J. Sabol: Samo zaostali, neuki, zavedeni vjeruju

Zaviđam Ti što si katolik i možeš vjerovati – ja ne mogu

Možda će netko iz kruga naših kolega postaviti pitanje o našoj vjeri na ovaj način: „Ti si inače poznati intelektualac, kritički mislilac, poznavalac čovjeka, duha vremena i znanstvene slike svijeta, pa me začuđuje da si vjernik, da si katolik. Moram priznati: zaviđam Ti što to možeš – ja ne mogu“. Ovaj kratki dijalog, kojeg sam doživio, otkrio mi je tri stvari: prvo da je još uvijek običaj spajati obrazovanost s nevjerom da ne reknem s ateizmom, drugo, da kod obrazovanih nevjernika ima onih koji smatraju obrazovanog vjernika – katolika – sretnim čovjekom (Zaviđam Ti) i treće da obrazovani nevjernik spaja vjerovati s glagolom „moći“ odnosno „ne moći“. Naravno da nisam propustio priliku za upit: A zašto misliš da Ti ne možeš vjerovati? Odgovor: jer sam rođen u liberalnoj obitelji u kojoj se nikada o vjeri i Bogu nije progovorilo. To je iskreni odgovor koji otkriva duboku istinu o izvoru (uzroku) ateizma. Ovim razmišljanjem želim sebi – i drugima – opravdati svoju katoličku vjeru i time možda olakšati oslobođenje od zablude onih koji još uvijek smatraju snagom svoje ideologije da je vjerovati na katolički način znak intelektualne zaostalosti i kulturne nezrelosti.

Prije nego reknem kako mi sebi zamišljamo Boga, moramo ustvrditi slijedeće: svejedno kakvog „Boga“ ljudi sebi predočuju, ostaje činjenica da se tom predodžbom ljudi stavljaju u odnos prema nekoj stvarnosti izvan nas i nasuprot nas s nazivom „Bog“. Taj odnos smo postavili mi osobno i svojevoljno uz pomoć odgoja i poučavanja. Stoga se moramo zapitati, tko i kakav sam ja čovjek da se stavljam u odnos prema Bogu? Zašto to činim i zašto to ne čine mnogi drugi? Postaje nam svjesno da smo mi ovim uspostavljanjem odnosa prema Bogu – prema tom nekomu ili nečemu – izvan nas učinili prvi korak u svijet vjere/religije. Prešli smo granicu naše ovozemaljske stvarnosti i mislima i osjećajima smo ušli u svijet ideja, vrednota, u svijet istinitog, lijepog i dobrog, u svijet božanske stvarnosti, koja će za nas postati stvarnost našeg života snagom naše vjere. Za sada je ta stvarnost još blijeda. Taj Bog je u stvari „nepoznati Bog“ Atenjana koje je susreo Pavao Apostol i kojima je održao propovijed ili bolje rečeno predavanje o Bogu kojega on, Pavao, poznaje, i koji je za poštene Atenjane još „Nepoznati“. Atenjani naslućuju da mora netko postojati izvan ovoga svijeta kao stvoritelj svijeta po logici koja kaže: sve postojeće, sve što jest ima svoj uzrok.

Zaključak Atenjana je glasio: „Bog“ mora postojati, ali ga mi ne poznajemo. Ta logika vrijedi i danas za svakoga koji logički znade misliti. Dakle: danas bi morao svaki ispravno naobraženi čovjek priznati sebi da svijet – jer postoji – mora imati svoj uzrok izvan sebe. Taj „izvan sebe“ ljudi našeg kulturnog područja nazivaju oduvijek Bog Isus Krist. Izvorna riječ za Boga iz prajezika je Aman. Korijen te riječi je alef-men-nun i znači: jaki, stalni, istinit, a supstantiv emunah znači pouzdanost, vjerodostojnost, i konačno znači vjeru. Vjerovati je stoga isto što i pouzdavati se u Onog Jakoga, Stalnoga iznad nas. U židovskoj, kršćanskoj i islamskoj vjeri postoje oblici te izvorne riječi „amen“ ili „amin“, što znači: pokazalo se ispravnim, pouzdanim, bit će istina i istinito, i tako neka bude. Amen: to je formula potvrđivanja, povjerenja i spremnosti vjerovati. U antiknom izvornom smislu je vjera isto kao istinito, kao ono što je dokazano, ispitano i nađeno za istinskim. Grčka riječ za vjeru „pistis“ označuje da je ono, što vjerujem pouzdano, spoznato i dokazano. Dakle: vjerovati uključuje uvjerenje o istinitosti, o ispravnosti i pouzdanosti. Čovjek, koji vjeruje u Boga, ne može biti prevaren. Taj vjernik ispovijeda: „ U Tebe se uzdam Gospodine – neću se postidjeti dovijeka.“

Najpoznatiji događaj stvarnog komuniciranja između čovjeka i Boga, najprije nepoznatog, je slučaj Mojsija. Mojsije je doživio tu nadzemaljsku Silu ili Stvarnost. Htio joj je dati ime, naziv da bi si ljudi mogli nešto predstaviti pod tim nazivom. Umjesto imena saznao je jednu tvrdnju: „Ja sam koji jesam odnosno: Ja sam ovaj, ova, ovo. Ja sam tu“. Jahve: to je židovsko ime za onu stvarnost s kojom je komunicirao Mojsije. U svakom slučaju, kada se radi o odnosu između čovjeka i Boga, Bog je izvan-svjetski, transcendentni, nadilazi čovjeka u svakom pogledu i svakoj mjeri. Takva vjera je prisutna kod svih naroda i kultura, u svakom vremenu. Stoga je opravdano govoriti o prirođenoj potrebi čovjeka za Bogom, za Najvećim, za Apsolutnim, za Istinitim, za Dobrim. Najveća radosna novost za nas kršćane katolike jest: Mi znademo da taj Najveći, Apsolutni, Istiniti, Dobri i poganskim narodima Nepoznati jest Bog: jest Otac Čovjeka Isusa, jest naš Otac, jest Stvoritelj svijeta. Čovjek Isus, rođen u vremenu prije dvije tisuća godina, je svojim učenjem i svojim životom: križnim putem, smrću na križu, svojim uskrsnućem, svojim ustanovljenjem Crkve dokazao da je Čovjek koji je Sin Božji, koji je Krist, koji je Bog jednak Ocu, koji je Gospodar svijeta. On je jedina povijesna osoba koju svaki razumni čovjek ovoga svijeta treba vjerom prihvatiti kao osobu o kojoj ovisi sudbina, tj. spas svijeta i svakog pojedinog čovjeka. Isus Krist je jedina osoba među ljudima – među milijardama ljudi – koji nama, svakom pojedincu, poručuje: „Tko vjeruje u mene, spasiti će se….. Ja sam Put Istina i Život.“. Pitanje oko Isusa Krista je jedino ozbiljno pitanje čovječanstva i cijele povijesti. Ljudima ne preostaje drugo nego se odlučiti za Isusa Krista ili protiv Isusa Krista. Odlučiti se za Isusa Krista znači odlučiti se za spasenje. Odlučiti se protiv Isusa Krista znači odlučiti se za osobnu propast. Jedno i drugo – spas ili propast – su bitni sadržaj vječnoga života.

Pojam ateizam je relativno novijeg datuma. U gotovo svim društvima se smatralo ignorantom, glupanom onog čovjeka, koji niječe Boga. Vrijedilo je pravilo da je vjerovati isto što i znati, i obratno: ne vjerovati je isto što i nemati pojma o bitnim pitanjima života. Tko niječe da Bog postoji, smatrao se „siromašnim u pobožnosti i neznalicom istine“. (Apuleius, Platonik). Pobožni Židovi se i danas nazivaju „oni koji znadu“ (dati im). To nije neko naivno poistovjećenje nego potvrda iskustvenog znanja. Oni, naime, koji su upoznati s vjerom, znaju stvarno više nego nevjernici jer je život svakog naroda prožet esencijalno tradicijom u različitim oblicima, najintenzivnije u religiji. Bez vjere, bez religijske predaje i kulture nema pravog identiteta jednog naroda. Identitet je nešto izvornog, nešto što pripada samo njemu, recimo jednom narodu, ali i jednom pojedincu. Nazivati hrvatski narod katoličkim narodom je odlikovanje i odgovornost. Vjera u Boga je kao medium onoga što je bilo i što čovjeka pojedinca i nacionalnu zajednicu uzdiže nad sva druga zemaljska bića, nad svu drugu stvarnost, koju susreću na putu kroz osobnu i nacionalnu povijest. Stoga je opravdano reći da je jadan pojedinac i da je jadan narod koji ne poznaje svoju povijest i koji ne njeguje svoju kulturno-religioznu baštinu! Stoga je jedan ateist nesposoban razumjeti hrvatski narod, jer mu on zapravo ne pripada po originalu, po izvoru, po korijenu. Ljudi vjere žive u svijetu ideja, misli i osjećaja koji uključuje tradiciju kao nešto, što je samo po sebi razumljivo jer se to doživljava sastavnim dijelom svakidašnjice To je njihov duhovni horizont u kojem žive, to je svjetlo u kojem gledaju sve stvari, sva događanja, to je mjerilo njihove djelatnosti, to je putokaz u planiranju budućnosti, to je temelj na kojem grade svoju nadu u konačno spasenje. To je memorija, sjećanje koju imaju samo članovi jednog naroda. Takav osjećaj se prenosi od koljena na koljeno, od generacije na mladu generaciju, od oca na sina…

Pogled u Nebo čini Zemlju sretnijom

S osjećajem skromnosti, zahvalnosti i poniznosti smijemo mi katolički vjernici ispovjediti da nas ovaj naš duhovno-religijski horizont osposobljava da smo manje egoistički orijentirani nego drugi naši suvremenici; da imamo šire poglede i vidike nego ljudi agnosticizma i racionalizma; da smo više obuzeti optimizmom u budućnost i radošću života nego su to ljudi bez vjere, nego su to naši suvremenici bez religiozno-katoličke tradicije. Odavno je poznato da gledati prema Nebu nije čin otuđenja od Zemlje nego čin zahvalnog prihvaćanja ovog svijeta kao puta rasta u savršenstvu i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, prema svim stvorenjima. Najsvjetliji umovi čovječanstva su odavno tumačili naravni pogled čovjeka prema Nebu ne samo kao sjećanje na nešto Više, ljepše i bolje nego kao pokušaj nas ljudi da nadvladamo prostorno i vremensko okruženje, koje nas čini zatvorenikom ovozemaljskog svijeta, i da si tako pribavimo čisti zrak za disanje, za slobodu misli i duhovnog napredovanja. Time uspješno pokušavamo uzdići se iz sive svakidašnjice borbe za kruhom i poletjeti barem od vremena na vrijeme u visine ugodnog i smirujućeg osjećanja boljeg i ljepšeg svijeta. Gledanje prema Nebu je tako važna ljudska sposobnost da tu ljudsku sposobnost poistovjećujemo s bitnosti čovjeka. Moći, htjeti i stvarno gledati prema Nebu je metafora za ljudsko biće. Dok ostala bića gledaju pognuta prema zemlji, Bog je dao čovjeku uspravno lice, i uči čovjeka promatrati Nebo… (Ovidije, Metamorfoze, Stvaranje). Gledati prema Nebu je isto kao gledati u svjetlo, kao otvoriti oči i srce prema istini, prema ljubavi. Pognuta glava s pogledom na dolje je u literaturi simbol biti izgubljen u životu, biti posramljen zbog nečega. Pognuta glava s okrenutim očima prema gore je simbol podmuklosti. Vjera je ona snaga i sposobnost koja nas oslobađa od jednog i drugog: od izgubljenosti u životu i od podmuklosti prema drugima oko nas. Vjerovati i moći vjerovati u Isusa Krista je pravo jamstvo da čovjek ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo i da ljudi oblikuju društvo pomirenja, solidarnosti, djelotvornog suosjećanja. Psiholozi znadu da ljubiti bližnjega nije neka prirođena sposobnost kao što je to samoljublje. I baš tom „naravnom“ čovjeku – rekli bismo teološki: tom nepokrštenom čovjeku – nedostaje sposobnost ljubavi bližnjega. Tko ne posjeduje sposobnost ljubiti čovjeka, taj nije sposoban ni vjerovati: niti u Boga, niti Bogu, niti čovjeku. Ljubiti znači imati povjerenje. Jedno uvjetuje drugo. Mnogi problemi današnjeg društva dolaze odatle, zato što je samoljublje proklamirano najvišom vrednotom i vrhuncem ostvarenog čovještva. Posljedice za društveni život su očite: svatko vjeruje najprije samom sebi, jer nema povjerenja u nikoga. Time je iskreni dijalog među ljudima gotovo nemoguć. Logički možemo zaključiti: iskrena živa vjera u Boga Isusa Krista velikog broja ljudi jednog društva pospješuje razvoj humanih odnosa unutar društva. Vrijedi i obrat: nevjera, agresivni ateizam velikog broja ljudi jednog društva sprečavaju ili čak onemogućuju razvoj ljudskih odnosa među ljudima. U svjetlu te istine trebalo bi prodiskutirati postojeće nehumano raspoloženje u politici i u kulturi u Hrvatskoj danas. Ta činjenica opravdava zahtjev da je nužno potrebna lustracija hrvatskog društva. Humanost odnosa u hrvatskom društvu je jedva zamisliva ako jedan dio društva (20%?) ne nađe duhovno-intelektualne snage da se moralno-etički ispravno suoči s činjenicom da su partizani odnosno komunisti počinili velika i strašna zločinstva nad hrvatskim narodom. Bez vjere je to jedva moguće. Jedino vjera nam daje snagu da priznamo krivnju pada i da se dignemo na noge obnovljene ljubavi prema bližnjemu snagom nade u milosrđe Božje. Samo priznata istina o krivnji priprema čovjeka na kajanje i na novi smireni život.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo