Šiljo: Veleizdaju prikrivaju slavljenjem 30. obljetnice priznanja

S riječju izdaja i veleizdaja mora se biti oprezan i ne treba ju olako nikomu prišivati. Nije dobro paušalno sve što se čini ili propušta činiti sravnjivati s veleizdajom. No tri ili četiri spomenute stvari daju osnove da se cjelina svega skupa dovede u pitanje i da se ispod svega, 30 godina nakon što su nas priznale Sveta Stolica (to jest sveti papa Poljak i antikomunist Ivan Pavao II. Veliki) i Europska zajednica, podvuče crta. Da se dođe do općenitih zaključaka i spoznaja što je hrvatskoj državi nužno da bi postala i opstala hrvatskom i da bi opstala državom tijekom sljedećih 30 godina, do sredine ovoga stoljeća. U Proglasu hrvatskomu narodu inicijative za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB) od 18. srpnja 2018. u tom je pogledu pravodobno upozoreno na cjelinu problematike, pa je tako istaknuto da se polazi „od ocjene da su u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države“. Na žalost, od Proglasa hrvatskomu narodu PHB-a prije tri i pol godine do danas malo je Hrvatica i Hrvata pristalo uz takvo polazište i prigrlilo u Proglasu iznesene ideje kako bi se i na kojim osnovama ovakvo nenormalno stanje moglo i moralo mijenjati. Naprotiv, većina aktivnih i dalje se vrtjela u začaranom krugu, odlučujući se uglavnom između otvoreno protuhrvatskih, prikriveno nehrvatskih i lažno ili nesposobno hrvatskih opcija odnosno stranaka. Nije li možda sada trenutak da hrvatski nacionalisti i domoljubi prekinu samozavaravanje, koje već predugo traje, a koje ima za posljedicu devastaciju samostalne hrvatske države?!

Istina je…

Istina je da je danas ključni dan u povijesti međunarodnog priznavanja novoproglašene hrvatske države.

Istina je da taj dan treba obilježiti te onima koji su najviše pridonijeli da se uopće dogodi zahvaliti, a poginulih se sjetiti i preporučiti ih dragom Bogu i molitvama nas još živućih.

Istina je da je 15. siječnja 1992. stigao nekoliko mjeseci prekasno. Da su velike europske sile i SAD htjeli, bili bi nas priznali u ljeto 1991., čvrsto stali iza prava na samostalnost Hrvatske i Slovenije, i ostalih, i time bi brutalnu i krvoločnu velikosrbijansku agresiju na Hrvatsku učinili manje vjerojatnom, manje brutalnom i uspješnom ili posve nemogućom – a miran proces razilaženja ostalih republika s osvajačkom Srbijom pospješili.

… no sve to sada je prošlost, koja ima svoj nastavak

No sve to sada je prošlost, koju nije moguće više nikada i nikako izmijeniti.

Ta tadašnja i dotadašnja prošlost ima, pak, i svoj nastavak. Trideset godina međunarodne priznatosti! 

Jest, bilo je nakon međunarodnog priznanja još četiri godine što rata, što kršenja primirja, što nastavka ’etničkog čišćenja’, što ’zaleđenog sukoba’, te osobito brutalnih osvajanja i oružanih sukoba u susjednoj Bosni i Hercegovini. Sve to doživjelo je razrješenje u pobjedničkoj hrvatskoj Oluji i u akcijama koje su joj prethodile odnosno došlo neposredno za njoj u Bosni i Hercegovini, sve do nadomak četničkog bastiona Banje Luke, s diplomatskim epilogom u obliku Daytonsko-pariškog sporazuma, ’mirne reintegracije“ i poslijedaytonske BiH.

Za takav ishod ratnih zbivanja i diplomatskih bitaka pobrinula se takozvana međunarodna zajednica. Velike sile. SAD. Svjetska oligarhija. Koja je željela revidirati povijest i, u velikoj mjeri, što izbrisati pamćenje na zločine jednih, što nametnuti krivnju drugima, što relativizirati hrvatske političke, vojne i diplomatske uspjehe. Izokrenuti hrvatsku pobjedu u hrvatski poraz.

U tim nastojanjima takva međunarodna nastojanja stjecala su od smrti predsjednika Tuđmana naovamo sve više domaćih javnih i tajnih suradnika, provoditelja, pristaša i propagandista. Sjetimo se samo udvorništva prema licemjernoj i bezobraznog Carli del Ponte. I sve su više takve snage  na domaćim terenima jačale. Ne samo među neprežaljenim jugoslavenima i tvrdokornim velikim Srbima, boljševicima i titoističkim lažljivcima, nego i među Hrvatima i takozvanim hrvatskim domoljubima. I među hadezeovcima. I među crkvenim ljudima. I među intelektualcima. I u institucijama. I u medijima. I demografski. I u popisima pučanstva. I u zakonodavstvu. I u izbornim inženjerinzima. I u diplomaciji. 

Da Hrvatskom vladaju uistinu rodobljubne i državoljubne snage…

Da je Hrvatska normalna zemlja, da njome vladaju uistinu rodoljubne i državoljubne snage, da su joj na vrhovima uistinu nove i uistinu hrvatske političke, intelektualne i elite, a ne toliko oportunista, konformista i izdajnika Hrvatstva, pravde i istine, da ju vode i da sve predvode dobronamjerna i čestita vodstva, ovaj dan bio bi, naravno, svečano obilježen. Bili bismo sretni i razdragani, unatoč koroni i svim žrtvama iz bliže i dalje povijesti borbe za hrvatsku slobodu, za pravdu, za pravo na samoodređenje. 

Da je hrvatska  normalna zemlja, sjećali bismo se svega, bili razdragani i ponosni, ali ne bismo ostajali na onomu što je bilo tada. Pa se ni večerašnja emisija tomu u spomen ne bi bavila duže od pet-deset minuta onim što se tada događalo, nego bismo se okrenuli teškim nevoljama u hrvatskoj državi i oko nje danas. Niti bi gosti u studiju HTV-a bili odabrani tako kako su odabrani. Ta emisija ne bi služila da prikrije, nego da otkrije istinu o Hrvatskoj i tada i poslije toga i danas. Bila bi razotkrivajuća, a ne zasljepljujuća.

Hrvatska već dugo uopće ne stoji na svojim vlastitim nogama niti ima vlastitu glavu

Da ne okolišamo, spomenimo samo troje o nepovoljnim plodovima samostalne Hrvatske. Moglo bi se toga jako mnogo nizati, moglo bi se dugo nabrajati što sve u samostalnoj hrvatskoj državi ne valja, zašto ne valja i kako takvu Hrvatsku izmijeniti, promijeniti, staviti ju na vlastite noge. A najviše nas boli ono što je upravo suprotno, dijabolički obrnuto (inverzno) izvornim namjerama, ciljevima i svrhama s kojima je samostalna Hrvatska zamišljana te u muci i krvi mnogih stvarana, branjena i oslobađana.

Hrvatska naime već dugo uopće ne stoji na svojim vlastitim nogama niti ima vlastitu glavu. Iznutra njome vladaju gotovo isključivo oni koji ju nisu željeli ili za nju nisi ni najmanje „izgarali“. Niti su takvi danas. Prema van odana je moćnim imperijalnim silama i ovisna je o umiljavanju i podilaženju njima. To nije potrebno obrazlagati. A i kada te moćne sile, u skladu sa svojim načelom solidarnosti, doznače Hrvatskoj više milijarda kuna da žurno sanira štete od dvaju velikih potresa, domaća vlast nije u stanju ili ne želi te novce potrošiti.

Na taj način ta vlast ponaša se uistinu veleizdajnički. Druge europske zemlje uspjele su u danim rokovima iskoristiti takva sredstva kada su ih pogodile prirodne nepogode ili katastrofe. Naše vladajuće „elite“ nisu ni to u stanju. Ili to i ne žele. Zato takvo ponašanje imamo pravo okvalificirati kao „veleizdajničko“ – ne primarno u političkom, nego u fizičkom smislu. No veleizdaja je u toj stvari višestruka: i gospodarska, i socijalna, i sigurnosna, i demografska, i nacionalna.

Sve ove tri stvari isto su tako veleizdajničke

S time je u svezi prva od svega triju stvari koje će se u prigodi današnjega dana, koji već ide prema kraju, iznijeti. A sve tri isto su tako veleizdajničke. 

Prva stvar jesu rezultati popisa stanovništva. Iz kojega se vidi da je pod vladama i vladavinama HDZ-a, SDP-a i njihovih javnih i tajnih jataka, suflera i moćnih ortaka i interesnih grupa Hrvatska doživjela višestruko demografsko nazadovanje, koje se približilo pragu katastrofe. No dični današnji slavljenici prikrivaju tako nepovoljan rezultat državne samostalnosti i europske integralnosti folklornim ’nadovidanjima’ u slavu i čast davnog priznanja. Na to se ’fokusiraju’. Umjesto da kažu: Jest, bili smo priznati, postali smo samostalni, oslobodili smo se, ali smo tu samostalnost i tu slobodu iskoristili – kao politička vodstva, kao zakonodavci, kao izvršna vlast, kao pravosudna vlast, kao stranke, kao institucije, kao organizacije i udruge, kao narod, kao nacija – u tim i tim aspektima na veliku i nenadoknadivu štetu hrvatskog naroda i hrvatske države! Zbog toga se osjećamo odgovornima i povlačimo se sa svojih funkcija te se zauvijek povlačimo iz političkog i javnog života. Otvaramo time prostor onima koji će možda htjeti, znati i uspjeti bolje i više za opće dobro učiniti od nas.

Druga je veleizdajnička stvar nešto što na prvi pogled može „građanima i građankama“ izgledati manje bitno ili sporedno. To je nesumnjiva katastrofa koju je u ovih 30 godina doživjela hrvatska unutrašnjost, hrvatska provincija, hrvatsko selo i hrvatska poljoprivreda. Ovo nije prigoda za opširnija razlaganja. Navedimo samo podatak iz jedne ’forvarduše’ koja je upravo danas kolala društvenim mrežama („klasni neprijatelj“, to jest vražja opozicija, „nikad ne spava!“), a koja glasi ovako:

Treća stvar koju će se spomenuti jest večerašnja emisija na HTV-u posvećena međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Čast dokumentarnim prilozima. Tadašnju povijest, državničku veličinu predsjednika Tuđmana, snagu i požrtvovnost hrvatskih branitelja i hrvatske vojske i policije, i druge velike doprinose, pa tako i doprinose naših ljudi iz ’iseljene Hrvatske’, i Hrvata rodom ili porijeklom iz Bosne i Hercegovine, nikakva jugoslavensko-komunistička spužva ne može lako ni na HTV-u prebrisati, kada bi to i pokušala. No može učiniti nešto drugo: može dovesti u studio jedne, a ne dovesti u studio druge ljude. 

U emisiji HTV-a nijednog generala, branitelja, tuđmanista ni predratnog državotvorca

Istina, neki od najzaslužnijih već su umrli ili su jako stari ili bolesni. No ima i mnogih koji su živi i u snazi. Ima recimo na desetke generala, admirala, brigadira i ’običnih’ branitelja. Svi jednodušno prisežu da je „temelj današnje hrvatske države Domovinski rat“, a u emisiji o državi koja je na tom temelju ne samo stvorena, nego i priznata, nije bilo nijednog predstavnika (bar nominalno) polamilijunskog ljudstva koje je s oružjem u ruci obranilo i oslobodilo Hrvatsku. 

Nije u studio, isto tako, pozvan nijedan izvorni hadezeovac, nijedan politički emigrant, nijedan robijaš iz komunističke srbo-jugo-slavije, nijedan biskup ili svećenik s ratom pustošenih i od četnika trijebljenih hrvatskih katoličkih područja, nijedan povjesničar, književnik, publicist ni novinar koji je tada ili poslije osvjetljivao zbivanja koja su prethodila međunarodnom priznanju. Nijedan izvorni tuđmanist, a isto tako nijedan predratni, javno posvjedočeni, hrvatski državotvorac. Nitko iz Tuđmanove obitelji, u kojoj su i supruga Ankica i sin Stjepan svojski bili upregnuti u posao političke borbe za samostalnu hrvatsku državu.

Hrvatska država stvorena je snagom hrvatskog nacionalizma (a ne snagom Mate Granića)!

Hrvatska država stvorena je snagom hrvatskog nacionalizma (a ne snagom Mate Granića!) koji je tih godina poprimio i uvelike se pretočio u realni oblik tuđmanizma ili mu davala potporu unatoč ideološkom otklonu od svega onoga što je Tuđman za sobom i uza se „šlepao“, štitio ili opravdavao. 

Danas pak, kada se obilježava 30. obljetnica međunarodnog priznanja, takozvana Hrvatska televizija i takozvana hrvatska vlast, koja nadzire takozvanu Hrvatsku televiziju, ne poziva u studio praktički nijednog hrvatskog nacionalista i nijednog izvornog i predratnog borca za hrvatsku državu. Jedini koji tako makar malo izgleda i koji je u tom pogledu imao i prije 1991. u biografiji ponešto o djelovanju na hrvatskoj afirmacije hrvatstva, u Švicarskoj, jest aktualni ministar vanjskih poslova, Grlić-Radman. (Čiji se otac otad naovamo kao poduzetnik jako obogatio, a sinu je ostavio pripadni dio baštine – no to je već druga ’priča’, ona o pretvorbi i privatizaciji.) No zato je u studio, valjda kao izravna protuteža Grlić-Radmanu, doveden notorni Božo Kovačević, nekoć komunistički jugoslaven, od čega i sada nije daleko, i kojemu zadovoljstvo življenja u hrvatskoj državi godi kao mački plivanje u vodi.

