Damir Pešorda: NIKITA ISPOD NIČEGA

Kada je početkom tisućljeća Ivan Aralica nizom romana s ključem literarno portretirao nekoliko istaknutih aktera kulturne i političke scene u Hrvatskoj, pogođeni su digli veliku buku, a ni bijesa nije manjkalo. Sam autor i njegov tadašnji izdavač Josip Pavičić nisu imali ništa protiv te galame, naprotiv pogođeni su im svojim bijesnim reakcijama dali materijala za još poneku knjigu za koju se unaprijed moglo znati da će biti uspješnica. Kada su protuaraličari konačno shvatili da se grajom kako ništa zajedničko s njima nemaju literarni likovi u kojima su se nepogrješivo prepoznali samo ispadaju smiješni, povukli su se podvijena repa i ušutjeli. Otada vlada svojevrsna urota šutnje o Araličinim djelima u hrvatskoj kulturi, koju su nakon dvije tisućite na valu detuđmanizacije gotovo u potpunosti preuzeli dekroatizatori hrvatske kulture pod egidom detuđmanizatora.

Zato me je ovih dana ugodno iznenadila njegova malenkost Igor Mandić kad je planuo staračkim plamičkom a zbog toga što se prepoznao u Nikiti Gorišu, jednom od junaka najnovijeg Araličina romana ”Mačke i macani”. Da se Mandić oglasio, čuo sam od jednog poznanika. Pisao sam pogovor Araličinu romanu te sam s nemalim zanimanjem krenuo u potragu za Mandićevim tekstom iz Jutarnjeg lista. Budući da iz principa ne kupujem Jutarnji list niti plaćam njihove članke u online izdanju, potragu sam uspješno okončao tek zahvaljujući jednoj susretljivoj osobi koja mi je fotografiju članka poslala putem WhatsAppa. Mandić me, moram priznati, razočarao. I dok je bio u naponu spisateljske snage, Mandić je gotovo redovito promašivao meritum stari koju je analizirao ili o kojoj je polemizirao, međutim znao je biti zabavan, iskričav, zajedljiv, nabosti koju zgodnu opasku, štoviše i misao. U zaslugu mu osobno upisujem to što je uspješno demontirao divinizirajući diskurs o Krleži. Dakle,  ne što je nešto novo rekao o Krleži, nego što je razobličio te učinio suvišnim i nefunkcionalnim jedan način govora o Krleži.

Na žalost, Mandić kao da je ostao bez nekadašnje britkosti. Najjači adut ispucao je odmah na početku, a njegovi glavni aduti su, zna se, dosjetke. Dosjetka koju je ovom prigodom uspio domisliti tiče se teze da je Aralica otišao ”na kvasinu” pa više nije klasik, nego je ”kvasik”. Ha,ha,ha… Baš me nasmijao, ali ostaje dojam da sebe nije umirio. Osjeti se to iz redaka i između redaka. Klasik ili kvasik, Aralica se ugurao u hrvatski književni kanon, a on Mandić ili Goriš, svejedno je, omanuo i uzalud izgorio. Netom što je ispalio dosjetku o ”kvasiku”, Mandić se s uzdahom sjetio svojih godina, kaže da napunio osamdeset dvije i neprimjetno ušao u osamdeset treću, da bi kasnije zlobno Aralicu nazvao ”starkeljom” aludirajući na to da je Aralica desetak godina stariji od njega. Udario osamdesetdvogodišnji mladac na starkelju! Da se čovjek zapita tko je tu otišao na kvasinu. 

Osim starkeljom i kvasikom Mandić Aralicu naziva i  ”kivi-akademikom” ili ”akademikom-ispod-kivija”, i to je otprilike sve čega se dosjetio. Zanimljiva je genealogija te ne osobito uspješne dosjetke na Araličin račun. Sam Mandić priznaje da mu je ideju dao pokojni Tenžera koji je Aralicu smještao ispod murve, a on ga iz nekog razloga stavlja pod kivi. Pretpostavljam da se znameniti događaj sa sedam bezglavih škarpina – jedna od epizoda u Araličinu romanu kojoj je Mandić u svom polemičnom odgovoru na roman posvetio najviše pažnje –  odvijao u sjeni kivija ili tako nešto. U svakom slučaju Mandić je Aralicu negdje vidio pod kivijem ili mu je dosjetka sasvim besmislena iako ni ovako nije pretjerano oštroumna. Bilo kako bilo, kvasina, kvasik i kivi najubojitije su oružje kojim se Mandić oboružao krećući u boj s mrskim mu piscem. Istini za volju, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Ali, avaj, baš toga nekako fali u Mandićevu tekstuljku, nema vatre, nema ni polemičnoga bijesa ni veselja. Kao da starac puše u ugaslu vatru u starinskom šparhetu, no umjesto žara tek slabašan kovitlac pepela uspijeva izazvati. 

Da budem pravedan prema Mandiću, dotiče se on u svom tekstu i književnosti, no ne onih književnih pitanja koja je Aralica u svom polemičnom romanu potaknuo, nego u pozi dosadnoga uče, premda tu pozu Aralici pripisuje, docira o književnoteorijskim pojmovima otprilike na onoj razini koja zadovoljava standarde srednjoškolske nastave Hrvatskoga jezika i književnosti. Tako nas je, oslonivši se na Anić-Goldsteinov Rječnik stranih riječi, poučio što je travestija da bi odmah zatim netočno Araličin roman ili barem prikaz Nikite Goriša u romanu identificirao kao travestiju svoje malenkosti: ”Je li, onda, akademiče, je li MOJA MALENKOST UMJETNIČKO DJELO, pa da ga se može/treba/smije travestirati, presvlačiti, preokrenuti, ismijavati kao konkretnu osobu?????” Mandić bi ovdje bio u pravu da je bio u pravu tvrdeći kako je Aralica napisao travestiju, međutim Mačke i macani nisu travestija, a lik Nikite Goriša nije travestirani Igor Mandić, nego je slojevit i upečatljiv književni lik u kojega su ugrađene neka tipična hrvatska i brojne originalna karakterna i sudbinska obilježja. Tako je, primjerice, jedan moj prijatelj, inače vrstan politički analitičar i solidan poznavatelj književnosti, u Gorišu prepoznao ne samo književnog kritičara nego i jednog poznatog hrvatskog političara.

Shvativši valjda i sam da mu je teza o travestiji tanka, Mandić  ogorčeno prigovara Aralici da je to što piše obični tračeraj. Koliko sam shvatio, silno ga je ogorčilo što je Aralica u znamenitom događaju sa sedam bezglavih škarpina u radnju uveo krivog mačka:”… pobrkao je koji je mačak bio s nama (pravom mi ženom i sa mnom) na pustom kornatskom škoju, za vrijeme tzv. siromašnog ljetovanja (a bilježi se 1977. godina), on će se zbuniti pa će jednog perzijskoga (red tabby) mačka iliti Don Cica uvesti u radnju, premda je ovaj ljubimac ušao u našu obitelj kasnije (2002. – 2019.), dok je na škoju s nama bio sijamski (seal-point) mačak Akiba.” Bravo, majstore, uhvatio si ga, uveo je krivog mačka u radnju, ergo roman mu ništa ne vrijedi budući da ne odgovara istini i da mačka iz trećeg tisućljeća ničim izazvan smješta duboko u dvadeseto stoljeće! Eh, ta vražja licentia poetica!

Upravo je dirljivo kako se Mandić pravi nevješt i kao ne prepoznaje da pisac, inzistirajući na uvijek istom mačku kao ljubimcu samoljubivog Gorše kroz dugi niz godina, mačku koju svoju dugovječnost zahvaljuje požrtvovnoj Goršinoj supruzi koja kriomice jednog ostarjelog mačka zamjenjuje novim kako se Nikita ne bi osjetio ugroženim – podcrtava Goršinu glavnu karakternu crtu, bez da je izravno izriče. Podsjetilo me to na jednu zgodicu koju ostarjeli Krleža pripovijeda Enesu Čengiću, a ovaj je vrijedno bilježi u svoj tefter iz kojeg će nastati knjiga S Krležom iz dana u dan.  Elem, priča ostarjeli Krleža kako je zaskočio Ujevića, koji u jednoj pjesmi spominje ”miris lipa ispred Sveučilišne”, kako ispred Sveučilišne nema lipa. I to mu je kao argument da je Ujević loš pjesnik. Međutim, upravo tom daru da osjeti miris lipa i tamo gdje lipa nema Ujević je veći pjesnik od Krleže. Kao što je i Aralica, između ostalog i po funkcionalnoj literarizaciji  Gorišova mačkoljublja, vrstan pripovjedač. Ne velim veći od Mandića jer Mandić pripovjedač nije, nego tek ”pisac u najširem smislu te riječi”.

Na žalost, u svom tekstu Mandić nije dotaknuo ni jednu bitnu temu kojom se bavi Aralica u svom romanu, a to je šteta. Ovaj roman, čini mi se, nije proizvod toliko pripovjedačke inspiracije i nakane, kao većina prethodnih piščevih djela, koliko polemičnog poriva i zaokupljenosti pitanjem smisla i uloge književnosti u životu pojedinca i naroda. No, ta su pitanja tu i bez njihova raščišćavanja hrvatski će kulturni milje i dalje ostati ”žabokrečina” kao u pripovjedačevu snoviđenju u romanu. To što ih Mandić ignorira možda je plod činjenice da je čitao samo one dijelove romana u kojima se spominje Goriš, to bi Gorišovoj samoljubivosti i priličilo ili možda njegova običaja da o meritumu stvari obično ne kaže ništa suvislo.

 Da ne ponovim ono što sam Mandiću zamjerio, to jest da ne zaobiđem ono bitno o čemu je u romanu riječ, evo nekoliko riječi i o središnjoj temi Araličina romana. Središnji dio romana jest pripovjedačevo snoviđenje u kojem on iz stvarnosti biva prenesen u Mahnitu baru gdje vodi znakovit razgovor sa Žutokosom o hrvatskoj književnosti i o smislu književnosti uopće. Žutokosa – u kojoj će s podjednakim pravom jedni prepoznati Dubravku Ugrešić, drugi opet Slavenku Drakulić – predstavlja onaj tip hrvatskog kulturnjaka koji s kozmopolitskih visina prezrivo motri žabokrečinu Mahnite bare, što je u romanu alegorijska slika hrvatske kulture, no uvijek se toj bari vraćaju jer su jedino tu priznati kao umjetničke veličine i jedino tu bivaju izdašno nagrađeni. Ili kako to reče moj gore spominjani prijatelj: ”Lažni disidenti koji su pobjegli iz Mahnite bare svojevoljno te navodno sjaju na europskom nebu, ali ovdje dolaze po nagrade i novac jer tamo toga ipak nema… Oni su vjerni trojstvu trans-, post- i izvan- , a Aralica nacionalnoj sredini i jeziku,” Možda pojednostavljeno, ali, čini mi se, solidno polazište za polemiku o smislu i ulozi hrvatske književnosti hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti. Kada bi imao tko polemizirati.  

Na kraju da se još jednom vratim kiviju kako bih opravdao naslov koji je nastao prije teksta. Nikita Goriš iz Araličina romana nije zasadio nigdje ništa. Možemo mi o kiviju misliti što hoćemo, ali drvo koji nosi tako ukusne plodove nije kič, ne može biti kič koliko god ga takvim sebi predstavljali oni koji nikada nisu ni rašeljku posadili. Otuda naslov: Nikita ispod ničega.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo