J. Sabol: Korona pandemija – znak vremena
J. Sabol: Korona pandemija – znak vremena
Dualizam „cijepljen – necijepljen“ – diskriminacijski narativ
Vrijeme je zrelo da događaje u svezi s koronom i zbog nje pokušamo osvijetliti na dubljoj i širojnidejno-kulturnoj pozadini. Katoličkom vjerniku je svojstveno da sva veća događanja aktualnog razvoja društva promatra u prizmi znakova koji mu nose određene poruke Božjeg plana spasenja. Rekli bismo u običnom govoru: katolik zapaža znakove „iz onoga svijeta“ u svakidašnjem životu i pokušava shvatiti i otkriti njihovu poruku za putovanje svijeta i čovjeka prema svom cilju: prema vječnom životu. Ta metoda promatranja svoga vremena uključuje prije svega otkriti duhovno-idejni razvoj današnjeg društva i one grupacije društva koje su nositelji toga razvoja. Katolik znade da smo i mi katoličko-kršćanski vjernici također samo jedna od grupacija modernog društva koja ima svoj svjetonazor, svoje gledanje na zbivanja u društvu – katoličko gledanje – i koja se zalaže svojim djelovanjem, svojim životom za usmjerenje razvoja društva u duhu kršćanske katoličke kulture.
Što je ono bitno što trebamo spoznati kao znak vremena iz razvoja današnjeg društva? Bilo bi od velike koristi kada bi svaki katolik znao bitne linije duhovnog razvoja zadnjih dvaju stoljeća u Europi. Tu bi saznao o ulozi marksizma i današnjeg postmarksizma, modernizma u razvoju kulture i civilizacije u Europi i svijetu. Upoznao bi time temelje današnje rodne ideologije, globalizma, materijalizma… Saznao bi o tome da su ateističke ideologije – političke i kulturološke – na određenoj točki razvoja uzroci milijuna ubijenih ljudi u Europi i svijetu. Određene ideologije – danas se radije govori o „projektima“ – su i danas pokretači razvoja društva u određenom smjeru.
Na nama je da prepoznamo u njima znakove koji naviještaju razvoj krivog smjera današnje civilizacije. To zahtjeva Isus od svojih učenika: Kada vidite na zapadu oblake, kažete: evo biti će kiše (LK 12,54) . Oblaci su znakovi za kišu.
Tako možete reći za pojedini razvoj u društvu: kada vidite što se sve poučava na univerzitetima o braku, o obitelji, o ljudskoj naravi, o religiji…; kakve zakone donose države u vezi s nerođenim i s rođenim životom… Sve to opravdava naziv za današnju civilizaciju: „civilizacija smrti“ kako je papa Ivan Pavao II. nazvao našu civilizaciju. Katolici su pozvani da ta događanja u društvu prepoznaju kao znakove vremena, da ih ispravno interpretiraju i da o tome obavijeste svoje sugrađane u svijetlu objave kršćanske vjere koja nam pokazuje put spasenja u vječni život.
Što nam poručuje „korona-virus pandemija“ nakon dvije godine neprestane prisutnosti u našim privatnim razgovorima, na televiziji itd. u svjetlu paradigme „znakovi vremena“? Što je najjače ugroženo od te pandemije u sustavu vrednota pravne države i demokracije osim pitanja zdravlja? Zašto misle mnogi da je najviše ugrožena sloboda građana, dakle jedna od temeljnih vrijednosti civilnog društva nakon proživljenog totalitarističkog komunizma? Kakve veze sa slobodom ima pandemija? Zagonetnost tog pitanja postaje još očitija kada nabrojimo one važne slobode koje konzumira čovjek modernog društva i radi kojih je – barem se tako čini – sretan.
Važan znak vremena
Čovjek našeg vremena je tako zaljubljen u „slobode“ da neprestano „izmišlja“ nove slobode koje želi konzumirati i tako sve jače povećavati sreću koju mu pružaju već postojeće slobode. Primjerice: današnji ljudi – naravno ne svi od reda, ima i iznimaka – imaju slobodni izbor što se tiče vlastite seksualne orijentiranosti; slobodni izbor u tzv. reproduktivnom zdravlju; imaju slobodu za bilo koji oblik zajedničkog života; slobodu za svaku vrstu odgajanja djece; slobodu za ubojstvo nerođenog čovjeka; slobodu za samoubojstvo – eutanaziju – po želji uz asistenciju države; slobodu za poricanje bračnog ugovora po svojoj volji; imaju slobodu nijekati da su stvorenja jednog Stvoritelja; slobodu određivati što je dobro, a što je zlo ako se za to organizira većina; imaju slobodu postavljati nova prava čovjeka makar time poništavaju druga već postojeća prava, uz jedini preduvjet: da je za to stvorena politička većina.
Najnovije: uz slučaj pandemije traže i još imaju slobodu cijepiti se odnosno ne cijepiti se. I tako dalje. Tko se, dakle, usudi govoriti o ugrozi sloboda u Europi danas? Zar je moguće na jednom, ali po život važnom slučaju otkriti opasnost za održivost prava čovjeka i svih upravo nabrojenih sloboda u današnjem svijetu: u EU, u SAD? Zar je moguće na samo jednom pitanju – na slobodi cijepiti se ili ne – zaključiti na opasnost novog totalitarizma, i to još jačeg i zločestijeg nego je bio komunistički? Moguće je i da se to dogodilo. Ljudi pokazuju na slučaju pandemije da nisu spremni prihvatiti da država kao institucija autoriteta i mogućnosti prisile donosi odluke u tako važnom pitanju kao što je život svakog čovjeka bez široke diskusije i traženja suglasnosti građana. To smatram važnim znakom vremena.
Ljudi – veliki broj – je postao svjestan da stojimo definitivno pred pitanjem koje glasi: je li temeljno pravo na slobodu mišljenja, religije i savjesti i time pravo na slobodu prosuđivanja ostaje netaknuto ili je već započelo usmjerenje razvoja javne svijesti i idejnog horizonta prema totalitarizmu koji će organizirati i obdržavati određeni svjetski krugovi idejnih i materijalnih moćnika uz pomoć moderne tehnologije po čitavom svijetu. Onog trenutka kada je epidemija prestala biti čisto pitanje znanosti – i time pitanje politike, pokazali su se očiti znakovi političke volje određenih krugova u svijetu za stvaranje novog svjetskog poretka na temelju totalitarnih projekata bitno različitih sadržaju još postojeće kršćansko-humanističke kulture.
Nemogućnost kritičkog dijaloga među znanstvenicima
Već dvije godine vlada javnim i privatnim životom korona-narativ koji naliči prije na najžešći „Kulturkampf“, nego na jednu racionalnu dobronamjernu znanstvenu raspravu o tome što je dobro u toj situaciji za spašavanje ljudskih života, što je ispravno činiti u toj situaciji za konačno oslobođenje života od pandemije i što treba promijeniti u takozvanoj znanstvenoj zajednici da se ubuduće spriječe ovakve katastrofalne nesreće zbog, za sada nepoznate aktivnosti u laboratoriju, iz kojega je vjerojatno „pobjegao“ virus i u kratkom vremenu zarazio čitav svijet? Takvo što se nije u povijesti čovječanstva nikada dogodilo. Tko snosi za to odgovornost? Osim toga treba se inicirati rasprava o pitanju što je dobro i što je ispravno u toj situaciji epidemije? O pitanju što je dobro odlučuje moralno-etička znanost.
Kod pitanja ispravnosti sredstava ima glavnu riječ medicinska znanost pod postulatom dopuštati kritička pitanja i sumnje sve dotle dok rezultati djelovanja sredstava ne svjedoče o konačno željenom uspjehu. Doživljavamo da se baš kod tog pitanja čine neoprostive greške u redovima akademske zajednice. Nemogućnost kritičkog dijaloga među znanstvenicima s otvorenim rezultatom dijaloga je bio dobrodošli povod za politiku da se pridruži diskusiji o rješavanju problema na svoj način i sa svojim sredstvima. Do danas je ostalo nejasno tko je dao poticaj za takvo usmjerenje diskusije i s kojim ciljem to čini?
Negativne posljedice za diskusiju o ispravnosti sredstava u borbi za oslobođenje od korona-pandemije su očite. Samo par primjera. Čudno zvuči izreka: „ne zna se da li je pacijent umro od COVID-19“ ili sa COVID-19“. Pazite: znanost kaže „ne zna se“. A tko bi drugi mogao znati ako ne znanost? Kako bi se moglo to sigurno saznati? Naravno, autopsijom. Tada bi se moglo saznati i istinu od čega je umro pacijent koji je tri puta bio cijepljen protiv COVID-19 pa je ipak umro od korona-virusa. Zar je problematičan onaj građanin koji postavlja kritička pitanja? Nije, nego je po logici stvari problematičan onaj građanin koji necijepljene i zdrave građane proglašuje odgovornim za smrt mnogih sugrađana. Problematičan je onaj sugrađanin koji ljude necijepljene naziva kretenima. Problematičan je onaj pastir koji umrlog vjernika „necijepljenoga“ naziva samoubicom te mu radi toga neće ići na sprovod… Očito je pandemiji uspjelo pomutiti opće racionalno razmišljanje i osjećanje ljudi današnje civilizacije.
Najprije Bog
Odgovor jednog moralno i racionalno-religiozno svjesnog građanina na izazov aktualne pandemije glasi: znanost vođena istinom je za mene dragocjeni dar Božji. Njezine ispravne preporuke u rješavanju konkretnih moralno-etički dobrih slučajeva ću slijediti na temelju slobodne odluke u skladu s vlastitom savješću. To svoje stajalište temeljim na istini da prirodoslovne znanosti nisu vrhovni autoritet u određivanju istine i moralne dobrote stvarnosti ljudskog bića. To nije niti država. Jedna i druga se nalaze u služenju istine i moralnog dobra s njima svojstvenim instrumentima s ciljem da bi čovječnost čovjeka rasla u sve većem savršenstvu do konačnog postignuća zrelosti za vječni život.
Za aktualnu raspravu i užarenu atmosferu mogu nam dobro doći nadahnute misli i riječi našeg znamenitog znanstvenika Nikole Tesle: „Onoga dana kada znanost počne proučavati duhovne (ne fizikalne) pojave, u deset godina napredovat će više nego u ranijim stoljećima svoje povijesti…. Znanost je osobna perverzija, osim ako ima kao svoj cilj poboljšanje čovječanstva.“
Ove riječi prevodim u upitnik: Nije li kršćanstvo, nije li Crkva, nije li teologija i kršćanska etika pozvana na to poučavanje duhovne stvarnosti u svijetu danas, osobito danas? Nije li Crkva zadužena svim sredstvima djelovati protiv stvaranja opasnog dualizma: podjele društva na „dobre cijepljene“ i „zločeste necijepljene“, politički: podjele na poslušne građane i kritički neposlušne građane? Nije li izvorno poslanje Crkve suprotstaviti se svakoj vrsti pokušaja uspostavljanja političko-kulturnog totalitarizma s prvom i jedinom istinom: Najprije Bog, a nakon njega sve ostalo u svjetlu njegove svete volje?
dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo