T. Nuić: Od oslobođenja do iskorjenjenja

Ovo je razmišljanje potaknuto tridesetom obljetnicom međunarodnog priznanja Republike Hrvatske kao i ciničnim pozivom Vlade Republike Hrvatske iseljenom narodu „Biramo Hrvatsku“.

Premda su neka priznanja ranije objavljena, a neka i kasnije uslijedila, 15. siječnja 1992. godine drži se općenito za nadnevak međunarodnog priznanja neovisne i demokratske države Republike Hrvatske. Do međunarodnog priznanja dovelo je više čimbenika, među koje nepobitno spada i civilizacijski provedeni referendum u svibnju 1991. godine. Na žalost, zbog srpske okupacije dijelova države bila je potrebna vojnoredarstvena operacija Oluja, a u Podunavlju ugovorom utvrđena mirna reintegracija, da bi Hrvatska tek 1998. godine uspostavila potpuni suverenitet na cijelom području Republike. Republici Hrvatskoj valja čestitati ne samo na izborenom priznanju već i na 30-godišnjem održanju!

Republika Hrvatska je u postala članicom Ujedinjenih Naroda, Europske unije, NATO-a i raznih drugih niže rangiranih međunarodnih organizacija i time učvrstila svoj međunarodni položaj. Osim pristupa EU, gdje su se zahtijevale razne prilagodbe, nabrojena su članstva uglavnom plod stanovitih automatizama, pa bi se mogla ilustrirati poznatim likom u svjetskoj literaturi o Darku pl. Darkoviću s nasljedstvom stečenim plemićkim epitetom, koji ga je učinio probisvijetom i neradnikom s posljedicom da je djedovinu toliko zapustio da se i sam dvorac počeo urušavati i u njemu nije bilo više moguće stanovati.

Pripovijest o suvremenoj hrvatskoj državi, koja se još uvijek svađa sama sa sobom, sadrži neke elemente iz napomene o dvorcu. Oni koji vode državu ovih tridesetak godina ili su od svoga velikoga ega previdjeli hrvatski nacionalni interes, pa on prema tome ne postoji, ili su ga tako duboko sakrili od javnosti da ga ni ne moraju artikulirati. Političke, gospodarske i demografske vijesti, koje stižu iz Hrvatske, su porazne. Društvo je smrtno polarizirano, tradicija se urušava, a vrijednosni katalog nestaje. Kritika isprepletena s animozitetima na državne ustanove dosegla je žestinu koja traži hitra objašnjenja. Smirenju situacije ne pridonose ni bajni novinari, historiografi, publicisti, sociolozi i političari, među kojima i članovi izvršne vlasti, bezočnim inverzijama, pamfletima, dekriminaliziranjem skandaloznog i deskandaliziranjem kriminalnog. Posljedica toga je uopćeno ocrnjivanje hrvatske države za koju se narod na referendumu u svibnju 1991. hrabro i snažno izjasnio. Bilo bi korisno u jednoj znanstvenoj studiji otkriti razloge zbog kojih se jedan dio tadašnjih glasača s vremenom otuđio od države. Možda se i sama država otuđila od njih?

Hrvatima država znači ostvarenje stoljetnog sna. Duguje joj se dužno poštovanje i dostojanstven odnos. Za gubitak ugleda hrvatske države kao i za nepovjerenje u državne ustanove odgovornost snose prvenstveno neučinkovite i potkupljive državne ustanove. Zakonodavna, izvršna i sudbena vlast su po onoj narodnoj „bacile stid pod noge“ i stvorile političkoga nestuda – studenog nestidljivog čovjeka, zamrzlih čuvstava, odsutnog pogleda, opsjednutog vlastitim probitkom. A stid je duboko osobno čuvstvo koje odvraća čovjeka od kršenja moralnih načela, pravnih propisa i običaja koji ljudima omogućuju suživot. Stidljiv čovjek je postojan u svojim moralnim načelima i slijedi ono što je moralno nedvojbeno ispravno unatoč gubitku, katkad popraćenom konfliktnim situacijama. Stid je stariji od hrvatstva kojim se maše kao pokrićem za sve dobro i loše, valjano i nevaljano, konstruktivno i destruktivno. O moralu se doduše puno priča i na taj način zapravo moralizira, što polučuje suprotan učinak. Moral je oskudno dobro s kojim se treba štedljivo ophoditi. Propadanju tog dobra ne treba se suprotstavljati moralnim apelima, već nastojanjem oblikovanja institucija na način da se napast nemoralnosti svede na najmanju moguću mjeru (korupcija, politička trgovina, nepotizam, klijentelizam, društvene prijevare). Nepobitna spoznaja je da državni poredak, ma kako bio suvislo zamišljen, ne može funkcionirati ako ga se prepusti neodgovornim, neetičnim i nesavjesnim osobama ili političarima. Politika, dakle, nije posljedica, nego uzrok amoralnih pojava u državi.

Temelji hrvatske države su izraz volje njezina suverena na referendumu i pobjeda u ratu protiv srpskojugoslavenskog agresora. Na taj način nastala država ne bi smjela biti strano tijelo u svom narodu. Upravo taj narod, kao odlučujuća referentna točka za demokratsko samoopredjeljenje, zaslužuje slobodu formuliranja i izražavanja svoje političke volje ne samo na izborima, nego preko referenduma, inicijativa i prosvjeda. “Demos”, koji se spominje u pojmu demokracija, nije neka vrsta čudaka, već pravno organizirano tijelo kojemu su dodijeljene određene ovlasti odlučivanja u državi. Na žalost, vlast mu sve više otežava, uskraćuje ili oduzimlje to demokratsko pravo.

I na drugim se područjima potkopava reputacija države. Ona je sustav vladavine koji između ostaloga organizira upravne akte na svom državnom području u što spada i davanje imena. Imenovanje svijeta je proces koji seže od početaka ljudske jezične sposobnosti. Imenovanjem svijet postaje jezično opipljiv i na taj način dostupan za tumačenje. Država stoga daje imena mjestima, područjima, rijekama, jezerima, planinama, poljima i šumama i na taj način uvodi red u zemlji. Imenovanjem zemlja postaje jezično i misaono dohvatljivom i razumljivom. Ako država postavlja red u zemlji, postaje njezinim vladarom, zakonodavcem i upraviteljem. Važnost neimenovanog i tako neshvaćenog svijeta nestaje čim pojave dobiju svoje ime. Tada znamo gdje smo. Istodobno, imenovanje je, slično krštenju, također čin posjedovanja, prepoznavanja i kontrole. Imenovanje ujedno znači registraciju, fiksiranje povezanosti između države i imenovanog. Građanin, vojnik, osuđenik moraju biti dostupni s imenom i fotografijom. Brisanje imena čini čovjeka bezličnim. Isto je i s državom „ova država“, „ova Vlada pod vodstvom…“, „naš jezik“, „Banija“ pored službenoga naziva Banovina, „Vrginmost“ pored službenog Gvozd itd. – sve su to redom poricanja ne samo državne ingerencije, nego i same države koja nosi službeno ime Republika Hrvatska, a od milja „Lijepa naša“. Svijet želi biti imenovan, pa se ni članovi vlasti niti saborski zastupnici ne bi trebali ustručavati svoju državu, koja ih plaća, nazvati njezinim imenom! Plod pretjerane arogancije uvijek je povezan s ignorancijom.

Zašto bi politika, koja odlučuje o sudbini naroda i čiji je cilj pravedno društvo, zahtijevala manje pozornosti od umjetnosti i znanosti, čiji je predmet lijepo ili istinito? Politika je Hrvatskoj toliko iskrivljen i izopačen pojam da ju uglavnom izbjegavaju ljudi koji drže do sebe. U zemlji u kojoj je komunistička nomenklatura ostala gotovo u potpunosti na vlasti, teško pada prijelaz na demokratske pravne norme i ponašanje. Fenomen „Uhljeb“ to ponajbolje ilustrira. Političkom odlukom se nagrađuje osobu radnim mjestom za koje uopće nije kvalificirana, a štiti ju se zakonom kojim načelno nije dopušteno otpuštati radnike. Uhljeb je već godinama u prosječnoj svijesti najomraženija riječ u zemlji. Otuđenje od države koja je skrivena, sumorna i vrlo duboko ukopana pod egom hrvatskog vladara, ne dopušta Hrvatu čak ni da riječi vladarove vlasti doživi kao glas prijateljstva. Politika bi, nasuprot tome trebala biti djelatnost države po kojoj ta ista država tvori cjelinu i određuje što je bit države. U najširem tumačenju politika je djelatnost i oblik života u državi. Mogućnosti politike u demokratskom kontekstu ovise o volji suverena i o javnom interesu. U oba slučaja se traži moralna i strateška kompetentnost, koja je u stanju kritički prosuditi korist i izvedivost političkih ciljeva. Bit politike je uzeti u obzir najširi mogući spektar mišljenja i interesa kako bi se onda u javnom procesu našli najkorisniji mogući kompromisi. Međutim, na hrvatskoj „uključivoj“ političkoj sceni nema mjesta za kompromise. Baština socijalističke i samoupravne ideologije traži posluh umjesto sposobnosti.

I državni aparat iskazuje svoju nekompetentnost. Primjerice jasno definiranje vlasništva i razlikovanje vlastitog od tuđega ima i te kako smisla kako je postalo razvidno nakon zagrebačkog potresa. Da su bili sređeni vlasnički odnosi, pogođeni Zagrepčani su mogli osigurati svoje nekretnine i pomoću osiguranja i bankovnog kredita obnoviti ih. Ovako čekaju na milostinju države, a problem vlasništva će i dalje ostati neriješen. Zašto bi se državna administracija trebala potruditi za provedbu zakona kada utjelovljuje moć, a zakoni su tradicionalno postojali samo za podanike? To nisu baš idealni preduvjeti za razvijanje čvrste pravne svijesti. To je otrov za društvo u kojem se dvoji da je išta stečeno poštenim radom. Davor Trupković, pomoćnik ministra kulture, ovako objašnjava zakonsko vlasništvo u Republici: „Kod nas je veliki problem i pitanje vlasništva. Nažalost, kod nas, a pogotovo sad u ovoj situaciji prijava kroz Fond koji vodi kolega Vanđelić, prvi i osnovni uvjet svima koji obnavljaju zgradu jest međuvlasnički ugovor. Nažalost, u našem pojmovniku imate vlasništvo RH, općedržavna imovina, nacionalizirano, denacionalizirano, u povratu i čarobno, izvanknjižno vlasništvo, nepoznati vlasnik… Kako to riješiti?“ Globus, br. 1530, 16.06.2021., str. 30.

Na temelju svoje sposobnosti za odgovornost čovjek postaje normalnim subjektom koji za svoje djelovanje i njegove posljedice snosi odgovornost, na području prava zaslužuje kaznu ili nagradu, na socijalnom području pohvalu ili prijekor, na etičkom području pazi na predvidive posljedice svoga djelovanja i iza njih stoji. To su temeljni preduvjeti raspolaganja poreznim novcem iz proračuna, koji se primjerice razlikuje od državnih prihoda od kazni. Formulacija da su porezi naknada za državne usluge, točnije plaćanje civilizacijskih prednosti koje daje država, temelji se na staroj, često citiranoj američkoj tradiciji. Sukladno tome, poreze u demokracijama nedvojbeno treba shvatiti kao cijene za očekivane državne usluge koje su naručili ili zatražili građani, a ne kao nekoć obvezne namete. Umjesto izvršenja ugovora prema građanima kao gradnje škola, bolnica, vrtića, vlasti se u demokratskoj Hrvatskoj odnose prema proračunu u skladu s paternalističkom i autoritarnom tradicijom ubi fiscus, ibi imperium (gdje je državno blago, tu je imperij).

U Hrvatskoj je zaživio Bragadino, lik šarlatana spisateljice Grete de Francesco iz romana «Moć šarlatana» koji je prvi put objavljen 1937. godine. Venecijanski patricij donosi proroštvo nekog Poljaka da će Mletačka Republika povratiti svoju moć, ako nađe čovjeka koji će biti kadar proizvoditi zlato. A to je mogao samo pridošli šarlatan Bragadino. De Francesco je uspjela majstorska analiza proturječnog odnosa koji povezuje velike virtuoze prijevare s njihovim pristašama koji vole prazna obećanja, pa i da budu prevareni. Šarlatan je osoba koja se pretvara da ima određena znanja ili vještine za stjecanje novca, slave ili drugih prednosti. Ljudi vjeruju u stvari za koje dobro znaju da se ne mogu ostvariti. Ondašnji intelektualni krugovi su djelo shvatili u pravom svjetlu kao upozorenje pred katastrofom koja prijeti svijetu od trojice opasnih šarlatana Hitlera, Mussolinija i Staljina.

Povlačenje novca iz EU fondova najomiljenija je vijest u hrvatskim priopćilima. Bez imalo srama se tvrdi da je jedan dio sredstava „bespovratan“, premda je u Bruxellesu dogovoreno da će se za taj dio uvesti posebni porezi u članicama kojim će se taj dio duga vraćati. Zbog nesposobne državne administracije da osmisli korisne i prihvatljive projekte koje bi financirala iz EU fondova, hrvatska država ostaje bez milijunskih doznaka. A kad poneki projekti prođu provjeru, odmah se postavlja pitanje tko će ih izvesti? Ako se radi o nekoj stranoj tvrtci i radnicima, onda je povučeni novac samo djelomice ispunio svoju svrhu. Slično se događa sa sirovinama. Hrvatska izvozi neobrađeno drvo, umjesto da omogući obrtnicima obradu i proizvodnju namještaja, te ih na taj način zadrži u zemlji. Ispada da naši ljudi nisu sposobni praviti vinske bačve od tako traženog slavonskog hrasta. Zastupnica Vukovac iznosi podatak da se najveći dio usjeva (pšenica) izvozi u druge zemlje, a u Hrvatsku uvozi skupi kruh i tijesto. Skandalozno je da Hrvatska, prema istom izvoru, proizvodi samo oko 30 % hrane, a ostalo je uvoz. Na žalost, moglo bi se nabrajati u nedogled u kakvom se kolonijalnom stanju našla nekoć prosperitetna država. Pitanje osiguranja prehrane u državi je pitanje vjerodostojnosti njezine vlasti, pa kako uvjeriti mladu osobu iz Njemačke ili Švicarske da joj hrvatska država nudi kvalitetan život!

U Hrvatskoj se i na prošlost gleda iz krivih perspektiva. Stalni pozivi da konačno treba gledati naprijed umjesto uvijek gledati unatrag, su naivni, već zbog toga što se sljepoćom za prošlost ne može dobiti budućnost – barem ne održivu. „Povijest nije žbuka koju se može ostrugati, nego kuća u kojoj živimo“ zapisa njemački novinar Andreas Kilb. Ljubav prema prošlosti nema nikakve veze s reakcionarnim političkim stajalištima. Da nije bilo različitih tradicija iz prošlosti, iz kojih su Hrvati crpili životni sok, danas im ne bi trebala država – nestali bi. Ako se tijekom jugoslavenskog razdoblja u nekim aspektima i došlo do stvarnog napretka, to je bilo nadahnjivano i vođeno ostatcima prošlosti, koji su preživjeli, a ne zbog jugoslavenstva već upravo usprkos jugoslavenskom ludilu.

Što znači pisati nacionalnu povijest, može nam pomoći primjer N. Zrinskog i F. K. Frankopana, koji su pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine. U hrvatskom narodu i dijelu nacionalne historiografije se njihovo pogubljenje ističe kao nepravda. Oni su ostali simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine: „Navik on živi ki zgine pošteno“. U austrijskoj historiografiji su obojica obilježeni ustanicima i izdajnicama. Pa i Jelačićev pothvat nije u austrijskoj historiografiji dosegao ni blizu hrvatsku razinu legendarnosti. Ovakvih primjera prepuna je naša tragična povijest. Prosudbe o atentatu na Stjepana Radića i kolege u beogradskoj Narodnoj skupštini, o ubojstvima Milana Šufflaya, Andrije Hebranga i niza drugih sigurno nisu iste kod Jugoslavena, Srba i Hrvata. Veliku tugu sam doživio u lipnju 2020. kad sam jednom poznaniku dostavio popis ubijenih osoba u Zagrebu nakon 8. svibnja 1945., objavljen u Hrvatskom tjedniku. U popisu je otkrio ime svoga oca koji uopće nije bio politički aktivan. 90-godišnjak, koji saznade nakon 75 godina za nadnevak smrti svoga oca mi piše: „U zadnje vrijeme se posebno bavim sjećanjima na mog dragog oca kao da bi bilo moguće, strašnu situaciju njegove potpuno nezaslužene i neočekivane osude i njenog izvršenja još promijeniti.“ I ovaj zločin će jugoslavenski povjesnik drukčije protumačiti negoli hrvatski.

Bečki profesor i austrijski povjesnik Arnold Suppan u opširnijem osvrtu na Steindorffovu knjigu „Kroatien“, poželio je za intenzivniji znanstveni prodor u noviju hrvatsku povijest barem djelomične odgovore na pitanja: „Što je potaknulo dijelove hrvatske inteligencije prije i tijekom Prvog svjetskog rata da napuste Habsburšku Monarhiju u korist jugoslavenske ideje? Koji su motivi i iskustva omeli sveobuhvatno srpsko-hrvatsko pomirenje u međuratnom razdoblju? Zašto je teroristički ustaški režim uspio pridobiti većinu hrvatskog stanovništva – uključujući i većinu dužnosnika Rimokatoličke crkve – da sudjeluje u njemu ili ga tolerira četiri godine? Kako se hrvatsko stanovništvo – osim “hrvatskog proljeća” – ponašalo prema diktatorskom Titovu režimu?“

Trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i sudbena) u Republici Hrvatskoj je zajamčena Ustavom. Samim time što je ispunjena demokratska forma, ne znači da je postignut odgovarajući učinak. Dr. Tomislav Jonjić, vrsni odvjetnik i inteligentni povjesnik, ocjenjuje na temelju svog iskustva zakone i pravosuđe kako slijedi: “Zakoni su slika i prilika onih koji ih donose pa je posve logično da postojeći zakonodavni okvir, sa zastrašujućim slabostima pravosuđa, u koje se partitokratske i kriminogene strukture na besprimjeran i nedopustiv način miješaju ne samo izravno nego i posredovanjem jedne parapolitičke ustanove kakav je Ustavni sud, generira korupciju i klijentelizam koji dokidaju pravnu sigurnost i osjećaj jednakosti pred zakonom, te stvaraju beznađe koje obeshrabruje mlade i potiče ih na iseljavanje.“

Što se tiče izvršne vlasti posljednjih dvadesetak godina uvjerenje stranih promatrača se prema izvješću gospodarskog dopisnika Neue Zürcher Zeitunga nije promijenilo: „Strukturne reforme ostaju po strani. Politički utjecajne i skupe lokalne uprave, čije se nadležnosti često preklapaju s višim razinama vlasti, nedodirljive su. Gospodarski rast pristupom EU nije dobio osjetljivi poticaj niti su se vlasti pokazale kadrima iskoristiti poticajne fondove koji leže spremni u Bruxellesu. Rezultat paralize je sve veće otuđenje javnosti od državnih institucija. Ono što je posebno u Hrvatskoj, međutim, jest to što gubitak povjerenja nije rezultat bolnih reformi. Gubitak je posljedica toga što vlada uopće ne poduzima ništa, a ako poduzima mjere, one su nedosljedne, neodlučne i često kontradiktorne. Potpuna dezorijentiranost.“

Umjesto napornog i intenzivnog stvaranja okvira za tržišno gospodarstvo, lakše je širiti trivijalnosti o neovisnim institucijama koje rade svoj posao – što bi samo po sebi trebalo uistinu tako i biti, a nije. Trovati ili zabavljati zgroženu javnost od jednog zagrebačkog brda do drugoga brda sa sermo vulgaris i baviti se „ustaškim pozdravom“, potvrđuje poznatu činjenicu iz povijesti čovječanstva da svi diktatori, despoti i autokrati svršavaju karijere s lingvistikom. Kao smokvin list na vlastitu golotinju, moglo se okupiti „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ čiji je proizvod bezlični „Dokument dijaloga“. Bilo bi zanimljivo doznati zbog čega to Vijeće nije zaključilo da se iz latinskih rječnika ima izbrisati drevni „ustaški“ pozdrav semper paratus te „ustaški“ stih iz 19. stoljeća u boj – za dom iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski. Kao potporu intenzivnoj borbi aktualne Vlade protiv nepostojećih i davno izumrlih ustaša, za razliku od njezinom milosti prisutnih stvarnih ugrozitelja zemlje četnika i četništva, dostavljam kratku izjavu o tom opasnom proizvodu diktatora kralja Aleksandra, koji se pojavio već u antici, s neslavenske mađarske strane državnom odvjetništvu u Ženevi 1. lipnja 1938., koja se čuva u Bundesarchivu (Saveznom arhivu) u Bernu:

„Velika gomila ustaša, njih zapravo 99% nisu bili teroristi, sklonila se u Francusku. Oni koji su novačili za Pučku frontu iskoristili su njihovu bijedu i poslali ih u Barcelonu gdje su formirali međunarodnu brigadu koja je sudjelovala u borbama za Guadalajaru. Jedan drugi dio tih nesretnih i bijednih ljudi luta Europom. Svima kucaju na vrata tražeći pomoć. Mi Mađari smo izravno zainteresirani za hrvatsko pitanje, jer će katolička hrvatska država uvijek biti utvrda protiv pravoslavnih Srba. Pomagali smo i podupirali Hrvate kako pojedinačno tako i njihove zajednice. Nakon njemačko-srpskog prijateljstva i srpsko-talijanskog ugovora, ostali smo jedini kod hrvatskog pitanja.“

Nakon Drugog svjetskog rata iseljeni Hrvati su dva puta osjetili interes Hrvatske za njih. Bilo je to u kratko vrijeme „Hrvatskog proljeća“ i početkom 1990-ih, dok se skupljala pomoć za ratom zahvaćene domovine. Već koncem 1990-ih godina državni dužnosnici su pri posjetima u Švicarskoj ograničili komunikaciju isključivo na pripadnike stranke. To je bio znak iseljenim Hrvatima da se na njih ne računa u domovini. Njihova povijest je tuđa povijest. S vremenom im država nije samo dokinula ionako tek simbolična zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, nego praktički i glasovanje pod neprimjerenim uvjetima. Umjesto ukorjenjenja mladih ljudi u svojim zavičajima, definitivno ih se iskorjenjuje iz domovine. Beskrupulozno ih se pretvorilo u višak za izvoz poput robe, ali bez računa za trošak izobrazbe. Zbog čega su mladi, obrazovani, sposobni Hrvati poželjni u razvijenim zemljama, a ne u Hrvatskoj u kojoj su dodatno zakonom zaštićeni od otkaza?

Nakon višegodišnjega očijukanja, traženja i lutanja, državna je vlast delegirala svoju odgovornost za uspostavu komunikacije s iseljeništvom na Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Iseljenici su dobili još jednu uhljebljeničku ustanovu koja poput Caritasa dijeli novac iz proračuna beznačajnim iseljeničkim medijima. Uspostavljen je i Savjet Vlade, bezidejno tijelo koje vlastima omogućuje da izbjegnu polaganje računa i komunikaciju s iseljenicima. Nejasno je komu koristi ovo sustavno odbijanje komunikacije s iseljenicima, izbjegavanje polaganja računa o funkcioniranju hrvatske države i buđenju svijesti o projektima preko kojih bi se iseljenici mogli uključiti u njezinu izgradnju?

Desetljetna demografska destrukcija i depopulacija zemlje iznenada prisili, inače ne baš kršćanskim vrjednotama i blagdanima nadahnutu Vladu da iseljenom puku pošalje Božićnu čestitku „Biramo Hrvatsku“. Iseljenička javnost je zbunjena ovom čestitkom. Ljudi se pitaju radi li se o ozbiljnim gospodarskim projektima, nastalim na temelju stručnih analiza, čija bi realizacija bila na dobrobit hrvatske države? Ako su uistinu potrebni posebni profili ljudi za ostvarenje postojećih projekata, onda bi po logici stvari Vlada razgovarala s dotičnim svijetom u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji ili Irskoj i tek nakon zgotovljenih projekata raspisala famoznu „Biramo Hrvatsku“! Ali gospodarski nepismena vlast kojoj u Hrvatskoj uspijeva mahanjem povučenog novca iz EU pridobiti ili opsjenuti pristalice, ne može pojmiti da novac po sebi nije projekt. Ponuda od 200 tisuća – oko 25.000 eura – nije mali novac niti za potcjenu, ali u naprijed spomenutim zemljama obrtnik ga zaradi najkasnije za pola godine.. Za povratak u Hrvatsku ne traži se novac, nego tržišni ambijent u kojem se cijeni nešto drugo i dublje nego pripadnost političkoj stranci. Tipično za šarlatansko ponašanje. Krilatica „Biramo Hrvatsku“ svakako jedna od ciničnijih elemenata sustavne tabloidizacije politike koju provodi stranka na vlasti. Politički i medijski senzacionalizam imaju istu jezgru jer se radi o radikalnom svođenju složenosti na prividnu jednostavnost, na skupinu pojmova koji se ponavljaju kao mantra. To širi ideju da se sve može lako riješiti. Na toj ideji se hrane ništarije i šarlatani koji ozloglašavaju prošlost, ukidaju sadašnjost i osujećuju budućnost. „Turisti dolaze, Hrvati odlaze“ naslovio je jedan novinar svoj članak u Le Monde diplomatique (lipanj 2018.). Nikad se ne smije smetnuti s uma, da je samo Hrvatska bila i ostala jedina pokretačka snaga i jedini čimbenik hrvatskoga zajedništva. Ali to je teško dokazati onima koji njome upravljaju i oduzimlju joj sjaj kojim zrači njezina prirodna svjetlost.

U Hrvatskoj se desetljećima konstantno proziva komuniste, udbaše, kosovce, jugonostalgičare za nered u državi, a prozvani su sve dugotrajniji i u državi se ništa ne mijenja. K tome, valja dodati da se upravo bivšim komunistima povjerilo vođenje Hrvatske u samostalnost. S druge strane ni svi Hrvati nisu baš svetci. Upravo su Hrvati sudili Stepincu, Hrvati su ubijali hrvatske političke emigrante i protivnike jugoslavenske države diljem svijeta, Hrvati su pljačkali novonastalu državu i čine to i dalje. Hrvati su također ti koji su birali sve dosadašnje vladare i saborske zastupnike od 1991. Stoga je promašeno i pogrješno demonizirati aktualne „vlasnike države“ umjesto ponuditi odgovarajuću alternativu. To bi tek bilo u interesu naroda i države. Hrvatski dosadašnji vladari nisu demonske figure, već utjelovljuju odnarođeni, u osnovi prilično drevni, politički tip poglavice. Poglavica drži svu moć u svojim rukama i ima sva ovlaštenja pri donošenju odluka. Suočen s konkurencijom u borbi za vlast, poglavica postaje agresivnim. U modernoj demokraciji, međutim, trodioba vlasti je apsolutno strukturalno načelo. Podjela vlasti raspodjeljuje moć na različite ustanove i čelnike. Osnovna tendencija poglavičine politike je eliminacija ovog pluraliteta moći. To je suprotno svim političkim razvojnim tendencijama modernog doba. Stoga se čuju jadikovke u narodu: „Ovako odnarođenog političara, hrvatskih korijena, Hrvatska još nije doživjela niti iskusila.“

Moderne prirodne znanosti rađaju se iz eksperimenta, moderne demokracije iz javnosti. Javnost i istina, koja nastaje procesom, su međusobno ovisni. Kvaliteta javnosti mjeri se prema tome koliko ona omogućuje ili sprječava istinu kao proces. Privlačnost fiksne istine je velika, a vlast se napinje da sačuva fiksnu istinu kojoj je javnost i tako izložena.

Stoga javnost koja se bori za istinu kao proces pretpostavlja određene vrline. Viteštvo, na primjer, da uzmemo drevnu riječ. Viteštvo se sastoji u poštovanju protivnika i njegovih argumenata, a istodobno je svjesno vlastitih pogrješaka. Nepotkupljiva javnost je za politiku ono što je eksperiment za znanost. Ni puritanizam, na kojem svi posrćemo, nije neporočnost. Čistoća srca je lijepa slika, ali ne kao prisila društva!

Suvremena hrvatska država izborena je hrabrošću na bojnom polju, ali to se pokazalo nedovoljnim za njezin prosperitet. Traže se važni politički umovi koji bi ju poveli u sretniju budućnost. Ta maksima će biti potrebna i u budućnosti. Na žalost to nisu umovi koje danas gledamo. To su glave koje još ne vidimo, ali će se pojaviti jednoga dana kad će moći bezbrižno hodati i putovati hrvatskom zemljom bez pratnje i osiguranja, piti kavu na Jelačićevu trgu sa Zagrepčanima i porazgovarati ne samo o Dinamu, vozni park državnih službenika dokinuti, a oni u nuždi taksije koristiti, saborske zastupnike, županijske i općinske vijećnike deprofesionalizirati i isplaćivati im poštene dnevnice, sposobnost kao jedini kriterij za državne namještenike uvesti, samoporicanje u ime tolerancije odbaciti, te diplomatske odnose sa Srbijom, koja hrvatsko kulturno i arhivsko blago ne vraća, ne pomaže u pronalasku nestalih Hrvata, ne pregovara o ratnoj odšteti niti se ustručava širiti klevete diljem svijeta o Hrvatima i njihovoj državi, svesti na najnižu moguću konzularnu razinu. U svemu tome vidim nepoznatoga bivšeg hadezeovca čija je stranka doživjela ono što i slična sestra u Italiji DC (Democrazia Cristiana) nakon 49 godina! Ako je dopušteno, sa željom da to bude nešto prije, jer mi živimo u bržem vremenu!

Tihomir Nuić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo