Nenad Piskač: Miroljubiva i aktivna koegzistencija organiziranih socijalističkih snaga

Davno prije ulaska Hrvatske u EU (2013.), mučim se s pitanjem o idejnim polazištima posttuđmanovske politike Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Socijaldemokratske partije (SDP), ključnih moderatora suvremene hrvatske zbilje. Ponajviše zato što su njihove politike proizvele bolesno umjesto zdravoga društva i neučinkovitu državu umjesto učinkovite. Time su postale teret na hrvatskoj grbači i uzrok kontinuirane stagnacije države i nacije. Zadržavaju hrvatsku državu u gospodarskom statusu „trećega svijeta“, u sigurnosnom statusu „tampon zone“ između Europe i „zapadnog Balkana“, u kulturalnom statusu „bratstva i jedinstva“, te u političkom statusu napola neformalno „nesvrstane“ socijalističke države i napola formalno svrstane u EU i NATO.

Mora postojati nekakva „crvena nit“ (Jakov Blažević), zajednička ideja, ili razrađena ideologija, ili predodžba o politici, dobra ili loša, zdrava ili bolesna, koja u bitnome određuje političare od Račana i Sanadera do Milanovića i Plenkovića, kao i one skupine, stranke, pokrete i ljude u sjeni iz duboke ili plitke države, koji takve guraju u prvi plan. S tim mislima vraćam se u desetljeće od 1980. do 1990. kad sam intenzivnije pratio tzv. politološku literaturu. Kroz gusti korov posttuđmanovske politike povremeno mi iz tog razdoblja pred oči iskoče neki sublimirani pojmovi kao što su, primjerice, „federiranje federacije“ (Vladimir Bakarić), ili „stabilizacijski program“ (Milka Planinc). To je vjerojatno zato što posttuđmanovske politelite hrvatsku državu neprestano federiraju i stabiliziraju, umjesto da ju kroatiziraju po mjeri, volji i potrebama hrvatskoga naroda. Posttuđmanovska socijalistička elita Republiku Hrvatsku doživljava ili kao dio „socijalističke zajednice zemalja“, ili kao „slučajnu državu“, ili kao „državu ograničena suvereniteta“. Jedno i drugo i treće stajalište onemogućava zdravo društvo, stabilnu državu i prosperitetnu naciju, o čemu dovoljno govore poražavajući i alarmantni podaci najnovijega popisa stanovništva.

Idejna polazišta za uspostavu neučinkovite države i obezglavljene nacije

Svaki od tih pojmova (federiranje, stabiliziranje…) sam za sebe ne obuhvaća cjelinu posttuđmanovskoga „idejnopolitičkoga“, pa i kadrovskoga, politkorova s kojim Hrvatska već više od dva izgubljena desetljeća ne zna, ne želi ili ne može izaći na kraj. Tako je i s pojmom „miroljubiva i aktivna koegzistencija“. Nitko ga, istina, ne spominje, ali ga etablirani provode u djelo i na unutarnjem i na vanjskom planu. Svrhu i smisao politike miroljubive i aktivne koegzistencije možemo uočiti kad pobliže osvijetlimo „stanje i položaj države i nacije“ u proteklih dvadeset i više godina. Neprestano stabiliziranje, zakočena tranzicija iz totalitarizma u demokraciju, neprestano federiranje pokojne federacije, pretvaranje pobjede u poraz – sve je to dovelo Hrvatsku baš tu gdje jest. 

Komunizam, pa tako i jugokomunizam, nije preživio povijesnu provjeru opstanka socdržave, niti „zajednice socijalističkih država“, kakva je bila SFRJ. No, idejna polazišta ostala su operativnima u „organiziranim socijalističkim snagama“. Polazišta su čini se danas ozbiljnije shvaćena i odgovornije provođena negoli u doba komunističkoga totalitarizma, ponajviše zato što na učinkovito „organizirane socijalističke snage“ računaju velike i bogate države, a one raspolažu sredstvima i hrane oči željne napojnice, politobrtnike i drugo osoblje organiziranih socijalističkih snaga. Što je „miroljubiva i aktivna koegzistencija“? I možemo li ju prepoznati danas?

Kad se saborski zastupnik i član vladajuće većine, Milorad Pupovac, ukaže na proslavi „dana Republike srpske“, on nije iskočio iz idejnoteorijske kloake iz koje je uzgojen i poslan u politički prostor, već je potvrdio rehabilitiranu politiku miroljubive i aktivne koegzistencije „na ovim prostorima“. Onako, kako ju Plenković (šef vlade i stvarni ministar vanjskih poslova) potvrđuje po kabinetima stanovite Ursule ili Charlesa. Bez obzira što je dan Republike srpske u Republici Bosni i Hercegovini protuustavan, bez obzira što je Republika srpska stvorena na genocidu nad Hrvatima i muslimanima, bez obzira što istu politiku vode Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik jučer i Milorad Dodik danas, bez obzira što Republika srpska onemogućava povratak protjeranih Hrvata i Bošnjaka – iznad svega toga lebdi Pupovčeva režimska politika miroljubive i aktivne koegzistencije. Istovrsnu politiku provodi Pupovac u „regionu“ i Plenković u uniji.

Aktualne organizirane socijalističke snage

U nazočnosti svojega ključnoga ideologa i koalicijskoga partnera u Banjoj Luci Plenković ne vidi ništa loše: proslava je zapravo bila „akademija“ (s vojnom paradom! i veličanjem zločinca „majora Tepića“), Pupovac je tamo otišao kao čelnik udruge Srpskoga narodnog vijeća… Njegov je odlazak protumačen kao miroljubiv. No, on je budimo iskreni bio u funkciji miroljubive i aktivne koegzistencije Republike Hrvatske s Republikom srpskom. To je politika osovine Pupovac – Plenković. Nju na teorijskoj razini lako može razmontirati ozbiljna nacionalna politika. No, problem jest u tomu, što ozbiljne nacionalne politike nema. Bez nje pak nije moguće pobijediti ni na praktičnom planu.

Pupovac je u Banjoj Luci bio miroljubiv prema tamo iznesenim stavovima, kao što je miroljubiv općenito prema „srpskom svetu“, „srpskom kulturnom prostoru“ i „srpskom kulturnom nasleđu“. Ako i nije bio, sam se ugradio u „srpski svet“. A Plenković je miroljubiv prema Pupovcu i aktivno ga pomaže da ovaj može hiperaktivno koegzistirati na visokoj nozi, pače i ideološki arbitrirati i po hrvatskom političkom prostoru i po „srpskom svetu“. Tako danas rade rehabilitirane „organizirane socijalističke snage“ na čelu s Pupovčevim „suhim zlatom“ i Plenkovićevim „inkluzivnim partnerom“. Radile su tako i prethodne vlade, što će reći kako je hrvatski problem širi i dublji od osovine Plenković – Pupovac.

Mir prema van, totalitarizam iznutra

Svojedobna politološka kritika držala je kako je miroljubiva i aktivna koegzistencija politika kratkoga daha, vezana isključivo za pokret nesvrstanih, odnosno, da predstavlja određenu međunarodnu taktiku žongliranja između „klasno, idejno i organizacijski“ definiranih sustava iz razdoblja hladnoga rata. Smatralo se da ona nema viših strateških ciljeva i da je autsajder u sustavu međunarodnih odnosa, iako joj se priznaje da je bila kakva-takva „tampon zona“ između Istoka i Zapada. Predstavnici te politike sami su sebe uvjeravali da predstavljaju most zbližavanja i suradnje Istoka i Zapada, te da u međunarodnim odnosima njihov neutralizam predstavlja dobru osnovu za razvitak malih i nerazvijenih država. Kritičari politike miroljubive aktivne koegzistencije tvrdili su da se ta politika zalaže za trajan status quo.

Zagovornici lenjinističke politike – mir vani, totalitarizam doma – istodobno su slinili za zapadnim kapitalom i žudili za totalitarističkom državom. Nije ni čudo što su poslije pada komunističkoga totalitarizma u postkomunističkim državama postali najjačim kapitalistima. Ideologiju su nadomjestili kapitalom. Radničku klasu – ljudskim pravima i izmišljenim slobodama. Na početku „tranzicije“ proveli su, uz pomoć vanjskih partnera „prvobitnu akumulaciju kapitala“ s kojim kupuju medije, usmjeruju glasove i održavaju se na vlasti. Odozgo nameću stare i nove socijalističke ideje kao jedine napredne. S pozicije vlasti u vanjskoj politici provode „relevantnu doktrinu mira“ i na unutarnjem planu – totalitarizam, malo niskoga, malo visokoga intenziteta. Pretvorivši se u kapitaliste, obnavljaju totalitarizam. Ostvaruju obje težnje, lakše negoli u totalitarnoj državi.

Lenjin – otac mirnoga koegzistiranja totalitarne države

Malo je poznato, međutim, da je otac politike miroljubive koegzistencije drug Lenjin. Prof. Radovan Vukadinović piše: „Mirno koegzistiranje uz posebno isticanje klasnih interesa prve socijalističke države, elastično reagiranje na dinamične promjene koje se zbivaju u međunarodnim odnosima uz stalno korištenje odnosa snaga i novih mogućnosti uključivanja u pozitivne svjetske procese, za Lenjina su predstavljali suštinu vanjske politike socijalističke države, prisiljene da još dugo vremena postoji zajedno i usporedo s kapitalističkim zemljama“ (Lenjin izvan mitova II., Zagreb, Liber, 1970.).

Lenjin je miroljubivu koegzistenciju ugradio u prvi sovjetski ustav (1924.). Prethodno ju je spomenuo u svom Dekretu o miru. Smisao je bio: Zauzeti vlast i sačuvati mir (svim raspoloživim sredstvima i po svaku cijenu), te u tim okolnostima uz neprestanu klasnu i idejnu borbu čekati da dođe do svjetske socijalističke revolucije. Prije stotinu godina Lenjin je predvidio što će se s Hrvatskom događati (i) u 21. stoljeću – neprestana klasna i idejna borba u očekivanju svjetske ili barem regionalne socijalističke revolucije. Kakva obnova Banovine i Zagreba, kakvo iseljavanje, kakav demografski slom, kakvo začelje EU, kakvi referendumi, kakva korupcija… važna je vlast i mir. I vječna tranzicija na putu prema „socijalizmu kao svjetskom sustavu“.

Zašto je u tu lenjinističku politiku zalutao „mir“? Zato što se polazilo od toga da će u uvjetima mira doći do „intenziviranja procesa klasne borbe unutar kapitalističkog sistema više nego u uvjetima rata između dva društvena sistema, koji će (proces) formirati društvenu snagu sposobnu da nosi revoluciju i da je provede onda i onako kada i kako ekonomske, političke i međunarodne okolnosti omoguće“ – objašnjavali su jugoslavenski teoretičari samoupravnog socijalizma. Mir je shvaćen kao sredstvo za postizanje ideoloških ciljeva.

U teoriji konstrukta o miroljubivoj i aktivnoj koegzistenciji smatralo se da se ona odnosi samo prema kapitalističkim državama, ne i prema „socijalističkoj zajednici država“. U socijalističkoj zajednici država u prvom planu nije bio mir i koegzistencija. U toj soczajednici vrijedila su „proleterska načela socijalističkog internacionalizma“. Taj dualizam (mir prema van, totalitarizam iznutra) trajno je ideološko polazište „organiziranih socijalističkih snaga“. Posttuđmanovski teoretičari i praktičari miroljubivu i aktivnu koegzistenciju primjenjuju ovako: Kad infrastrukturni projekt financira hrvatska država i europski fondovi (kapitalistički sustav), političari miroljubive i aktivne koegzistencije posao će dati Komunističkoj partiji Kine (komunističkom sistemu). Vojne zrakoplove pak ne će kupiti od strateškog partnera s kojim je oslobođena država od okupatora, već od države koja se žilavo odupirala propasti „zajednici socijalističkih država“. I tako dalje.

Podrijetlo ograničenog i kolektivnog suvereniteta

Jugoslavenski teoretičari govorili su o dva načela miroljubive koegzistencije. Prvo, poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta država, te, drugo, o nemiješanju u unutarnje poslove drugih država. Ali, s opakim i opasnim dodatkom – „doktrinom ograničenog suvereniteta“. Iako tada još nije izvedena svjetska socijalistička revolucija, doktrinu ograničenog suvereniteta u sklopu praktične politike miroljubive i aktivne koegzistencije „organiziranih socijalističkih snaga“ doživjeli smo na djelu u Planu Z4. Planu Kontaktne skupine koju su činili predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Ujedinjenih nacija. Prema tom Planu predstavljenom godine 1995. Hrvatska bi imala ograničeni suverenitet na svojim okupiranim područjima koja su pod okupacijom držali agresori: Srbija, Crna Gora, Jugoslavenska narodna armija i pobunjeni Srbi iz Hrvatske (svi zagovornici kolektivnog suvereniteta).

Neovisno o Planu Z4 neki progresivni i napredni političari miroljubive i aktivne koegzistencije smatrali su i još i danas drže kako komunizam/socijalizam, dakle, jedan od totalitarizama, treba graditi šire – izvan (bivših?) komunističkih država. Kad govore o socijalizmu, smatraju da je riječ o svjetskom procesu svih naprednih snaga u svijetu. Takvi nastoje socijalističke ideje pretočiti u međunarodne odnose i u međunarodne ustanove, ugovore, kompakte, konvencije te kroz te procese dokazati kako bez globalnoga socijalizma nema mira, a ni aktivnog supostojanja.

Raspravljalo se na ljevici i o „teoriji ograničenog suvereniteta“, ali i o „doktrini o kolektivnom suverenitetu socijalističkih zemalja“. S ove distance mogli bismo olako reći da je riječ o mlaćenju prazne slame. Nije. Riječ je o šifriranome govoru jednoga totalitarizma, koji je u svom idejnoteorijskom i kadrovskom obliku preživio povijesni pad komunističke totalitarne države. Taj totalitarizam ima i svoju „regionalnu“ – jugoslavensku, i „svjetsku“ – globalnu, umreženu, dimenziju. Mnogi i danas, doma i vani, smatraju da hrvatska država spada u „kolektivni suverenitet socijalističkih zemalja“. Prije svih drugih riječ je o onih 25 posto hrvatskih državljana koji nisu željeli i ne žele slobodnu hrvatsku državu i koji su svoje napore uložili u rehabilitaciju „organiziranih socijalističkih snaga“ i njihovih temeljnih polazišta. One su u Hrvatskoj, a i drugdje, dosegle takav stupanj organiziranosti da mogu nametnuti i svoju vladu, pače, kontinuitet svojih vlada. Njima odgovara i ograničeni i kolektivni suverenitet više negoli puni i samostalni državni suverenitet.

Od Platforme SKJ do globalnog totalitarizma

Poslije sloma „hrvatskoga proljeća“, koji je sa stajališta hrvatskoga nacionalizma u osnovi bio samo sukob na ljevici s negativnim posljedicama po cjelokupni hrvatski narod, godine 1973. Savez komunista Jugoslavije usvojio je „Platformu za pripreme stavova i odluka Desetog kongresa SKJ“. Zagrebački tisak jugokomunističku Platformu je objavio. U njoj, među ostalim, piše: „Organizirane socijalističke snage dostigle su stupanj utjecaja kakav nikada do sada nisu imale. Velika su dostignuća socijalističkih snaga i na području mijenjanja realnih društvenih odnosa. Te su snage prisutne i djeluju svjesno ili spontano gotovo u svim zemljama. U takvim uvjetima raste odgovornost partija koje predstavljaju radničku klasu, a osobito komunističkih partija koje u svojim redovima okupljaju najznačajniji dio svjesnih socijalističkih snaga“. Pedeset godina kasnije, „stupanj utjecaja“ socijalističkih snaga „svjesno ili spontano“ raste na našem domaćem i na svjetskom planu.

Kad se nazirao kraj totalitarne države „kolektivnog suvereniteta“ u Hrvatskoj su organizirane socijalističke snage kolektivnoga i ograničenoga suvereniteta zajedno s nezaobilaznim Pupovcem pokušale sačuvati i kolektivni i ograničeni suverenitet kroz UJDI – Ujedinjenu jugoslavensku demokratsku inicijativu (nisu uspjeli, pa su taj posao nastavili agresori). Kad je pak totalitarna država riknula i kao kolektivni i kao ograničeni suverenitet, organizirane socijalističke snage raspršile su se po dubini i širini političkoga, medijskoga, obavještajnoga, diplomatskoga i kulturalnoga prostora. Nisu se, međutim, odrekle ni kolektivnoga, ni ograničenoga suvereniteta. Nastoje ih uspostaviti u izmijenjenim okolnostima. Uostalom, kolektivni ne isključuje, naprotiv on uključuje (inkluzivira) ograničeni suverenitet. I obrnuto.

Raspršene organizirane socijalističke snage trebalo je okupiti i reorganizirati, dati im novu nadu i smisao. U tom trenutku nastupa stanoviti Soros s neograničenim kapitalom i njegovo „Otvoreno društvo“. U Hrvatskoj operativno djeluje od 1992. do 2006. Izgrađuje „civilno društvo“ tako da se koncentrira na kulturu i medije. Nacionalni suverenitet pod vodstvom Tuđmana suprotstavlja se tom konceptu. Stoga se reorganizirane socijalističke snage i njezini spavači u strankama usmjeruju na rušenje Tuđmana (i Mečiara u Slovačkoj). Otvoreno društvo iza sebe ostavlja mnoštvo „nevladinih organizacija“. Poslije Tuđmana one će tijekom Račanove (SDP) i Sanaderove (HDZ) vlade postati korisnicima državnoga proračuna. Tako je stvorena baza, podloga za vladavinu organiziranih socijalističkih snaga. Njih čine socijalističke snage HDZ-a, SDP-a i Otvorenog društva. Kasnije su im se na prijedlog SDP-ovih i blagoslov HDZ-ovih socijalističkih snaga pridružile i socijalističke snage „nacionalnih manjina“ (Pupovac, Kajtazi…). Politika ograničenoga i kolektivnog suvereniteta na nacionalnom planu više nije imala, a nema ni danas, prirodnoga protivnika.

Na svjetskome pak planu organizirane socijalističke snage izvele su u naše dane globalnu dvogodišnju akciju „ništa nas ne smije iznenaditi“, vjerojatno desetljećima brižno planiranu. I pokazale kroz tu vježbu da su u stanju izvesti „svjetsku revoluciju“ i uvesti globalni totalitarizam. U tu svrhu poslužio im je umjetno uzgojen virus izrastao na miroljubivoj i aktivnoj koegzistenciji zapadnoga kapitala i kineskih laboratorija. Tom su se projektu svjetske revolucije organiziranih socijalističkih snaga u nas odmah pridružile socijalističke snage hadezea i esdepea, otvorenog društva i nacionalnih manjina, natječući se međusobno u ime borbe protiv nevidljivoga neprijatelja i u ime „zaštite života i zdravlja“, tko će od njih predložiti i uvesti što grublje kršenje ljudskih prava i sloboda. Socijalističke snage nikad se nisu odrekle Lenjinove ideje o „svjetskoj revoluciji“. Ona pak nužno vodi prema globalnom totalitarizmu. Totalitarizam je posljedica revolucije.

Socijalistička hrvatsko srpska koalicija i hrvatsko vegetiranje

Kad dakle govorimo o aktualnoj hrvatsko srpskoj koaliciji, preciznije bi bilo reći da je riječ o socijalističkoj hrvatsko srpskoj koaliciji (SHSK). Zato što tu koaliciju idejnoteorijski povezuje politika ograničenoga suvereniteta (hrvatskoga), politika kolektivnog suvereniteta (nadnacionalnoga) i teorija i praksa miroljubive i aktivne koegzistencije. Pa i osobna ideološko-biološka baština njezinih čelnika, što je manje važno s obzirom da ne živimo u monarhiji. Povezuje ih i to što svaki izraz nacionalnoga suvereniteta smatraju kao nasrtaj na „tekovine“ i doživljavaju kao osobni napad. Otud svaku referendumsku inicijativu krste nepotrebnom ili protuustavnom, svaki prijedlog udarom, svaku kritiku rušenjem stabilnosti… To pak što su doveli državu i naciju u poziciju objekta međunarodnih odnosa, koji samo čeka „svjetsku revoluciju“ ili barem regionalnu, smatraju pozitivnim postignućem i svojom trajnom zadaćom usklađenom s doktrinom ograničena suvereniteta.

Socijalistička hrvatsko srpska vlada dokaz je da je Republika Hrvatska samo međunarodno priznata. Ona je, međutim, nepriznata iznutra. Zahvaljujući djelovanju organiziranih socijalističkih snaga i nedjelovanju nacioanlnih neorganiziranih snaga, međunarodno priznanje hrvatske državnosti iz godine u godinu slabi. Dokle Hrvatska može vegetirati raspolućena između međunarodnog priznanja i unutarnjeg nepriznanja? Put prema unutarnjem priznanju vlastite državnosti sigurno ne vodi kroz retrogradno federiranje federacije, neučinkovite programe stabilizacije, ravnanje usklađeno s teorijom i praksom miroljubive i aktivne koegzistencije, a ponajmanje kroz socijalističke vlade i čekanje „svjetske revolucije“.

Nenad Piskač,Hrvatsko nebo