Šiljo: HDZ bez alternative!

Sve je „zacementirano“, do sljedećih izbora. HDZ može biti dobar ili bolji, loš ili lošiji, nikakav ili nikakviji, opak ili opakiji, može ministar Horvat biti trinaest puta nedorastao odgovornosti koju nosi, može HDZ činiti grijehe i propuste svih vrsta, no nema ga tko ugroziti. Kraj priče! Kazati bilo što drugo značilo bi narodu bacati prašinu u oči. To je, eto, razina koju smo u ovih 30 godina kao demokracija dosegnuli. Bilo to komu milo ili ne: to je tako. (Na ispit savjesti već je otrcano pozivati.) Dežurni „lajavci“ samo zavode nezadovoljne na pomisao da je politički izlazak iz zadanoga moguć. Ne, više nije moguć. Ovaj narod nije više za što bolje ni spreman ni sposoban. Da jest, već bi si dosad nešto solidno stranačko-politički stvorio (ma koliko ga u tomu priječili). Što bi u sebi bilo nekakva kvaliteta. Što bi ostalo na okupu. Što bi nosilo nadu.

Zanimljivo, HDZ stoji, gledano kadrovski, vrlo stabilno. Niti tko iz njega izlazi, niti tko u nj ulazi – na visokoj razini, kao što su Vlada, Sabor ili središnja tijela. Nema ni „kooptiranja“, ojačavanja izabranih tijela ponekim neizabranim članom. Ako bi se sudilo po tomu, HDZ bi bio strankom u kojoj su ljudi jako zadovoljni time što imaju. Toliko zadovoljni da im  uopće nije stalo ni do toga da jednu ruku većine makar udvostruče, pa da umjesto 76 imaju 77 zastupničkih ruku. Nije im ni to bitno, toliko se osjećaju stabilnima, a i ne pomišljaju da bi itko od vlastitih zastupnika ili od manjinaca mogao u nekom trenutku prestati biti lojalan.

U opoziciji ima pak svega. Zagrebačke možemovce i splitske centraše ne ćemo za sada ni spominjati; prvi su ionako čudna ekipa („čudnovati kljunaš“) sastavljena od raznih stranaka i udruga, a drugi imaju velikih muka s osiguravanjem kvoruma u gradu pod Marjanom. Unutarnje raspletanje i kod jednih i kod drugih tek će doći na dnevni red. Za SDP znamo da se lani raskolio, a i prije toga da se koješta kadrovski događalo. Za ostale etablirane (dakle ljevičarske) stranke znamo da su već odavno toliko usitnjene razlazima i neuspjesima da one uglavnom i nisu vrijedne spomena. Niti su u njima više mogući dramatski zapleti ili raspleti. Bilo pa prošlo.

Stranačko-kadrovsko stanje u Saboru zapravo je beznadno – ako tko pomišlja ne neku drugu većinu. 

Brojčano gledano, odmah nakon HDZ-a, najviše je „nezavisnih zastupnika“: 27. Zamalo dvostruko više nego što ih ima u najjačoj oporbenoj stranci, SDP-u (14). Most i DP (od 19. siječnja) imaju po šest zastupnika (ne računaju se nezavisni u njihovim redovima), Hrvatski suverenisti četiri, IDS ima tri, dvije stranke po dva, a deset stranaka ima samo po jednog zastupnika (one man band). 

Totalna razmrvljevnost opozicijskih političkih snaga.

U takvoj situaciji u javnost je 19. siječnja izašla vijest da je Milan Vrkljan (bivši DP) skupa s Miroslavom Škorom (bivši član Hrvatskih suverenista, prije toga predsjednik DP-a) i Ružicom Vukovac (do toga časa u DP-u, još prije u Mostu) osnovao u Hrvatskom saboru Klub zastupnika “Za pravednu Hrvatsku”. U kojem će Vrkljan biti predsjednik.

U toj obavijesti ne navodi se da će u klubu biti i Karolina Vidović-Krišto (nezavisna izabrana na listi DP-a). Iz čega se s gotovo punom sigurnošću može zaključiti da su se ona i M. Vrkljan u međuvremenu politički razišli. Te da neumorna i rječita zastupnica ostaje, nakon svega, sama. Dama, a sama.

Ako to tko još nije shvatio: Šturo izneseni brojčano-stranačko-kadrovski podatci kazuju jedno: HDZ u Saboru nema nikakvu protimbu koja bi ga mogla ugroziti. Ima rogove u vreći, rakovu djecu, raštrkane individue, stranke uglavnom s jednim, s pokojim ili ne s  mnogo većim od pokojeg broja zastupnika. 

Tri desetljeća hrvatske demokracije proizvela su u državnom zakonodavnom tijelu stanje koje je po sebi žalosno i beznadno. Pozicija, točnije: šef HDZ-a, može u takvim okolnostima činiti što hoće. Ponašati se kako hoće. Nema te snage za koju bi se moglo i pomisliti kako je spremna biti nositeljem neke druge, drukčije ili bolje koalicije. 

Sve je „zacementirano“, do sljedećih izbora. HDZ može biti dobar ili bolji, loš ili lošiji, nikakav ili nikakviji, opak ili opakiji, može ministar Horvat biti trinaest puta nedorastao odgovornosti koju nosi, može HDZ činiti grijehe i propuste svih vrsta, no nema ga tko ugroziti. Kraj priče! Kazati bilo što drugo značilo bi narodu bacati prašinu u oči. To je, eto, razina koju smo u ovih 30 godina kao demokracija dosegnuli. Bilo to komu milo ili ne: to je tako. (Na ispit savjesti već je otrcano pozivati.) Dežurni „lajavci“ samo zavode nezadovoljne na pomisao da je politički izlazak iz zadanoga moguć. Ne, više nije moguć. Ovaj narod nije više za što bolje ni spreman ni sposoban. Da jest, već bi si dosad nešto solidno stranačko-politički stvorio (ma koliko ga u tomu priječili). Što bi u sebi bilo nekakva kvaliteta. Što bi ostalo na okupu. Što bi nosilo nadu.

Šiljo, Hrvatsko nebo