Sanja Vlaisavljević za Dnevnik.ba: Moj primjer je lakmus papir za “neposlušne” Srbe i Hrvate Sarajeva

Gospođo Vlaisavljević, dio sarajevskih medija protiv Vas ponovno vodi hajku sa suptilnim pozivima za Vašim “otkazivanjem”. Što je povod ovoj aktualnoj hajci i koja je ovo po redu hajka koju sarajevski mediji vode protiv Vas?

Ne bih rekla dio medija nego gotovo svi sarajevski mediji. Ni pozivi za “otkazom” nisu suptilni nego veoma otvoreni. Kao u Merlinovoj pjesmi Nacional: nema im broja! Povod uvijek visi u zraku, a ovaj put je posrijedi možda i najotvoreniji šovinizam: izjava za jedan od tri javna medijska servisa i sadržaj same izjave koji se sastoji od jedne rečenice: „U Sarajevu su davno protjerani svinjsko meso, Djeda Mraz, a sada i ulična rasvjeta.“

Ono što je simptom jeste činjenica da su u „spornom“ prilogu RTRS-a prikazane fotografije skrnavljenih nadgrobnih spomenika Srba i Hrvata na koje nitko nije imao reakciju. Čak ni profesionalnu novinarsku dužnost da istraži je li to istina i napiše profesionalno i principijelno tekst o tomu. Nadalje, u prilogu je vidljiva i fotografija nekog vozila na ulicama Istočnog Sarajeva sa zastavom sa ljiljanima i nekom drugom – vjerskom. Niti o toj vrsti provokacije, u nikada težoj političkoj situaciji u BiH, nije bilo reakcije niti teksta. Ali jeste, zato, o mojoj izjavi. Ovim činom ponovne moje sotonizacije izašlo je nešto drugo na vidjelo. Da je jedan od tri TV servisa čije sjedište nije u glavnom gradu BiH nastavio baštiniti vrijednosti ratnog novinarstva. Da su fašisti svi koji daju izjave za medije izvan glavnog grada što uključuje i Vaš medij, Poskok.info, HMS.ba i druge. Da su mediji koji su pokrenuli združeni pothvat protiv mene u stvari ideološki aparat u službi protjerivanja i ono malo neasimiliranih Hrvata i Srba u Sarajevu, a sve sa ciljem dokazivanja širine i otvorenosti grada. Za te pothvate imaju i svoje jatake: uglavnom umirovljene preostale Srbe i Hrvate. Zovem ih „funkcioneri vidljivosti“ jer treba da učine vidljivim ono čega više nema ili jedva da ima u glavnom gradu. Njihov javni angažman podsjeća na progone u titoističko vrijeme. Kada treba skloniti nekog, recimo Hrvata iz Partije, ne prokazuje ga ni Srbin ni (tada) Musliman nego drug Hrvat. E tad drug Hrvat dobije promaknuće za lojalnost a ovaj druge biva sklonjen i ušutkan. Tomu svjedočimo danas u Sarajevu. Ali na jedan prost i primitivan način: kopanjem po privatnosti odabrane „mete“, a pritom mašući javno svojom privatnošću, ovi funkcioneri kod većine zarađuju svoje poene i povlašteno mjesto u društvu. Ne bi me začudilo da prvo daju „nadležnima“ svoje prostačke uratke na mišljenje pa ih tek onda postave na društvene mreže i čekaju aplauz. A koji, dakako, ne izostaje. Dakle, sasvim je nebitno što sam rekla nego gdje sam rekla, što je dokaz koliko je glavni grad daleko od principa liberalne demokracije i argumentiranja u javnom prostoru. Neistomišljenike treba izložiti javnom linču, a svoje kolaboracioniste nagraditi.

Što je toliko sporno u Vašoj ocjeni o Sarajevu kao “prostoru džihada” i što ste tom jezičnom konstrukcijom željeli postići?

Ispravka. Nije moja ocjena Sarajeva kao „prostoru džihada“ nego je citat preuzet sa profila mog FB prijatelja koji je na ironičan način prikazao čestitanje „kalendara“. Nakon prvog napada na mene odlučila sam napisati par ironičnih crtica što bi onda uistinu mogla značiti ova sintagma čak i ako izuzmemo doslovno značenje sporne riječi „džihad“.

Dakle, Sarajevo je jedini grad u regiji koji nije imao javni doček Nove godine. Niti jedan gradonačelnik u recentnoj povijesti grada to nije uspio postići. Prethodni gradonačelnik Abdulah Skaka je činio sve da grad pretvori u grad po definiciji. Što se tiče plakata u ta dva navedena grada, moj stav je i tu principijelan: oni koji su postavili plakate su imali pravo na to. Time su izrazili svoju političku volju. Trebalo bi biti neosporno pravo javno čestitati sugrađanima Novu godinu u Bužimu kao i pokušati uvjeriti svoje sugrađane-muslimane u Zenici da ne treba da slave Novu godinu jer to ne odgovara njihovoj vjeri.

Ne smijemo pasti u zamku da reagiramo na isti način kao što to rade ovi o kojima danas razgovaramo. Svatko ima pravo da slavi ili ne slavi Novu godinu, da ima svoje mišljenje o ovom svjetskom blagdanu. Ali je posebno nedopustivo onemogućiti manjini da slavi svoj blagdan i to učiniti u ime navodne volje većine. Danas mi je jedan dobronamjeran čovjek rekao da je Bošnjak i da su i njegova obitelj i svi prijatelji slavili Novu godinu i da imaju okićene jelke u stanovima. To nije niti smije biti javno izrečen argument: za ili protiv! Naši domovi su naša privatnost što god da je u njima i to nije odraz javne politike. Razlikovanje privatnog od javnoga mora biti neupitno. A u glavnom gradu se privatno podmete kao javno. I da, veoma je interesantno da su dosadašnji gradonačelnici, uključujući i posljednjeg iz SDA, imali puno razumijevanje i uvažavanje prema drugim i drugačijima, prema manjinama u Sarajevu a da se problem pojavio kod onih koji dolaze iz tzv. ljevičarskih krugova koji se drže ideološkog nasljeđa da postoji samo jedna, većinska volja i da ona treba biti nepopustljiva prema kritički mislećim pojedincima i bilo kojim manjinama. Mali grad nadomak Sarajeva, Visoko, kroz desetljeća na glavnoj gradskoj šetnici postavlja transparente s najljepšim željama za kršćanske blagdane. Mali je to grad koji ne pretendira da bude veći nego što jeste (u svakom značenju te riječi) nego samo živi i uvažava.

Jesu li Vas uspjeli zastrašiti, odnosno bojite li se za vlastitu sigurnost?

Ovaj put ne prežu ni od čega. Doslovno. No, već sam negdje rekla da onaj tko prođe dvostruku opsadu Sarajeva izgubi osjećaj za strah. Potporu dobivam od mnogih ljudi, mojih prijatelja, ljudi s kojim ne dijelim iste političke ili vjerske stavove a pripadnici su većinskog naroda u glavnom gradu. Mogu me zastrašivati, ali tako neće riješiti problem koji samozvani antifašisti i ljevičari nameću kao jedinicu mjere u gradu. Isključivost i militantnost s kojom nastupaju je čak i veoma učinkovita jer tako ruše svoja Potemkinova sela multikulturalnosti.

Jesu li svi stanovnici Sarajeva ravnopravni i imaju li mogućnost ravnopravno iznositi svoje stavove?

Trebalo bi ispitati stvarno stanje u različitim oblastima: mogućnosti upošljavanja, ekonomskom i socijalnom statusu, zastupljenosti na rukovodećim funkcijama, itd. Koliko mi je poznato takvu analizu nije nitko izradio, ali oni koji žive u ovom gradu o tome dovoljno znaju. Funkcionari vidljivosti upravo služe da zamute i prikriju pravo stanje.

Kako se na Vašem primjeru ogleda snošljivost Sarajeva prema (političkim) Srbima i Hrvatima?

Evo, upravo ovako kako se ogleda. Linč koji ne jenjava. Moj primjer je lakmus papir za neposlušne Srbe i Hrvate. No, opet moram napraviti jasnu distinkciju. Linč ne prave intelektualci nacionalnih stranaka, vjerski portali ili vjernici. Naprotiv! Upravo oni koji ne mogu da prihvate pluralizam političkih ideja i mišljenja. Znate, dugo je trajalo razdoblje jedne ideološke crte i partijskog nadgledanja tko je slijedi a tko ne. Upravo sljedbenici te ideologije se ne mogu pomiriti s tim da mogu biti, recimo, članica HDZ i javno iznositi svoj politički stav ili biti radikalna kritičarka u gradu vladajuće ideološke crte („probosanskih snaga“), a pritom imati pravo zadržati svoje ljudsko dostojanstvo i slobodno, bez prijetnji, živjeti u glavnom gradu. Jedan filozof je davno rekao: „Ne slažem se niti s jednim tvojim stavom, ali ću do kraja svog života braniti tvoje pravo da ga iznosiš.“

Ogleda li se upravo na Vašem primjeru i to zbog čega Hrvati i Srbi zaziru od sarajevske vizije tzv. “građanske BiH”?

Nedvojbeno. Građanska BiH, što je vjerujem ideal svim političkim liderima u BiH, ali ne na jednak način. Jednima je to građanska BiH po samo jednoj nacionalnoj matrici, a za ove druge koji zaziru od tog viđenja je to građanska BiH po modelu liberalnog multikulturalizma i multietničnosti.

Što je pozadina ovakve nesnošljivosti u glavnom gradu BiH? Kome su sve te šovinističke poruke zapravo upućene? Kako one utječu na društvo u cjelini?

Ja sam samo kolateralna šteta ali, kako rekoh, i lakmus papir. Upućene su svima koji ne podupiru mišljenje dominantne ideologije.

Je li onda iznenađenje da sarajevski mediji Željka Komšića proglašavaju osobom godine?

To je bilo očekivano. To je uistinu čovjek koji trebao dobiti takvu nagradu. Dosljedan i izdržljiv titioista koji radi sve kako bi glavni stožer bio sretan i zadovoljan. To je uistinu čovjek koji je trebao dobiti takvu nagradu.

Ipak nam odgovorite na kraju je li laž Vaša tvrdnja da su svinjetina, Djed Mraz i ulična rasvjeta protjerani iz Sarajeva.

Laž je da je laž da su protjerani. Ili ipak da pojasnim. Nisu protjerani, jer ima ostataka i jednog i drugog i trećeg. Toliko je veliko uzbuđenje i bijes izazvala moja tvrdnja da ih nema, da su mnogi skočili na noge da pokažu da još ima takvih stvari. Neki su takve dokaze ponudili i sa svog stola i iz svog dnevnog boravka. Drugi su počeli nabrajati tržne centre u kojima ima i vakumskih pakovanja i ovitaka za većinu omraženog mesa. Neki su branitelji časti i ugleda Grada izveli nekog glumca u kostimu Djed Mraza na glavnu gradsku šetnicu i javnosti ponudili neobičnu inscenaciju: pred Djedicom stoji postrojeno šestero skamenjene djece i u čudu gledaju što im ovaj priča, dok masa šetača prolazi i nitko, ama baš nitko, da se toj djeci pridruži. „Nema potražnje“ – ni za svinjetinom u živoj vagi niti za nepoznatim djedicama niti za jačom uličnom rasvjetom. A to je bila moja poanta: ima svih tih stvari koliko ima onih koji ih trebaju. Malo ili gotovo nimalo. Manjina koja se neprekidno topi…I na kraju je li jedno zrno čini gomilu? Očito da kad je ovo troje posrijedi čini! Uhvaćena sam u laži!

Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo