OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (14)

 1.BORBOM DO SLOBODE

 1. Reformistička politika

 2.  Tri glavne pogreške

  3. Oportunizam i radikalizam

  4. Smisao i izdaja revolucije

  5. Održavanje položaja

 6. Revolucionarno stanje

  5. Hrvatski revolucionarni proces

  6. Spontanost i organiziranost

 7. Oslobođenje i sloboda

 8. Savjeti hrvatskom borcu

Reformistička politika

Kad predstavnici naroda izgube vjeru u narod, u njegove ciljeve, u sebe, ili kad zbog izvjesnih svojih razloga žele djelovati na korist neprijatelja, onda iznose potrebu i korist bilo kakve reformističke politike unutar postojećih državnih okvira. Takva je politika uvijek zla iz svih razloga.

Takva politika slabi vjeru u uspjeh i ispravnost samog cilja, te praktično ukida djelovanje u smislu cilja. Kako se vjera, snaga i zrelost jedne ideje u narodu očituje u njegovim hijerarhijskim vrhovima, te, ako ovi popuste, ostvarivanje ideje gubi na djelatnosti i udarnoj snazi u potrebnom času.

Takva reformistička politika okvira slabi povjerenje naroda u ispravnost i sposobnost narodnih predstavnika, zbog čega nastaje zabuna i nesigurnost. Dok narod vidi da predstavnici drugih naroda vjeruju u svoje države, bore se za njih, organiziraju ih u svim poteškoćama, dotle mu njegovi vlastiti predstavnici pokazuju radinost i suprotnost samo u onemogućavanju njegove državne nezavisnosti; u stvari, dakle, u onakvom poslu kakav se u svim ozbiljnim narodima smatra i osuđuje kao izdajnički. 

Valjda je samo među Hrvatima moguće, da se ama baš svako djelovanje smatra ispravnim nacionalnim djelovanjem, pa čak i takvo djelovanje da hrvatski narod bude okvirni, autonomaški, federalni narod, te da se upravo kao takav smatra državnim narodom, dok je u stotinu slučajeva očevidno da su svi okvirni narodi nedržavni narodi.

Mi se međusobno možemo razlikovati u stotinu stvari, što prirodno pripada razvijenom narodu i demokratskom sustavu, ali uvijek na podlozi državne ideje kao naše političke realnosti. Samo se time izjednačujemo u stupnju zrelosti sa svim državnim narodima, u kojima su antidržavni stav i antidržavno djelovanje istovjetni s izdajom. No, među nama je moguća čak i takva politička prostota, da se okvirni reformisti pozivaju na legitimaciju samog hrvatskog naroda. Mi bismo po njima bili fenomen, koji bi u tako vulgarnom i besmislenom državnom okviru, kao što je jugoslavenski, trebao sebe ostvariti kao državni narod. Stoga ako ne želimo biti izuzetak u svijetu, onda nužno moramo smatrati izdajom stavljanje hrvatske državne ideje u okvire, jer nam je ona sve, kao što bi svaki narod smatrao izdajom stavljanje svoje države u bilo kakav okvir. 

Kako je vanjska politika naroda uvijek odraz njegove unutrašnje strukture, to slabljenje vjere u uspjeh i u cilj predstavlja pothvat, kojim se slabi djelovanje na vanjskopolitičkom području u smislu njegove državne ideje. Naglašavanje rješenja u jugoslavenskom okviru s argumentima da se državni cilj ne može ili ne treba ostvariti, ili da je u samom okviru ostvarenje državnog cilja, ne teži jačanju hrvatske državne ideje, makar se o njoj govorilo, kao što je to bilo 1918., nego njenom likvidiranju, upravo onako kako je to bilo 1918. Stoga ne može biti ni razgovora ni bilo kakvog zajedničkog djelovanja, nego, naprotiv, najoštrija borba s Hrvatima, koji nakon svih tragedija od 1918. do danas tvrde da bi hrvatski narod dao bilo kome povjerenje za politiku jugoslavenskog okvira.

Takva reformistička politika upućuje poglede i energije na reformističko okvirno područje, umjesto na oslobodilačko. U njoj bi narod trebao izgubiti i napustiti uvid, obvezu i nastojanje da pomogne, da se udruži, da iskoristi i druge sile na području postojećeg okvira u cilju postizavanja i njihove i vlastite slobode. Gubi se iz vida, da Slovenija i Makedonija žele oslobođenje, te da se njima ne smije nametati okvirna misao zbog vlastitog kukavičluka ili zbog opravdanja vlastitih prošlih zabluda, koje su kao takve utvrđene nizom teških žrtava. Naprotiv, u čistoj ideji slobode, energije se pripravljaju i troše u zajednici s njima.

Takva politika okvira skida narodnu djelatnost s međunarodne pozornice, te se onda ne traže niti međunarodne veze i dodiri na ispravnoj ideji, niti se unosi išta nova i ozbiljna na međunarodno područje, niti se iskorišćuju  i pripravljaju međunarodne mogućnosti. (1960. – Republika Hrvatska, 40:6/7). 

Tri glavne pogreške

U našem stogodišnjem iskustvu, čini se, da možemo otkriti tri glavne pogreške naših neuspjeha.

Učinili smo pogrešku, kad smo se uživljavali u činjenicu da nemamo egzistencijalnog smisla izvan Austro-Ugarske, pa smo se prestali smatrati međunarodnim subjektom s odgovarajućim pogledima i inicijativama i učinili se unutrašnjim objektom austrijsko-mađarskih shvaćanja i kombinacija. S istom tom pogreškom kretali smo se u punom jedinstvu pod vodstvom i u odgovornosti Hrvatske seljačke stranke u Jugoslaviji, kao unutrašnji objekt srpskih potreba bez inicijativa međunarodnog značenja. Opet s argumentom, da nam nema egzistencijalnog smisla izvan Jugoslavije.

Druga naša pogreška ogleda se u tome da smo stalno kolebljivi u svojoj nacionalnoj osobnosti. U toj kolebljivosti nismo uspjeli dati ni jednoj ideji kičmeno dostojanstvo, ni sigurnost u sebi i za druge.

Treća nam je pogreška da smo činjenice smatrali vječnim, prema kojima se treba uvijek oportunistički odnositi, te u takvom osjećaju nismo razvijali duboke revolucionarne porive s vjerom u druge činjenice i mogućnosti.

Proti tim pogreškama izbacio je hrvatski narod pozitivne porive u Hrvatskoj stranci prava, u Radićevim pokušajima, u Ustaškom pokretu, i Stepincu, ali te pogreške nisu nestale niti su pobijeđene. Stoga smo obvezatni neprestano ih uočavati i protiv njih se boriti.

Nasuprot prvoj pogrešci moramo odbijati u svojoj svijesti i savjesti poziciju objekta, unutrašnjeg objekta bilo kakvog sadašnjeg ili budućeg okvira te jačati svijest o sebi kao o međunarodnom državnom subjektu. U vezi s time moramo isključivati i onemogućavati sve ljude i sve inicijative koje bi nas definirale kao okvirni objekt, te smatrati logičnim jedino stvaranje i pripravljanje odnosa međunarodnog značaja.

U pogledu pak naše kolebljivosti treba otvoreno uočavati činjenice, te biti sasvim na čisto o tome koje ideje čine našu nacionalnu kičmu. U nas je prilično kolebljivo i nesigurno, što su načela, a što taktika.

Mi smo slobodarski narod, pa je nužno naglašavati i nositi slobodarski duh hrvatskog naroda u nepokolebljivog smislu, te isključiti svaki trag totalitarizma.

U pogledu pak treće pogreške dosta je sjetiti se, da Austro-Ugarske nema, makar je bila činjenica, te da Jugoslavija može ponovo i ne biti, makar je danas činjenica, i to svakako manja no što je bila ona do 1941. godine. Prema tome bili su opravdaniji revolucionarni porivi u smislu oslobodilačke nepokolebljivosti i kičmenog dostojanstva, negoli oportunističko sudjelovanje u smislu pregrađivanju činjenica, bez dostojanstva i u idejnoj kolebljivosti. Dužnost nam je, dakle, nositi vjeru u druge činjenice, u naše činjenice, revolucionarnom odlučnošću.

Nasuprot trima najvećim pogreškama treba, dakle, usvijestiti do najveće djelatne snage revolucionarnu vjeru u ideju slobode, u naš slobodarski duh i u međunarodnu poziciju hrvatskog prostora.

Po toj djelatnoj revolucionarnoj vjeri, po tom nepokolebljivom slobodarskom duhu i po čvrstim stavovima međunarodnog značenja definiramo sebe pred sobom i za sebe, pred drugima i za druge – potpuno.

Nasuprot ideji jugoslavenstva kao konkretizaciji nasilja u svim njenim ideološkim, ekonomskim, strateškim i rasnim razlozima, hrvatski narod treba unositi neumoljivom i revolucionarnom odlučnošću ideju slobode svih naroda Balkana. Jednako većih kao i manjih, kao što su Slovenci, Crnogorci, Bugari i Albanci. 

Sve ono što je u narodu funkcionalno jugoslavensko ili u bilo kojem smislu imperijalističko prema drugima ili drugih prema nama treba najvećom bezobzirnošću ukloniti iz naše propagande, obrađivanja i djelatnosti kao direktno ili indirektno rušenje osnovne životne ideje hrvatskog prostora: ideje slobode. 

Ni utjecaji moćnih država, koje predstavljaju samo tehnički organizirane prostore, kao što su to Rusija i Sjeverna Amerika, bez dostignute i usviještene narodne personalnosti, ne mogu biti prihvaćeni u povijesnom razvitku kao progresivni pogledi, u njihovu zabacivanju personalnog suvereniteta naroda. To su akcidentalni utjecaji materijalne moći, a ne idejne egzistencijalne vrijednosti. Materijalistička shvaćanja, egzaltirana u materijalnom porivu masa američkog i azijskog prostora, ne mogu uništiti smisao povijesti, koji se sastoji u konkretiziranju individualnih i društvenih personalnosti kao stvaralačkih poriva slobodna čovjeka. Ne smijemo natrag, nego naprijed.

Rusko-američki materijalistički primitivizam sadašnjice i jugoslavensko-rasni primitivizam prošlosti ne smiju biti prihvaćeni ni u jednoj njihovoj koincidenciji kao smetnja u ostvarenju ideje slobode na balkanskom prostoru. Sloboda,  kao priroda ljudskog bića, ne može biti uništena i mi ne smijemo kapitulirati zbog toga što su njeni neprijatelji toliko moćni u svojim izvrnutim i ekscesivnim materijalističkim diktatima. Ako hoćemo pošteno raditi za svoj narod, te slijediti smisao povijesti, ne možemo prihvaćati te diktate ni u jednom njihovom naopakom zahtjevu. Tko je njima diktiran, tko se njima izručio u izbjeglištvu, supstancijalno se odvojio od svoga naroda.

Oni pak u zemlji trebaju shvatiti da im je prezir materijalističkih diktata nužni odnos i oklop za pravilno shvaćanje i izgrađivanje ljudskog bića. Napredak čovjeka i čovječanstva treba gledati i izgrađivati u strukturi pune i potpune slobode čovjeka i naroda nasuprot natražnom i reakcionarnom rusko-američkom ukrućivanju čovjeka na isključivi socijalno-ekonomski idejni nazivnik.

Idejna kompozicija, kakvu sačinjavaju službena Rusija, službena Amerika i službena Jugoslavija može podupirati samo diktaturu. U tradiciji je Sjeverne Amerike da podupire diktatore kao redarstvene čimbenike za održavanje reda u zemljama njenih interesa, kao što je to već postalo i ruskom tradicijom u podupiranju i stvaranju njenih diktatora.

Krivo je, dakle, očekivati, da bi ove dvije sile bile nosiocima uklanjanja Jugoslavije i graditeljima slobode, kad zato ne nose ni svoje idejne ni svoje praktične razloge.

Težište rušenja Jugoslavije neprestano mora ležati idejno i konkretno u samim narodima balkanskog prostora, a ne na očekivanju da im to netko drugi napravi i skroji.

Pogrešno je očekivati pobjede samo iz onoga što će odlučiti “veliki”, tome se izručiti, te se osloboditi odgovornosti za vlastitu djelatnost. U osjećanju nacionalne personalnosti i njene idejne odgovornosti, svaki Hrvat mora doživljavati i projicirati tu odgovornost i davati joj život u perspektivama uklanjanja Jugoslavije.

Mi ne možemo govoriti za druge narode, ali možemo za sebe.

Bez jasne idejne svijesti o potrebi slobode svih i svakoga naroda Balkana, te o čvrstom odbijanju svih ideja, koje se tome suprotstavljaju, ma odakle i od koga dolazile, ne može se razvijati dovoljni revolucionarni idealizam, kao izvor svih potrebnih djelatnosti za pripravljanje i za izvršenje uništenja Jugoslavije u mogućim prilikama i u odgovarajućem času.

Ako Balkan hoće slobodu, mora ukloniti Jugoslaviju, ustanovu stalnog nereda i nasilja jer ta država nema drugi supstrat za svoje postojanje.

Ako je duh nasilja na Balkanu dobio eksponenta u Srbima, treba o tome voditi računa, a ne udruživati se s njime protiv slobode Balkana. Žalosno je svakako, da je nakon izvjesnih djelovanja u podržavanju nereda na Balkanu sa strane europskih sila sad došla i Amerika da direktno podupire to nasilje sa sumnjivim opravdanjima nasuprot Rusiji, kad bi uputnije bilo ostaviti diktaturu Jugoslavije na njenim vlastitim nogama i sudbini slobode da ona s njome obračuna. 

U svojoj povijesnoj poziciji ostvarenja ideje slobode na Balkanu, te uništenja ideja i oblika nasilja, kao što su to očevidno jugoslavenstvo i Jugoslavija, mi ne možemo i ne smijemo biti nosiocima i graditeljima ideja i organizacija koje supstancijalno niječu strukturu slobode i projiciraju nasilja. Stoga se moramo idejno i konkretno odreći mnogih stvari, koje su mogle biti razumljive u prošlosti, ali koje ne bi trebale ulaziti u budućnost, jer bitno ruše smisao naše odgovornosti i konačnog uspjeha na Balkanu.

Što, na primjer, možemo htjeti u ostvarivanju slobode čovjeka i društva sa znanstveno, politički i povijesno posve krivim varanjem sebe i drugih, da je seljaštvo osnovica jedinstva čovječanstva, da su proleterstvo, pa građanstvo to isto, i u tom smislu podržavati agrarni, socijalistički i liberalni utopizam s njihovim totalitarističkim projekcijama na međunarodni život, kao na primjer, jugoslavenstvom, na sve balkanske narode. 

Isto tako ne možemo ići na teren slobode s instrumentima, koji ne vide i ne znaju da naša pozicija na Balkanu ne može nositi nikakve fašističko-građanske ideje i organizatorne sklonosti, jer su one povijesno suvišne i štetne za izgradnju slobode hrvatskog naroda i svih naroda Balkana.

Domovina treba da pripada svom dušom, svim snagama i svojim idealizmom samo strukturi slobode, u bogatstvu svih svojih poriva, skupina i stranaka.

Svaki Hrvat mora biti potencijalni, posve izgrađeni i izrađeni čimbenik građenja slobode Balkana u ideji suverenosti svih njegovih naroda. Svako mjesto, svaki položaj, svaka mogućnost moraju biti savjesno, metodički i znanstveno proučeni, po pogledima i sposobnostima različitih skupina. Samo se time idejni revolucionarni drhtaj pripravlja za revolucionarnu metodu borbe i žrtve uništenja i stvaranja. Ideja mora biti revolucionarno razrađena u sve moguće rušilačke i stvaralačke konkretnosti.

Ona nužno pretpostavlja osjećaj moralne i mentalne superiornosti nad primitivizmom boljševičkog materijalizma i američkog liberalizma, ukrašenog pozitivističkim univerzalizmom, koji jednako niječu slobodu čovjeka i slobodu naroda. 

Hrvatski narod mora biti na čistu da pripada svijetu slobode, svijetu potpunoga čovjeka, čovjeka političke slobode, čovjeka kulturne slobode, čovjeka vjersko-moralne slobode, čovjeka socijalno-ekonomske slobode; čovjeka autonomnih a ne totalitarističkih, političkih, kulturnih, vjersko-moralnih i socijalno-ekonomskih poriva, sa svojim slobodno izabranim predstavnicima unutar svoje suverene i međunarodno priznate narodne zajednice. (1959. – Republika Hrvatska, 33:5/9).

Oportunizam i radikalizam

Cijeli je naš život razapet na različite oblike oportunizma i radikalizma. Nitko se ne može osloboditi tog križa. U najvećem propalici bjesne svetački radikalizam i u najvećem svecu tinja oportunistička slabost. Ne može se život razrezati na čisti oportunizam i čisti radikalizam. Ali unatoč toga može se govoriti o oportunizmu i radikalizmu, jer postoje kao životne realnosti.

Mogli bismo se sporazumjeti, da oportunizam predstavlja ono životno nastojanje, u kojem se svjesno i voljno odbija i isključuje radikalizam, dok je radikalizam nastojanje, u kojem se svjesno i voljno isključuje oportunizam. Nije pravednik onaj čovjek, koji nikada ne sagriješi, nego onaj, koji svjesno odbija grešne porive. Nije grešnik onaj čovjek, koji nikada ne učini dobro djelo, nego onaj koji svjesno ne mari za dobra djela. 

Prema tome za ocjenu jednog stanja nužno je imati jasnu orijentaciju prema drugom stanju. Oportunist zna što je to radikalizam, kao što grešnik zna što je pravednost. U orijentaciji između oportunizma i radikalizma, grešnosti i pravednosti, bitan je izbor između jednoga i drugoga.

Oni, koji si stave za ugled velike oportuniste, prihvatili su put sigurnog oportunizma, oni pak, koji se ugledaju u velike radikaliste, izabrali su put, na kojem će i oni biti makar maleni radikalisti. 

Skoro svi su narodi shvatili da odgojna orijentacija zahtjeva ugledavanje u velike radikaliste. Nije poznat ni jedan zreli narod, koji bi pred mladost, pred temelje života, stavio oportunizam kao odgojnu orijentaciju.

Život očevidno upravlja svoje izražavanje u dvije orijentacije: oportunističku i radikalnu. Pri tom oportunistička odgovara najnormalnijoj želji za konkretnim osiguranjem sreće i ugodnosti odnosno za izbjegavanje svake nesreće, neugodnosti i nesigurnosti života, a pogotovo smrti. Radikalizam pak kao da uništava život, kao da traži njegovo uništenje, kao da ga žrtvuje zbog nekog neosobnog cilja, zbog neke ideje.

Tako je oportunizam postao ideologijom osobnih uspjeha u svim mogućim kategorijama želja, zadovoljstava, ciljeva, prilika i mogućnosti, a radikalizam ideologijom idejnih uspjeha, u svim mogućim kategorijama borbe, žrtava, požrtvovnosti, odricanja, idealizma. I na tom području ideologije osobnog uspjeha, osoba može postići najzavidniji uspjeh i manifestirati svoju sreću, udobnost i sigurnost, a žrtvovati i ubiti mnoge ideje, dok na području ideologije idejnog uspjeha, ideja može postići najzavidnije uspjehe, uz žrtvu i smrt mnogih osoba.

U oportunizmu se žrtvuju ideje, u radikalizmu časoviti uspjeh. U oportunizmu nema ni žrtve ni revolucionarstva, u radikalizmu je vatra požrtvovnosti, idealizma i revolucionarstva.

Tko god se podređuje idejnoj kompoziciji života stalno mora biti idealist, stalno revolucionaran i stalno požrtvovan.

Tako život svetaca pokazuje vjerski radikalizam. Oportunisti to nazivaju fanatizmom, što bi se trebalo smatrati glupošću. U svakom slučaju svetac ne može biti slika oportunizma. Život velikog učenjaka pokazuje kulturni radikalizam. Neprestano podređen ustrajnom, točnom, istinitom metodičnom zanimanju oko jednog problema. Život velikih državnika i narodnih boraca predstavlja silne napore u ideji cjeline, koji ih često stoje gubitka osobne slobode, pa i života. 

Govoriti o osobnom uspjehu sveca, velikog učenjaka i narodnog borca čak je neukusno i uvredljivo. U vezi s njima mora se govoriti samo o velikim uspjesima ideja, koje su predstavljali i u kojima su izgorjeli i nestali.

Svaki čovjek i svaki narod mora za sebe odrediti i odabrati svoje osnovno okvirno životno stanje oportunizma ili radikalizma. Ne može se služiti istodobno Bogu i Mamonu; ne može se istodobno biti hrvatski borac i jugoslavenski, austrijski, mađarski, turski ili europski oportunist.

Narod koji je u ropstvu, pa mu njegova inteligencija nosi povijesnu oportunističku orijentaciju, bolje je da ne postoji – jer je u stalnoj tragediji, da se divi genijalnim uspjesima svojih velikih oportunista, i da jadikuje nad žalosnim neuspjesima svojih rijetkih radikalista. Bijeda, koja ne shvati da joj je jedini izlaz u silnim snagama radikalizma, uvijek će cementirati svoje stanje varljivom ornamentikom oportunističkog sjaja. 

Narodi u ropstvu moraju shvatiti da pripadaju ideologiji idejnih uspjeha, u kojima padaju životi, a ne ideologiji osobnih uspjeha, u kojima padaju ideje.

Hrvati su si dopustili luksuz, da se izruče divljenju “svojim” generalima na bečkom dvoru i “svojim” pašama na turskom dvoru i “svojim” ministrima na beogradskome dvoru. To je bilo uzaludno divljenje svijetu sjajnog oportunizma, jer je njihovoj tragediji pripadao samo svijet radikalizma. 

U normalnim prilikama radikalizam može biti ispunjen s mnogo osoba, jer opasnosti nema nikakve, jer se izrazi požrtvovnosti i idealizma mogu pokriti s vrlo komotnom dobrom voljom, s vrlo malenim naporima i s vrlo malo novčanih prihoda, pa čak se s njime može vrlo jeftino špekulirati. 

Biti vjernik u normalnim vremenima, relativno je lako, ali za vrijeme vjerskih progona sigurno nitko neće biti vjernik iz oportunizma. U takvim vremenima je oportunističkije smatrati da je za domovinu korisno biti veliki inženjer. I naravno, teško je kasnije kritizirati takvog primjernog inženjera, što nije bio veliki vjernik, kad je svaka njegova gradnja lijepa i korisna stvar. Naša povjesnica raspolaže s istaknutim javnim radnicima, koji su smatrali oportunim izgrađivati velike, lijepe i korisne stvari, kad je bilo opasno biti makar samo umjerenim hrvatskim borcem. Tragedija je, međutim, u tome, što je potreba za borcima bila bitna, te se nije mogla zamijeniti nikakvom drugom velikom, lijepom i korisnom stvari. Kad je čovjek na smrt žedan, uzalud mu je naticati zlatnu krunu na glavu. Što nam vrijede i što nam znače svi sjajni austrijski generali, svi ti turske paše, svi ti “jagići” hrvatskog podrijetla, kad smo mi narod s kojim se svijet podruguje. Što nam vrijede svi ti Štrosmajeri, Trumbići, Supile, Meštrovići i svi ti Hrvati, koji su stvarali Jugoslaviju, kad nisu shvatili da se radi o običnom zločinu: što nam vrijede svi ti Kršnjavi i Kriškovići, kad su oni davali čokoladu onima koji su bili u lancima. Sve su to bili veliki oportunizmi – onda – kad je narod trebao veliki radikalizam. I uzalud se mučimo prikriti potrebu i vrijednost povijesnog radikalizma blještavim isticanjem povijesnog oportunizma.

Međutim, ne ulazeći u subjektivna osjećanja naših velikih oportunista i u njihove možebitne dobre namjere, kao i subjektivno osjećanje nosilaca naših velikih zabluda i u njihova kajanja, važno je da mi znamo razlikovati objektivnu vrijednost povijesnog oportunizma i povijesnog radikalizma u pojavi naše narodne borbe.

Činjenica je da je povijesna linija oportunizma dovela do znatnih osobnih uspjeha mnogih Hrvata, ali je u njoj Hrvatska bila i ostala skoro jedinom zemljom u Europi bez slobode. Pri tom se ne može nijekati, da u osobnim uspjesima hrvatskog oportunizma nije bilo izvršeno mnogo dobrih stvari. Svaki čovjek koji je zasadio jednu voćku, izvršio je korisno i trajno djelo.

Uslijed pomanjkanja duboke i trajne orijentacije povijesnog radikalizma, u kojoj se nosi uspjeh ideje, Hrvatska je bila izručena balansiranju oko osobnih uspjeha hrvatskih oportunista i u njihovu je uspjehu počela gledati svoj uspjeh, makar je u ideji slobode i države na dnu neuspjeha ležala i tragedija. Uslijed pomanjkanja povijesnog radikalizma narod nije imao razvijena ćutila i snage za stvaranje i iskorišćivanje međunarodnih prilika, u kojima bi se nametnuo uspjeh nacionalne ideje. Na povijesnoj orijentaciji oportunizma Mađarska je pružila veliki osobni uspjeh mađaronima, Austrija austrofilima, Srbija jugoslavenima, i Hrvatska je u njihovu nastojanju trebala gledati borbu za svoju slobodu, što je u stvari bilo nastojanje oko njihovih osobnih uspjeha i ambicija uz istodobno izgrađivanje i žrtvovanje narodne slobode i narodne ideje.

Nije ni naš povijesni radikalizam od jučer. Ali je kidan i prekidan. Na primjer, godine 1918. uopće nije postojao. Kako stvaranje hrvatske države pripada idejnoj konstrukciji povijesnog radikalizma, kojega nije bilo, to nije moglo biti ni države. Godine 1941. došli smo do države, jer smo to htjeli, jer je povijesni radikalizam bio živ. Ako se uspoređuju prilike, onda je godina 1918. bila međunarodno daleko povoljnija, nego li godina 1941., jer se u ono vrijeme vikalo o samoodređenju naroda na sve strane, pa i za našu zemlju. Dakle, uzalud nam vanjske prilike i neprilike, ako u nama nema povijesnog stanja, ćutila i snaga, podređenih i pripravnih za uspjeh ideje, nego samo za uspjeh ove ili one osobe, ovog ili onog oportunizma, ove ili one zablude, izvan povijesnog radikalizma.

Mi ćemo se nalaziti na ispravnom nacionalnom putu, kad shvatimo da povijesni oportunizam mora biti osuđen, kao neispravna politika prošlosti i kao neispravna politika sadašnjosti, kad shvatimo da nam povijesni radikalizam ima postati čvrstim i konačnim spoznajnim stanjem, u kojemu ćemo točno razlikovati kad smo na liniji naše ideje i kad se ispravno žrtvuju osobni uspjesi za pobjedu ideje, a kad se vrijeđa, gazi i uništava ideju, da bi se neispravno stvarala pobjeda velikim zabludama i velikim oportunističkim ambicijama. (1957. – Republika Hrvatska, 26:2/5).

Smisao i izdaja revolucije

Organizacija države ima smisao samo u tome, da ostvari prirodni povijesni tok slobode jednom narodu. Prema tome, ako to jedna država ne ostvaruje, nego naprotiv onemogućava, nameće se pravo i dužnost svakome i svima da tu državu ruši; očevidno, ako se radi o više naroda, onda državu, a ako se radi o jednoj državi, onda nosioce nasilja. Princip da se nitko ne smije miješati u poslove druge države, princip je čikaških razbojnika, koji su se bili omeđili po zonama, i koji može biti legaliziran, a prenesen na međunarodno područje po diktaturama i kolonijalnim silama, ali mu nema mjesta u svijetlu zakona slobode. Legalne norme nasilja i nasilnika su oružje, koje se daje u ruke sudstvu, kao što se puške daju vojnicima, i savjesti koje se osjećaju opterećene tim normama savjesti su zaostalosti ili kukavičluka. Sve se diktature oslanjanju na vojsku kao fizičku silu  i na sudstvo kao moralnu silu. Ako još mogu upregnuti koju poslušnu crkvu, socijalno-ekonomsku skupinu korisnika i slobodnih intelektualaca, onda su već savršene u borbi protiv ostvarenja slobode. 

Stoga mi danas osuđujemo zlodjela prošlosti, legalna u smislu onda postojećih normi, a slavimo mnoge koji su se s njima sukobili u borbi za legitimna prava čovjeka. Sva slobodarska strujanja imaju svoje izrazite borce, koji se najvećma javljaju kao vrlo prezrene manjine proti vrlo uglednim i moćnim većinama. Tim izrazitim borcima, koji nose porive slobode prema savršenijim ostvarenjima kroz duge i mučne spoznajne procese odnosno njihovoj uspomeni treba neprestano davati priznanje, jer ga katkada više zaslužuju od onih boraca, koji dolaze na gotovo, na svršetak slobodarskog procesa. Svakako je lakše biti borac usred općeg oduševljenja, negoli sam proti svima. Lakše je biti general na čelu vojske, nego li sam protiv cijele vojske. 

Jedna država ima milijune vojnika boraca, koji su pripravni poginuti, dok jedan revolucionarni početak, koji se bori usred zaostale sredine jedva ima nekoliko boraca pripravnih na smrt. U povijesnom vrednotnom smislu ovih nekoliko boraca iz dalekih vremena možda su iznad milijuna sadašnjih vremena. Opravdano je slaviti one pojedince i skupine, koje su u spoznajnom razvitku svoga naroda započele jednu ilegalnu, ali supstancijalno legitimnu borbu, u posljedicama koje milijuni legalno uživaju legitimne plodove. 

U povijest spada sve ono što se u narodu događalo, ali u pozitivno bogatstvo, u pozitivnu tradiciju treba da spada samo ono što je nosilo i razvijalo legitimne čimbenike slobode. Sve drugo treba osuditi i odbaciti, kao što naš organizam odbacuje sve ono što ne valja. 

Sredine, koje se odgajaju i podržavaju u legalističkim reakcijama samo zato što je uz njih bio ili je danas cesarski sjaj oduševljenih većina i time ponižavaju i dave porive slobode, vrlo su zaostale sredine. Isus Krist je legalno razapet na križu usred oduševljene mase. On je bio u pravu da kao Bog hoda po zemlji, ali je to bilo ilegalno. Tako je još i danas u mnogim zemljama.

Revolucija izvršena proti jednoj totalnoj i totalitarnoj diktaturi mora težiti stvaranju svih legitimnih čimbenika u svim varijantama u smislu triju zakona slobode. I dok se čimbenici ne izraze, revolucija predstavlja vladavinu sile, a vrlo često i nasilja proti svim smetnjama diktatorskog produžavanja. To što je, na primjer, Italija bila zaposjednuta poslije rata, omogućilo joj je da se oblikuju svi varijantni čimbenici, a da zadatak revolucionarne sile pretežno izvrši organizirana i do neke mjere nezainteresirana okupaciona snaga. Tako su se mogli razviti i dinamični čimbenici, bez potrebe i mogućnosti da se odabere put diktature. Takva nezainteresirana, a stvarna snaga, upravo je ono što manjka svim revolucijama, koje moraju srušiti ne samo diktatora, nego i cijelo diktatorsko stabilno ustrojstvo: vojsku, upravu i sudstvo, pa onda  ostaju u samim dinamičkim čimbenicima, i postaju često plijenom dinamičke anarhije, neobuzdanih ambicija i špekulacija, koje pogoduju bonapartističkim diktatorskim zahvatima. Ako pak ne unište diktatorski stroj, on se pojavljuje kao reakcionarni spasilac usred revolucionarnih nereda, pokušaja, razočaranja i nestrpljivosti. 

Očevidno je teško uspostaviti ravnotežu nakon velikih diktatura, jer ih revolucija mora tek stvarati, pa prema tome ne mogu sve odmah valjati, niti biti dovoljno razvijene. 

Revolucije koje sruše diktature samo su onda na uspješnom putu, ako se uspiju spasiti od sebičnih skupina, koje bi narod osjetio kao nosioce izrazite neuravnoteženosti (svejedno u kojoj varijanti) i ako uspiju uputiti sve dinamičke čimbenike u međusobno četverovarijantno priznavanje. U protivnom se slučaju revolucije upućuju novim oblicima diktatura, dok jednom ne dođe do učvršćivanja sustava slobode. Ovaj revolucionarni proces od diktatura do slobode plaća se ne samo razočaranjima, nego i krvlju mnogih nevinih, ali uvijek sigurno krvlju onih, koji se suprotstavljaju legitimnom procesu stvaranja slobode. Teško, naime, onima koji misle da mogu nekažnjeno uživati razočaranja, jer se od njihove krvi stvara podloga na kojoj sloboda postizava svoju legalnost.

Nema te revolucije koja bi bila toliko snažna, inteligentna i brza, da bi mogla uspješno uništavati prošlost i ujedno ekscese slobode, koja tek započinje živjeti. Sustav slobode vrlo je složen i kad je uhodan, pa se u njemu kreću zlotvori, a kako može još nerazvijen zahvatiti svu bandu, koja krade i ubija slobodi sve vrednote pod njenom vlastitom zastavom.

Teško je razlikovati pravednika od razbojnika u mučnim, mračnim i nepoznatim zavijucima revolucija, kad je to teško i u svagdašnjem životu. 

U ovakvim i za ovakve časove pomišlja se, kako je pogodno imati dinastiju, kao “čvrsti stup” “nepristranog” arbitra. Međutim sloboda, kojoj je arbitar i čvrsti stup monarh, izručena je monarhu kao diktatoru. 

U razgovorima o diktaturama treba imati na umu da najgore stanje nije ono koje postoji za vrijeme diktature, nego ono iza diktature. Najveća osveta diktatora i diktature je u stanju koje ostave iza sebe.

Narod očekuje u promjenama iza pada diktature rješenja, koja mu nitko ne može dati u onom roku i u onoj mjeri u kojima to očekuje. Stoga sve revolucije donose razočaranja, koja se katkad kanaliziraju u rezignacije i žaljenja za diktaturom (redom), te u nove diktature. Zbog toga što revolucije nose često samo općenito formulirane želje i ciljeve, zbog toga što sile prošlih diktatura ostaju čvrste na tako zvanim nekompromitiranim položajima (recimo ekonomskim), zbog toga što nema razvijenih sila slobode, da prihvate revoluciju u stabilnim i dinamičkim oblicima, zbog toga što u revolucionarima ne vladaju isključivo ideje o cjelini, nego također ideje interesa, koje kao vrlo aktualne i određene (čak i međunarodne) snage nastoje narodu ukrasti revoluciju, zbog toga što su možebitni emigranti bili lijeni ili nesposobni da priprave i unesu čimbenike slobode, slijedeći komotno načelo da je glavno da padne diktatura, a onda će se sve urediti, te zbog mnogih drugih razloga, kao što su osobne ambicije, nesposobnost, nervoza i osvete, narod se razočara i prihvati diktaturu-red.

Revolucije imaju samo jedno opravdanje i potrebne su samo zbog jednog cilja, da naime dadu život zakonima slobode. Mimo toga revolucije su zločini. Revolucija podignuta sa zastavom slobode počinja izdaju, kad se potpuno izruči stabilnim čimbenicima, te sama započne progoniti dinamičke čimbenike. Tko izda revoluciju, kriv je za svu prolivenu krv kao zločinac. Tko na revoluciji slobode zavede diktaturu zato što revolucija otvara proces nereda oko prirodne težnje da se uspostavi društvena ravnoteža, zaslužuje najoštriju osudu. Revolucija sama po sebi još nije sloboda, nego nasilje, nered, pokušaji, zablude, ambicije, ali u težnji stvaranja sustava slobode. Revolucija je najodvratnije stanje ljudskog života, te iz njega vode dva puta: put stvaranja svih čimbenika slobode, put ponešto spor i mučan, put teških odgovornosti, strpljenja i dobrih živaca, te put stvaranja reda pomoću diktature, brz, jednostavan i neodgovoran. U prvom leži smisao revolucija, u drugom izdaja revolucija. Mnogi pretpostavljaju svaku diktaturu revolucijama, koje su sve od reda sirove, surove, blesave, infantilne, improvizirane, krvave, osvetničke i tako slično. Svježini svih revolucija pripadaju mnoge i mnoge manjkavosti. Tko pak proslijedi svježinom revolucije, stvorit će slobodu, tko se izruči pritisku manjkavosti, stvorit će diktaturu. (1956. – Republika Hrvatska, 21/22:8/12).

Održavanje položaja

Nije na mjestu prebacivati instrumente s jednog idejnog područja na drugo, recimo, vojnike na stranačko-političku hijerarhijsku liniju ili sindikalne radnike u stranačke dužnosnike li preskakivati hijerarhijske ljestvice, te postaviti bez daljnjega jednog općinskog vijećnika za ministra pravosuđa. 

Neurednosti u promatranju idejnih i hijerarhijskih pozicija dovode do katastrofalnih iznenađenja, razočaranja i nesreća.

Sve ovakve neurednosti osobito su izvršene u revolucionarnim vremenima, a najveće nesreće iza revolucionarnih udara, kad se stečene pozicije raspoređuju po svim krivim kriterijima, bez ikakvih kriterija ili samo jednim kriterijem revolucionarne pouzdanosti. Ova je svakako nužna za dolazak na vlast, ali na dulji rok nije dovoljna za održavanje vlasti. Svi naime instrumenti moraju biti hranjeni sa svojim spoznajnim kategorijama, kako to traži njihova funkcionalna narav. Kategorija vjernosti jednoj revoluciji nažalost nije i kategorija znanja u vođenju jednog ministarstva, sindikata, banke ili kulturne ustanove.

Zbog toga revolucionarci griješe protiv uspjeha same revolucije, kad u nju unose samo svoju vjernost revoluciji, jer to u konačnom spoznajnom smislu znači da je njima stalo samo do održavanju položaja, a ne do poštenog služenja idejama. Vjernost je često samo naličje stvarne namjere za nasilno održavanje osvojenih pozicija, bez onih odgovornosti, koje zahtjeva konkretno nošenje instrumentalnih funkcija. Ispravno je stoga što revolucije silom ili milom uklanjaju mnoge svoje prvoborce, koje dovode na vlast kao idejnu ekipu i to često vrlo brzo, jer ovi svojom upravljačkom nesposobnošću oduzimaju svaki ugled revoluciji.

U svemu tomu se pokazuje, da se grubo izrazim, da ni u kojem slučaju spoznajna kategorija jednog “vola” ne može ispuniti sa hijerarhijskom odgovornosti položaj ministra, ravnatelja banke, prvaka sindikata i slično.

Ruska revolucija 1917. počela je sa spoznajnim kategorijama volova i još danas nije hijerarhijski dostupna višim spoznajnim kategorijama na svim autonomnim područjima. Revolucija koja nije dostigla to, da nakon pedeset godina može biti spoznajna podloga slobode i sklada, idejna je laž i spoznajna kočnica, te zavređuje da u ime slobode i daljnjeg razvitka bude nemilosrdno smijenjena u svojim odgovornim vrhovima, jer je očevidno da se više ne radi o bilo kakvoj revolucionarnosti, nego o održavanju privilegija pomoću birokratskog lanca diktatorskih kategorija. (1967. – Republika Hrvatska, 69:13/14).

Revolucionarno stanje

Narod je najjači kad je potpuno i slobodno organiziran. Zbog toga neprijatelj uništava sve slobodne političke, kulturne, društveno-gospodarske i vjersko-moralne organizacije, u kojima ne može gospodariti, a organizira onakve pomoću kojih može rastvarati i razarati moralne snage naroda. Posebno dopušta one koje mu u svom oportunizmu pružaju prividni dokaz slobode i ispravnosti njegove vladavine.

Stoga narod, koji nema slobode, doživljava svoje probleme kroz tri žive snage: revolucionarnu, koja mora biti tajna i vrlo malobrojna, ali koja najbolje odgovara narodnim željama, zatim neprijateljsku, koja nosi vlast i teror, te oportunističku, koja vara narod, sebe i neprijatelja. Poznato je da oportunistička struja bolje živi u vlasti neprijatelja, što je jača i opasnija revolucionarna struja, jer je težnja neprijatelja da popuštanjem oportunističkoj struji slabi revolucionarnu struju, što znači da je funkcionalni smještaj oportunističkih snaga u zadnjoj posljedici uvijek izdajnički. Tako to mora biti u zemlji, a tako i na izbjegličkom području.

Da su revolucionarne snage u suprotnosti s neprijateljskim snagama, redovna je činjenica. Ali oportunističke snage mogu se naći u oporbi prema neprijatelju, noseći izvjesne značajke suprotnosti s kojima se narod obmanjuje kao da bi se radilo o ispravnom stavu. Narod pristaje uz njih na račun revolucionarnih snaga, jer mu se one čine nepotrebnim, malobrojnim, neuglednim, slabim i konačno nevidljivim. Prema tome za svakog neprijatelja izvjesni oporbeni prkos oportunističke struje vrijedi više za uništavanje revolucionarnih snaga, negoli one struje koje trče na korito i samo hvale neprijatelja. Oportunističke snage, koje neprijatelj čak i progoni, u osjećaju prave ili krive snage, najopasnije su za revolucionarno strujanje u narodu. A ako takve oportunističke snage, nakon svoje tobožnje borbe, postignu i neke uspjehe, narod je pripravan pokloniti im povjerenje i olabaviti svoju pripravnost i sklonost prema revolucionarnim snagama.

Narod, dakle, kroz ove tri struje doživljava i izražava svoju moralnu i mentalnu vrijednost. Ako bi se našao bez revolucionarnih struja u zemlji i izvan nje u slobodnom svijetu, pokazao bi se narodom bez vrijednosti, bez prave zrelosti. Ako bi se izručio oportunističkim strujama, na vladi ili u oporbi, pokazao bi se u domovini naivan, a u inozemstvu potpuno izdajničkim i glupim. Oni pak koji bi u inozemstvu, izvan dohvata neprijateljskih vlasti, radili s neprijateljem, nemaju u ljudskom rječniku prave izraze za svoje djelovanje, makar je sasvim jasno, što ih čeka za takvo djelovanje.

Dok je narod prožet revolucionarnim strujama ima vjerojatnosti da uspije. Kada prevladavaju oportunističke snage, nema nikakve vjerojatnosti da bi uspio, s jednog razloga što ne nose ni orijentaciju ni vrijednost uspjeha, nego naprotiv vrijednost neuspjeha. Točno, kako je to bilo godine 1918., kad su u hrvatskom političkom životu prevladavale oportunističke struje, pa nije uspio, ili godine 1941., kad je uspio jer su u njegovu životu prevladavale revolucionarne struje.

Ako želimo ispitivati naše sociološko stanje, utvrdit ćemo slijedeće: Sudovi Jugoslavije pokazuju da u domovini postoje revolucionarne struje, te mi prema tome nemamo što govoriti u tom pogledu. Neprijatelj je, međutim, toliko izrazit u svom neprijateljstvu i u svojoj samozaljubljenosti, da uopće ne dopušta oporbenih oportunističkih mogućnosti, koje bi obmanjivale narod, kao što je to činilo, recimo, vodstvo HSS-a za vrijeme bivše Jugoslavije. Sve je očevidni i nesumnjivi izdajnik. Prema tome, u domovini postoje samo revolucionarne snage i čisti izdajnici. Takvo stanje pokazuje s jedne strane totalnu glupost neprijatelja, a s druge strane totalnu sigurnost uspjeha revolucionarnih snaga. Dok u domovini nema zapravo nikakvih političkih oportunističkih snaga dotle ih emigracija pokazuje na istom području na kojem su i prije postojale.

Prema tome, mentalno i moralno stanje naroda povoljno je u domovini i u emigraciji, jer hrvatski narod u svojim osjećajima nosi revolucionarnu snagu kao svoju vrijednost. 

Također je  zanimljivo utvrditi i društveno-gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Hrvati su većinom proleteri, sirotinja, koji osjećaju sve druge kao povlaštene skupine. Nije važno, kako ćemo označiti te skupine, nego je važno samo to da su Hrvati pritisnuti. Na osnovu svih iskustava, potlačene skupine, klase i mase redovno su zatukle nosioce pritiska, kad je ventil prsnuo i u tom pogledu suvišno je svako raspravljanje.

Komunizam predstavlja reakcionarni, izrabljivački i tiranski položaj, koji mora biti uništen od naprednog, slobodoljubljivog i potlačenog poriva. Pritom je sasvim svejedno, da li taj reakcionarni položaj čine Srbi, Crnogorci, Slovenci i neki Hrvati. 

Na društvovno-gospodarskom području hrvatska masa predstavlja potencijalni revolucionarni poriv, nužno protkan s potisnutim hrvatskim intelektualnim snagama.

Na kulturnom području smušeni komunistički pritisak sa srpskim sadržajem toliko je pretjerao da je hrvatski kulturni duh morao odbijati komunizam, jer je ovaj praktički bio srpski. Kako je po Titu morao postati i posebni jugoslavenski nasuprot boljševizmu, to je još manje mogao biti doktrinarno čist, te ga je hrvatsko kulturno područje moralo doživljavati po onome, što je stvarno bio: kao srpski imperijalizam, obučen u jugoslavensko bratstvo nasuprot tako zvanom separatizmu. Uslijed toga se hrvatski intelekat našao sasvim skučenim, pa kako se ne usudi biti otvoreno buntovan, izražava se u surogatima, kao što su nezadovoljstvo u književnosti, filozofiji, umjetnosti i glazbi. No sociološki postavljen on je revolucionaran i očajan, što mora biti oportunistički i kukavičan, te predstavlja organski dio hrvatske revolucionarne mase.

Na vjersko-moralnom području narod je potpuno nezadovoljan. Duh Stepinca dao mu je revolucionarne porive.

Ako, dakle, ujedinimo poglede s cijele ljudske strukture, dobit ćemo siguran uvid u jedno opće revolucionarno stanje, na kojem sjedi jugoslavenska glupost kao sila i nasilje, kao izvor mržnje i osvete. 

Plašenje Hrvata, šireno po Titovoj promidžbi, da bi ruski komunizam bio gori, te da zato treba pretpostavljati Tita, ne može biti uvjerljivo za Hrvate, jer zato nema dokaza, da bi ruski komunizam morao biti nemilosrdniji od srpskoga.  Na primjer, nije jasno, zašto bi ruskom komunizmu bilo više stalo, recimo, do toga da se na Rijeku naseljuju srpski nacionalisti, nego li srpskom komunizmu. I tako slično na stotinu drugih područja. Kakvo glupo zadovoljstvo može imati doktrinarni komunizam da se od Hrvata prave Srbi? Takvo zadovoljstvo može imati samo srpski nacionalizam pod firmom jugoslavenskog komunizma, kome služe jugoslavenski komunistički idioti, korisnici i izdajnici. Osim srpskih nacionalista, kojima može koristiti promidžba da je Tito bolji od Rusa, ovakvu promidžbu šire i ovi hrvatski izdajnici, jer su oni u svojoj bijedi potpuno vezani na njihovo sadašnje stanje, pa bi se u svakoj promjeni našli bez vlasti.

Po kakvom to marksističkom načelu Hrvati kao narod moraju nestajati na račun Srba, te zašto je marksizmu jedini praktični sadržaj uništavanje Hrvata, ali ne da postaju komunistima nego srbo-jugoslavenima? Zašto je komunizam postao funkcionalnim čimbenikom srpsko-jugoslavenske diktature preuzevši ulogu srpskog građanskog društva i Srpske pravoslavne crkve? Komunizam se toliko podredio opstanku Jugoslavije, da je u stvari samo ljevičarski konj za vožnju srbo-jugoslavenstva. Namjesto diktature srpskog građanskog društva došla je diktatura njegovih sinova ljevičara. Namjesto hrvatskih intelektualnih primitivaca i konzervativaca u službi jugoslavenstva, tipa Mačeka i Šubašića, došli su hrvatski ljevičari u službi jugoslavenstva. 

Tako ostaje logičnim samo jedno, da su hrvatski komunisti tipa Bakarića zadovoljni što su na vlasti. To zadovoljstvo je zapravo jedini smisao njihova komunizma. Boje se čak takvih promjena, koje bi mogle uslijediti na samom  komunističkom području, te stoga nameću promidžbu: “A što bi bilo da dođu Rusi.” Hrvatima niti bi bilo gore niti bolje, to nije njihovo pitanje u kojem bi doživljavali svoju sudbinu i tražili rješenje. To je pitanje njihovih komunističkih izdajica koji bi mogli odletjeti, da njihovo mjesto zauzmu druge izdajice. No narod bi imao bar neko zadovoljstvo, koje uostalom ništa ne rješava, da vidi kako jedan dio izdajica prima zasluženu plaću.

Hrvatski narod, stavljen u sociološke uvjete eksplozije, ne može ništa misliti ni o ratu ni o miru, jer su to za njega nepostojeće stvari, kao za sve druge narode koji žive u sličnom  revolucionarnom položaju. On može samo misliti na jedno, da eksplodira, da uništiti lance ropstva, bez obzira, da li se to zvao mir ili rat. Sloboda teži ostvarenju, bez obzira na žrtve, svoje ili tuđe, jer pripada ljudskoj naravi. (1960. – Republika Hrvatska, 42/43:7/14).

Hrvatski revolucionarni proces

Svi revolucionarci radi zla sanjaju o dobru, svi pretpostavljaju, da će biti bolji od neprijatelja, ne za njega, nego za sebe, pa ipak ispadne nešto sasvim neželjeno i donekle neočekivano s beskrajnim razočaranjima. Put slobodi počinje bivati križnim putem, na kojem idealizmi često nestaju, a rađaju se ambicije, umišljenosti, osvete i gramzljivosti za novcem, časti i položajima. Vrijedno je stoga osvrnuti se i na različite pojave u vezi s držanjem revolucionarnih skupina u vrijeme nastajanja novih država i novih vlada.

Revolucionarni duh

Razumljivo je, da ni jedna revolucionarna vladavina ne pada iz oblaka, nego joj prethodi dugotrajno i više manje tajno revolucionarno djelovanje. Zbog toga se ova pitanja ne mogu ispravno raspravljati, ako se ne vodi računa o tome, da revolucionarno razdoblje obuhvaća već prije samog ostvarenja države više različitih faza. U najgrubljim crtama obuhvaća dvije takve faze: idealističku i oportunističku. Njihov međusobni omjer odlučuje kakva će biti nova revolucionarna vlada odnosno država. 

Idealistička faza revolucionarne borbe obuhvaća ono razdoblje, u kojem se vrlo rijetki pojedinci hrane čistom idejom, podnoseći ne samo razumljive progone idejnih neprijatelja nego i potpuno podcjenjivanje nedozrelih slojeva, za čiju se stvar bore. 

Ne može se govoriti da hrvatski narod ne bi bio uvijek za svoju državu, ali bilo bi netočno, da je to uvijek bio u Kvaternikovom revolucionarnom smislu. 

Dok cijeli narod ne živi u idejnom revolucionarnom stanju, dotle mu je revolucionarni idealizam ograničen samo na rijetke i osamljene idealiste revolucionarce. 

Dugotrajnim djelovanjem Starčevića razvijen je hrvatski revolucionarni duh do mjere, da je revolucionarni idealizam počeo zahvaćati već i široke slojeve. U takvim već popularnim časovima počinje se javljati oportunistička faza idejne revolucionarne borbe pogotovo kad se naslućuje njena aktualizacija širih mogućnosti ili praktičnih korisnih zahvata.

Pravi revolucionarci su izuzetna pojava u narodnom životu i zato se moramo s posebnom pažnjom približavati tim izuzetcima, jer oni u nama zvuče kao posebne vrijednosti i kao najsnažniji i najstariji sastavni dijelovi naše idejne strukture. Tijekom stoljeća smo odrasli u vrlo bijednim prilikama, pa su naši revolucionarni izuzeci zakopani kao bezimeni junaci, jer nisu uvijek bili kraljevi i velikaši, jer su bili onemogućeni prije nego su postajali poznatima.

Time smo ostajali reprezentativno osiromašeni u sebi, za sebe i pred drugima. Naravno, da nismo mogli biti zadovoljni, jer narod kao cjelina teži izraziti se u hijerarhijskim vrhovima, koje rađa cijelim svojim povijesnim bićem. 

Starčeviću je teškom mukom uspjelo stvoriti predstavnički ugled, velikom požrtvovnošću i kao žrtva života. Predstavlja pojavu najveće ljudske rijetkosti. 

Kad revolucionarna ideja dobije izvjesnu popularnost tako da ne predstavlja više opasnost za život borcima, nego postaje podloga i izvor za sve moguće ljudske ambicije i koristi, onda ona ostvaruje i svoju oportunističku revolucionarnu fazu, što dokazuje obilje primjera.

Teško je izbjeći oportunističke težnje, jer ih život nameće svojom naravi. Nema biljke bez korova. Afirmacija i negacija su prirodne u svim nijansama. Važno je prema tome s kolikom revolucionarnom dubinom jedna ideja analizira život i konkretizira ga prije nego što je počne daviti njena oportunistička narav.

Pokazalo se, naime, da je idejna strana revolucionarca samo jedna njegova strana, ali ne i jedina. I kad prilike zahvate te druge strane, revolucionarac se mijenja.

Komunisti su iskusili da su s malim izuzetcima svi skloni izdaji, tj. tajnoj samoprodaji, a socijalisti da su svi skloni hipokritskom oportunizmu. 

Čovjek lako gubi ravnotežu kad nije priučen na vrtoglave promjene ili kad idejno čvrsto ne gospodari svojim orijentacijama. 

To je prilično razumljivo, jer čovjek koji je, recimo, cijelog života bio siromašni učitelj i mirno živio u krugu svoje obitelji sasvim poludi – i on i obitelj – ako iznenada postane ministar. 

Revolucionarac, koji se godinama skrivao i kojekako živio, pa postane moćan i bogat preko noći, postaje sasvim drugim čovjekom. Sasvim drugim po svemu: po držanju, govoru, odijevanju, hodanju i mišljenju.

Zbog toga skoro svi ovakvi ljudi moraju predstavljati u izvjesnom smislu životne karikature. Redovni život je skoro nemoguć pod vodstvom ovakvih neuravnoteženih karikatura i eliminira ih na različite načine, radi čega se kaže da revolucije jedu vlastitu djecu. Samo oni revolucionarci, koji su idejnom snagom iznad slučajnosti života, mogu revolucije voditi do pobjede. Samo oni, koji su revolucionarno i idejno učvrstili sebe, ispravno pobjeđuju. Općenito revolucionarac u fazi borbe predstavlja sasvim drugačiju mentalnu strukturu, nego u fazi pobjede. Prema tome, sve ono što se može reći o jednom revolucionarcu iz faze borbe, malo ili ništa vrijedi za pobjedničku fazu.

Na zajedničkom nazivniku u vremenima progona i borbe vlada prilična stega,  često nametnuta i podržavana ne samo djelatnim autoritetom revolucionarnih prvaka, nego i silom, uglavnom zbog straha pred izdajom.

Teoretsko-ideološka razlikovanja, obično ograničena na vrlo neznatan krug ljudi, u povoljnim slučajevima odlažu se za kasnije, a u nepovoljnim redovito vode do međusobnog uništavanja. 

Većina se okuplja na temeljnim tezama, iscrpljujući svoju revolucionarnost, a u discipliniranom izvršavanju pametnih, glupih ili ambicioznih naloga svojih prvaka, zadržavajući za sebe ili u uskom krugu različita kritička zapažanja, jer se ovakva često i mnogo kasnije mogu pokazati neopreznim i opasnim. 

U dužem revolucionarnom radu među nekim revolucionarcima dolazi i do bližih prijateljskih odnosa, koji utvrđuju među njima raznovrsne položaje i njihove službene odgovornosti. Međutim, za slučaj pobjede, sve to skupa jedva nešto znači. Počinju odlučivati sasvim drugi čimbenici. Zbog toga su dugogodišnji revolucionarci (koji su spoznali da je najveći broj revolucionaraca kratkog daha, sklon popuštanju, napuštanju pa i izdajstvu) vrlo šutljivi i nepovjerljivi. Revolucionarni put samo je za vrlo rijetke ljude put vrlina, dok je za većinu često sramotan put. Međutim, samo u vrlo oštrim međusobnim tajnovitim borbama ova sramota izbija čak i na javu. 

Najveći idealizam u revolucionarnim borbama mora se probijati kroz ljudsko blato. I hrvatska nacionalna revolucionarna borba, koja obiluje mnogim idealističkim zahvatima, nije vrt ukrašen samo cvijećem.

Oportunisti u revolucionarnom procesu

Dok su za vrijeme prve Jugoslavije samo točno označeni i rijetki pojedinci bili nosioci revolucionarnih ideja, nije bilo teško znati i vidjeti one koji zastupaju izrazito oportunističke poglede. Ali kad je revolucionarno stanje već postalo masovno onda su vješti i sposobni oportunisti okrenuli sve pothvate na svoju korist i nastojali ukloniti autentične nosioce revolucionarnog stanja i nametnuti svoju oportunističku, pa čak i neprijateljsku liniju, kao ispravnu nacionalnu liniju. Tako su, na primjer, hrvatski nacionalisti uspjeli oblikovati hrvatsku državnu ideju u autentični revolucionarni poriv hrvatskih masa za vrijeme monarhističke Jugoslavije. No radi ubijanja, zatvaranja i progona tih hrvatskih nacionalista, hrvatski politički oportunisti postepeno ispunjavaju revolucionarno poprište sa svojim ljudima vješto izvikujući i licemjerno zastupajući hrvatske nacionalne težnje. Pa kad se približavalo vrijeme da bi se hrvatska nacionalna revolucija trebala ostvariti kao logični svršetak borbe hrvatskog naroda za državu, onda dolaze ti hrvatski politički oportunisti i izdajice da zajedno s Beogradom prave neki jugoslavenski sporazum. 

Hrvatski politički oportunizam nastao je i razvijao se u prvom redu zato, što su neprijatelji fizički ubijali istaknute nosioce hrvatskog političkog revolucionarnog idealizma, počevši od Kvaternika do danas, te je narod posizao za onima, koji su vješto, moćno i bogato nametani za njegove političke prvake. 

Oportunističko razdoblje hrvatskog političkog života kulminira u  stvaranju Banovine, kulminira s najvećom političkom prevarom protiv rastuće hrvatske revolucije, da se u rat 1939. uđe s političkim sporazumom za život i čuvanje Jugoslavije protiv očevidno izrazitog revolucionarnog stanja u Hrvatskoj. 

Intelektualni ulog u revolucionarnom procesu

Ciljevi hrvatske revolucije za vrijeme prve Jugoslavije uzimani su kao nešto, što se samo po sebi razumije, te o njima niti je mnogo pisano niti išta raspravljano, a pogotovo ne u konkretnom i konkretiziranom smislu. 

U zemlji je uvijek bilo zabranjeno svako političko raspravljanje, dok je emigracija živjela u sustavu discipline revolucionarne djelatnosti, koja radi što može, smatrajući raspravljanje nepotrebnim, jer da je glavno stvoriti državu. Usredotočujući se na formaciju borbe za državu i zadovoljavajući u najtežim prilikama elementarnim revolucionarnim i promidžbenim potrebama, raspravljanju o samoj državi nije tako reći ni bilo mjesta, te se nije moglo ni razvijati ni postići potrebne rezultate. Onaj sloj i broj mladića, radnika i seljaka s nešto intelektualaca na kojima je počivala dinamika suvremene hrvatske revolucije, nije bio dorastao politički raspravljati i razrađivati problematiku revolucije. Intelektualci su bili uglavnom odsutni, tako da je revolucionarna dinamika živjela na vrlo mršavom intelektualnom aparatu i još k tome pod pritiskom pogrešnog shvaćanja da intelektualcima nema ni mjesta u revoluciji. S vremenom su se mnogi intelektualci priključili revoluciji, ali nažalost kao pomoćni čimbenici, a ne kao aktivni vodstveni element. Kako pak nije bilo dosta intelektualne supstance i njenog prirodnog pritiska u revolucionarnoj sredini, nije bilo ni odgovarajućeg političkog oblikovanja. 

Sve do stvaranja hrvatske države, hrvatski revolucionarni proces razvijao se nedovoljnom ulogom intelektualne moći i prednosti. Hrvatska intelektualna kategorija bila je previše oportunistički upravljana u doba HSS-e, kad je skoro vladalo uvjerenje, da biti revolucionarac nije dostojno intelektualca, što je bilo prihvaćeno kao neko legitimno i ispravno stajalište. 

Kad je Radić prije svoje kapitulacije pred Aleksandrom razmahivao političko djelovanje u nekom revolucionarnom duhu, što je narod oduševljeno prihvaćao, hrvatski su se intelektualci povukli, izrazivši mu povjerenje i izručivši mu vodstvo hrvatske politike. Prema tome krivnja je na hrvatskim intelektualcima što je hrvatska revolucija zapela Radićevom kapitulacijom i Radićevom smrću. Njihova odsutnost i njihov kukavičluk sve je bio prepustio Radiću, pa kad je on kapitulirao, opet se digao i konačno poginuo, što je samo pojačalo revolucionarnu argumentaciju, vladala je praznina intelektualnog uloga i odgovornosti. Izdajom Bazale (1) i ubojstvom Šufflaya(2) praznina je samo pojačana i revolucionarni akcent polagano prelazi, osobito 1929. na mlađe i bezimene revolucionarce (“šofere”) i na emigraciju.

Uslijed krivog shvaćanja da revolucionarni rad ne pripada legitimno intelektualnoj spoznajnoj kategoriji, nego neškolovanim osobama, trebalo je dugo vremena dok se revolucionarni pravac oporavio od skretanja Radića, a pogotovo Mačeka u malograđanski jugoslavenski opozicionalizam. 

Razvila se i druga simplicistička linija, naime, da revolucionarna odgovornost pripada samo emigraciji, što je unijelo izvjesnu komotnost u revolucionarni razvitak na tlu domovine. 

_____________

1.             Dr. Albert Bazala, hrvatski filozof i političar, napustio je redove Hrvatske federalističke seljačke stranke i priklonio se šestosiječanjskoj diktaturi.

2.            Dr. Milan Šufflay, povjesničar i stručnjak za prošlost Albanije, član Hrvatske stranke prava i u prvom razdoblju kraljevske diktature jedan od političkih savjetnika dr. Vlatka Mačeka. Ubijen 1931. na ulici u Zagrebu po jednom agentu Jugoslavenske policij

Ovaj individualni revolucionarni kolosijek bio je dosta slab do Aleksandrove diktature, jer je psihološki bio isključen masovnom pretežnošću hrvatskih seljačkih masa okupljenih i vođenih legalnom Radićevom i kasnije Mačekovom opozicijom. 

Proglašenjem diktature, revolucionarna inicijativa bila je pala skoro sasvim na emigraciju kao izraz hrvatskog revolucionarnog stanja, sve do jačeg revolucionarnog gibanja u domovini i s jačim intelektualnim ulogom iza 1935.

Vanjski utjecaj na revolucionarni razvitak

Uslijed mnogih razloga, u koje nije potrebno ovaj čas ulaziti, hrvatska državna ideja nije imala najveće međunarodne izglede, jer su sve države sklone izvjesnoj komotnosti, pa se priklanjaju analiziranju političkih pojava na konkretnom temelju, na održavanju onakvog međunarodnog stanja kakvo je pred očima, a ne na organiziranje revolucionarnih promjena. Takvo konzervativno stanje predstavljao je Versaljski ugovor. Po revolucionarnom kriteriju, mi smo Hrvati nužno morali biti za promjenu tog ugovora, te prema tome za sve veze i saveze koji su težili promjenama tog ugovora, odnosno stanja definiranog tim ugovorom. 

Tko se jače isticao na međunarodnom području za promjene, bio je Hrvatima simpatičniji, bez obzira na njegovo unutrašnje političko uređenje. Kako su se protiv Jugoslavije isticali sad više sad manje, naravno svatko zbog svojih a ne zbog naših razloga, Mađarska, Bugarska, Italija i Njemačka, to je došlo i do veza s tim državama. Ove su zemlje – osim Bugarske – uvijek predstavljale opasnost za Hrvate, ali prihvatiti Jugoslaviju i odreći se hrvatske države zbog opasnosti od bilo koga, nije moglo biti prihvatljivo u težnji za nacionalnom samostalnošću. 

Naravno međunarodna politika ne može se odvijati a da nitko nikome ništa ne govori, pa su tako Bugari morali reći Hrvatima otvoreno što misle, žele i očekuju, kao i drugi narodi koje je hrvatski problem zanimao. Bugari su sklopili s Jugoslavijom pakt o vječnom prijateljstvu, nakon što je Maček izaslaniku bugarskog cara na njegovo izričito zanimanje odgovorio da Hrvati neće rušiti Jugoslaviju u slučaju rata između Bugarske i Jugoslavije. 

Mađari su podupirali ustaše na Janka Pusti. Talijani su ih sad podupirali, sad progonili, a bili su pripravni izručiti sve emigrante. 

Nijemci su se jedva obazirali na hrvatske emigrante. 

Talijani i Nijemci su sve do početka Drugog svjetskog rata bili skloni Jugoslaviji. Kako su neke od ovih zemalja nosile dinamičke porive i budile nadu da će doći do promjena versaljskog sustava, koji je bio temeljem Jugoslavije, to su se Hrvati našli s njima na istoj liniji bez obzira na njihovo mišljenje, pa čak i o Hrvatskoj. To se životno riskiranje načelno pokazalo ispravnim, te da su i službeni hrvatski politički predstavnici stajali čvrsto na hrvatskom stajalištu, a ne na jugoslavenskom, hrvatska država bi ne samo nastala 1941. godine, nego bi se vjerojatno održala i nakon 1945. 

No uslijed jugoslavenske politike Mačeka, hrvatska državna politika nacionalista bila je previše gurnuta na osovinski međunarodni kolosijek, što inače nije imalo bitne veze s hrvatskom revolucijom, koja je bila vođena načelima stvaranje hrvatske države, a ne fašizma i nacizma. Tim usputnim međunarodnim pečatom duh hrvatske revolucije, koji se povlači od Starčevića i Kvaternika, krivo je interpretiran kao ideološka fašistička pojava, da bi se zaprljao autentični duh revolucije, nezavisno od međunarodnih ideoloških slučajnosti. No taj pokušaj iskrivljavanja autentičnosti hrvatske revolucije nije bio osnovan samo na neprijateljskim nastojanjima, nego je pomagan i različitim hrvatskim neideološkim i osobnim oportunističkim motivima, koji su bili povezani s vrlo moćnim njemačkim utjecajima neposredno pred rat 1941. god. kao i za samo vrijeme rata.

Hrvatska revolucija nije imala nikakav fašistički ni nacistički pečat god. 1920. ili 1930. Bila je načelno antiversaljska i po tom sklona svim revizionističkim silama, ali bez ideološkog istrčavanja ili bolje reći s vrlo rezerviranim ideološkim sklonostima. Germanofilska struja među hrvatskim nacionalistima postala je prilično nametljiva i nestrpljiva u pogledu svoga -„filstva” tek nekoliko godina pred rat. Da bi se što više približila Nijemcima, povezuje se s njima na posebni način, tajeći to i unutrašnjem revolucionarnom vodstvu. U pripravljanju stvaranja države ona je imala tehničku prednost. Naravno da Nijemci toj struji pridaju važnost i da ta struja čini sve da bude najvažnija. 

To predstavlja područje unutrašnjih političkih borbi u životu hrvatske države, iz kojih se vidi kako je to strašno, kad se u cijelu unutrašnju političku igru umiješaju moćni vanjskopolitički utjecaji sa svim svojim osobnim i općim pogledima, orijentacijama i samovoljama pod krinkom općenitosti. Hrvatska država nastaje u podmuklom sukobu između Njemačke i Italije, jer ni jedna nije predviđala postanak države, s tim da je Italiji priznata politička prednost sa strane Njemačke. Neslužbeno Njemačka stavlja u igru svoje germanofile da vode germanofilsku politiku i da se na Hrvatsku iskali osvetnički bijes Italije, jer da tobože Njemačka nije kriva zbog hrvatskog germanofilstva, nego sami Hrvati. Borba između Njemačke i Italije počivala je na krivim pretpostavkama, te je nametala i odgovarajuće krive postupke. 

Italija je gomilala svoju vojsku oko Hrvatske da bude jača prema pobjedničkoj Njemačkoj, kako je računala, i s tom je vojskom vojnički i politički igrala po grbači Hrvatske. Ljubomora je bila nepodnošljiva. No zbog te igre, rata i svih mogućih problema, izgubila se čistoća hrvatskog revolucionarnog procesa, jer su u njega ušli i prejaki oportunistički čimbenici. 

Germanofilska struja zahvaća sve po Slavku Kvaterniku i Mladenu Lorkoviću, dok dr. Paveliću ostaje da bude na talijanskoj vanjsko-političkoj liniji, koje u samom narodu praktički nema. Paveliću uspijeva vještim manevriranjem pomoću Lorkovića srušiti Kvaternika, a vještim manevriranjem s Mandićem zbaciti Lorkovića, dakle oba nosioca germanofilske linije u vrijeme njemačke snage. Bila je to dramatična unutrašnjo-politička borba uz igru stranih čimbenika. 

Padom Italije i slabljenjem Njemačke stvara se mogućnost oslobođenja hrvatske revolucije od njihovih snažnih upada, ali hrvatska emigracija u Londonu ne zastupa državnu ideju, da joj u ovim mogućnostima dade aktualnost i realizaciju, nego zastupa izdajničku jugoslavensku poziciju, da upropasti i onemogući svaki pobjednički izgled hrvatske državne ideje.

Revolucija i oportunisti

Dolazimo do nedvojbenog zaključka koliko je veliko značenje svih oportunističkih zahvata na samoj revolucionarnoj liniji pri stvaranju države, kao i na revolucionarnoj liniji u vođenju države, i kolika je njihova opasnost za postizavanje pravih uspjeha. Oportunisti svih boja najopasniji su za uspjeh svake revolucionarne borbe, koja se može naći u teškoćama. No nisu oportunisti samo račundžije za novac i položaj. To su oportunisti zadnje kategorije. To su već brojni krpelji. Najgori su idejni oportunisti koji ne mogu spoznajno zahvatiti revolucionarnu misao u svim njenim dubinama, pogledima i izražajima, pa se spoznajno zadržavaju na njenim prigodnim, neposrednim, površinskim, vrednosno nižim i stvarno kočećim, pa čak i objektivno izdajničkim spoznajnim pozicijama. 

Oportunisti račundžije mogu biti čak vrlo korisni na svim revolucionarnim linijama, jer ti rade što je više moguće da njihov izabrani račun donese ploda. Kao takvi, pod vodstvom autentičnih revolucionaraca, predstavljaju najsavršeniji radni aparat. Ali kad oni sami preuzmu vodstvo, predstavljaju najsavršenije organizatore izdaje.

Svaka spoznajna kategorija sastavljena je od svoje pozitivne i svoje negativne vrednotne težnje, a iskustvo je pokazalo da su oportunistički karakteri po svojoj naravi izdajnički i služnički. 

Pod vodstvom vještog i sigurnog diktatora služnički karakteri mogu čuda stvoriti, jer zbog straha i kukavičluka ulažu sve svoje sposobnosti, da osiguraju za sebe što bolje položaje i sklonost diktatora. 

Međutim neka se sigurnost samo malo pomakne, sva se sposobnost okreće u izvanredno uspješno izdajstvo.

Tko god hoće srušiti jednu diktaturu, mora osigurati početni stvarni promidžbeni udar za pad diktature. Onda ona pada s najjačim snagama. Budući da su oportunisti uvijek na vrhovima, obično svaka revolucija najprije njih uništava čime se lišava najsposobnijih upravnih suradnika. Revolucija si međutim, može dopustiti luksuz da uništava oportunistički sloj tek kad je osigurana revolucionarna zamjena. Inače mora prolaziti kroz neprestane teškoće vodeći državne poslove, jer uništenjem protivnika, uništava se najsposobniji upravni sloj. Srbijanci su, na primjer, poslije Prvog svjetskog rata bili dosta pametni da u svoju administraciju uzmu najsposobnije službouljudne Hrvate, koji su Jugoslaviji omogućili da prohoda. Tito je bio sasvim glup. Sve je uništio i Jugoslavija još i danas nije administrativno ozbiljna država. Hrvatska državna uprava bila je usred rata bolja, nego Jugoslavija danas. Uslijed toga što je hrvatski državotvorni sloj bio po oportunistima prije postanka države proganjan, zatvaran i uništavan, oportunisti su zauzimali sve udobnije pozicije u hrvatskom revolucionarnom procesu do 1941., kao i u samoj državi. Revolucionarni duh i sama ideja hijerarhijski i formalno su bivali sve jači i odlučniji, ali ljudski materijal u zastupanju tih ideja nije bio intelektualno adekvatan tom usponu. Tako smo ostvarenje hrvatske države doživjeli u najvećem masovnom nacionalnom oduševljenju, ali ne s adekvatnim hijerarhijskim induvidualnim snagama, što je došlo do izražaja, kad je državi počelo ići zlo. Time što je vodstveni sloj Hrvatske seljačke stranke bio oportunistički, lakše je došla na vodstvo hrvatske države ona nacionalna struja, koja je u onaj čas imala međunarodno-političku oportunističku prednost i pomoć tj. Slavko Kvaternik i Mladen Lorković.

Buržujsko-liberalni tip oportunizma snažno je probio sa svim svojim korupcionističkim pratnjama, usred divnih primjera junačkim borbi za državu.

Kako je ratno doba, to sve pripada vojničko-političkoj premoći, dok građansko-politička grana života postaje drugorazrednom.

No unatoč rata hrvatski nacionalni smisao nalazi svoj put slobodarskog oblikovanja i izražavanja preko staleških odnosno sindikalnih i gospodarskih postrojbi, napuštajući sasvim povremene oblike fašističkih pokušaja. Makar ne pod otvorenim imenom, stvarno se opredjeljivanje i glasovanje vršilo oko hrvatskih nacionalista i HSS-e. Polagano se uspostavljaju oblici slobodnog demokratskog snalaženja u hrvatskom revolucionarnom procesu, što je konačno prekinuto zločinačkom komunističkom i jugoslavenskom diktaturom. (1966. – Republika Hrvatska, 68:3/17).

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (13)

(Svršetak sa sljedećim nastavkom)

Hrvatsko nebo