Biti zahvalan za državu znači djelovati za Domovinu!

Velik je to Dan bio taj 15. siječnja 1992. Mi koji smo imali čast i milost doživjeti ga sjetili smo se tada i svih naših predaka i prethodnika, svih velikana, ali i tolikih grobova, progona i zatvaranja… svih poznatih i bezimenih koji su tijekom povijesti mukotrpno radili na hrvatskoj njivi. Svi su oni bili taj Dan u nama i s nama. 

Nemojmo se osvrtati na one koji nisu ništa učinili da do tog dana dođe, pa ni kada neki od njih danas i predvode spomen-slavlja; ni na one koji su se oportunistički popeli i penju se i dalje na položaje bez ikakvih osobitih zasluga; ni na one koji su si pripisivali i danas si pripisuju zasluge drugih; ni na one koji su zaboravljali i danas zaboravljaju da je borba za Hrvatsku besplatna, pa su joj naplaćivali i još danas joj naplaćuju do zadnje lipe svoj prečesto preuveličan, a nerijetko i izmišljen doprinos; ni onih koji si umišljaju da su bili prevažni; a ni onih su jednostavno bili protiv samostalnosti i međunarodnog priznanja. To nije njihov Dan, nego je to naš spomendan. To je Dan do kojeg je uz Božju pomoć došao hrvatski narod predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom. Unatoč svim „unutarnjim i vanjskim neprijateljima hrvatske slobode i nezavisnosti“.

Zato zahvaljujmo Bogu za tadašnje međunarodno priznanje hrvatske države. I za dar Domovine, koji nas ukorjenjuje u svom hrvatskom narodu, u njegovoj povijesti, kulturi i pripadnosti. To je dar koji ište uzdarje. Prije 30 godina hrvatska država, iako nevoljko priznata, krenula je na put slobode među drugima. Narod je čeznuo da mu se ostvari njegov devetstoljetni san. Unatoč svima koji su htjeli suprotno, tada, a i sve do danas. Hrvatska uglavnom mladež ukrijepila je hrvatski san i hrvatsko državno pravo oružjem. Sav narod davao je svoja dobra i svoje živote. Te velikodušnosti, širokogrudnosti, požrtvovnosti i volje sjećamo se danas zahvalnim srcem. 

Gledajući na te dane s odmakom od 30 godina, moramo se pitati: što nam je danas činiti za Domovinu? – Na to pitanje moglo bi se odgovoriti ovako:

Nastaviti ju izgrađivati, svjesni da se nijedan važan zajednički projekt ne može ostvariti samo u privatnom interesu, a ni bez riskiranja. Razbiti taštine i egoizme. Ne gledati samo kratkoročno. Djelovati zajedno ili uzajamno. Riskirati poraze da bismo mogli i do novih pobjeda. Organizirati se. Prihvaćati, svatko na svom mjestu, vodstvo najpozvanijih. Čuvati pamćenje o tom veličanstvenom razdoblju. Očuvati ili obnoviti izgubljenu vjeru, koja nas drži, diže, jača i potiče kao narod – u duhu onih koji su se iz idealizma borili i žrtvovali za Hrvatsku. Buditi nadu i krijepiti ju istinom, pravdom, pravom. Čuvati svakog našeg čovjeka, bdjeti za svakog našeg državljanina. Sve to znači i čuvati Domovinu; ne poštivati njegova prava, to znači razarati ju. Nitko nije višak, svi smo potrebni, svi imamo isto dostojanstvo, svi smo pozvani i svi smo obvezni. Zahvalnost za državu znači spremnost na djelovanje za Domovinu!

Molimo Boga da nam dade tu „nadu koja nas ne posramljuje“, kako bismo mogli nastaviti djelovati za Domovinu dok smo živi. Svjesni da se povijest ne će zaustaviti sve dok On to ne bude odlučio.   

 M.O./Hrvatsko nebo