i čini što hoćeš! Drugim riječima, ako u onom pravom i najdubljem smislu ne ljubiš (Boga, bližnjega, stvoreni svijet, sama sebe i svoju vječnu sreću onkraj smrti), nemaš pravo ni činiti sve što hoćeš. Sekularizirani i ateizirani ljudi to su uglavnom smetnuli suma i prognali iz svoga srca i iz odnosa u društvu, iz zakonodavstva i institucija, iz javne svijesti. Misle da mogu činiti što hoće bez ikakvih pretpostavaka, bez pravih duhovnih temelja i bez ikakvih obzira i provjera dublje ispravnosti i dopustivosti toga što čine. 

Znameniti engleski mislilac, anglikanac Francis Bacon (1561–1626), čovjek koji se zauzimao za izdvajanje svjetovnih znanja i znanosti, metoda i nadležnosti iz podložnosti religiji i teologiji, nije bio tako jednostran ni „lud“ poput onih koji su poslije nadolazili da bi zanemario božanski temelje, iako i njega danas neki gotovo nasilu nastoje protumačiti kao još jednog ranog odmetnika od vjere u Boga. Ne, on to nije bio, i to je posvjedočio u svojim djelima na razne načine. Jedna od postavki tog pisca osmerih knjiga, od kojih je posljednja znamenita utopija Nova Atlantida (1627.), u kojoj na podlozi Biblije i davanih legendi mašta o ostvarenju savršenijeg svijeta, svijeta ovozemaljskog sklada i zadovoljstva, bila je da se u postupku donošenja odluka mora poštovati dvoje. To dvoje koje se mora poštovati jesu „pravi razum/razlog/rasuđivanje“ (right reason) i zdrava religija (sound religion). Ako se to dvoje doista poštuje, to će po Baconu biti dovoljno za donošenje dobrih odluka. Ta ideja, kojoj je zapravo izvorište djelo sv. Tome Akvinskoga, dobila je u suvremenosti svoj produžetak o onomu kako je na te stvari gledao teolog Ratzinger odnosno papa Benedikt XVI. – u formulaciji „vjera i razum“. Jedno je s drugim nužno spajati, a opasno je i nedopustivo jednog od drugog razdvajati, jedno u ime drugog žrtvovati.

Razmotrimo li kako se ponašaju donositelji današnjih važnih odluka, počevši od onih iz svjetskih vrhova u Ujedinjenim nacijama, u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i u užasno moćnim globalnim korporacijama i drugim centrima moći, preko onih u NATO-u i Europskoj uniji, pa dužnosnici u najvišim tijelima tolikih država, sve do nižih i još nižih i posve osobnih i donositelja privatnih odluka, vidjet ćemo da se Baconovo načelo tako često ne poštuje, ili da se praktički izruguje odnosno izokreće, pervertira. Umjesto „pravog razuma/razloga/rasuđivanja“ prečesto su na djelu odluke koje počivaju na krivom, lažnom, partikularnom, sebičnom, izdajničkom ili naopakom rasuđivanju. A o pridržavanju „zdrave religije“ da se i ne govori. 

Zakon moderne slobode praktički je protivan zakonu religije i zakonu života

Kao prvo, i pred očima mnogih vjernika zamućen je pojam „zdrave religije“ i obveza njezina poštovanja i pridržavanja nje u životu, radu i odlučivanju. Kao drugo, postoje tolike snage koje imaju za sve svjesniji cilj uništenje svake temeljne religijske vrijednosti, dogme, postavke, načela, nauka, pravila, zakona. Zakon moderne slobode praktički je protivan zakonu religije i zakonu života. Mnogi važni i samovoljni i umišljeni blesavci koji hoće da bude tako misle da ljude i narode mogu na taj način spasiti od drugih i od samih sebe i uvesti ih u nekakvo stanje ovozemaljskog sklada, mira, sreće, sklada i zadovoljstva. Kaj god! Sveti Augustin davno je već, na temelju svoga prethodnog životnog iskustva i poslije toga dubokog obraćenja na kršćansku vjeru, rekao svima takvima glasno i bez ulizivanja kojem su skloni mnogi suvremeni teolozi i crkveni pastiri: „Blažen život tražite u kraju smrti: nema ga ondje.“

Ukratko, u suvremenom svijetu, polazeći od zakona života preko zakona krivo pojmljene i ni na čemu vrijednomu utemeljene slobode, razvijene i „napredne“, demokratsko-liberalne i globalističke, sekularističke i ateističke, kapitalističke i konzumerističke kulture i civilizacije dolaze na prag masovne ili kolektivne smrti. Vlastite smrti. Demografija (prokreacija, natalitet, masovni pobačaj i kontracepcija, udar na brak, spol i obitelj, odnos prema djeci i rađanju, starima /eutanazija/ i ljudima uopće) samo je jedan aspekt te putanje progredirale sebičnosti i obožavanja sebe i vlastitih „gušta“, sklonosti, zabluda i bolesno-egocentričnih hirova. Drugi aspekti isto tako vode ili mogu dovesti do masovnih uništenja, od političkog i ekonomskog, kemijsko-biološkog, informatičkog (cyber), elektromagnetnog, klimatskog, protuetičkog ili kojeg drugog „nepravog“ rata ili prirodnih nepogoda pa do onih „pravih“, oružanih i nuklearnih ratova i totalnoga uništenja.  Koje upravo, realno gledano, prijeti dijelovima svijeta odnosno svijetu kao cjelini. 

Bog je biblijskom proroku Joni zajamčio da nikada više ne će kazniti svijet „općim potopom“. Ali nije obećao da na ovom svijetu ne će biti smrti i da ne će biti ropstva. Pouzdajući se u Božje obećanje, vjerujemo da ovaj svijet ne će biti uništen ni u nekom prijetećem nuklearnom ili kojem drugom ratu. Ali zato ne smijemo zatvarati oči pred jezivim izazovima zloporabe ne samo vlasti i moći, nego i ljudske slobode. Zloporaba slobode zapravo je, iako se čini da je obrnuto, manjim dijelom spontana, a većim dijelom smišljena, planirana, koordinirana i nametana ljudima odozgo odnosno iz određenih generatora modernih mentaliteta, kretanja, procesa i regulacija. S time je povezano i uvođenje ljudi u stare i nove, raznovrsne, pa i dosad neviđene oblike ropstva. 

Tri glavna oblika ropstva: fizičko, mentalno i „nevidljivo“

U osnovi, mogli bismo reći da postoje tri glavna oblika ropstva: fizičko, mentalno i „nevidljivo“. Ono fizičko najlakše je prepoznati kao takvo: kod njega dolazi do grubog gaženja ljudskih prava i sloboda, s najdrastičnim oblicima kao što su bili Holokaust, staljinističke čistke i genocidi ili zločini i genocidi poput Bleiburga, Križnog puta i poratnih pojedinačnih i skupnih „likvidacija“, trpanja u zatvore i logore itd. Prije ili poslije drastičnih trijebljenja ljudi dolazilo bi do pokoravanja ljudi i naroda. Ono nikada nije bilo samo fizičko, nego je bilo i ideološko, dakle punom parom radila je režimska propaganda, podvrgavanje školstva i odgoja, obrazovanja i medija, organiziranje „socijalističkih snaga“, znanosti, kulture, umjetnosti, običaja („štafeta“) i drugih područja vladajućoj ideologiji te vanjska zavaravanja ideologemima kao što su „aktivna miroljubiva koegzictencija“, „socijalizam kao svjetski proces“, „revolucija koja traje“ i tako redom. Nije lako ljude i narode držati u ropstvu samo pomoću grube fizičke sile; zato se posezalo za raznim „finijim“ oblicima njihova „uvjeravanja“ iliti indoktrinacije. U svrhu njihova mentalnog porobljavanja. I u svrhu da porobljeni sami dalje zaluđuju i tako porobljuju druge.

U tim i takvim sustavnim „uvjeravanjima“ i masovnim zaluđivanjima služila su vlastodržcima, uzurpatorima ili porobljivačima i razna duhovno-idejna znanja i znanosti, pa tako na žalost i određene ideologije (osmanizma, marksizma, nacizma, fašizma, panslavenstva i jugoslavenstva, pangermanstva, hitlerizma, titoizma, maoizma, polpotizma…). Na žalost su i vjere nerijetko zloupotrebljavane u te svrhe – premda svaka istinska religija, a osobito kršćanska, imaju za ideal ne porobljavanje, nego slobodu i dostojanstvo čovjeka.

Treći spomenuti oblik ropstva odnosno jačanja ili održavanja ropstva, pokornosti, podčinjenosti, zaluđenosti jest onaj „nevidljivi“. To je stanje u kojem se u pravilu ne primjenjuje gruba fizička ili razvidno ideološko-propagandno zaglupljivanje, tako da ljudi fizički ili mentalno „na svojoj koži“ ne osjećaju da je riječ o porobljavanju, ne doživljavaju procese koji se u zbilji događaju kao takve. 

Umjesto dubljeg ulaženja u oblike i aspekte takvih „sofisticiranih“ porobljavanja, a koja su danas u razvijenomu zapadnom i ostalom svijetu vrlo nazočna i masovnih su razmjera, spomenut ćemo radi orijentacije, kao sliku i usporedbu, samo misao koju je prvi iznio neki mislilac-teolog, valjda C. S. Lewis u djelu „Pisma starijeg đavla mlađemu“, a koja glasi: Najveći je uspjeh uvjeriti ljude da đavao ne postoji!

Iz svijesti o „nepostojanju đavla“ izviru brojna suvremena zla

A upravo iz takve suvremene materijalističko-ateističke i sekularističke svijesti koja tvrdo vjeruje da „đavao ne postoji“ izviru brojna suvremena zla; ona su dakako na žalost izvirala nerijetko i unutar vjerskih i katoličkih krugova onda kada bi neki vjerski službenici ili vjernici općenito potajno sklopili „ugovor s đavlom“ ili pak prestali vjerovati da đavao realno postoji i djeluje u povijesti, u ljudima, u svakom čovjeku i situaciji, u nebrojenim kušnjama i manipulacijama kojima ljudski razum nije dorastao. Zašto im nije dorastao? Zato što je đavao pali anđeo – božansko biće – i što ima um i nadnaravno znanje i pamćenje o ljudskoj povijesti od početaka svijeta, što je od bilo kojeg čovjeka i svih ljudi zajedno neusporedivo pametniji, stariji i iskusniji. I što ima svoje postojano htijenje i svoju protuljudsku volju. Ma kako god mi u ovo racionalističko doba razumski razumjeli te sile i te stvarnosti koje se u religijsko-teološkom rječniku nazivaju „đavao“, „zloduh“, „bjesovi“, Beelzebul, Aštarta, „Sotona“, „Šejtan“, „Lucifer“, „Nečastivi“, „Demijurg“, „Protivnik“, „Zmaj“, „Zvijer“, „Antikrist“ itd.

Narušavanje zakona života putem krivo i bez-vjerski utemeljene i življene slobode nužno otvara prostor zakonu smrti odnosno uništenja, ili zakonu ropstva odnosno porobljenja. Vrijedi i obrnuto: obnova zakona života putem istinski pojmljene slobode i odupiranje zakonu ropstva nije moguće samo po sebi. Nije moguće čisto „politički“. Riječ je o silama koje su jače od ljudi osobno i od svih društava i naroda, koji su ionako u stalnim i dubokim unutarnjim i međusobnim razdorima i sukobima (kula babilonska). Da bi razvijene i ateizirane ili one zaostale i primitivne kulture povratile i obnovile istinske zakone života i slobode, potrebno je nešto više od puko ljudskih snaga i golih znanstvenih spoznaja. To pravilo vrijedi i za demografske i za brojne druge probleme koje hrvatski narod i drugi narodi imaju i s kojima se suočavaju danas, i koji su prijetnja njihovoj budućnosti, pa i samom opstanku. Nemo dat qui nihil habet – Ne može ti nitko dati ono što nema! Nikakva „ekonomska sredstva“ ni političke snage same po sebi ne mogu bitno riješiti takva pitanja, nisu im dorasla; mogu samo ublažiti nepovoljna kretanja. Odgovore na njih, s ciljem spašavanja od izumiranja i od porobljenosti, mora se stoga tražiti na nekim dubljim, temeljnijim, a to znači na spoznajno-religijskim, na ljudsko-vjerničkim razinama odnosno u božanskim silama i zakonima.

Zdravko Gavran