Damir Pešorda: OPRAŠTANJE S OSAMDESETIMA UZ JOHNNYJA

Ni u Jugoslaviji nije sve bilo loše. Recimo, odlazak na Zapad. Dobro sad, neki će reći, novi val, Prljavci, Azra, Film… Ah, zelene zablude mladosti. Kao što jednoj pjesmi reče tada, a i danas popularni Balašević: Tek u jesen otkriju se boje krošanja/ Sve su slične u leto zelene. Slušam ovih dana album Splet koji je Branimir Johnny Štulić stavio na You Tube, valjda kao novogodišnji poklon preostalim fanovima. Ima tu i novih pjesama, ali je zbog čudno zavijajućeg Štulićeva glasa gotovo nemoguće bilo proniknuti u njihovo značenje, a, iskreno, nisam se previše ni trudio. Uostalom, čemu? Johnnyja kojega smo s oduševljenjem slušali odavno više nema. To neki otužni, a vjerojatno i tužni starac pokušava pjevati, i pri tomu se silno muči, i ide mu teško, i gotovo da ti ga dođe žao. 

A upravo lakoća bješe glavni adut mladoga Štulića. Sjećam se koncerta Azre u SKUC-u ranih osamdesetih, sjajne atmosfere u dvorani upravo primjerene veličine za takvu razbarušenu svirku. Prolazeći kroz publiku nakon završetka koncerta, oznojeni i nasmijani Johnny nonšolantno uzima cigaretu od jedne djevojke, povlači s užitkom dva dima i vraća cigaretu iznenađenoj djevojci. To je ta lakoća o kojoj govorim, a koja je krasila mladog Štulića ili je barem takav dojam ostavljao, ali i duh jednoga vremena, jedne mladosti, kada su svi dionici toga duha i te mladosti, bez obzira na kasnije odabire, osjećali nešto od te lakoće, poleta, predosjećaja divnih čuda koja stižu skupa sa slobodom u paketu. Danas ni u starim Štulićevim pjesmama ne uspijevam naći puno više od odjeka jednog vremena i stanovitog žala za mladošću. A ove nove, tek su razlog da skratim ovo predugo opraštanje s osamdesetima.   

Na žalost, vraćanje u suvremenost me ne razvedrava. Naprotiv! Neke stvari su još uvrnutije nego osamdesetih, a čeznutljiv pogled na Zapad više ne pomaže. Štoviše, većina nevolja otamo i dolazi. A ni istoka se još nismo riješili. Evo, primjerice, čitam na portalima kako će HAVC izdašno financirati novi film bosanskog režisera Danisa Tanovića, dok će novac za snimanje dugometražnog igranog filma o Domovinskom ratu branitelji izgleda morati financirati sami jer su sve državne institucije otklonile mogućnost da financijski podrže ideju da se na tragu iznimno uspješnog dokumentarca Stipe Majića Pipe Glavu dolje, ruke na leđa snimi igrani film. Tako se otužna saga o ne-snimanju primjerenog filma o hrvatskoj junačkoj obrani od bestijalne srpske agresije nastavlja. 

Upravo je nevjerojatno da hrvatska kinematografija još nije iznjedrila primjeren film ni o jednom znamenitom događaju iz hrvatske povijesti osim o Seljačkoj buni jer je ta tema konvenirala s komunističkim učenjem o klasnoj borbi. Uzalud nam kraljevi narodne krvi, senjski uskoci, omiški gusari, Siget, Gvozdansko, Zrinski, Frankopani, hajduci… Našao je u hrvatskom filmu svoje mjesto i Jug Bogdan, i Strahinjić ban, i lažni car Šćepan Mali, no nisu kralj Tomislav, Ivo Senjanin ili Mijat Tomić. Tonči je Vrdoljak pokušao nešto promijeniti snimanjem filma o generalu Anti Gotovini, ali film je dočekan na nož, iz dana u dan je cijela vojska lijevih botova tražila i najmanju grešku ili nelogičnost u svakom kadru, glavnostrujaški filmski i kritičari opće prakse složno su se obrušili na film niječući mu bilo kakvu vrijednost, tako da je film unatoč vrlo dobroj gledanosti za hrvatske uvjete brzo potisnut u zaborav.

Moglo se ovih dana na You Tubeu vidjeti kako nizozemska policija brutalno mlati prosvjednike protiv epidemioloških mjera. Nadrealno je bilo gledati kako policijski pas vuče čovjeka zagrizavši mu ruku, dok ga policajac žestoko mlati palicom. Čovjeka, ne psa. Inače, zbunjuje i plaši ta nasilnost zapadnoeuropskih policija. Izgleda da su spremni zatući čovjeka kako bi sačuvali od opasnosti da se zarazi koronom. Čini mi se da su upravo iz novinarske organizacije Lighthouse Reports sa sjedištem u Nizozemskoj nedavno digli graju o grubosti hrvatske policije prema migrantima, a sklopu te graje puštena je i snimka na kojoj se vidi kako negdje u šumi, vjerojatno uz granicu Hrvatske i BiH, hrvatski policajac nevoljko, i bi i ne bi, zamahuje na migrante koji protrčavaju ispred njega. Nije to ni sjena onog ubilačkog bijesa s kojim nizozemski policajci mlate vlastite građane. Naravno, nimalo za njima ne zaostaju ni francuski, njemački ili neki drugi zapadnoeuropski policajci. Doduše, ne smiju ni oni pendrečiti migrante, nego samo vlastite građena ako šetaju bez maske.

Sve u svemu, cvrkuću s televizijskih ekrana udružene voditeljske snage HRT-a: cijepite se pa će se vratiti staro normalno. A ja nekako više ne znam. Sve je to, čini mi se, počelo prije korištenja virusa za uspostavu novogovora o starom i novom normalnom. Ne treba težiti obnovi takozvanog starog normalnog jer se i ono već odavno bilo prometnulo u nenormalno i prestalo je razlikovati dobro i zlo, mrak i svjetlo, muško i žensko, oca i majku, čovjeka i životinju… Kada sve ovo svrši, svijet bi se trebao probuditi bolji, obnovljen, ali na starim temeljima. Za moju generaciju, bojim se, malčice prekasno. Zato ne zamjerim ni onima koji s guštom slušaju ostarjelog Johnnyja. Ja, na žalost ili na sreću, ovisno o kutu gledanja – ne mogu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo