Republika Hrvatska – stvarnost ili privid?

Nakon dugih 45 godina poniženja, ali i godina nade i vjere u Slobodu, Hrvati su u svibnju 1990. demokratskim putem, na prvim slobodnim izborima, napokon ostvarili svoju državu. Predvođeni dvojicom velikana istoga imena – Franjo, prešli smo poput Odabranog naroda, naše hrvatsko Crveno more, ali smo tek odškrinuli vrata Slobode.

30. svibnja 1990. bio je dan kada je napokon rođena slobodna i samostalna Hrvatska, koju smo toga dana nazvali Republika Hrvatska. Vratili joj izvorno ime i hrvatska obilježja. Hrvatski stijeg, crven, bijeli, plavi s povijesnim hrvatskim grbom u sredini stijega s 13 bijelih i 12 crvenih kvadratića. Stijeg kojeg je na jarbol ispred zgrade Hrvatskog državnog sabora prvi put uzdigao Otac Domovine dr. Franjo Tuđman.

Sretni Dan hrvatske povijesti, kada je nakon Svete Mise u zagrebačkoj Katedrali, ispred zgrade Hrvatskoga državnoga sabora na jarbol uzdignut povijesni hrvatski stijeg.

Dan kada je plakala cijela Hrvatska, i od boli, i od sreće, i od nade. I iz prkosa.

Dan kada je Otac Domovine dr. Franjo Tuđman na prepunom Jelačić placu u zipku koja je simbolizirala tek rođenu, slobodnu Hrvatsku Domovinu položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, i koju je tada blagoslovio prvi čovjek Crkve u Hrvata naš kardinal dr. Franjo Kuharić.

Tako je dakle u znaku zemaljskoga i nebeskoga kruha rođena naša Hrvatska Domovina.

Ali, zaboravili smo, naivno, na fizičke i idejne nasljednike „partizanskih pobjednika iz poraća 1945.“. Raširenih ruku i otvorenih bratskih srdaca, dozvolili smo im da se već tada, 1990. godine, lukavo, kao veliki demokrati uvuku u strukture svih naših, tek utemeljenih državotvornih stranaka. Postali su najedanput i veliki domoljubi i veliki vjernici.

Čudo jedno.

Ali, već u prvim danima stvaranja Domovine, a osobito u trenutku donošenja „Božićnog ustava“, prisilili su nas da mijenjamo čak i izgled našeg stoljetnog povijesnog hrvatskog grba. I mi smo u cilju toliko željenog jedinstva među Hrvatima, njima popustili! Bila je to velika pogrješka koja nas je kroz sljedeće godine naše nedavne prošlosti stavila u položaj podčinjenog, premda većinskog dijela naroda. Te dobro organizirane protuhrvatske snage, u potpunosti su uskoro ovladale cjelokupnim medijskim i političkim prostorom, tako da hrvatska tragedija 1945., punom snagom razara Domovinu i dan danas.

Učinkom tornada, dotada Ponosnom Zemljom, ugašen je plamen Ljubavi prema Domovini. I njenim svetinjama. Pogaženi su njeni simboli. Odbačeni najodličniji sinovi Pobjedničke Hrvatske vojske. Nestali su iz javnoga života iskreni hrvatski domoljubi. Nestao je slobodan informativni prostor. Istina je postala samo jedna. Ona kontrolirana. Najtužnije je pri tomu „kompromiserstvo novoga vodstva“ nekoć Tuđmanove državotvorne stranke koja se odrekla svih svojih izvornih vrijednosti, uključujući i svojega Utemeljitelja, samo da bi se održala na vlasti.

I tako je Narod ponovno nastavio lutati bespućima „Zapadnog Balkana”. Pretužno.

U to vrijeme hrvatska inteligencija duboko zavaljena u udobnim naslonjačima u institucijama koje bi morale čuvati naše kulturne i povijesne vrijednosti spavala je snom pravednika. U neka druga vremena Akademija i Matica bile su uz Crkvu u Hrvata čuvari naše samobitnosti i simboli naše četrnaest stoljetne prisutnosti.

O, tempora, o, mores?

No, usprkos svemu, ne smijemo danas biti malodušni i tužni.

30. svibnja želio se iščupati iz sjećanja ovome Narodu.

Ubrzo, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, započeli su brutalni sukobi i raskoli u njegovoj stranci, a njegovi najbliži suradnici čak su i utemeljili novu stranku (Demokratski centar – Šarinić, Škare-Ožbolt, Adanić).

Slijednici stranke SKH, preuzeli su vlast u Hrvatskoj. Mesić i Račan odmah su brutalno nasrnuli na naše domoljubne svetinje. Tu je odmah na udaru bio i Dan državnosti, te nam je u njihovo ime jedan čudan svat, podrijetlom iz Vojvodine ponudio „novi termin Dana državnosti“. Nedvojbeno „novi datum“ 25. lipnja 1991., sigurno je jedan od temeljnih datuma novije Hrvatske povijesti. No, ne zaboravimo, nikada tog datuma ne bi bilo da nije bilo 30. svibnja 1990. godine.

Sve do prošlogodišnjeg 30. svibnja, ovaj slavni dan obilježavan je od 2001. godine kao spomendan – Dan hrvatskog sabora. Je li to bilo opravdano?

Demokratske tekovine ovoga Naroda sežu još u vremena vladara hrvatske krvi, kada su se održavali Sabori hrvatskoga naroda. Hrvatski sabor trajao je stoljećima i pod tuđinskom vlašću. Bili oni Arpadovići, Anžuvinci, Habsburzi, Karađorđevići, pa sve do današnjih dana. Nebitno je kojim se jezikom u Saboru govorilo, latinskim, mađarskim, njemačkim ili od polovice XIX. stoljeća napokon hrvatskim jezikom.

Hrvatski sabor je hrvatska povijesna tekovina i stoljetna vrijednost. Naše najviše predstavničko i zakonodavno tijelo.

Danas se više nažalost ne zove Hrvatski državni sabor, ali on je takav kakav jest, naša stvarnost.

Prije točno tridesetjednu (31) godinu izabran je novi saziv Sabora na temelju Izbornoga zakona koji je donio Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Prva sjednica novoga saziva bila je 30. svibnja 1990. godine. Toga je dana dakle izvršena redovita promjena sastava Sabora na temelju izbornih rezultata koji su provedeni demokratskim putem. Što se pak tiče višestranačkoga sastava ovoga Sabora, niti to nije bila novina, jer smo višestranački Sabor imali već tijekom XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća.

Nitko nema pravo osporavanja Hrvatskoga sabora, ma kako se on prije zvao i u kakvim prilikama djelovao dugi niz stoljeća.

Najveći hrvatski blagdan – Dan državnosti bio je pomaknut voljom osporavatelja istine na 25. lipnja. I to s razlogom. Toga dana u Republici Hrvatskoj već deset dana traju školski ljetni praznici, pa naša djeca nisu u školi mogla čuti ništa o tome kako je rođena Domovina, kako je ne bi (strahote li?) zavoljeli! A upravo to žele „gospodari svjetskoga kaosa“. I domaći izrodi.

Kada se prije sedam godina na čelu HDZ-a nalazio gosp. Tomislav Karamarko i kada je na izborima osvojio saborsku većinu i potom s prijetvornom udrugom „Most“ formirao Vladu Republike Hrvatske, stekao se dojam da će se Hrvatska napokon vratiti svojim izvornim vrijednostima. Gosp. Karamarko je čak žrtvovao premijersko mjesto, ne bi li nam poslao jasnu poruku da misli ovu zemlju vratiti na put kojim smo krenuli putem slobode i državotvornosti s Predsjednikom Tuđmanom. U predizbornim obećanjima govorio nam je o vraćanju punog naziva Hrvatskom saboru – Hrvatski državni sabor, ime koje su ukinuli nedržavotvorni SDP-ovci sa svojim manjincima i YU-nostalgičarima. Da će nam vratiti 30. svibnja, koji su nam ukrali ti isti protivnici samostalne i slobodne Hrvatske i dr. Franje Tuđmana. I zato je trebalo likvidirati Karamarka, što su s „velikim uspjehom“ i odradili isti ti mrzitelji koji jedu kruh ove zemlje i uživaju sve blagodati zemlje koju istovremeno iz dna duše mrze i razaraju.

U vremenu nakon „uklanjanja Karamarka“, sastavljena je vlast koju nije izabrao hrvatski Narod. Narod je bio opet prevaren, jer sastav vlasti nije odgovarao onome što su hrvatski ljudi rekli i koga su izabrali na prošlim i pretprošlim parlamentarnim izborima. Opet u Hrvatskoj imamo S/H koalicijsku vladu koja jako nalikuje onoj koju smo zadnji put imali 1989. godine, kada je ondašnjom tzv. „demokratskom Socijalističkom Republikom Hrvatskom“ vladao SSRNH (Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske), što je bila „demokratskija varijanta“ Saveza komunista Hrvatske (SKH). Prije raspuštanja Hrvatskog (državnog) sabora i raspisivanjem izbora za njegov novi saziv, ipak je aktualna Vlada Republike Hrvatske kroz saborski postupak „vratila“ Dan državnosti Republike Hrvatske na 30. svibnja! No, to je tek predizborni, kozmetički trik, nekoć hrvatske i državotvorne stranke.

Hoće li Dan državnosti 30. svibnja ostati državnim blagdanom? Hoće li koalicijska S/H vlast ponovno ukrasti ovom Narodu njegov Dan državnosti, kao i nesretne 2001. godine?

Narod Hrvata je prevaren, ponižen, pokraden, te je postao ravnodušan. Čini tu svoju ravnodušnost, na žalost, u korist vlastite štete. A sve je počelo još 22. prosinca 1990. godine, kada je Hrvatski državni sabor donio naš prvi tzv. „Božićni Ustav RH“. Tim Ustavom i Zakonom koji iz njega proizlazi izvršen je „redizajn hrvatskog grba i zastave“. Morali smo popustiti domaćoj „petoj koloni“, tim fizičkim i duhovnim nasljednicima „partizanskih okupatora iz 1945.“. I prihvatili smo, sve samo da bude mir u Domovini, jer su u to vrijeme četničke, velikosrpske horde i JNA već pripremale krvavi pohod na Hrvatsku.

Što li nam je danas, 2022. godine ostalo od one naše i Tuđmanove Hrvatske?

Ime zemlje – Republika Hrvatska, himna – „Lijepa naša“ i novac – kuna.

Sve ostalo nam je oteto. A mi, većinski Narod „gromoglasno šutimo“. Izgleda da nam je to u genima. Čekali smo 888 godina svoju državu, svojeg Mojsija, koji nas je ipak proveo preko „Crvenog mora“, odškrinuo „vrata Slobode“, ali kao i onaj biblijski Mojsije i njegov narod, niti mi Hrvati zajedno sa svojim Ocem Domovine nismo dočekali Slobodu. Umro je „naš Mojsije“ prerano i neočekivano, a na njegovo mjesto zasjeli su u vremenima potom neki drugi ljudi koji nas i u prenesenom i u stvarnom smislu žele sunovratiti natrag u Crveno more hrvatske Neslobode.

Hoće li pobijediti laž? Mora li Hrvatska nestati? Kamo li to odlazi hrvatska mladost? Cijele obitelji. Bilo bi zanimljivo statistički obraditi i saznati kojim skupinama ljudi pripadaju oni koji su otišli iz Hrvatske. Jesu li to djeca i unuci onih koji su 1945. s „lijepim partizanskim kapama“ kao pobjednici „oslobodili Hrvatsku“ te pritom pobili stotine tisuća mladih hrvatskih ljudi ili pak neki drugi, „bezimeni ljudi“?

Postoji li uopće istina? Hrvatska istina? Postoji li uopće Hrvatska?
A, Hrvati, ona stvarna većina u ovom narodu, gromoglasno šutimo. Za to vrijeme Zemlja Hrvata, i fizički drhti i tiho jeca.

U ove maglovite, hladne zimske noći, kao da se čuje tiha jeka s Mirogojskih poljana: „Imamo Hrvatsku!“.

Negdje na obzoru, mala, svjetlucava zvijezda Danica treperavim sjajem pokušava osvijetliti „d(r)ugu mračnu noć“, koja već 21 godinu traje nad Zemljom Hrvata.

Ivan Jaklin
povjerenik HKV-a za Hrvatski sjever – Varaždin

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo