Nataša Božinović: Don’t Look Up

Vrijeme:4 min, 52 sec

 

Danas se čini nemogućim ako imaš i najbolje moguće filtere filtrirati gomilu informacija koje ti plasiraju interesne skupine od medija, vlasti i duboke države. I tu stvarno ima prostora za čuti jedinoga mjerodavnog suca. Dragoga Boga.

Na ne baš optimističan način, sugerira to i američki film Don’t Look Up, redatelja Adama McKaya.

“Ne gledaj gore“ stanovita je parodija na komunikaciju između vlasti, medija i naroda. Radi se o informacijama utemeljenima na znanstvenim dostignućima, a s kojima na kraju svi raspolažu, ali ih krivo ili koristoljubivo tumače.

Čitava situacija nakon znanstvenog otkrića činjenice da će za šest mjeseci golemi komet razoriti  Zemlju i uništiti život na njoj, podsjeća na Covid  pandemiju.  Postoji ili ne postoji, znanost ili industrija, eksperiment iz koristoljublja ili zbog dobrobiti naroda,  narodna vlast ili sluga korporativnim magovima, dvojbe su  koje na različite načine sadržajno prožimaju i  ovu vrlo uspješnu komediju. Osim što je komet koji juri prema Zemlji izmišljen, sve drugo u filmu doima se vrlo realno.

Iako se radi o komediji i parodiji, što sam i navela, to više stoji za iskustvo čovjeka prije dvadesetak godina kada svjetski i naši političari nisu izgledali ni djelovali tako redikulozno kao danas, pa ma kojoj opciji pripadali.  Tko je mogao zamisliti da će ti gradonačelnik  biti čovjek s fetom pršuta na čelu ili da će jedan aktivistički pivčić biti izabran za gradonačelnika Zagreba, a drugi za dogradonačelnika Splita. Da će ti predsjednici države(tri od četiri), uzdizati komunističkoga satrapa Tita, a brisati  Tuđmana. Da će umjesto Helge i Mlakara nekakav  Šprajc vulgarizirati političke emisije na način na koji nismo mogli zamisliti ni vođenje zabavnih emisija. O raznim vrstama Big Brothera, da ne govorim. Kad k tomu dodamo društvene mreže, traženje puta i izlaza, nalazi se stvarno u spoznaji duše, pronalasku božjega ali mimo svih nabrojanih  političkih aktera u društvu.

Čitajući reakcije na film, sjetila sam se jednoga profesora iz doba komunizma. Predavao je Hrvatski jezik i književnost, ali je bio tako očiti partijski  kadar da su apstrakcije za njega bile prst u oko, a metafizika bolan udarac u bubreg. Filozofsko promišljanje o Bogu u zadaćnicama za njega je bio teški grijeh. Ocjena jedinica i puno crvene tinte bila je njegova nagrada mislećima. Držao se realizma, a apstraktno pjesništvo tumačio naučenim značenjem simbola. Marksizam je za njega dušu dao, ali život je parodija. Nije on krivo tumačio pjesme, tumačio ih je kanonski. Bez  daška duhovnosti u interpretaciji misleći da je takvo tumačenje uber alles. Onako kako mnogi tumače između ostaloga i ovaj film, ali i mnoge druge stvari u životu. S nekoga svoga iskustveno guzičarskog aspekta. I sve je u redu dok zadržiš to u krugu metar četvorni oko tvoje fotelje, da ne ideš s tim izvan ili  u slučaju filma još gore, krivo se poistovjetiš s pozitivcima, pa s te platforme popuješ onima koje označiš negativcima. Slično se dogodilo i Plenkoviću. On se u filmu Ne gledaj gore, ne poistovjećuje s Meryl Streep, koristoljubivom predsjednicom SAD-a , nego s pozitivcima, a to u filmu predstavljaju Jennifer Lawrence i Leonardo DiCaprio  koji glume dvoje znanstvenika. Vjerojatnije je da bezgrešni Plenković vidi sličnost samo s Jennifer, jer je ona tijekom cijeloga filma glas razuma dok je muškoga kolegu Leonarda DiCapria smantao ženski Šprajc u filmu, Cate Blanchet, pa Leov lik padne pod utjecaj medijske slave, te baš poput nekih naših znanstvenika počne vrludati sa stavovima jer mu se umili pojavljivati na TV, zaboravljajući na istinu i cilj. Pri kraju se vraća moralnim postavkama svoje osobnosti. Vraća se ženi, obitelji i istini. Za naše tumače sklone poistovjećivanju s veličinama, bilo da su političari ili znanstvenici, ne vjerujem u takav preokret kakav su filmaši namijenili liku Leonarda DiCapria.

Mediji koji su u nas većinom protuhrvatski, ne poistovjećuju se s medijima u filmu koji su opterećeni površnom zabavom, gledanošću i ničim drugim. Prijetnja životu u filmu je komet koji, kad su naši mediji u pitanju je manje metafora za Covid koliko za danonoćno lobotomiranje lažima: pozitivnim što vezuju za Jugoslaviju i negativnim što vezuju za Hrvatsku, pa iako to razara u konačnici kao komet i njihov bitak, taj jednodimenzionalni, ideološki, gotovo totemski pristup, naše medije apsolutno povezuje s ovima u filmu. Ovi se klanjaju totemu zabave, a naši totemu „ sve je u Jugi bilo bolje“, pa i zabavnije.

Iz tih će ti medija doći da Plenković nije shvatio film, a oni su ga kao shvatili. Naša će Cate Blanchet: Šprajc ili Index, to imputirati Plenkoviću, ali se oni sami neće identificirati s ispraznošću i moralnom degradacijom medija koje odlično utjelovljuje Cate Blanchet. Jer Juga vječno živi u srcima i neće ti se baš obiti o glavu kao komet. Bar ne za sad, jer Hrvatska je med i mlijeko za Jugoslavene od guski u magli, pa na ovamo.

Nije film takva težina za shvaćanje, pa da se može reći da bilo tko prosječan, pa tako i Plenković, nije shvatio film. Nije problem u shvaćanju filma nego u stavljanju sebe u krive likove. Uopće o potrebi poistovjećivanja s junacima.

U filmu imamo i korporacijskoga maga, IT multimilijardera,  emocionalno nakaznoga negativca koji  svojim novcem kroji sudbinu cijele planete pod egidom iskorjenjivanja siromaštva. Ali ni Bill Gates, ni Soros se neće prepoznati u njemu. Wikipedia ih navodi kao filantrope jer i oni „iskorjenjuju siromaštvo“. Vjerojatno će shvatiti da ih scenarij vezuje za filmskoga ITiovca, ali će to za njih biti pogreška iliti teorija urote.

U filmu su negativci jasniji jer film traje puno kraće od života. Samo dva sata. A u ta dva sata jasno detektirate negativca. Život  to ne dopušta. Pače imate skučenu mogućnost gledanja samoproglašenja pozitivaca od medija do političara, pa i znanstvenika u pandemijskoj situaciji. Zato je povratak duhovnosti, vjeri, ljubavi, obitelji, dobroti odgovor na razarajuću dinamiku društva koja vas danonoćno tuče kometima. Jedan od njih će, nadam se biti bumerang jer katarza je nužnost današnje civilizacije i naše male Hrvatske.

 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo