Damir Pešorda: SUMORNE OPASKE

Početkom 2015. još sam pokušavao biti konstruktivan komentator tekuće društvenopolitičke zbilje pa sam, zgrožen viješću da se u Hrvatskoj tijekom 2014. rodilo najmanje djece otkako se takve statistike vode, napisao kolumnu Čemu sve ako nas ne bude. Očekujući valjda da se još uvijek može nešto promijeniti, kolumnu sam završio apelom: ”Sve u svemu, krajnji je trenutak da Hrvatska iznjedri politiku demografske obnove i počne je snažno provoditi u djelo. Jer, čemu sve ako nas sutra ne bude!?” Naravno, ništa se u međuvremenu nije promijenilo, zapravo jest, ali na gore! Jučer su objavljeni prvi rezultati popisa stanovništva, ima nas gotovo četiri stotine tisuća manje nego prije deset godina! Gubitak stanovništva dogodio se čak i velikim gradovima, tako je Rijeka izgubila dvadesetak tisuća stanovnika, Zagreb također dvadesetak tisuća, Split oko sedamnaest tisuća itd. 

Jedinu suvislu poticajnu demografsku mjeru svih tih godina nisu donijele državne vlasti, nego ju je donio bivši gradonačelnik Zagreba, pokojni Milan Bandić. O Bandiću sam dok je bio živ pisao isključivo kritički, ali mjera ”roditelj odgajatelj” ostaje jedina pažnje vrijedna demografska mjera nakon dvije tisućite godine jer mjeru ”porodiljni za očeve” i slične samo stranački botovi mogu hvaliti kao demografske mjere. Siguran sam da će vladajući nakon objave rezultata popisa stanovništva naći načina da opravdaju sebe, štoviše iskoristit će tu prigodu da se pohvale kako nam je porastao BDP per capita, oporba će graknuti na vladajuće da uništavaju zemlju, no ni jedni ni drugi neće ponuditi neka rješenja. Ako za Hrvatsku povoljnih rješenja još uvijek uopće ima?

Dok ovo pišem, na televiziji ide emisija povodom tridesete godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. U tom kontekstu onespokojavujuće djeluje činjenica, koju ne bez zluradosti ističu neki mediji, da nas je u tih tridesetak godina za oko milijun manje! Perspektiva uopće nije ružičasta, osobito ako se uzme u obzir da je gotovo presušio bosanskohercegovački populacijski bazen iz kojega se Hrvatska do sada stoljećima demografski obnavljala. Hrvatski demografski gubici u Bosni i Hercegovini još su pogubniji od onih u Hrvatskoj. Recimo, da se kompletno hrvatsko stanovništvo iz BiH preseli u Hrvatsko, to bi samo privremeno malo usporilo demografski pad u Hrvatskoj. S druge strane bez kakve-takve hrvatske etničke dubine, hrvatsko bi priobalje od Splita južno bilo vitalno ugroženo.

Položaj je Hrvata u BiH bolna tema, važnost koje u Hrvatskoj političke elite uglavnom ne osjećaju ili barem taj eventualni osjećaj vrlo uspješno ignoriraju. Nedavno sam zapao u žestoku raspravu s jednim inače simpatičnim čovjekom o tomu kako je jedna od rijetkih Tuđmanovih grješaka u političkim prosudbama i potezima bila upravo pristajanje na to da Hrvati u BiH za svoju deklarativnu konstitutivnost ne dobiju teritorijalnu podlogu i jamstvo. Riječ je bila, naravno, o čovjeku hercegbosanskih korijena jer samo oni još uvijek s takvom žestinom mogu braniti Tuđmanovu nepogrješivost. O Šuškovoj da i ne govorimo! Međutim, činjenica je da na dulje staze – ako se ovakvo stanje nastavi – Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju šanse opstati kao politički faktor. Tek uspostava trećeg entiteta stvorila bi pretpostavke za opstanak Hrvata u BiH.

U cilju slamanja Dodikova jogunjenja vanjskopolitički su faktori pogurali Plenkovića i Izetbegovića prema nekakvom dogovoru između Hrvata i Bošnjaka, tako je Izetbegović poslije razgovora s Plenkovićem u Dubrovniku počeo davati pomirljivije izjave u smislu kako se odnos između Bošnjaka i Hrvata trebaju popraviti, pri čemu svaka strana treba napraviti neke ustupke. Bez obzira kako to uzajamno popuštanje na kraju ispadne, Hrvati gube. Naime, pristavši u Daytonu da ostanu bez entiteta, Hrvati su već u startu napravili maksimalni ustupak. Kasnije su, uz pomoć Bošnjacima sklonih visokih predstavnika za BiH, postupno derogirane ili promijenjene i one odredbe Daytonskog sporazuma koje su štitile hrvatska politička prava kao konstitutivnog naroda u BiH, tako da danas Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a prijeti opasnost da nešto slično izvedu i s hrvatskim predstavnicima u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. U takvoj situaciji Hrvati u Bih nemaju što popuštati. 

Prebacivanjem fokusa na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH Bošnjaci su došli u poziciju da vraćanje Hrvatima onoga što im ionako pripada prikažu kao veliki ustupak. S druge strane i hrvatska aktualna vlast bi takav ishod pozdravila i proglasila svojim velikim vanjskopolitičkim uspjehom i pomoći Hrvatima u BiH. A Hrvati bi u BiH, kao i do sada, nastavili ubrzano nestajati. Uostalom, kao i Hrvati u Hrvatskoj.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo