Šiljo: Prskalicama protiv prštalica?

A što nam za to vrijeme čini oporba? Čast rijetkima, koji pružaju zubate otpore, no većina oporbenjaka zapravo pokušava slabašnim bljeskovima zasjeniti blistavi vatromet vladajućih. Kako za razliku od vlasti ne raspolaže prštalicama ili nebeskim rojnicama, ni ovlastima za javne inscenacije, oporba, da bi vlast prokazala u njezinoj goloći, u saborskim i ponekad televizijskim enterijerima poseže za slabašnim sobnim prskalicama. Misli da će njihovim magnezijskim sjajem zasjeniti blještavilo moćnih nebeskih prštalica koje inscenira vlast. I ne uspijeva. Osim kada izađe van s velikom referendumskom zubljom. Ona nakratko zasjeni noćni privid, a osvijetli stvarnu zemlju – i uznemirena, ljutita lica čuvara vlasti.

Bliže se dočeci Nove godine, a time i vatrometi po mjestima koja drže do sebe, a i među imućnijim privatnim poduzetnicima. Može ih se pratiti izbliza i izdaleka, na otvorenom i u zatvorenim stambenim oazama, bez brnjica ili prigušnica na inače ponosnim nosovima, i to bez kršenja svekolikih epidemioloških mjera, pa makar one bile luk i voda spram onih u Austriji ili u dalekom Kitaju. Vatrometi su prava stvar: dočaravaju na nebu ljepotu koje nedostaje na zemlji. Oni su i divotni surogati zvijezda, žive nebeske arabeske, i kao takve dobra uvertira u arabeskizaciju Europe, na zemlji.

Nebeske prskalice, svjesmjerne pucalice, pršteći grozdovi, bljeskajući nebeski rojevi, prštalice, divotne rojnice…

Vatromete bi zapravo trebalo preimenovati u nešto prikladnije. Nema tu nikakve vatre, a nema ni mete, onako kao što ima noga u nogo-metu ili ruku u ruko-metu. Osim pri ispaljivanju raketa sa zemlje, betona ili asfalta. Ali zato ima tu nebrojeno zvjezdica, rojeva svjetlucavih raznobojnih eksplozivnih krijesova. Koji svekoliki u trenu eksplodiraju, proparaju i osvijetle noćno plavičasto nebo. A sve je praćeno pucketavom pucnjavom. Koja u atmosferi, ionako sve nečistijoj, razagna na čas nečiste duhove. Možda bi ih se zato moglo nazvati atmosferskim ili nebeskim prskalicama. Ili svesmjernim pucalicama, prštećim grozdovima, bljeskajućim nebeskim rojevima. Ili jednostavno prštalicama odnosno divotnim rojnicama.

I na zemlji se događaju razna prštanja. Retorička, politička, propagandna, ekonomska, socijalna, nacionalna, (protu)vjerska, umjetnička, zabavna, estradna, trivijalna. Pršte i pršću primjerice bujni nabujali ženski (za sada) celebrities, ponekad prsnu ili se raspore njihovi prenapeti prorezi, dekolteji i grudnjaci. A svaki čas, izvan „neozbiljne“ estrade, pucketaju, pršću, i pucaju javne afere i pravosudni skandali, recimo ovaj s Todorićem. Pršte od eksplozivnog punjenja prema gore u posljednje vrijeme i cijene, osobito energenata, hrane, nekretnina, građevinskog materijala, kućnih potrepština i ostaloga. Inflacijska bujanja i prštanja i razni drugi naboji i stanja visokih napetosti proizvode i razne zvukove: iskrenja, pištanja, šištanja, psikanja, dildikanja, vikanja, klicanja, smicanja. Prasne ponekad naboj i iz vatrenog oružja, a prsnu po medijima i vijesti o uporabi ili najave da će se posezati za uporabom i takvih naboja.

Što se može kada smo uglavnom takvi?! Možemo li birati, radije uzmemo prštave kokice nego one koje se ne rasprsnu, i radije hrskave tjestenine nego one tvrde ili meckave. U prskanju vodoskoka i prsku odnosno pljusku tuša uživamo neusporedivo više nego u ustajaloj lokvi, izmaglici, lijenom i muljavom potoku ili u slabašnom mlazu iz dotrajale ruže na kućnom tušu. Život je povezan s prskanjem i prštanjem, s praskanjem i pucakanjem, s bukom i erosom, sa žustrim stjecanjem i bučnim gomilanjem, s vragometnim plesanjem, s pobjedničkim razbijanjem reketa ili pijanačkim razbijanjem čaša o tlo, a ne sa smjernošću ni s odricanjem od „svega što mi život pruža“. Želimo imati i površinskim rasipanjem pokazivati da smo uspjeli steći dovoljno, dokazati se i potvrditi se, ostvariti svoje vragometne snove.

Blještav privid je ono što mnoge veseli

Od društva i države, od vlade i stranaka, od institucija i konstitucija tražimo najprije to da nam omoguće uspjehe i zadovoljstva. Jest da nam nije nikada dosti, no pred drugima, u vremenima blagostanja, volimo se pokazivati zadovoljnima i uspješnima. I gledati zabavljače iz kojih pršti zadovoljstvo kao iz netom odčepljene boce dobro protresenog pjenušca. Novogodišnji tv-programi i scenski prizori po boljim hotelima i restoranima pršte od sjajnih dekoracija, haljina, štiklica, narukvica, ogrlica, naušnica, frizura, ukosnica, ručnih satova, šljokica, sjajnih dekoracija i svjetlosnih efekata. Sve mora biti blistavo, blještavo, mondeno, raskošno, dojmljivo, zasljepljujuće, zaglušujuće, po mogućnosti ponekad i zapanjujuće.

Znamo da je sve to samo vanjština, dočaravanje onoga čega u stvarnosti nema, samo privid. No blještav privid je, osobito u takvim trenutcima, ono što mnoge veseli, ushićuje, a neke prenosi i u gotovo delirična stanja. Uz neku opijatsku potporu. Veselimo se prividu kao pokazatelju želje da u našom javnim i privatnim zbiljama ima bude više toga lijepoga i vrijednoga nego u zbilji. Toj želji blistavi je privid neka vrsta jeke i uzvrata. Poput papirnatog novca kao surogata vrijednosti, ali s naivnom tlapnjom da  on i dalje ima čvrstu, pa i zlatnu podlogu. Dok bitcoin i druge virtualne valute ne pretvore sva ovozemaljska zlata u nevidljiva blaga, raspršena po mirijadama čipova i elektrona snažnih megaservera i pripadajućim ih 5G-komunikacija poradi verifikacija.

I u globalnom žargonu, zato što volimo robu zamotanu u sjajne celofane, imamo mnogo retoričkog blještavila. Novi svjetski poredak, The Great Reset, globalno selo, borba protiv klimatskih promjena, tehnološka revolucija, digitalna transformacija, zelena tranzicija, umjetna inteligencija, sateliti, Space Shuttle, letovi na druge planete, orbitalna turistička putovanja, rojevi galaktika, i nebrojene nebeske svjetlilice i prskalice… Imamo na Zemlji i strategije, agende, programe, planove, projekte, socijalne kohezije, mobilnost, konektivnost… Imamo CNN i Sky News, Erasmus+ i European Youth Parliament, pa EU Next Generation, American Rescue Plan, Novi put svile, cyber-univerzum, epidemiološke mjere, kompletnu vakcinaciju i svakojaka druga čarobna čuda koja poput vatrometa ili prštalica pršte sjajem na globalnom i kontinentalnom nebu. Te po nama, kak bi rekel Matoš, sipe svoju (doduše ne blagu, nego kričavo-zasljepljujuću) svjetlost sa visina. S premoćnih zvjezdano-medijskih, svemoćnih globalno-upravno-političkih, s pokroviteljsko-stožeraških i nedvojbeno scijentoloških visina. I to svaki dan, a ne samo za doček Nove godine. Jedino što se negdje nekako netragom zagubiše stara dobra pred-post-moderna tolerancija, socijalna pravda i miroljubiva koegzistencija. Očito, nisu više dovoljno privlačne, još manje svjetlucave, blještave i prštave. Čovječanstvo se umorilo od bivših ideala.

Kako parirati blistavom vatrometu čuvara vlasti?

Što o maloj Hrvatskoj reći u tom kontinentalno-globalno-astralnom kontekstu blistavoga XXI. stoljeća u kojem Zemlja definitivno nije više ravna, nego obla i sferična, a unatoč tomu po njoj toliki zrakoplovi, nekim čudom, lete i dalje pravocrtno, i ne trebaju im više za stalno neprimjetno poniranje (da se pravocrtnim letom ne odlijepe od zemlje i ne odlete u nebo) ni stari dobri žiroskopi ni kontinuirana poniranja? Imamo li mi čega?

Oh, da, imamo i mi udjela u nekim globalnim ponudama. Dapače, one nas fasciniraju i motiviraju. Toliko financija odavde, toliko subvencija odande. Želiš li obnoviti Banovinu i Zagreb od potresa, samo reci, i novci ti padnu u krilo ravno s europskog neba. Želiš li oporaviti gospodarstvo od šoka izazvanog epidemiološkim mjerama i prijašnjim slabostima, novci će ti uskoro početi dotjecati iz Europskog fonda za oporavak. Želiš li se obračunati s korupcijom, iz SAD-a će ti smjesta poslati posebnog savjetnika za iskorjenjivanje korupcije na Zapadnom Balkanu, i u Hrvatskoj, se razme. Hoćeš li biti siguran što činiti protiv koronavirusnih inačica prošlih, sadašnjih i budućih, samo slušaj Svjetsku zdravstvenu organizaciju i uzmi od EMA-e sve ono što ti pruži. Stožeraši i ostali na položajima ne moraju ništa ni misliti; drugi misle za njih, drugi odgovaraju umjesto njih. Zato i nitko od podanika ne treba ni o čemu misliti, nego samo slušati. Na vladajućima je jedino to da sve što čine prikažu kao uspjehe kozmičko-interstelarnih razmjera. Pomoću blistavog retoričkog vatrometa.

Drugim riječima, na vladajućima je samo priređivati prštave raznobojne nebeske prštalice. Što redovito i čine. Tako što se hvale svime što čine, Što veličaju sebe i svoja blistava postignuća.

Tom se metodom napredne građane i građanke (seljaci su ionako konzervativni pa sami od sebe uzdižu poglede k nebu, odakle iščekuju da im dođe spas) navodi na to i prštavim blještavilom motivira da odvrate oči od zemlje, da uzdižu poglede uvis, da gledaju gore, u nebo.

A što nam za to vrijeme čini oporba? Čast rijetkima, koji pružaju zubate otpore, no većina oporbenjaka zapravo pokušava slabašnim bljeskovima zasjeniti blistavi vatromet vladajućih. Kako za razliku od vlasti ne raspolaže prštalicama ili nebeskim rojnicama, ni ovlastima za javne inscenacije, oporba, da bi vlast prokazala u njezinoj goloći, u saborskim i ponekad televizijskim enterijerima poseže za slabašnim sobnim prskalicama. Misli da će njihovim magnezijskim sjajem zasjeniti blještavilo moćnih nebeskih prštalica koje inscenira vlast. I ne uspijeva. Osim kada izađe van s velikom referendumskom zubljom. Ona nakratko zasjeni noćni privid, a osvijetli stvarnu zemlju – i uznemirena, ljutita lica čuvara vlasti.

Šiljo/Hrvatsko nebo