Zdravko Gavran: Smijmo se smiješnoj ozbiljnosti „hrvatske komedije”?

Kakvo je, dakle, stanje hrvatske javne pozornice? – moramo se nakon svega rečenoga u dugom uvodu zapitati. Gledamo li na njoj počesto, odnosno ikada, ikakvu „božansku”, ili makar „ljudsku”, punokrvnu „komediju”? Ili gledamo samo predstave koje ni s jednom ni s drugom, ni s uzvišenim spjevom ni s realističkom prozom nisu u srodstvu? Predstave u kojima „ono ljudsko” (kako bi se izrazili njemački filozofi), a pogotovu „ono božansko”, obično izostaje; i kada nastupaju svjetovnjaci, i kada istupaju duhovnjaci. Na medijskoj pozornici društva i politike prevladava ispraznost, fraziranje, prenemaganje, niski stil, farsa, travestija, lakrdija i kalambur, nerijetko i groteska. Pa  ipak, takvo „stanje na pozornici” može poslužiti ne samo kao hrana depresiji, već i kao građa za „estetičko” uživanje i prevladavanje depresije i ispraznosti. Pomoću oslobađajućeg smijeha i intimnog ironiziranja, poradi unutarnjeg pročišćenja. Smijmo se, stoga, smiješnoj ozbiljnosti „hrvatske komedije”! Stvar je u sposobnosti duha. Koji nam može vedriti i liječiti dušu svaki put kada isprazne i iritantne prizore gledamo kao humorne i pritom umjesto da se uzrujavamo ili očajavamo – „pucamo od smijeha”! 

Dvije „komedije”, koje uopće nisu komedije kako ih obično zamišljamo, naime kao „vesele igre”, znamenite su u povijesti zapadne književnosti. 

Božanska komedija

Prva je „Božanska komedija” Dantea Alighierija, znamenitoga talijanskog pisca s početka 14. stoljeća. Istina, prvu riječ naslova te knjige, izvorno La Divina Commedia, prevoditelji na hrvatski uporno prevode kao „Božanstvena”, iako u hrvatskom jeziku taj pridjev ima drukčije značenje, a izvodi se od imenice božanstvo. Čudno je da nemaju ni toliko sluha ni jezičnog ni katoličkog osjećaja da bi ujednačili prijevod te riječi u naslovu Danteova djela s prijevodom onoga što se naziva „Božanski časoslov” – a ne „Božanstveni časoslov”. Hrvatski naziv za latinski liturgia horarum jest „liturgija sati ili časova”, no u tradiciji je prevladao prijevod opisnoga latinskog izraza Officium divinum (njem. göttlicher Dienst), „božanska služba”, u kombinaciji s riječju „molitva časova (=po časovima, u odgovarajuće časove)”. Nitko ne će tu knjigu svakodnevnih izbora psalama, čitanja i molitava: od noćne službe čitanja, preko jutarnje sve do povečerja, nazvati „Božanstveni časoslov”. Božanstvenom može izgleda neka pojava, recimo filmska diva, no božansko je ono što je u nekom suodnosu s Bogom ili s molitvama Njemu.

Danteova, dakle, „Božanska komedija”, koja se sastoji od triju knjiga po 33 pjevanja i još jednog pjevanja, prikazuje Pakao, Čistilište i Raj, kako ih je sam pjesnik vidio u zamišljenom obilasku tih triju zbilja koje, po tradicionalnoj predodžbi, ljude čekaju poslije smrti, kako koga. To veličanstveno epsko pjesničko djelo obuhvaća sve na ovomu i onomu svijetu što ljudski um uopće može obuhvatiti. Nije to nikakva „komedija”, nikakav lakši ni zabavni oblik drame kakav poznajemo iz raznih kazališnih djela i ekraniziranih predstava, filmova i serija. Nema tu ništa smiješno! Ne, to je zgusnuće na jednomu  mjestu ukupnoga čovjekova ovozemaljskog iskustva, osjećanja i spoznavanja te onoga u što vjeruje da se nalazi s one strane ovoga vidljivoga i prolaznoga svijeta. S nebrojenim suvremenim, povijesnim, mitskim i likovima iz Svetoga pisma dovedenima po reflektor božanske Pravde i Istine. Dante je u svojim rimovanim jedanaesteračkim tercinama obuhvatio sav ljudski i sav božanski univerzum, nad kojim i sada, a osobito nakon što sve ovozemaljsko prođe, kraljuje i vlada, „u vijeke vjekova”, svevišnji Bog, u jedinstvu, zajedništvu i uzajamnoj ljubavi triju Božanskih Osoba i svih svetih, s Majkom Božjom kao „kraljicom”. Danteovo grandiozno djelo jedan je od vrhunaca europskoga, zapadno-kršćanskog, katoličkog srednjovjekovlja, temelj talijanskoga jezika i jedan od najvećih svjetionika neprolazne vrijednosti u povijesti zapadne književnosti, umjetnosti i kulture.

Ljudska komedija

Druga velika komedija europske književnosti koja uopće nije dramsko-kazališna vrsta, i koja nije napisana da bi nas poticala na smijeh, jest ona francuskog pisca iz prve polovine 19. stoljeća, začetnika europskog realizma, znanoga kao Honoré de Balzac. Svi koji su završili srednju školu znaju za neke od njegovih nebrojenih romana, kao što su “Otac Goriot” (“Čiča Goriot”), “Chagrinska koža”, “Sjaj i bijeda kurtizana”, “Seoski liječnik”, „Eugenie Grandet”. Učeni povjesničari književnosti davno su već utvrdili da je Balzakova “Ljudska komedija” (franc. La Comédie humaine), veličanstvena epopeja u kojoj je pisac, po uzoru na Dantea, nastojao sustavno prikazati panoramu svojih suvremenika iz tadašnjega društva. Njegovu „komediju” tvori serija od čak 92 romana, s često sličnim ili istim likovima, kakve je upoznao u stvarnom životu, uz dodatak bujne umjetničke mašte. Svi ti romani dijele se u tri skupine: Analitičke studije, Filozofske studije i Studije iz društvenog života. 

Za razliku od Dantea, koji je nogama čvrsto stajao na zemlji, a glavom, umom i duhom dosezao nebeske, božanske visine, sve do pred lice samoga Svevišnjega, Balzac je okrenut samo ovomu svijetu, i to samo jednom isječku ukupne ljudske zbilje. Kod Dantea imamo prikazanu galeriju mitskih, ali i nebrojnih zbiljskih osoba, među kojima se ističu veliki svetci i veliki grješnici. I kod Balzaca imamo prikazanu galeriju nebrojenih, literariziranih osoba, književnih „likova”, „karaktera”, no tu više ne vrijedi božansko, nego samo i „čisto” ljudsko mjerilo. Ovozemaljsko osvjetljenje. Zato kod njega nema ni svetaca ni grješnika, nego ima dobrih i loših, sretnih i nesretnih, zadovoljnih i razočaranih ljudi. No i kod jednoga i kod drugoga imamo obuhvaćen i prikazan i realan svijet koji im je stajao pred očima: kod Dantea on obuhvaća sve što je zapadni duh dotad uspio umom obuhvatiti; kod Balzaca samo ono što je, „realistički”, bilo nadomak njegova osobnog iskustva, samo ono čega je bilo u, uglavnom, „građanskom” društvu toga doba u Francuskoj. 

Društvo i pozornice ovoga našeg doba i ove naše Hrvatske

Ovo sve, razumije se, navedeno je da bismo nekako došli i do društva ovoga našeg doba u Hrvatskoj, sedam stoljeća poslije Dantea i dva stoljeća poslije Balzaca. I da bismo ga promotrili najprije kroz Danteove, pa kroz Balzacove, i kroz oči brojnih drugih književnika i umnika koji su spoznavali „stanje svijeta”, svaki u svom dobu i svaki u suočenju s njime. A zatim da bismo na ponešto drukčiji način promotrili ovo naše doba, ovo naše društvo, stanje svetosti i grješnosti, stanje dobrosti i lošosti, i kroz vlastite nam oči.

O suvremenim nam stanjima napisane su brojne drame i komedije, snimljeni brojni dokumentarni i igrani filmovi i serije. Svaki dan na tv-zaslonima možemo pratiti što uživo, što u prikazima zbivanja i likove na aktualnim hrvatskim „pozornicama“, za govornicama, ambonima, po novinama, portalima i virtualnim mrežama. 

Jedna od najpoznatijih i najviđenijih jest pozornica Hrvatskog sabora. Zatim dolazi na red gotovo svakodnevno prepucavanje i pripetavanje između najviših dužnosnika, pa stranaka, političara, analitičara, komentatora, voditelja i drugih subjekata koji u javnosti „nešto znače”. Koji se perd drugima pojavljuju i nešto pred njima govore. Osim toga, tu su i nebrojeni dokumentarni prilozi iz života, pa i oni iz umjetno stvorenih dramskih zapleta u formama kao što su „reality show” i drugi izumi današnjih eksperimentiranja s ljudima. Među kojima ni ovo globalno i lokalno eksperimentiranje s cjepivima i mjerama protiv koronavirusa ni spontani prosvjedi protiv mjera nipošto nisu na posljednjem mjestu javnog interesa i općeg uživljavanja. Raspon današnjih „predstava“ (svega što nam se stavlja pred oči) kreće se od globalnih tema, primjerice od virtualnog susreta i višesatnog suočavanja putem video-linka dvojice moćnih ljudi ovoga svijeta: Bidena i Putina, preko učestalih i sve ogorčenijih okršaja između dvojice vršnih ljudi hrvatske političke vladi, Milanovića i Plenkovića, pa sve do tamo nekih „sitnijih” čarki i dvoboja, zapleta i raspleta, kao što su recimo Pupovčeva polemiziranja i prenemaganja s raznima, „drame” u Saboru s Karolinom Vidović-Krišto, Gordanom Jandrokovićem i Nikolom Grmojom, ili prave lakrdije sa Zekanovićem, Pejovićkom i sličnim pitoresknim likovima. 

Sputani dometima vlastitih osjetila, iskustava i koristi

Ljudi svakoga doba imaju potrebu promotriti stanje svoga društva i svoga svijeta ne samo u sadašnjoj perspektivi, nego i u perspektivi povijesnih komparacija, pa i u perspektivi vječnosti, toliko dominantnoj u Danteovoj „komediji”. No pitanje je jesmo li mi današnji više uopće u stanju dovoljno se umom i duhom, osjetilima i ukusima odmaknuti od ovoga što nam je putem televizija i računala, pametnih telefona i radija praktički iz dana u dan pred očima, u ušima, u svijestima, plućima i srcima, od buđenja pa do usnuća, i tako opet ukrug. A nerijetko i u košmarnim snovima. U ovo najnovije doba visoka i srednja kultura i umjetnost, duhovnost i umnost čini se da je nekako predaleko, sve više izvan masovnog dosega. Kao da je sve podređeno onomu što je predmet i cilj naše pozornosti i interesa upravo ovdje i sada, hic et nunc. Najviši dometi maštanja i doživljavanja i spoznavanja premnogih sputani su dometima njihovih vlastitih osjetila i iskustava. Ima ih, doduše, dosta koji idu i dalje u intuiranju, razmišljanju i zaključivanju, no dalje od opisivanja stanja ili „teorija o urotama” razmjerno rijetko uspijevaju se vinuti i oni najumniji među nama. 

Sadašnje naše stanje-čovjeka-i-svijeta lišeno je u vrlo visokom postotku tolikih bogatstava kulturne baštine i tolikih potencijala ljudskoga duha. Kao prvo, svi smo nekako odviše racionalni, praktični i pragmatični. A i kada pokušavamo dosegnuti razinu apstraktnijeg mišljenja, dobro i loše razlučujemo hladno, „mozgom“, ne i osjećajima, dušom, imaginacijom i duhom. Cijenimo ono što nam je korisno i nužno za život i zdravlje, recimo novac, materijalna dobra i lijekove, ili što nas zabavlja, ili u što možemo „utući slobodno vrijeme”. Mnoštveno se pak zanemaruje ili prezire ono za što nam se čini da nije nužno ni za život ni za zdravlje, recimo vjeru, molitvu, duhovnost, duhovitost, umjetnost, ljudskost, uzajamnost, solidarnost, dosljednost, pomirenje, ili dimenzije slobode, odgovornosti, časti, privrženosti, zanosa, idealizma. 

Komedije, pročišćenja emocija, razbuđivanja pozaspalih, izoštrenja otupjelih…

Tko se s takvom ocjenom ne slaže, neka se zapita: Kolikima danas uopće išta znače spomenuta djela Danteva i Balzaca. Ili recimo Marulića i Šenoe. Ili Vergilija i Puškina. Ili Klovića i Meštrovića. Ili svete Katarine Sijenske i Thomasa Mertona. Ili sv. Augustina i Chestertona. Ili, uostalom, budimo još „širi”!, komedije tolikih komediografa od Aristofana i Plauta, preko Držića i Molièrea, pa do Brešana i M. Gavrana. Možda nas, i bez kovid-potvrda, njihova scenska djela ponekad i privuku u kazalište, ili nađemo volje i vremena pogledati filmizirane komedije, ali nije to više ni blizu ono stanje kada su negativne likove gađali iz publike tvrdim predmetima, ponekad na najzločestije poneki potezali iz publike i prave mačeve ili pištolje, a u svakom slučaju kada su komedije i drame i tragedije proizvodile takva pročišćenja emocija (katarze) da bi ljude oplemenjivale i uzdizale ih duhom do onih razina kakve ne uspijevaju dosegnuti u svakodnevnim životnim situacijama ni uz pomoć drugih sredstava i sadržaja koji im stoje na raspolaganju. A upravo su dramska i ostala književna djela imala za cilj pokrenuti u nama dublje unutarnje procese, uzbibati ustajale vode, uznemiriti predrasude, razbuditi pozaspale, ojačati klonule, izoštriti otupjele… 

Kakvo je, dakle, stanje hrvatske javne pozornice? – moramo se nakon svega rečenoga u dugom uvodu zapitati. Gledamo li na njoj počesto, odnosno ikada, ikakvu „božansku”, ili makar „ljudsku”, punokrvnu „komediju”? Ili gledamo samo predstave koje ni s jednom ni s drugom, ni s uzvišenim spjevom ni s realističkom prozom nisu u srodstvu? Predstave u kojima „ono ljudsko” (kako bi se izrazili njemački filozofi), a pogotovu „ono božansko”, obično izostaje; i kada nastupaju svjetovnjaci, i kada istupaju duhovnjaci. Na medijskoj pozornici društva i politike prevladava ispraznost, fraziranje, prenemaganje, niski stil, farsa, travestija, lakrdija i kalambur, nerijetko i groteska. Pa  ipak, takvo „stanje na pozornici” može poslužiti ne samo kao hrana depresiji, već i kao građa za „estetičko” uživanje i prevladavanje depresije i ispraznosti. Pomoću oslobađajućeg smijeha i intimnog ironiziranja, poradi unutarnjeg pročišćenja. Smijmo se, stoga, smiješnoj ozbiljnosti „hrvatske komedije”! Stvar je u sposobnosti duha. Koji nam može vedriti i liječiti dušu svaki put kada isprazne i iritantne prizore gledamo kao humorne i pritom umjesto da se uzrujavamo ili očajavamo – „pucamo od smijeha”!

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo