Represivni „komunizam“ vraća se, ali će i njemu doći kraj!
Vrijeme:3 min, 21 sec
Dok smo još u božićnoj osmini i dok nije prevladalo pogansko novogodišnje ozračje, dobro je sjetiti se Božića 1981. Kažemo „pogansko ozračje“ zato što sveta Crkva katolička slavi na taj dan nešto sasvim drugo – tada je blagdan Presvete Djevice Marije Majke Božje – Bogorodice. A slavi ujedno i Svjetski dan mira. No svijet većinom, takav kakav jest, slavi to što slavi, pa tako i mnogi katolici… Većina zapravo i ne zna što uopće slavi, što si čestita, čemu se to s toliko oduševljenja (unaprijed) zdušno i razuzdano veseli.
Suludo je naime i pomisliti da će se stvari promijeniti nabolje samo zato što počinje „nova godina“, ili zato što mi, eto, želimo da se loše stvari promijene nabolje. Svaka takva promjena – u osobnom, društvovnom, nacionalnom i međunarodnom smislu – iziskuje i pamet i duh i inventivnost, i mukotrpan rad, i žrtve, i volju, i postojanost, i čvrstu vjeru, i mudrost, i snagu, i razna sredstva, i još mnogo toga. No vratimo se Božiću 1981., koji je uistinu bio poseban – zato što je već tada srušio, u njegovoj jezgri, europski „komunizam“.
U prosincu 1981. golema većina radnika u Poljskoj pripadala je nezavisnom, protusovjetskom i katoličkom sindikatu „Solidarnost“. Bio je utemeljen 1980. i imao je oko deset milijuna članova. Prije izbora Karola Wojtyle za Papu (1978.) poljski disidenti bijahu slabi, nakon što su ih brutalno satrli 1956. i 1970. No nakon posjeta Ivana Pavla II. svojoj domovini 1979. disidenti su naglo počeli jačati. Komunisti su, opet, reagirali brutalnom represijom, sredinom prosinca 1981., posebno protiv vodstva i članstva „Solidarnosti“. Diktator Wojciech Jaruzelski uveo je „ratno stanje“. Zatvori, logori, a ponešto i grobovi, punili su se.
Unatoč svemu tomu, „Solidarnost“, koju je uz otvorenu potporu Katoličke crkve predvodio Lech Walesa, tražila je moralsku potporu slobodnog svijeta. I dobila ju je. Posebnu ulogu osim pape, svetoga Ivana Pavla II., odigrao je predsjednik SAD-a Ronald Reagan. On se, uz ostalo, 23. prosinca 1981. putem televizije obratio sunarodnjacima i rekao im: „Tijekom tisuću godina slavio se Božić u Poljskoj, zemlji duboke religijske vjere, no ovaj Božić donosi malo sreće hrabrom poljskom narodu. Izdani su od vlastitih vlasti.“ I zatražio je da se na prozoru svake kuće upali svijeća za slobodu Poljske. I… svijeće su bile užgane i gorjele su … ne samo u SAD-u, nego i po drugim zemljama.
Prije četrdeset godina, u Božiću 1981., komunisti su htjeli ugasiti svjetlo u Poljskoj, ali svijeće na prozorima diljem svijeta održavale su plamičke nade. Što se u nastavku tog desetljeća događalo, poznato je: u lipnju 1989. Poljska je održala slobodne izbore, u studenomu 1989. pao je Berlinski zid, o Božiću 1991. Mihail Gorbačov dao je ostavku na čelo mjesto SSSR-a… Komunizma je pao, „Hladni rat“ je završio, i to bez ispaljenog metka, upravo onako kao što su htjeli poljski narod i poljski papa.
Mi katolici vjerujemo da je o Božiću 1981. Bog intervenirao u povijest da oslobodi svijet od komunizma i da su svijeće na prozorima bile znak da je zadnja faza oslobođenja krenula. Komunisti su napravili ostalo, represijom su samo postigli ujedinjenje slobodnog svijeta i podjarmljenih naroda protiv sebe i potaknuli su razne saveze koji su ih na kraju uništili. U tom Božjem planu sudjelovali su ljudi koji su mukotrpno radili, žrtvovali se, koji su imali volju, bili postojani, vjerovali, i još mnogo toga.
To što se je dogodilo o Božiću 1981. pouka je povijesti koju valja uzeti ozbiljno na isteku božićne osmine 2021. – sada kada se represivni „komunizam“ vraća, ovaj put globaliziran, ali s istim ciljem oduzimanja ili ograničavanja slobode i totalnog nadzora nad ljudima i njihovim životima. I komunisti su se osjećali moćni i gotovo svemoćni 1981. – a ipak su propali. I globalizirani „komunisti“ danas se osjećaju svemoćni, a mi unatoč tomu vjerujemo da će i njihove prevlasti nestati. Vjerujemo da će Bog opet intervenirati u povijest i da ćemo sudjelovati u ostvarenju Njegova plana – molitvom i radom, žrtvom i voljom, postojanošću i slogom, s vjerom i nadom u sebi. I tako iznova zadobiti i vanjsku slobodu. Onu unutarnju nismo nikada ni izgubili.
M. O./Hrvatsko nebo