Da slika bude bliža stvarnosti kakva se formirala u današnjoj hrvatskoj državi, još su samo nedostajali brat i sestra Pusići, M. Pupovac i poneki predstavnik otvoreno protuhrvatske opozicije iz aktualnog saziva takozvanog Hrvatskog sabora. No time bi zmija odviše pokazala noge. Zato takvo što glavni redatelj nije ni učinio.

Tko vlada Hrvatskom, kako vlada i kakvi su plodovi njegove ili njihove vladavine?

O pravoj ćudi i naravi današnjega i prijašnjega HDZ-a i „njegovih“ vlada bilo je i bit će još riječi. Isto tako o ostalima. Nije cilj ni svrha ovog pisanja ulaziti u sitničave ili osobne kvalifikacije i diskvalifikacije. Spomenuta imena spomenuta su samo ovlaš i pojednostavljeno, kao simboli različitih sastavnica stvarnosti. Temeljno je pitanje kakve mi to vlasti u samostalnoj Hrvatskoj imamo. Temeljno je pitanje: Tko vlada Hrvatskom? A zatim i ovo: Kako vlada i kakvi su rezultati, kakvi su plodovi, kakvi su politički, ekonomski, socijalni, vrijednosni, ideološki i duhovni dometi njegove ili njihove vladavine. A oni su u nekim aspektima svakako loši i porazni, ponekad otrovni, a ponekad i u pravom smislu veleizdajnički. 

S riječju izdaja i veleizdaja mora se biti oprezan i ne treba ju olako nikomu prišivati, premda ju neki i na poziciji i u opoziciji, a  i  neki izvan stranačke politike svakako zaslužuju. Nije dobro paušalno sve što se čini ili propušta činiti sravnjivati s veleizdajom. No tri ili četiri spomenute stvari daju osnove da se cjelina svega skupa dovede u pitanje i da se ispod svega, 30 godina nakon što su nas priznale Sveta Stolica (to jest sveti papa Poljak i antikomunist Ivan Pavao II. Veliki) i Europska zajednica, podvuče crta. Da se dođe do općenitih zaključaka i spoznaja što je hrvatskoj državi nužno da bi postala i opstala hrvatskom i da bi opstala državom tijekom sljedećih 30 godina, do sredine ovoga stoljeća.

„Veleizdaja“ bi se mogla označiti, u suvremenom značenju, kao sve što se odnosi ili se može odnositi na postupanje ili nepostupanje kojim se svjesno i hotimice čini na veliku štetu hrvatske države, ili hrvatskog naroda, ili pojedinih slojeva i skupina, ili na štetu onih hrvatskih državljana i njihovih obitelji koje zbog takva čina trpe nezakonitost i nepravdu, koje stradavaju, ispaštaju ili se iseljavaju zato što nisu ostvareni uvjeti za vršenje ravnopravnosti, pravde i zakonitosti, za zaštitu legitimnih interesa, za život i opstanak, za rad, za fizičku, ekonomsku, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i za druga temeljna prava, slobode i vrijednosti proklamirane i zajamčene ustavom, a potvrđene drugim deklarativnim i zakonskim aktima.

S kakvom je ocjenom stanja i polazištima za budućnost prije tri i pol godine hrvatski narod suočio PHB

U Proglasu hrvatskomu narodu inicijative za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB) od 18. srpnja 2018. u tom je pogledu pravodobno upozoreno na cjelinu problematike, pa je tako istaknuto da se polazi „od ocjene da su u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države“.

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB): PROGLAS HRVATSKOMU NARODU

Na žalost, od Proglasa hrvatskomu narodu PHB-a prije tri i pol godine do danas malo je Hrvatica i Hrvata pristalo uz takvo polazište i prigrlilo u Proglasu iznesene ideje kako bi se i na kojim osnovama ovakvo nenormalno stanje moglo i moralo mijenjati. Naprotiv, većina aktivnih i dalje se vrtjela u začaranom krugu, odlučujući se uglavnom između otvoreno protuhrvatskih, prikriveno nehrvatskih i lažno ili nesposobno hrvatskih opcija odnosno stranaka. Nije li možda sada trenutak da hrvatski nacionalisti i domoljubi prekinu samozavaravanje, koje već predugo traje, a koje ima za posljedicu devastaciju samostalne hrvatske države?!

Šiljo/Hrvatsko nebo