Islamofobni udar na multikulturni duh Sarajeva ili „Zis, ali ti ne znaš kako oni tuku!“

Kada sam prije neki dan pisala kratki tekst o mraku koji u glavnom gradu vlada pred božićne i novogodišnje blagdane, kao da je kasaba na kraju svijeta, nisam ni pomislila da će to biti protumačeno kao napad na stanovnike bosanske metropole, pogotovo ne na bošnjački narod, a još manje na islam!

Piše: Sanja Vlaisavljević, Hrvatski Medijski Servis

Koga je za taj mrak trebalo kritizirati nego najodgovorniju osobu: gradonačelnicu. Zašto? Zato što nije ništa poduzela da grad izgleda kao europska metropola i što je davala izjave koje su bile uznemiravajuće. Nećete vjerovati, svoju objavu sam napisala kao konsternirana građanka Sarajeva. Međutim, očito se ispostavilo da na to nemam pravo. Već se to mnogo puta do sada dogodilo: ako kritizirate loše pojave u gradu, a niste Bošnjak, onda ”pljujete na grad”. Tada se odmah pojave oni koji vjeruju da je njihova dužnost da ga brane baš kao da je Sarajevo bošnjački grad kojeg treba braniti od uljeza, očito Hrvata i Srba. Ali ako je tako, kako je onda riječ o „bh. prijestolnici“? Tako je moja objava za autora magazina Stav ocijenjena kao ”hrakotina”! Novinarski profesionalno rečeno, nema što! No, zanimljivo je da su ”branitelji grada” i ovaj put svi odreda ilegalci! Nemaju imena, skrivaju se iza inicijala ili riječi ”redakcija”. Tvrdnju o hrakotini u Stavu potpisuje M. A., a Istraga.ba nema petlje niti za dva slova! Čija je to strahovlada u glavnom gradu da se njegovi branitelji ne smiju potpisati? Zar je Valter još u ilegali?

M. A. potpiši se! Zar je to tako veliki problem? Pa imaš svoj Stav? Stani iza njega! Istraga.ba, pa zar ba vi pišete jedan patriotski tekst svi zajedno? Ili je vaš istražiteljski-obavještajni posao obavijen profesionalnom tajnom? Hoćete li makar na dan oslobođenja Sarajeva otkriti svoja imena u stilu „vidiš ga lafčino!“?

Zanimljivo je kako je istraga.ba pokrenula čitav lanac portala, javnih glasila, magazina i različitih socijalnih mreža i napravila hajku na mene baš kao da sam državni neprijatelj broj 1. Čovjek bi pomislio da je ovdje posrijedi nekakav rat nakon rata, ”hibridni rat”! Otkud tolika iritacija zbog mojih par redaka? Zar zbog javnog promišljanja o gradonačelničinim skandaloznim izjavama, a na koje se odvažila jedna građanka treba voditi kvazi-vojnu kampanju? ”Azra! Soko zove kondora!”

Što mi se ustvari zamjera? To jasno piše u naslovima i podnaslovima prvog pokretača kampanje koji je proveo ”istragu” i onog posljednjeg koji ju je okončao sa svojim ”stavom”, a to je da sam ustvrdila da je Sarajevo a) ”izgubilo sjaj glavnog grada jedne države”, da u njemu b) ”Hrvata i Srba gotovo nema”, ali i da je to c) „područje džihada“. Ovo posljednje sam navodno ustvrdila sklanjajući se iza riječi „neimenovanog izvora“ (Stav) ili ”neimenovanog ali dragog prijatelja” (istraga.ba). Eto to su napisali autori koji kriju svoja imena kao zmija noge.

Od tri stavke moje ”hrakotine” prve dvije očito nisu previše bitne za ilegalce, jer će M. A. usput reći da u gradu i jeste takvo stanje da „sarajevske bandere nisu okićene svjetlucavim ukrasima“, a da Hrvata i Srba ima malo jer su i prije i poslije rata ”sami napuštali grad”. Čak će M.A. pokazati i izvjesno razumijevanje za moju kritičku analizu gradonačelničinih izjava jer će priznati da je njena izjava (o okićenom boru pred Vijećnicom? prijetećem napisu na vratima katoličke obitelji? predsjedniku Milanoviću…) ipak bila ”nesmotrena”. Očito je samo treća stavka duboko uznemirila ”građane prvog reda” Sarajeva. Pa da i to razjasnimo da ne bi istražitelji sa stavom ne bi imali i dalje dilemu krijem li se iza ”neimenovanih izvora” i leđa fantomskih prijatelja. A sljedeće retke ću napisati kao građanka Sarajeva, što ”Stav Istrage” i ”Istraga Stava” očito nikako ne mogu prihvatiti, a možda ni razumjeti.

Sarajevo kao ”područje džihada”?

Time se nikako ne misli na nekakve registrirane džihadističke udruge. To bi bilo smješno. Čak i da takvih ima nadležna državna ministarstva su im dala odobrenje za registriranje i upis u registar NVO-a. Stoga, ne bi ni mogle biti predmetom analize.

Sarajevo kao ”područje džihada”?

Time se očito ne misli ni na ”sveti rat” u kojem se juriša s određenim vjerskim pokličem a nakon pogibije ide izravno u raj. Svetog rata ima samo tamo gdje ima ‘mučenika’ koji su svoj život dali za svetu stvar svoje religije. No, mogli bismo i o tomu nešto reći, ali ne ovim povodom. Ako postrojbe neke državne armije jutra u ratnom bh. vihoru počinju sa vjerskim pokličima onda takve aktivnosti odgovaraju definiciji riječi „džihad“. Može li netko nijekati da ih je bilo? Teško bi mi bilo pripisati, iako me se drži za petokolonaša i napada kao da sam ”građanka drugog reda”, da sam na to mislila dok sam pisala kritički osvrt na izjave gradonačelnice. No, što i da jesam? Takvo nešto mi se može pripisivati i tvrditi samo iz obavještajno-sigurnosnih izvora, iz krugova eksperata za ”hibridni rat” i nikada se pritom javno ne očitovati, a kamoli potpisivati. Ne, nipošto ne potpisivati!

Sarajevo kao ”područje džihada”?

”Prostor džihada” je prostor u kojem se kritika negativnih pojava u glavnom gradu etiketira kao islamofobija. U kojem se brkaju šovinizam i islamofobija, kao što to čini M. A. i mnogi drugi. U kojem se grad navodno brani od nekih njegovih građana za koje nikako nije jasno zašto su ostali u svome gradu. U kojem se grad brani kao da je samo i isključivo bošnjački grad a najžešće napadaju oni koji i pomisle da je to i politički i demografski odavno postao bošnjački grad. U kojem su na istaknute pozicije postavljeni nebošnjaci koji svoje privilegije brane obračunavajući se s kritički mislećim Hrvatima i Srbima. U kojem, ako branite prava onih koji su konstitutivna manjina, a to su danas uglavnom starci koje možete susresti u haustorima velikih zgrada, upravo ćete najveće ogorčenje izazvati kod uglednih Hrvata i Srba. U kojem odavno nema nijednog Hrvata i Srbina koji je ”nacionalista” ili ”šovinista”, osim, dakako, Sanje Vlaisavljević. Pa čemu onda toliki resantiman prema tek jednoj ženi?!

Sarajevo kao ”područje džihada”?

To je, možda i ovo treba dodati, prostor u kojem nikada nijedna žena u javnosti nije toliko uporno, toliko žestoko, toliko prostački vrijeđana i to ne samo u objavama anonimnih građana po nekakvim forumima i društvenim mrežama nego iz pera gradske intelektualne elite – uz potpunu i ravnodušnost nevladinih udruga koje se bore za slobodu mišljenja, ljudska prava i jednakopravnost žena. U kojem postoje portali čiji se urednici kao manijaci u horor filmovima godinama samo i isključivo bave mojom osobnošću i privatnošću. U kojem sveučilišni profesori, policijski inspektori, ugledni novinari objavljuju najgore prijetnje i najlascivnije uvrede na moj račun. U kojem su javne debate u akademskom, medijskom i političkom prostoru – debate neistomišljenika i političkih protivnika – odavno ukinute. U kojem je više puta demoliran ured debatnog centra na čijem sam čelu bila do prije tri godine. U kojem su prijetnje smrću meni i mojoj obitelji upućivane na moju kućnu adresu, u pretinac na društvenim mrežama. U kojem su moja tada mala djeca išla u školu pod policijskom pratnjom, a njihovi vršnjaci na satima likovnog pravili kolaže od izrezaka iz najuglednijih sarajevskih novina u kojima su redovito objavljivane karikature njihovih roditelja.

Sarajevo kao ”prostor džihada”?

Ako ponovo razmotrim moj navodno najveći ”šovinistički izlet”, onda je to bio moj izlet u okolicu grada prije par godina. Pokazalo se da je ovo možda baš ”prostor džihada” u kojem postoji spisak restorana u kojima se ne smije objedovati. U kojem je svaka zahvalnost građanina Sarajeva što je objedovao na travi u ljetnom spokoju prelijepog parka iskaz mržnje prema gradu iz čije vreve je pobjegao. U kojem je nedopustivo reći da vam smetaju nepristojna djeca koja se penju po stolovima restorana u centru grada jer ta djeca navodno dijele istu vjeru s većinom pravih Sarajlija. I to je valjda islamofobija! U kojem ne smijete imati prigovora što veliki broj migranata prosi na glavnoj raskrsnici grada ostavljajući smeće iza sebe i što to rade pred ulazima u najveće prodajne centre. U kojem vam ”šiša” smeta jer je osvojila kafiće. U kojem imate zebnju da uđete u sarajevski tramvaj. Itd., itd. No dobro je znati da je moj izlet u „drugi pejzaž“ proglašen kao kopanje po grobovima ubijenih i odvođenih u logor nadomak restorana iz kojega sam napisala status. No, što ćemo s Velikim parkom u Sarajevu, nekadašnjim domom “Mladen Stojanović, kasaranom Viktor Bubanj, silosom, Zetrom i drugim mjestima u „bh. prijestolnici“? Hoćemo li zabraniti kretanje i boravak na tim mjestima? Svaka sličnost sa pejzažem iz kojega sam objavila status je slučajna.

Sarajevo kao ”prostor džihada”?

Pa to je prostor u kojem imate watchdogove koji budno motre na sugrađane druge nacionalnosti koji se usude nešto prozboriti protiv uglednika grada ili većinske ideologije. To su dragovoljci jurišnog odreda, specijalci s posebnim zaslugama, koji u načelu trebaju biti iste nacionalnosti kao oni na koje ih ”branitelji grada” nahuškaju. Zato se oni, dok grizu i ujedaju mrske protivnike grada, uvijek potpisuju punim imenom i prezimenom, dok njihovi najamnici ostaju anonimni. Takvi napadi su, razumljivo, predivan prizor za većinsko stanovništvo. No, očito je odnedavno kriza i s watchdogovima jer su počeli da ih uvoze u grad iz dalekih sela. Ima ih koji su prvo napisali svoje kolumne prepune psovki i uvreda prema ”građanima drugog reda”, pa tek onda po prvi put stupili nogom u grad.

Sarajevo kao ”prostor džihada”?

I možda najvažnije: građani velikog europskog grada, a pogotovu njihovi vodeći „probosanski“ političari, moraju naučiti uvažavati svoje političke neistomišljenike. Na ”prostoru džihada” je po definiciji nezamislivo da se politički protivnici ne gledaju kao smrtni neprijatelji. A morali bismo se naučiti da one koji javno nastupaju a ne dijele zajedničku partijsku crtu tzv. probosanskih snaga imaju pravo na građanstvo Sarajeva i na ljudsko dostojanstvo i da im to nitko i ni na koji način ne smije ugroziti. Neće propasti država ako u tom gradu bude prostora i za druge nacionaliste osim onih većinskog naroda. Prostora da normalo žive i javno djeluju a da se njima ne bave razne ”džihadističke organizacije”.

Ovaj ”prostor džihada”, dakako, nema veze s islamom, o čemu govore nagrade i priznanja koje sam proteklih godina dobila upravo od muslimanskih vjernika radi svojih zalaganja za njihova prava u BiH. Ali ima veze s bošnjačkim šovinizmom koji se duboko uselio u javni prostor grada. To je prostor u kojem odavno ne mogu objaviti kritički tekst o lažnoj ideologiji građanstva u ime multikuturnog građanstva i deliberativne demokracije koja počiva na javnoj debati neistomišljenika. To je prostor u kojem me već godinama urednici novina i televizijskih emisija ne smiju pozvati da sudjelujem u raspravi s ”braniteljima grada”, ”probosanskim patriotima” i ”kosmopolitiskim građanima”. U kojem gradska javnost nikako nema priliku čuti argumente ”plavuše”, a danonoćno sluša jedne te iste ”analitičare” i ”intelektualce” čiji glas nikako da dobaci preko Sarajevske kotline. U kojemu vlada strah od drugačijeg mišljenja baš kao da se boje da bi taj glas mogao uzdrmati nešto veoma krhko i labavo. Čemu strah od drugačijeg mišljenja? Možda je u bh. prijestolnici opet na snazi „odluka Komunističke partije o obveznom dostavljanju štampanih stvari na preventivne analize onoga što će biti objavljeno i dostupno javnosti“.

Ostat će ovo izgleda ”prostor džihada” dokle god se neka od najtežih pitanja ratne i poratne prošlosti grada ne otvore i kritički ne razmotre. To neće riješiti sramotni spomen kamen postavljen kod jame u koju su bacani građani opkoljenog Sarajevo upravo zato što je daleko od očiju svakog Sarajlije i putnika namjernika. Zato se i danas neki građani koji se usude javno kritizirati šovinizam moćnika bacaju u septičku jamu javnog mnijenja baš kao da argumentirano ne govore nego ”pljuju” po gradu. To je isti onaj prostor u kojem, kako tvrdi M. A. „nesmetano živim i radim a koji pljujem na svakom koraku”.

No, ipak, zašto ”džihad”? Zar to M.A. nije naveo/la kao ključni dokaz moje islamofobije? Zato što duboko vjerujem da treba skinuti i drugu masku bošnjačkog nacionalizma: prva je ”građanstvo”, o čemu sam mnogo pisala i argumentirala. A druga je maska islama, dakako ”političkog islama”: jer upravo kao što to ovi posljednji napadi pokazuju, svaka kritika pojava u gradu postaje izraz islamofobije. Baš kao da je Sarajevo isključivo i samo bošnjački grad u kojem žive samo i isključivo građani islamske vjeroispovijesti, a svaka odluka gradskih vlasti, svako opredjeljenje većine, svaka platforma lokalnih političkih partija – ima svoje posljednje opravdanje u Božjoj objavi.

Azra je provaljena! Soko zove Kondora!

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo