Juditu se treba navesti u izvorniku

Nedavno je javnosti predstavljena prilagodba na suvremeni hrvatski književni jezik poznatoga Marulićeva djela „Judita”. Taj prilagođeni tekst za razliku od prijašnjih, prema riječima autora novoga izdanja, sastavljen je ili, kako neki kažu, preveden u prozi. Cilj je novoga izdanja da „Judita” bude što više pristupačna i razumljiva novomu školskomu naraštaju. Marulićeva je „Judita” biblijsko-vergilijanski spjev koji je napisan na osnovi starozavjetne pripovijesti o hrabroj Juditi. Kao dio Staroga zavjeta pripada u Katoličkoj crkvi deuterokanonskim knjigama. Pisana je na starohrvatskom jeziku s počelima ili sastavnicama splitske čakavštine.

Francuska minijatura, XI.st.

Giorgione (1477./1478.-1510.): Judita s Holofernovom glavom, oko 1504.

Gustave Doré (1832.-1883.): Judita pokazuje Holofernovu glavu

Judita im jakim glasom kaza:„Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milosti svoje kući Izraelovoj, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše.” Izvadivši glavu iz torbe, pokaza im je i reče: „Evo glave Holoferna, vrhovnoga zapovjednika vojske asirske, i evo zastora pod kojim je ležao pijan. Bog ga je pogodio rukom jedne žene! Neka živi Gospodin koji me zaštitio na putu kojim sam hodila! Jer je moje lice zatravilo Holoferna na propast njegovu, nije zgriješio sa mnom te me tako nije osramotio ni okaljao” (Judita 13,14-16).

Ep sadržava šest pjevanja, a sastavljen je posebnim stihom hrvatskoga lingvokulturnoga prostora – dvaput strokovanim (rimovanim) dvanaestercem. U prilagođivanju ili prijevodu ep mora biti prilagođen epu, a proza – prozi jer u tom postupku pripadaju istoj vrsti književnosti. Ako zaista želimo prilagoditi tekst Judite suvremenomu hrvatskomu književnomu jeziku, tada ga treba prilagođavati upravo epu, a ne prozi. Prilagodba ili prijevod većega pjesničkoga djela vrlo je težak trud, često rabota koja zahtijeva puno iskustva u tom stvaralaštvu, pa i dosta vremena. Ako od Marulićeva epa stvaramo prozu, onda gubimo autorski žanr, stil, ritam, poredak kitica…, tj. njegovo književnojezično stihotvorstvo. Nije to više izvornik, nego neko suvremeno tumačenje klasika hrvatske književnosti. Upravo njegov krasan hrvatski jezik, složena i zahtjevna stihotvorna skica pokazala je svu vještinu i spretnost Marulićeve pjesničke darovitosti. Nacionalna i kulturna vrijednost „Judite” ne u poimanju sadržaja, koji možemo naći djelomice u Starom zavjetu, a upravo u ljepoti hrvatskoga jeziku u tom području i razdoblju. Uzgred budi rečeno da već nekoliko puta pripremljena je prilagodba teksta Judite na hrvatski književni jezik Josipa Bratulića (1983.) uz sudjelovanje akademika Milana Moguša i akademika Mirka Tomasovića te Nikice Kolumbića (2001.) i Marka Grčića (2003.), a postoji i posebno izdanje Judite Matice hrvatske (Zagreb-Split:Književni krug Split – Marulianum, Matica hrvatska, 2021.). Inače, nema velike potrebe stalno „prevoditi’ starija djela na suvremeni jezik, pogotovu stih pretvarati u prozu.

„Judita”, drugo izdanje, Venecija, 1522.

„Judita”, Zagreb: Matica hrvatska, 1901.

„Judita”, Suvremeni prepjev je učinio Nikica Kolumbić,
Zagreb: Golden marketing 2001.

Treba li dakle i ostalu staru hrvatsku književnost prilagođavati suvremenomu čitateljstvu i slično činiti, primjerice, u kazališnim predstavama? Što ćemo tada na koncu konca dobiti osim gubitka vlastitoga književnojezičnoga nasljeđa. Obično jezikoslovci, književnici, povjesničari ne vole kad se umiješaju u tekst izvornika i njega umjetno pojednostavnjuju ili mijenjaju. Vulgarizacija književnih djela gubi klasiku. Prema mojemu sudu treba navesti Juditu u izvorniku, a uz izvornik sastaviti rječnik (pojmovnik) koji već postoji i neka školarac zajedno s nastavnikom ili samostalno izučava njegovo djelo u školama. To bi bio vjerojatno najbolji način i za očuvanje njegova sjajnoga djela u izvorniku i istodobno prigoda za stvarno izučavanje i razumijevanje hrvatskih narječja. Ne treba školarcu uvijek predlagati „gotovo rješenje”, nego on sam mora uz našu pomoć i potporu, ako treba, doći do pravilnoga rješenja i poimanja. Za poticanje čitanja stare hrvatske književnosti treba povećati satove hrvatskoga jezika i književnosti u školama. Treba vjerojatno stvoriti teoriju i metodologiju hrvatskih dijalekata, a također usporedbenopovijesnu leksikologiju, gramatiku, sintaksu hrvatskih narječja, dijalekata i govora. To je teška zadaća i mukotrpna rabota, ali bez nje, čini mi se, ne ćemo dalje postupno ići u razvijanju hrvatske dijalektologije, područja jezikoslovne kroatistike.

Video: Marulova »plavca nova« u MH – podsjetnik na jedno slavno izdanje

Artur Bagdasarov, Kolo, br. 4., 2021.

HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo