Zlatko Miliša: Pogubne društvene podjele oko koronavirusa!

Zašto je stigmatizacija suprotstavljenih strana oko koronavirusa iznimno opasna pojava?

Ljudi dobivaju privid moći kada djeluju u masi. Još je Sigmund Freud pisao o tome da se ljudi u gomili ponašaju drukčije od onih koje nije porobio diktat mase. Carl Gustav Jung skovao je izraz kolektivna svijest, a Le Bon psihologiju mase objašnjava teorijom zaraze. Tu teoriju najbolje objašnjava Manfred Lütz, njemački psihijatar i teolog, u knjizi Ludilo. Lütz objašnjava zašto su najveći problem (bili i ostali) glupi i/ili suludo normalni ljudi! Oni promatraju, dopuštaju ili sudjeluju u podjelama.

Spadam u skupinu visokorizičnih i, neovisno o tome, posljednjih tjedana sam obasut porukama i pozivima onih koji se deklariraju kao antivakseri. Zamolo sam ih da svoju pasivnu agresivnost preusmjere na druge ili da mi se obrate kada shvate koliko su opasne podjele u kojima nisam i neću sudjelovati. Neki me pokušavaju uvjeriti da smo pod neviđenom tiranijom, a šutjeli su kada sam među prvima pisao o farmaceutskoj mafiji i da nam se serviraju sve sofisticiraniji oblici otuđenja čovjeka od čovjeka. Šutjeli su godinama kada su svjedočili provedbu strategije dirigiranog kaosa.

Stigmatizacija – opasno sredstvo društvenih podjela

Naši su građani podijeljeni od onih koji smatraju da Vlada poduzima odgovarajuće mjere do onih koji razmišljaju da Vlada uopće ne vlada situacijom, tj. da im je situacija izmakla kontroli zbog njihova politikanstva. Pored toga, sve učestalije su osude oboljelih od COVID-19,koje drugi prozivaju za nemar ili izravno okrivljuju ili stigmatiziraju: “Ti si mi prenio/prenijela virus”. Krajnje neprihvatljivi i stigmatizirajući su oni pojedinci koji ponavljaju da korona ima najsnažnije posljedice na ljude treće životne dobi, ali između redaka poručuju da to nije šteta jer “oni ionako ne pridonose društvu”, odnosno “ionako bi bili umrli”!?

Od francuskog sociologa i utemeljitelja funkcionalističke teorije Emila Durkheima iz 19. stoljeća mnogi zastupaju njegove teze da je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće ako se stigmatiziraju oni koji se ne uklapaju u društvo. Zajedništvo se stvara ujedinjavanjem protiv onih koji se smatraju prijetnjom društvenom poretku. On navodi da je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće tek postojanjem aktera u društvu koji nose stigmu i nazivaju se društveno neprilagođenim. Iz toga proizlazi da zajedništvo nastaje tek ujedinjavanjem protiv onih koje se smatraju zajedničkom prijetnjom društvenom poretku. Stigmatizacija posjeduje višestruko negativne implikacije. Nasilje nad mišljenjem ima obilježje bezuvjetne podređenosti pojedinca normama i inim kolektivitetima koji stvaraju stereotipe o drugima i drugačijima kao nepoželjnima. Stigmatizacija se temelji na rasprostranjenim stereotipima koji postaju osnova za isključivanje ili izbjegavanje određene skupine ljudi. Ona je danas postala najaktualnija s pojavom koronavirusa. I zato je stigmatizacija jedne ili druge strane iznimno opasna!

I prije pandemije smo bili visoko otuđeni, a tek se sada neki “bude”

Na Portalu HKV-a (ožujak 2020.) upozoravao sam da je prisilno ostajanje kod kuće, uz neimanje nikakvih sadržaja, krajnje opasno za mentalno zdravlje. Tvrdio sam da će dugotrajna izolacija građana izazvati epidemiju depresije, nasilja u obitelji i (auto)destruktivnih ponašanja. Jasno je da se ostajanjem doma usporavalo širenje virusa, no moramo biti svjesni svih posljedica za mentalno zdravlje. I to nas opet vodi ključnom pitanju poimanja suodnosa slobode, odgovornosti i mentalnog zdravlja.

I prije pandemije ljudi su bili otuđeni, a virus nam je trebao (a nije) bolje otvoriti oči koliko izolacija zna biti pogubna. Psihijatar Robert Torre (nešto prije svoje prerane smti) dao je snažno upozorenje da “od pojave virusa ne živimo mi nego korona, kojoj smo sve podredili: Prihvatili smo teror… svih od svih i protiv svih…. Kroz naloženu socijalnu distancu držimo razmak od života, od sebe, drugih, od doma i od zavičaja… Čovjek više nije čovjeku čovjek, nije bližnji, već neprijateljski drugi kao nositelj Smrti, nositelj Korone….Više se bojimo nego živimo… Zapravo, država je uništila društvo, cjelogodišnjim specijalnim medijskim psihološkim ratom protiv mentalnog zdravlja vlastitog pučanstva kroz svakodnevno instaliranje straha i panike, međusobnog nepovjerenja ljudi u ljude, a sve pod egidom senzibilizacije i promocije mentalnog zdravlja.”

Dokazano je da je farmacutska mafija stvorila paniku kod pojave svinjske gripe. Ne spadam u skupinu antivaksera, ali spadam u skupinu onih koji godinama upozorava na ulogu farmaceutske industrije. Pisao sam prije i o Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) kao produženoj ruci farmaceutske industrije pomoću koje sustavno stvaraju paniku i kaos. Proizvođači cjepiva ne preuzimaju odgovornost za sve posljedice cijepljenja. Ako se netko razboli ili umre, oštećena strana nema koga tužiti jer se proizvođač odrekao odgovornosti. Legitimno je pravo svakoga da propituje ili se buni ako se sustavno ignoriraju ova i bojna druga važna pitanja.

Kontrole ponašanja ljudi sa strategijom širenja straha

Nužno je poticati argumentiranu raspravu o koronavirusu i cijepljenju, jer su najopasnije podjele i zanemarivanje sumnji, straha, pitanja građana/ki, osobito kada se od pojave koronavirusa do danas nisu našla toliko željena (konačna) rješenja.

Kao aktualni paradigmatičan primjer ovome navodim činjenicu da su članovi britanskog vladinog znanstvenog savjeta svojevremeno priznali ciljano stvaranje straha radi kontrole ponašanja ljudi.

Novinar Borislav Ristić je sjajno komentirao: “Zaigrali smo staru igru optuživanja i traženja krivca. Podijelili su nas na dvije klase, klasu cijepljenih i klasu necijepljenih …To je znak da smo iskoračili izvan svijeta činjenica i razuma i zakoračili u svijet isključivosti i fanatizma.” On govori o posljedicama isključivosti te da je “ova tema zapaljiva i stvara potebu za svrstavanjem i potrebu da se ljude stavi u jedan tabor.” U pravu je kada kaže kako je cjepivo mijenjalo značenje jer je prvo bilo tretirano kao spasenje, kojim će ljudi biti zaštićeni pa neće zaraziti druge. Drugo tumačenje epidemiloga ja bilo kako će cjepivo smanjiti zarazu od drugih i smrtnost, a sada vlasti u Europi COVID potvrdama prisiljavaju ljude na cijepljenje. Ljudi imaju opravdan otpor prema tome što nitko ne preuzima odgovornost (ni vlade ni proizvođači) za možebitne posljedice od cijepljenja i koje vrste cjepiva! Do javnosti nisu i do danas ne dolaze relevantne informacije recentnih istraživanja koja relativiziraju one koji javnosti prezentiraju samo jednu stranu o koronavirusu.

Podjele i u Crkvi i među stručnjacima

Cjepivo bi nas trebalo (za)štiti od virusa, ali s njim se to nije postiglo, a i cijepljeni su prenositelji virusa! Tako su nas pozitivisti indoktrinirali cjepivom kao medicinskim čudom, a što se pokazalo kao još jedna dogma i/ili (ciljana) prijevara. Svjetska udruga psihijatra kao i WHO mogli su proglasiti i pandemiju panike i histerije! Trebali su, a nisu! Sada se širi kao jedina alternativa (!?) koronapotvrde. Kakva je to alternativa bez drugog riješenja?

No, podjele su i u samoj Crkvi. Ni ona nije monolitna nego je pridonjela podjelama. Papa Franjo govori da je “cijepljenje čin ljubavi”, a hrvatski biskupi bili su zauzeli drukčije stajalište. Tome pridonose i stručnjaci sa stalnim sukobima, kontradiktornim informacijama u medijima u kojima sve pršti od sebeljublja. Svojevremeno sam konstatirao kako se licemjerno čuditi otkud tako veliki postotak građana/ki, ali i medicinskog osoblja koji se ne žele cijepiti protiv koronavirusa. Nekim stručnjacima i epidemiolozima bila je važnija samopromocija, polemike s kolegama/icama od znanstvenih činjenica, a pozivaju se na neupitnost znanstvenih spoznaja!? Kojih? Kao da ne postoje divergentne interpretcije promjenljivih spoznaja!?

I psihijatar Živko Mišević obrazlože zašto je “panika zarazna kao i virusna infekcija: “Nije dobro u pandemiji isticati samo pogubne scenarije razvoja virusnih mutacija i (ne)sposobnosti čovjeka da se svemu tomu odupre”…

Infodemija – širenje lažnih vijesti

Pored epidemije koronavirusa imamo pojavu infodemije – informacijske epidemija (neprovjerenim) vijestima, što dodatno izaziva uznemirenost građana/ki. Psihijatar Herman Vukušić među prvima je ukazao na novi aspekt histerije s medijskim širenjem lažnih vijesti, a takvo stanje ima „puno negativniji efekt od bilo kojeg biološkog aspekta virusa“. Dijelim s njim stajalište i dodajem kako je medijska histerija znatno pogubnija od samog koronavirusa! “Strah je normalan, a panika je veća opasnost od samog virusa“, svojevremeno je izjavila psihoterapeutkinja Zora Subotić.

Igor Rudan, voditelj suradnog centra Svjetske zdravstvene organizacije, prošle se godine obračunao s divergentim stajalištima među stručnjacima. On je tada napisao: “Znanstvenik najprije prikupi podatke, procijeni njihovu vjerodostojnost, a zatim iz najpouzdanijih podataka konstruira vjerojatna objašnjenja…. Dogmatik najprije zauzme stav, a onda iz hrpe informacija uzima samo one koje podupiru njegovu osobnu istinu, bez kritičke procjene… Njemu je važnija promocija vlastitog uvjerenja od argumentacije struke.” Ovome dodajem da ne postoji “objektivno znanje”! To je dogma! Znanost nije superiorna u odgovorima na mnogobrojna pitanja i izražavam svoje negodovanje kada se prozivaju oni koji sumnjaju i propituju.

Nisam kritičar (svakog) cjepiva, ali spadam u skupinu onih koji upozorava(ju) na ulogu farmaceutske industrije, kao i na važnost informacija o kakvom se cjepivu radi, je li provjereno, iste kvalitete u svim državama, tko jamči za njega, koje su nuspojave…

Treba poticati argumentirane rasprave bez etiketiranja druge strane.

Sve prethodne epidemije zaraznih bolesti pratio je osjećaj straha. U medicini se obično govori o prihvatljivim rizicima, odnosno prihvatljivim neželjenim posljedicama za zdravlje. Sa strahom jačaju nepovjerenja i isključivosti. Vrlo je opasno one koji su skeptični prema obveznom cijepljenju ili COVID potvrdama proglašavati ravnozemljašima ili sljedbenicima teorije zavjere. Stoga treba poticati samo argumntirane rasprave bez isključivosti i etiketiranja druge strane!

Koliko je opasna panika najbolje ilustriraju riječi Eduarda Vrdoljaka, predsjednika Hrvatskog onkološkog društva, koji je pitao više svojih pacijenta s metastazama karcinoma boje li se više karcinoma ili koronavirusa i velika većina mu je odgovorila da se više boje koronavirusa!

Psihološke studije utvrdile su sljedeće posljedice dugotrajne karantene: ljutnja, konfuzija, anksioznost, depresivnost i postraumatski stresni simptomi. Najgore je (u izolaciji) slušati beskorisne ili neprovjerene informacije.

Zaključno

Eminentni znanstvenici upozoravaju da će nakon epidemije koronavirusom biti daleko izraženija epidemija krize mentalnog zdravlja.

Smatram da ni nakon dvije godine od pojave koronavirusa nismo naučili najvažnije životne lekcije pogubnosti podjela kroz koje smo prošli i kroz koje prolazimo s tim opakim virusom kao paradigmatičnim primjerom suptotstavljenih strana.

Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo