Šiljo: Tko će vedriti i oblačiti na Balkanu?

Čega se god dohvati, Zapad u tomu više ne uspijeva! Balkanskim barabama i autokratima s Istoka to je postalo više no vidljivo. Dok po zapadnoj Europi brbljaju o „zajedničkim vrijednosima“, demokraciji i ljudskim pravima (u koja ni sami zapadni realpolitičari ne vjeruju niti ih poštuju), u istočnoj Europi i u Maloj Aziji bave se isključivo nacionalno-političkim i liderskim interesima. Dok Zapad vode legije dobro plaćenih beskrvnih birokrata i bezličnih diplomata, na Istoku su ojačali punokrvni samovoljni vođe. Oni znaju svoja znanja i umijeća. Na Balkanu traže, kao sebi slične, male i sebi odane autokrate. Kako bi narode na tom području držali pod kontrolom. Sve drugo za njih su, s pravom, zapadnjački „luksuzi“. Nestvarna euroatlantska prenemaganja. Jalova i dekadentna dangubljenja.

Dok su pogledi svijeta ovih dana i tjedana prikovani za Ukrajinu i dok se svi pitaju hoće li ondje nakon dugotrajne političke krize doći do novog rata s Rusijom, ni na „brdovitom Balkanu“ kriza nije prestala biti krizom. To se najviše odnosi na Bosnu i Hercegovinu, premda ništa manje na Kosovo jučer, Crnu Goru sutra ili Sjevernu Makedoniju preksutra. 

Premda ne bi bilo točno općenito tvrditi da su hrvatski mediji nekvalitetni, istina je da su većinom površni i premalo informativni. Mnogi događaji prolaze im „ispod radara“. U zagrebačko-splitsko-riječkom medijskom i političkom prostoru postoji još od „olovnih vremena“ čudna sklonost guranju pod tepih onoga što je „bolje ne znati“. Zbog toga se Hrvati svaki čas moraju prisilno „buditi“ – kada ono što su im glavni mediji prešućivali izbije u javu. 

Osim toga, Hrvati previše vole skandale, spektakle i crnu kroniku. Žutilo. Vole ih i ostali – ali ipak ne u tolikoj mjeri da bi zanemarivali ono što je njihovim zemljama bitno za budućnost.

Tko će odlučivati o budućnosti Balkana? Mnogi misle da će to biti SAD i EU. Po svemu sudeći – ne će! A u tom slučaju – u što se i u koga se to uopće uzda hrvatska politika i diplomacija? U koga se uzdaju Plenković i Milanović, Čović i Čović, Grlić-Radman i Željana Zovko, Tomislav Sokol i Karlo Ressler?

Ne će o Balkanu odlučivati ni Njemačka (osim ako joj se Turska i Rusija ponešto „smiluju“). Njezine političke elite (s iznimkom Helmuta Kohla, no i to je duga priča) ionako nikada nisu ni pokazivale pravo razumijevanje za poziciju i interese hrvatskog naroda. Berlin će nastojati pomoći Bošnjacima, pritom će i dalje uditi Hrvatima, a drugo će moći uglavnom samo pasivno promatrati. I plaćati tuđi ceh, i dalje.

Tko će dakle odlučivati o budućnosti Zapadnog Balkana? Odlučivat će najjači i najgrublji igrači na terenu – Srbi. Srbija će najviše surađivati s Albanijom. Ostali će se tomu morati prilagoditi. No kako je na Zapadnom Balkanu ipak, nakon Srba, najviše muslimana, morat će i oni donekle doći na svoje. Da tako bude, potrudit će se najviše Turska, a asistirat će joj još neke islamske zemlje. 

Kako Balkan nikada nije vodio samo svoje politike, sve što se na njemu bude rješavalo morat će dakle imati i svoje vanjske pokrovitelje: Tursku i Rusiju. (Kinu za sada ostavimo „tamo daleko“.) Odnosi snaga između srpskog takozvanog pravoslavlja i nesrpskog netakozvanog islama uklopit će se u odnose snaga i u kalupe dogovaranja između Ankare i Moskve. Kao u neka davna vremena. S tom razlikom da danas više ne znače u tom pogledu ništa ni Mlečići ni Talijančići, ni prefrigani Vatikan ni bešćutni Beč. Ponešto će značiti Pešta – koja se ionako uključila dajući potporu Srbima u BiH i samoj Srbiji, a osim toga svakako Rusiji i samoj Turskoj. Mađarska je s jedne strane čvrsto postavljena proruski, a s druge strane ima status promatrača u Organizaciji turkijskih zemalja, čije je tajništvo i time sjedište u Istanbulu. Orban i Erdoğan izvrsno se razumiju. Na čast i silno zadovoljstvo ukupne europske konzervativne („kršćanske“) desnice.

„Ispod radara“ takozvanih hrvatskih medija prošla je nedavno informacija da su se Erdoğan i Vučić prošli tjedan dogovorili da se poslije izbora u Srbiji, koji će se održati u travnju ove godine, održi zajednička sjednica s trojnim predsjedništvom BiH, bilo to u Beogradu, bilo u Istanbulu. Kod nas je ta informacija doprla u obliku puke glasine o sudjelovanju Zorana Milanovića kao partnera iz Hrvatske, i u obliku krive pretpostavke da je Erdoğan mislio na čelnike triju konstitutivnih naroda u BiH. A nije mislio da njih! Mislio je na Komšića, Džaferovića i Dodika. Kada bi se kojim slučajem (ili od čijim diplomatskim pritiskom) i ispostavilo da je mislio na Dodika, Čovića i Izetbegovića, opet bi on bio taj koji poziva. Ne bi pozivač bio Biden. Ne Scholz. Ne Schmidt. Ni Macron. Ni Stoltenberg. Ni Ursula. Ni Borrell. Ni Michel.

Da se takav sastanak o rješavanju krize u BiH održi na proljeće, dogovorili su se turski i srbijanski predsjednik. Sve drugo diplomatska su nadmudrivanja i retorička nadskakivnja. Ili medijska prešućivanja i (obavještajne) manipulacije.

Na tom istom sastanku dogovoreno je i to da se u novi mehanizam uključi i Rusiju. Taj novi mehanizam zove se „Kvadrilaterala o BiH“. U njemu će sudjelovati Rusija i Turska, Srbija i BiH. I šlus! Nije sve još detaljno utanačeno. Ali je očekivati da dotad bude. Ima još vremena. Prvo Vučić mora još jednom pobijediti u Srbiji. A vi u Bosni i Hercegovini dotad se gložite i – mirujte! Primajte Amerikance, Nijemce, Europejce, Engleze, Francuze…, ali ti vam rješenje donijeti ne će. Rješenje ne će doći sa Zapada. Doći će s Istoka. Kakvo god.

Posve je vidljivo da rješenje za BiH može biti samo dio šireg rješenja za Zapadni Balkan. Turska na razne načine obnavlja svoju višestoljetnu, osmansku prisutnost na Balkanu. Rusija potvrđuje da i ona tu ima svojih uporišta. Mađarska asistira Srbiji i Rusiji. I Turska i Rusija i Mađarska ulažu u gospodarstva i infrastrukturne projekte na Balkanu. Gradi se auto-cesta Beograd-Sarajevo. Između Beograda, Tirane i Skopja ostvaruje se „Otvoreni Balkan“. Pod stranim tutorima on bi se imao proširiti i na ostale tri zemlje. Crna Gora i Kosovo možda i nastave pružati otpor, fantazirajući o ulasku u EU, s Amerima u zaleđu. No Bosna i Hercegovina – ako se svi spomenuti suglase – ne će ga pružiti. Nego će se priključiti. ’Prisajediniti’ se novom okviru. Priključiti se ’Srpskom svijetu’. Bošnjaci će u tomu naći svoj interese. Prilagoditi se jačemu. Na račun – nije teško pogoditi na čiji račun. Na račun – (naj)slabijega. 

Što će za to vrijeme raditi velike zapadne sile? Slat će svoje izaslanike, uvjeravati, moliti, prijetiti, posezati za ponekom sankcijom i međusobno se razilaziti, popuštati, odustajati, predomišljati. Držati seminare i konferencije. Propagirati demokratske procese i civilno društvo. Financirati zelene i digitalne politike… Trubiti o „građanskoj BiH“. Ha-ha. Koji prvorazredni glupani!

Jedina zemlja koja pokazuje nezadovoljstvo time što Balkan ponovno dolazi pod tursko pokroviteljstvo jest Grčka. Koja tu nešto pokušava izmijeniti. Pa hoće i ona razgovarati s Vučićem. No Grci ne razumiju da su i sami postali slijepo crijevo svih europskih i zapadnih politika. Sasvim nebitni i sasvim nemoćni. Turska ih slobodno može ponovno okupirati, islam može njome ponovno zavladati, kao 1453. Nitko joj, da to spriječi, ne će poslati upomoć nijednu križarsku postrojbu. Nije smisao zemlje s 11 milijuna pravoslavnih Grka taj da bude predziđem negda kršćanske Europe pred 85 milijuna muslimanskih Turaka. Smisao je bio jedino to da deblokira proces pristupanja dvo-milijunske Sjeverne Makedonije Europskoj uniji. Od kojega nikada ne će biti ništa.

Čega se god dohvati, Zapad u tomu više ne uspijeva! Balkanskim barabama i autokratima s Istoka to je postalo više no vidljivo. Dok na Zapadu brbljaju o „zajedničkim vrijednosima“, demokraciji i ljudskim pravima (u koja ni sami zapadni realpolitičari ne vjeruju niti ih poštuju), na Istoku se bave isključivo nacionalno-političkim i liderskim interesima. Dok Zapad vode legije beskrvnih birokrata i bezličnih diplomata, na Istoku su ojačali punokrvni samovoljni vođe. Oni znaju svoja znanja i umijeća. Na Balkanu traže, kao sebi slične, male i sebi odane autokrate. Kako bi narode na tom području držali pod kontrolom. Sve drugo za njih su, s pravom, zapadnjački „luksuzi“. Nestvarna euroatlantska prenemaganja. Jalova i dekadentna dangubljenja.

Šiljo,Hrvatsko nebo