Herceg-Bosna! (S Amerikom ili bez nje)

Bivši državni tajnik SAD H. Kissinger bio je 1990. protiv raspada SFRJ zbog geostrateških razloga. Smatrao je da bi se raspad SFRJ negativno odrazio na stabilnost tadašnjega međunarodnog poretka i na nacionalne interese SAD, a i da je povijesni interes SAD-a bio ostvaren rušenjem Berlinskog zida i komunizma i pobjedom demokracije i kapitalizma. No SFRJ se ipak raspala, ali ne i „Jugoslavija u malom“, kako su mnogi zvali BiH.    

Kissinger je više puta tvrdio da BiH nema budućnost, da je ona administrativna jedinica umjetno stvorena u bivšoj SFRJ u kojoj su primorana živjeti tri naroda, a kojoj su glupo priznale državnost zapadne sile. Zauzimao se da svaki konstitutivni narod dobije svoj teritorij i neovisnu državu. Da se stvori muslimanska država i dopusti bosansko-hercegovačkim Hrvatima i Srbima da osnuju svoje neovisne države ili da se priključe Hrvatskoj odnosno Srbiji. Dakle zauzimao se, i to javno, za podjelu BiH. Nije trebao ništa crtati na (nepostojećoj) salveti.

Nisu ga zbog toga optuživali ni tadašnji EZ (poslije EU), ni SAD, ni tzv. „međunarodna zajednica“, ni pokojni Paddy Ashdown, ni Stipe Mesić, ni Ivo Josipović, ni Vesna Pusić, ni Haaški sud, ni cijela vojska prikrivenih ili otvorenih jugoslavena, „antifašista“, velikosrba, oportunista i izroda raznih vrsta i zvanja. Oni su se prema Kissingeru odnosili ulagivački, a uperili su svoje otrovne strjelice prema Hrvatskoj, Tuđmanu i „dijeljenju Bosne“. Šutke su prelazili preko svih ostalih i svih onih iz „međunarodne zajednice“ koji su ju uistinu na različite načine dijelili, kao što su: Cutilleiro, Carrington, Vance, Owen, Stoltemberg, A. Izetbegović, razni visoki predstavnici, dakle svi, uključivši i A. Izetbegovića.   

Do sukoba između bosansko-hercegovačkih Hrvata i muslimana konfederalna BiH bila je donekle opcija, ali nakon svih sukoba i svih događanja ona je otpala. Iako se danas pozivamo na Daytonski sporazum, paradoksalno je da je tim sporazumom bosansko-hercegovačkim Hrvatima zadan potencijalno smrtonosan udarac. Formulom „tri naroda dva entiteta“ izgubili su svoju teritorijalnu jedinicu, Herceg-Bosnu, njihova konstitutivnost postala je gotovo apstrakcija, brojčano su spali na manje od pola predratnog stanovništva, u Predsjedništvu nemaju svog predstavnika, itd., itd.

I tako, danas smo tu gdje jesmo. Oni isti koji su naše sunarodnjake u BiH doveli do današnje situacije, sada posreduju u BiH, pa ne možemo imati nikakvih iluzija, dapače, možemo očekivati nastavak ondašnje politike do zadnjeg bosansko-hercegovačkog Hrvata. U međuvremenu u Zagrebu državni vrh (kako gordo zvuči, a tako jadno) vodi nesmiljenu „retoričku“ međusobnu borbu da bi izgledalo kako se brine za našu braću u nemilosti. Milanović se trudi postati počasni građanin nepostojeće Herceg-Bosne u BiH i usput vođa nepostojeće „hrvatske desnice“ u Hrvatskoj. Plenković se čvrsto zauzima za to da se njihovu nepostojeću konstitutivnost i ravnopravnost sačuva nepostojećom politikom, pazeći da ne iritira one koji su tu konstitutivnost i ravnopravnost uništili, možda nepovratno.

Dakle, danas se vidi da je Kissinger imao pravo. Da nije stvar ni u izbornom zakonu ni u Domu naroda ni u… Nego da je jedini i nezamjenjivi cilj svake hrvatske političke djelatnosti u BiH treći entitet, Herceg-Bosna, razlaz, pokapanje male Jugoslavije zajedno s onom velikom za vijeke vjekova. Amen! Sve ostalo vodi izravno prema nestanku najstarijeg naroda u BiH, hrvatskog naroda. Nitko ne će našu opciju poduprijeti, sami smo. Ali nitko nije podupro ni osamostaljenje Hrvatske 90-ih, i tada smo bili sami, a ipak se ona osamostalila, jer je narod to htio. Sudbina svih umjetnih tvorevina jest njihov nestanak. Nestat će i ova, a Herceg-Bosna bit će dio Hrvatske, prije ili poslije sve se vraća u naravno stanje. Kosovski recept. (S Amerikom ili bez nje.)

 M.O.,Hrvatsko nebo