J. Sabol: Krizno stanje i pitanje: čovječe tko si?

Čovjek: roditi se – živjeti – napredovati – mučiti se – umirati – nestati?

Nameće nam se spontano pitanje je li aktualni Corona-virus događaj dio apokalipse koja se pred našim očima i na leđima velikog dijela naših sugrađana ostvaruje po cijelom svijetu? Odgovor glasi: izgleda da jest. Raznovrsne krize se događaju u našem svijetu jer je ovakav čovjek i dok je ovakav čovjek – moderni, samosvjesni, autonomni, areligiozni, samo-dopadni, sekularizirani, (sve)moćni po znanosti – jedini nositelj ideja, projekata, planova i sredstava za ostvarivanje svojih želja i potreba.

Mi današnji ljudi smo prvi u povijesti čovječanstva koji stoje pred realnom prijetnjom apokaliptičkih zbivanja. To stanje je zadnji poziv na savjest čovjeka našeg vremena da duhovno-religioznom razumu ljudskog bića otvori vrata za javnu raspravu o bitnim pitanjima života i svijeta. To su pitanja klasične filozofije, to su pitanja kršćanske vjere. Ona glase: čovječe: tko si ti?; kamo ideš?; gdje vidiš svoje mjesto u Svemiru?; što smatraš vrijednim i svetim u tvom životu?; što osjećaš u duši licem u lice sa smrću?; što je konačni cilj tvoga životnog putovanja?; koji je tvoj odnos prema objavi Boga u Isusu Kristu? Među ljudima znanosti postoji široka suglasnost u saznanju da se svijet kreće nezadrživo prema svojem kraju. Dakle, kršćansko-katolička vjera i prirodoznanstvena spoznaja zastupaju isto: svijet ima svoj početak i mora imati svoj svršetak. Tko je nezadovoljan s tim odgovorom, pita dalje: zašto uopće nešto započeti sa sviješću da će to isto morati završiti? Ili ovako: ako evolucija i povijest ne vode nikamo drugdje nego u „ništa“, zašto se uopće boriti za što duži život kad svakog živoga čeka svršetak, smrt?

Razlika između religiozne i sekularne misli postoji u tome kako će do toga doći i koje snage će provesti konac svijeta? Znanost računa s jednom vrstom kozmičke katastrofe u obliku razaranja planeta Zemlje. Nositelji toga razaranja su i ljudi svojim načinom življenja. Do izražaja kod toga dolaze svi oni elementi koji se spominju u vezi s ekološkom krizom današnje civilizacije. Daljnje pitanje o kraju svijeta glasi hoće li to biti nasilni prekid u smislu gubitka nutarnjeg dinamizma, u smislu slabljenja životne energije ili pak će kraj svijeta biti ulazak u njegov cilj, dolazak na točku njegovog savršenstva? Ako kraj svijeta nije ujedno i njegov cilj nego samo rušenje, onda je to za nas razlog zdvajanja, nemira, rezignacije, već prema karakteru svakog čovjeka. Nešto slično možemo misliti u vezi s osobnom smrću. Radi li se tu o kraju manifestacija života iza čega stoji „ništa“ ili pak je smrt početak novog života? Umiranje bi bilo u tom slučaju prijelaz iz zemaljskog života u vječni život kroz vrata koja zovemo smrt.

Izbor jednog ili drugog rješenja neizbježivog kraja našeg životnog puta dijeli ljude na vjernike i nevjernike. Čovjek je ,dakle, po naravi „osuđen“ na kraj života i kod toga na biranje između vječnog nestanka – „ništa“ – i nastavljanja novog života u vječnosti s Bogom. Psihologija nam ovdje priskače u pomoć s ponuđenom riječju „smisao“: svaki čovjek mora birati između smisla života – to je izbor za vječni život – i besmislenosti života – to je izbor za prijelaz zemaljskog života u „ništa“. Egzistencijalna filozofija nam nudi u tom drugom izboru ispovijedanje „vjere“ u apsurdnost života i svijeta. U toj filozofskoj misli možemo proglasiti događaj „Corona -pandemija“ apsurdnim uznemirenjem našeg načina života na putovanjima, u zabavama, u koncertima, u punim stadionima, u proizvodu mnoštva stvari za život. Apsurdno je to uznemirenje Corona virusa sa svim patnjama, ali je apsurdan i život s putovanjima, sa zabavama, s koncertima…… s proizvodnjom divnih stvari i predmeta kao rezultat već tri milijardi godina trajanja evolucije i razvoja na bolje. Raditi, graditi, stvarati bogatstvo, ugled i moć kao da ću vječno živjeti: nije razumno. Ponašati se, djelovati, trošiti, iskorištavati, uživati, varati i lagati…. jer je život kratak, a smrt stalna, i jer nas nakon smrti čeka ništa: je protiv razuma, nepošteno i nepravedno. Jedno i drugo je protiv dostojanstva čovjeka jer je čovjek stvoren na sliku Božju. Katolički vjernik ima posve drugo stajalište jer vjeruje da križni put Isusov i njegova smrt na križu vode u uskrsnuće u vječni život. Katolički vjernik je čovjek nade. On prihvaća smrt – došla ona na bilo kojoj vrsti križnoga puta njegova života – kao određenje njegovog čovještva u vjeri i nadi da smrt ne znači uništenje njegove osobe nego oslobođenje na vječni život. Za katolika vrijedi znanje iz vjere: umiranje – lako ili teško – vodi iz života u Život!

Što nam poručuju pojedini događaji na našem putu kroz život? Corona Virus: kazna Božja? Ekološki kolaps života na Zemlji: kazna Božja? Genocidni ratovi: kazna Božja? Umiranje od gladi milijuna djece: kazna Božja? Mržnja među narodima: kazna Božja? Nije to kazna Božja nego su to posljedice otvorenog i skrivenog grijeha struktura i struktura grijeha današnje civilizacije. Kazna Božja je u tome što je Bog odredio da grijeh donosi zlo u život ljudi i naroda. „Ti si, Gospodine, naredio, i tako se događa, da je svaki nesređeni duh (čovjek) sam sebi kazna“ (Augustin). To potvrđuje filozof Seneka: „ Najveće ispaštanje, najveća pokora za zločine leži u nama samima. Varaš se, ako misliš, da tek nakon osude suca započinje ispaštanje u zatvoru.“

Europa i čovjek danas imaju šansu izaći iz „bolesti na smrt“ oživotvorenjem kršćanskih korijena moderne kulture svjesno prihvaćajući činjenicu da je čovjek stvorenje i da snosi odgovornost za sva svoja djela pred Stvoriteljem svijeta u izgradnji uvjeta života dostojnih čovjeka: slike Božje. Vršenje volje Božje objavljene u Deset zapovijedi Božjih i u zapovijedi ljubavi Boga i bližnjega oslobađa čovjeka da bude samom sebi kazna.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo