Nataša Božinović: Hrvatska obitelj Bleiburg

Nedavno sam pogledala film iz 2008. snimljen po njemačkome klasiku Thomasa Manna Buddenbrokoovi.

Teško je Buddenbrokoove prikazati u seriji, a pogotovo u filmu. Kako ocrtati brojne karaktere i izbaciti brojne radi potrebe filmskoga medija? Nikako. Zato je film kratak sadržaj, bolje reći suhoparan obris  koji možda može pomoći ocjeni dovoljan iz lektire.

Obitelj o kojoj ću pisati nimalo ne sliči Buddenbrokoovima po raskoši i društvenoj klasi. Nisu to ni naši Glembajevi, a nije ni vremenski okvir gdje bismo mogli imati tako bogatu i  obrazovanu trgovačku obitelj. Doba je to komunizma i postkomunizma, tajkunizacije SRH partijskih direktora i njihovih nasljednika. Ali ova hrvatska obitelj nema blage veze ni s ovim potonjima koji će se raskošnošću približiti literarnima zahvaljujući vezama iz komunizma i mentalitetu krađe društvenoga. Taj mentalitet će im zauvijek oduzeti i minimum bar malograđanskoga odgoja kao stupa zapadnjačkoga društva koji konzumira dobru umjetnost i kulturu. U nas konzumiraju, ali onu lošu i bezidejnu, jer druga se skriva ili je nema. Ali to je za neku drugu analizu.

Znamo svi da  bogata obitelj koju Mann prati kroz četiri generacije propada sve više i više. Razlozi propasti, ono što ovu hrvatsku obitelj bez obzira na doba i porijeklo povezuje s propašću bilo koje druge obitelji, pa tako i Buddenbrokoovih, su: tvrdoglavost, poroci, rastave, raskalašenost, neimaština i prerane smrti. Gomilanjem krivih odluka, nedostatkom sreće u bitnim trenucima, grandiozna raskošnost životne snage i putenosti svakom generacijom gubila je korak s vremenom te se s vremenom pretvorila u prah. Bilo da su Buddenbrokoovi ili partijskih tajkuna, ili ovih mojih, literarno ću se razmetati, Bleiburgovih, razlozi propasti obitelji u okolnostima mira, slični su svima.

Analiza konkretne obitelji Bleiburg u jednome tekstu teško da će kao i film polučiti slojevitost, ali može poslužiti kao obris, djelić metafore sudbine cjelokupnoga hrvatskoga bitka, jer ipak hrvatskih Bleiburg obitelji ima više vrsta i slojeva zahvaljujući nametnutim totalitarnim i okupatorskim sustavima koji su kroz 20. st. imali ekonomsko-društvenu dinamiku različitu od one zapadnih zemalja.

Zašto Bleiburg? Nameće se kao simbol uništenja mnogih obitelji, a i što je otac i djed moje kreacije utemeljene na stvarnim zbivanjima, hrvatski vojnik i te je 1945. prošao čitav Križni put. Pri povratku, da bi preživio, radio je svakakve poslove. Kada se oženio za ženu iz istoga sela u dalmatinskoj zagori, put pod noge i Slavonija. Potom Njemačka. Najteži poslovi,  žuljevite ruke i spavanje u barakama za radnike, osigurali su kuću u Splitu na četiri etaže sa šest stanova s pogledom na more da može uživati njegova obitelj ono što je on najmanje uživao. Žena gastarbajtera čuvala je osim svoje djece i djecu svoje braće. Kuća je uvijek bila puna smijeha, cike, veselja i dobrodošlice.

U jednome trenutku kada je svijet ugledala treća generacija, s Bleiburgovima i podstanarima porijeklom iz istoga sela, kuća je bila  krcata mladošću, potencijalom i bebama. Tu su se okupljali i drugi, većinom generacija rođaka ili tazbine iz Splita koji su dovodili svoje cure, momke, muževe,  žene. Svi su rado dolazili u topli dom i vrata svih šest stanova bila su otvorena, a gosti uvijek siti i napiti. Tu je dolazila i njihova rodica s momkom Srbinom kojega su ovi „ekstremni desničari“ voljeli jer je prvenstveno bio dobar čovjek, jer je to razina na kojoj funkcionira prosječan hrvatski domoljub nauštrb kretenskoga stereotipa koji nameću jugoslavenski nacisti.

Druga je generacija obitelji Bleiburg bila zaposlena u gradskim poduzećima, a temelj, sigurnost i stambeno pitanje rješavala je ipak njemačka lova. Dobar, ali rasipnički duh te neiskustvo njemačkih žuljeva, možda dovodi do pretjerane sigurnosti, pa potom i poroka s kojima se polako klizi u propast. Anegdota u kojoj se sin spušta  klizeći olukom kuće kako bi pobjegao u kafić kartati i bančiti, a doma ostavlja ženu s bebom, izazivala je smijeh svih ukućana dok s ponavljanjem ponašanja smijeh nije počeo gubiti snagu, tinjati, a konačno se ugasio rastavom.

I druge stanare kuće počeli su načinjati alkohol, rastave, kocka i dugovi. Ona rodica je prekinula sa Srbinom. On je još malo dolazio u tu kuću pronalazeći utjehu, ali postupno je i on kao i drugi, nestao iz života obitelji Bleiburg. Podstanari su sada bivali neki drugi ljudi, a treća generacija obitelji Bleiburg rasla je opterećena onim što je već erodiralo kod roditelja. Poneki su još  dodali drogu i maloljetničke zatvore. Kada je umro najstariji Bleiburg, pošteni djed koji je sve svojim golim rukama i žrtvom stvorio u dalekoj Njemačkoj, a potom i njegova dobra žena, sin je da bi preživio ili podmirio kakve dugove svoje ili svoga sina, prodao sve stanove.

Jedini Bleiburg koji je ostao u toj kući je kći sa svojim suprugom i njihovom kćerkom. Ostao im je skroman stančić u potkrovlju kao podsjetnik na lijepa vremena. Žive od skromnih mirovina. Radost im je kćer koju su kasno jedva dobili i iskreni su baštinici topline koju su davali pokojni djed i baka u širem i materijalno udobnijem prostoru. Sada se svelo  na jedan jedini stančić u vlažnom potkrovlju, ali dovoljno da se Hrvatska na toj mikrorazini poistovjeti s njima. Ne s Glembajevima ili Buddenbrookovima. Jer  plamen se nije ugasio.

2011. bilo nas je 4,300.000. 2021. Jugovići navijaju da nas je ispod 4 milijuna. Tu smo negdje. Koliko bi nas bilo da nas junak SDP-a, Tito(slika mu visi u prostorijama SDP-a), nije pobio na Bleiburgu, a potom njegovi slijednici u nametnutom ratu ’91.? Na Križnome putu stradala je čitava jedna generacija intelektualaca. 71. je stasala nova od hrvatskoga seljaka i gastarbajtera i ta je stvorila Hrvatsku. Usporedo se u sve pore društva uhljebljivao crveni parazit glumeći kulturnu elitu. Nametnuto nam je da su ‘rvatine- kradezenjare, opljačkale Hrvatsku. Laž! Vjerujući u to, nesvjesno smo kulturu prepustili parazitu. Sve više saznajem koliko je partijskoga rukovodećeg kadra kupovalo poduzeća za kunu. Kad velim, u sve pore društva, onda je to to. Kako bi inače parazit egzistirao da nema raznih tedeschija, todorića i njihovih političkih funkcionera, Jugoslavena.

Život ide dalje, a Kate moja rodica, na sve hrvatske blagdane i sportske uspjehe razvije ogromnu hrvatsku zastavu na balkonu svoga potkrovlja da je mogu vidjeti i otočani s trajekta i Vlaji i Ercegovci koji se spuste na žnjansku plažu tijekom ljeta, i Splićani i stranci, putnici dobronamjernici. Mogu je vidjeti i naši sugrađani Građani Jugoslaveni koji su, kolokvijalno rečeno, od 91. na aparatima. Da je i ne vide, boli ih spoznaja što se ona vije u srcima ogromne većine njihovih sugrađana. Mene iskreno ne raduje njihova bol jer predugo traje i previše štete nanosi hrvatskome društvu, a oni nemaju nimalo skromnosti i dostojanstva da ju zadrže za sebe, nego nesretnici jal prosipaju okolo.

Kao što rekoh na početku, Hrvatska ima i drugih vrsta obitelji Bleiburg. Od onih u Argentini, do onih koji su crnčili  ili u Njemačkoj ili ovdje u polju da bi im djeca postala doktori, znanstvenici, intelektualci. Neki od njih i dalje odlaze tražiti kruh u svijet. Danas više kao visoko obrazovani stručnjaci i manje kao NKV snaga. Više kao promotori Hrvatske negoli su to kulturnjaci unutar Hrvatske.

Hrvatska je u srcu i nije izgubljeni raj. Jednostavno je sada vječno tu. I veze iseljene Hrvatske i domovine su zahvaljujući tehnologiji, puno čvršće negoli nekad. Oni koji su dugo radili izvan zemlje, kada dođu ne mogu se načuditi jugoslavenskoj vrsti koju ovdje uzgajamo. Pitaju se, onako zapadnjački, ekonomski iskoristivo, koja im je svrha i cilj? Na to pitanje nemam odgovor, ali znam da će se u budućnosti to detektirati na svakome koraku i ekonomski isplativo, promptno rješavati. Možda i nekom mobitel aplikacijom. Tko zna? Znam samo da rodicu Katu ne vidjeh dugo. Vidim zastavu, ali ne i nju. Čujem da ima visoki tlak ili visoki šećer, zaboravila sam. Moram svratiti, moram naći vremena jer kod obitelji Bleiburg sam se uvijek osjećala kraljevski.

Schengen dolazi. Vele tri milijuna devetsto i nešto. Malo nas je, al’ nas ima! I opet kao nekad, antemurale…

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo