J. Sabol: Dan za povijesno pamćenje

Vrijeme:9 min, 20 sec

Ažuriraj aplikaciju ljudskih prava s novim pravom: pravo na pobačaj

U još mladoj novoj godini 2022. doživjeli smo dan godine ili čak dan stoljeća. „Duh revolucije“ u povijesti čovječanstva – 1789., 1917., 1968. – obdario je svoju djecu s dugo priželjkivanim darom: s novim pravom čovjeka pod kodom: pravo na sigurni pobačaj u sklopu projekta „zdravstvena reprodukcija“. Prevedeno na jezik Macronobičnog građanina: radi se o pravu čovjeka, zapravo žene čovjeka da može po svom izboru ubiti svoje dijete još u njezinoj utrobi. U ime „Duha revolucije“ predsjednik francuske republike Macron dao je prije par dana, po mom pamćenju i shvaćanju, slijedeću izjavu: Ja, čovjek, stvaram svim ljudima novo pravo čovjeka na pobačaj. Neko naravno pravo na život nerođenog djeteta po Božjem zakonu ja ne priznajem. Možda je po tiho za sebe još nadodao: mi, moderni progresivni ljudi, ne vjerujemo u Boga Stvoritelja od slavnih dana francuske revolucije 1789. Naravni zakon i naravno pravo objektivno za sebe ne postoje. Zakone i prava kreira politička većina, pa i manjina ako drukčije ne ide, npr. diktator ili partija. Što reći na ovo? Mnogi prakticiraju skok u vis poput g. Matića, člana EP iz Hrvatske, od radosti i ponosa što se ispunila njihova želja. Uvjeren sam da je za većinu populacije u EU ovaj događaj uzrok žalosti i zgražanja. Mnogi žalost i zgražanje doživljavaju u samoći unutar četiri zida ili kad promatraju djecu u vrtićima. Ali se ne usude to javno pokazati. Pokušajmo racionalno i smireno analizirati iz vida bioetike i antropologije što se zapravo ovdje događa.

Zašto su milijuni abortusa u svijetu na godinu samo obična vijest, a ne skandal prvog reda? Obični površni odgovor glasi: pa ljudi imaju različito mjerilo u prosuđivanju iz različitog stajališta radi li se o embriju koji je čovjek ili pak tek samo jedan stupanj razvoja prema postati čovjek. Pitanje glasi: koje percepcije, koja uvjerenja, koje predrasude, opsesije priječe i otežavaju da ljudi donose prave sudove i da tako javno debatiraju i zastupaju uvjerenje: embrij nije čovjek, dakle ne pripada mu ljudsko dostojanstvo koje inače čovjeku pripada? Status embrija, dakle, u javnoj diskusiji Pobačajje: radi se o običnoj stvari s kojom se može postupati prema potrebi. Kod tih ljudi ne nastaju emocije zgražanja kod uništenja embrija – namjerno se ne govori o ubijanju embrija; govori se o prekidu trudnoće, a ne o ubojstvu embrija – kao da se nakon abortusa može trudnoća nastaviti…

Kako je moguće da u demokratičnom društvu i u pravnoj državi može veliki broj ljudi zastupati danas eutanaziju, ubijanje nerođenog čovjeka iako službeno vrijedi pravo na život svakog čovjeka? Zbog čega ideološki gledano mogu ljudi demokrati, humanisti biti za abortus, za eutanaziju? Zašto su bili protiv Hitlerove eutanazije, a danas nisu? Zašto su komunisti bili za masovna ubojstva, a danas brane pravo na život svakog čovjeka? Ideologija fašizma je „dozvoljavala“ ubojstva. I ideologija komunizma je „dozvoljavala“ ubojstva. Razlika je samo u biranju žrtve. Niti za fašiste niti za komuniste nije vrijedio božji moral koji zabranjuje ubijati čovjeka nosio on bilo koji naziv: Židov, Hrvat, katolik, bijelac, crnac, star, mlad, nerođen, rođen, bogat, siromašan…. I sada još strašnije i bjednije: Embrij nije čovjek, zato ga možeš uništiti pobačajem prema potrebi.. Imaš pravo na to jer „tvoj trbuh pripada tebi“, glasio je slogan feminističkog pokreta. Može li čovjek dublje pasti u moralnu tamu? Izgleda da je taj najdublji moralni pad moguć samo nakon prolijevanja rijeka ljudske krvi u ime revolucija: francuske, oktobarske i nakon dva svjetska rata.

Može li još dublje čovjek pasti koji živi u „civilizaciji smrti“ ? Koji smisao ima tvrdnja „ Svaki čovjek ima pravo na život osim ovaj ili onaj nema“? Tko određuje od ljudi u demokraciji – vladavini prava čovjeka – da „ovaj ili onaj“ nema pravo na crnoživot? Danas u demokraciji nije država kao takva za eutanaziju niti za abortus jer bi to bilo protiv temelja državnopravne demokracije u kojoj su prava čovjeka, prije svega pravo na život svakog čovjeka imperativ države.

Stoga pitamo: u ime čega su danas građani za eutanaziju, za abortus? Pokušaj zagovornika abortusa po metodi da se embrij proglasi „nečovjekom“ da bi se embrij mogao ubijati, je protiv zdravog razuma i znanstvene istine koja dokazano tvrdi da je embrij čovjek, da posjeduje dostojanstvo čovjeka i time sva prava čovjeka, na prvom mjestu pravo na život. U ime čega ljevica, liberali, feministice, rodne ideologije opravdavaju zahtjev za slobodnim ubijanjem nerođenog čovjeka? Odgovor nam je poznat i glasi: U ime apsolutne autonomije čovjeka individuuma koji si umišlja da je on gospodar svoga života, konkretno da je žena gospodarica svoga tijela („Moj trbuh pripada meni“).

Za ljude liberalno-ljevičarske orijentacije je ubijanje nerođenog čovjeka dokaz ili signal njihovog oslobođenja i njihovog prava na samoodređenje. Tako kažu. Pitamo, od čega ili od koga se žene oslobađaju na taj užasni neshvatljivi način? Demokratska država ne sili nijednu ženu da postane majka. Od čega se, onda, oslobađa? Od majčinstva, kažu feministice. Od ugnjetavanja uloge uvjetovane spolom, uče ideologinje rodne ideologije. Jedan od bitnih zahtjeva gender-pokreta je baš to: ženu osloboditi od majčinstva, od biti majka i supruga, od biti odgojiteljica zajedničke djece u braku s jednim muškarcem, od biti žensko biće, biti čovjek žena koja sa svojim divnim sposobnostima stvara pravu oazu života za sve članove obitelji. To oslobođenje navodno jamči ženi apsolutnu slobodu u samoostvarenju. Žena rodne ideologije se buni protiv svoje naravi, protiv sudbine da je žena. Protiv ženstvenosti i svih onih kulturnih dobara i dijete im majkavrjednota koje samo žena stvara jer je žena. Neće se zvati majka. Hoće li se zvati otac da bi i u tome bila jednaka muškarcu, a ne samo u zvanjima, u ulogama koje vrši muškarac? Odriče će se majčinstva da bi ušla neopterećena u mnogostruki život zvanja, zapošljavanja, dobivanja plaće? Djeca su joj zapreka u toj namisli. Pobačaj rješenje? Kakve li sulude logike! Zašto feministice i lijevo-liberalno orijentirani suvremenici njeguju omalovažavanje žene kao žene nemajući u svijesti činjenicu da se bez žene ne mogu zamisliti niti povijest čovječanstva niti napredak kulture, niti ljepote i radosti života? Vjerojatno i zato jer precjenjuju karakter muškarca i njegove „muške“ sposobnosti u procesu izgradnje životnih uvjeta. Vjerojatno i zato što žene feminističkog pokreta, dakle manjina, nisu imale priliku ili mogućnost doživjeti duhovno-emocionalno bogatstvo čovjeka-žene, pogotovo čovjeka-žene majke.

Većinsko gledanje na ženu i njezinu ulogu u životu je nešto drugo. Literatura nam predlaže dva naslova: „Privilegij biti žena“ i drugi: „Žena je božanski pronalazak “. To je istina o ženi i to čini njezino dostojanstvo, njezino obožavanje kroz tisućljeća, njezino pravo da bude izvor ljubavi i života. Ovdje se radi o temeljnoj spoznaji koja je od najvišeg značenja za čovjeka i život. Radi se o konfliktu na području bioetike između onih koji štite život u svakom obliku, na prvom mjestu život čovjeka, i onih koji svaku pojavu života, pa tako i embrij, smatraju nesamostalnom stvari, nad kojom ima čovjek apsolutnu punomoć raspolaganja.

„Liberalne“ pozicije i pozicije gender-pokreta odbacuju tradicionalni moral i filozofske principe i vrednote. Ti ljudi propagiraju kontra-moral postojećem tradicionalnom moralu najveće većine ljudi na svijetu svih kultura. Praktički to znači da toj manjini iz liberalno-materijalističkog i gender miljea ne treba predbacivati nemoral – što u sebi jest – nego upitnikustvrditi u svakoj diskusiji da ta manjina zastupa svoj koncept morala kojega većina ljudi ne prihvaća jer je taj moral protivan životu. Dati život da bi nastao novi život, nije li to vrhunac plemenitosti, nije li to herojstvo od kojega crpi čovječanstvo i nacija – volju i snagu za održanje živućih i za vječno sjećanje u zahvalnosti preminulih? Ako se već upuštamo u diskusiju s tom manjinom – jako glasnom, financijski moćnom i agresivnom – onda trebamo od tih ljudi tražiti razjašnjenje motiva, ciljeva, namjera tog novog „morala“. Pitati primjerice kako čin abortusa ili eutanazije doprinosi slobodi pojedinca, osobnoj neovisnosti, zadovoljstvu života? Posebnu pažnju treba posvetiti takozvanom afektu protiv katoličke vjere. Ta anti-pozicija zamračuje razum, sprečava svako približavanje istini. Zaključuje se upravo perverzno: nešto je dobro zato jer Crkva to zabranjuje; i nešto je loše jer katolička vjera to naučava. Ta manjina nas želi uvjeriti da je njihov projekt samo za volju napretka, samo za volju ostvarenja ljudskih prava, osobito prava žena. Jest, svaka žena na svijetu treba uživati sva ljudska prava, sva prava čovjeka jer je čovjek. Ali ne na takav način da se ugrožavaju neka temeljna ljudska prava: pravo na život, prava na nepovredivost tijela, prava na slobodu savjesti, prava na slobodu religije… Upravo to se događa rodnom ideologijom i projektom takozvanog „slobodnog izbora“ i reproduktivnog zdravlja. Tu smo kod historijskog relativizma koji nas vodi u nihilizam i samouništenje. Iz religiozno-vjerske perspektive zaključujemo: zastupati ovakva ideološka stajališta je posljedica gubitka i nestanka svijesti o Bogu Stvoritelju. Izgubljen je osjećaj za vječnost. Izgubljen je osjećaj o odgovornosti pred Bogom nakon smrti. Sve oko čovjeka je postalo neutralno, tj. poprima status sredstva za ostvarivanje ciljeva čovjeka kao jedinog razumnog bića na svijetu. Ako nema vječnosti, onda „danas“ ima jedinu važnost. Odatle to strahovito naprezanje znanosti, kapitala za produživanje života, za stvaranje industrije za zdravlje, za usavršavanje medicine. Utopija vječne mladosti je zavladala sviješću velikog dijela mladih našega vremena. Cijela filozofija života bez Boga čini svako moralno pitanje bezvrijednim u sebi. Ako Boga nema, sve je dopušteno, ali ne u smislu „grijeha“ nego u smislu ispunjavanja potrebe za srećom, za slobodom s bilo kojim sredstvom ili na bilo koji način. Abortus treba vrednovati u toj perspektivi. Sve je dozvoljeno ukoliko koristi čovjeku i to ne čovjeku kao ideji nego konkretnim ljudima, grupama ljudi, pa čak i pojedincima u ostvarivanju njihovih želja. Sve to pokriva religija ljudskih prava! Država i politika su pale na služenje tom i takvom čovjeku. Država, Sabor čini pravom ono što je nemoralno. Umjesto da štiti pravo na život, ona žrtvuje pravo na život nerođenog za volju specijalnog načina života pojedinih grupacija društva.

Kršćanska ideja o čovjeku

Kako je jasna kršćanska slika čovjeka! Od prvog časa začeća i do zadnjeg daha je čovjek slika Božja i zato vrijedan Mojsijepunog dostojanstva. Zato mu pripadaju sva prava čovjeka… Ljudi bez Boga to ne priznaju. Historijski se nalazimo u kretanju unazad. Određene grupacije ljudi određuju tko i koja prava ima čovjek, kada i gdje i pod kojim pretpostavkama. Diktatura jednoga je moguća, diktatura grupe kao oligarhija, diktatura većine; diktatura kapitala: sve je to moguće. Izgleda da je totalitarizam sudbina čovjeka kao društvenog bića. Katolički nauk ne dopušta nikakve ograničavajuće kriterije u prosuđivanju postojanja dostojanstva ljudskog bića. To nije racionalnost, to nije subjektivna situacija, to nije sposobnost artikulacije, to nije ljepota niti zdravlje, to nije duhovni ni fizički nedostatak. To je katalog kriterija za dodjeljivanje prava na život pojedinca iz poganskog vremena. Izgleda da se ponovno vraćamo u pogansko doba nakon ili usprkos dvije tisućljetne kulture kršćanstva u Europi. Nažalost, današnji čovjek je nesposoban apstraktno misliti jer ne poznaje metafizički pojam dostojanstva. Katoličkom vjerniku ne treba metafizika u ovom slučaju jer on pozna Božje zapovijedi, i onu: ne ubij. Katolički vjernik je, kako stvari stoje danas, jedan od rijetkih boraca za prava na život svakog čovjeka. Ljudska prava, ako nisu ukorijenjena u Božjim zapovijedima, nemaju životnu snagu ostvarenja. Uzalud Deklaracije, Ustavi, državne institucije…, udruge za ljudska prava. Čovjek bez Boga oduzima lako pravo na život drugom čovjeku, prije svega onome slabom, onome bez mehanizama moći, vladanja i bez mogućnosti utjecanja na javnu svijest.

 

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo