Vladimir Trkmić: Znamo li se radovati i klicati Božjoj prirodi

Ps. 96

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Neka huči more i što je u njemu!
Nek’ se raduje polje i što je na njemu,
neka klikće šumsko drveće
pred Jahvom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.
Sudit će svijetu u pravdi
i narodima u istini svojoj.

Psalam 96 završava riječima „raduj se, nebo, i kliči, zemljo!“ Nastaje pitanje kako čitati i moliti ovaj psalam da bi nas pobudio i motivirao naše osobno divljenje nebu i zemlji koja nas okružuje, svemu što je Bog tako lijepo stvorio.

Što su to psalmi

Psalmi (he. Tehilim, תהילים, ili “molitve”) su jedna od knjiga Biblije, odnosno Starog zavjeta. Knjiga psalama najveća je pojedinačna knjiga Biblije. Psalmi su molitve u stihovima, a imaju najčešće po oko 5 stihova. Oni su, zapravo, vrsta religiozne pjesme, katkad zvane himan, napisane kao molitva Bogu. Psalmi su u drevna vremena bili nadahnuta pjesmarica obožavatelja Jahve (Jehove), uglazbljena i pripremljena za javno obožavanje Boga u njegovu hramu u Jeruzalemu. Psalmi sadrže molitve preklinjanja za milosrđe i pomoć, kao i izraze povjerenja i pouzdanja. Oni obiluju zahvalama i usklicima i uzvicima nenadvisive radosti. Mnogi psalmi imaju naslov, ili natpis, i često imenuju pisca. U 73 naslova nalazi se ime Davida. Psalme 2, 72 i 95 također je nedvojbeno napisao David. Osim toga, izgleda da su Psalmi 10 i 71 nastavci Psalma 9, odnosno 70, i stoga ih je mogao napisati David.

Što znači klicati

Klicati: veselo uzvikivati, usklicima davati oduška svojoj radosti, usklicima koga bodriti, podupirati.

Nebo u istočnjačkim religijama

Nebo je u svim religijama očitovanje svetoga i božanskoga. U povijesti religija taj univerzalni simbol neba ide od konkretnih razmišljanja do duhovnog stanja. U babilonskoj mitologiji nebo je poput šatora višnjega Boga. U starim indoeuropskim religijama razlikuje se gornje, vedro i sjajno nebo, gdje je vrhovni bog, te donje nebo s oblacima i atmosferskim pojavama. U kineskoj mitologiji nebo se zamišlja kao ploča. Zemlja je u mitologiji pramajka. A nebo je mjesto gdje stoluje vrhovni bog.U hinduizmu i budizmu nebo se zamišlja kao čvrst svod ispod kojega kruže sunce, mjesec i zvijezde. S one strane neba, nebeskog svoda, idu oni koji su doživjeli oslobođenje.

Nebo u biblijskim tekstovima

U biblijskom tekstu o stvaranju sačuvane su neke babilonske predodžbe. Biblijski izričaj „nebo i zemlja“ označava stvoreni svijet. No, nebeski svod i dalje, kao i u babilonskoj predodžbi, dijeli donje od gornjih, nebeskih voda. U Bibliji nebo postaje simbol transcendencije ili posebnog duhovnog stanja, jedinstva s Bogom. U Starom zavjetu nebo je prebivalište Božje, naseljeno dobrim duhovima, anđelima, na nebu će, po starozavjetnoj tradiciji, boraviti pravednici poslije uskrsnuća. U Novom zavjetu nebo je simbol onostranosti i Božje nazočnosti. Kraljevstvo nebesko označuje nove odnose između ljudi i Boga, i istoznačnica je Kraljevstvu Božjem. U kršćanstvu nebo je kao pojam i simbolika preuzeto iz starozavjetne biblijske spoznaje i tradicije.

Zemlja

Zemlja je u slavenskoj religiji veliko materinsko božanstvo – pramater.

Semitski pristup pojmovima i simbolima neba i zemlje

Semiti, a i ostali istočnjaci i istočnjačke religije, nebo i zemlju doživljavaju na sasvim drukčiji način od nas zapadnjaka. Za njih su priroda, nebo i zemlja neprestan govor Božji, neprestana prisutnost Božja. Zato je spravom pisac psalma 96 napisao poticajno:

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Neka huči more i što je u njemu!
Nek’ se raduje polje i što je na njemu,
neka klikće šumsko drveće
pred Jahvom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.

Nebo i zemlja – poziv na divljenje, klicanje i radost

Mi zapadnjaci sasvim drukčije od Semita gledamo na Božju prirodu, na nebo i zemlju. Naš pristup tim stvarnostima više je razumski, racionalistički negoli emotivan i stapajući s prirodom. Poneki od nas imaju osjećaj velikog divljenja prirodnim ljepotama – izlasku i zalasku sunca, ljepotama planinskih masiva, jezera ili mora. To su obično pjesničke duše. No, ipak bismo se trebali truditi da ljepote Božje prirode – lijepo, jasno zvjezdano nebo– ne bude pokraj nas, neopaženo, nego uočeno i izazov na klicanje, poput psalmista. Priroda govori o Bogu. Božja stvorenja na zemlji i u moru govore o Bogu. Zakonitosti u prirodi Božje su djelo. Za nas su možda neobične misli:

Nek’ se raduje polje i što je na njemu,
neka klikće šumsko drveće
pred Jahvom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.

Naše emotivno, tjelesno i racionalno stapanje s Božjom prirodom može biti uzrok da se više divimo i kličemo svemu što je Bog učinio za nas.

Pjesma stvorova

Ono po čemu Franjo i danas zadivljuje svijet jest njegov odnos prema prirodi i svemu stvorenom, što dolazi do izražaja u njegovoj Pjesmi stvorova. Zato ga je blaženi papa Ivan Pavao II. dana 29. studenoga 1979., hodočasteći prvi put kao papa upravo u Asiz, proglasio zaštitnikom ekologa.

Svevišnji, svemoćni, Gospodine dobri,
Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije,
ni da ti sveto spomene ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjem svojim,
napose s bratom gospodinom suncem.
Od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno:
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem mjesecu i sestrama zvijezdama,
koje si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem vjetru,
po zraku, oblaku, po jasnoj vedrini
i svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici vodi:
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem ognju,
koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam zemlji.
Ona nas hrani i nosi nam slatke plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji praštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo