J. Sabol: Djed mraz čestita Europi zimske praznike

EU prožeta kršćanskim duhom ili je više neće biti

Ako ste pročitali vijest da je EK – Europska komisija – izdala vodič za svoje visoke službenike kako trebaju komunicirati međusobno i s drugima, odmah ste se sjetili vremena komunizma kod nas kada je bila određena jezična komunikacija među ljudima radničke klase. Bilo je određeno koje riječi ili koje pojmove i pjesme ne smiješ upotrebljavati odnosno pjevati u javnom životu. Cilj tih mjerila je bila politička volja vladajućih da stvore novu svijest – novu kulturu – i time unište staru kršćansku katoličku kulturu. Tko je s radošću povjerovao da su takva vremena prošlost, prevario se. Promijenili su se sociološki nazivi: onda komunizam danas globalizam, ali sadržaj i cilj gotovo isti. Tko danas zabranjuje upotrebljavanje riječi Bog, Božić, blagdan, katolički, kršćanski, muž, žena, otac, majka itd. taj hoće nastaviti put totalitarističkih sistema, koje je ta ista Europa proglasila zločinačkim. Taj hoće stvoriti drugu kulturu posve različitu od dvije tisuća postojeće kršćanske kulture u Europi. To je javno proglašeni projekt svih lijevo-liberalnih političkih snaga današnjeg vremena. Zabrana javno govoriti i veseliti se nad sadržajem riječi i pojmova Božić, božićno vrijeme, božićni blagdan rođenja Sina Božjega, Božić blagdan obitelji, i tražiti umjesto toga nazive zimski praznici, djed mraz, vrijeme skijanja i zabave, taj hoće preko upotrebe jezika zavladati sviješću ljudi i uništiti postojeću svijest kršćanske katoličke kulture sa svim njezinim sadržajem. To su ciljevi svake revolucije – francuske, oktobarske. To je izraz totalitarističkog svjetonazora. Očito je da političke ljevičarske snage prihvaćaju filozofsku formulu o „smrti Boga“, i kod toga osjećaju veliko oslobođenje. Ti ljudi se osjećaju slobodni i autonomni u svim pitanjima morala i etike u smislu izreke Dostojevskoga: Ako Bog ne postoji, sve je dozvoljeno. Bilo bi možda korisno da se te ateističke snage Europe sjete još jedne duboke izreke: „Gdje nije Bog, tu vladaju demoni.“ (Novalis).

Posljedice takvog idejnog usmjerenja su se brzo događale u svakidašnjici Europe. Kršćanski simboli, običaji, tradicija su se počeli najprije ignorirati u javnom životu, a kasnije jednostavno zabranjivati ili izbacivati iz službenih institucija tobože radi tolerancije prema drugim religijama, zapravo prema muslimanima koji su sve više dolazili u Europu. To se osobito prakticiralo u Njemačkoj gdje vlasti zabranjuju slavljenje kršćanskih običaja u dječjim vrtićima, u školama, na javnim mjestima. Primjer: koncem 2000. godine su se milijuni kalendara dijelili u školama Njemačke kao EU-kalendari. Svi od reda kršćanskih blagdana nisu bili naštampani u tom kalendaru. U mnogim školama nisu bile više poželjne tradicionalne božićne pjesme. Ne slavi se više sveti Nikola s darovima itd. Europske elite ili bolje rečeno europski moćnici politike i kulture dali su se na posao: uništiti svijest kršćanske baštine, naravno u mladoj generaciji, i stvoriti novu Europu, ne više na temeljima načela i principa kršćanske kulture nego na novo „izmišljenoj“ teoriji: „gender-teoriji ili rodnoj ideologiji.

Nakon velikih nacrta života i kulture snagom ideologija – socijalizma, komunizma, liberalizma, nacionalizma, multikulturalizma i njihovog pada odnosno oslabljenja do neprepoznatljivosti – u Europi vlada danas duboka duhovna zbunjenost ili čak kaotičnost. Europa je postala kontinent mnogih mogućih i nemogućih religija. Zavladao je sinkretizam svih boja koji povezuje i ujedinjuje sve suprotnosti: reinkarnaciju s kršćanskim uskrsnućem, astrologiju s kozmologijom, zen, budizam, magijske i okultne djelatnosti, sotonizam. Za mnoge je postao socijalni aktivizam: antiatomski, ekološki i drugi pokreti prava religija. To osobito vrijedi za marksističko-feministički pokret genderizam koji ima gotovo sve značajke jedne od čovjeka stvorene kvazi-religije. Sve se ovo događa u Europi zato jer se Europa oprostila od kršćanske vjere. Gdje ne vlada više prava istinska vjera, ljudi ne postaju oslobođeni od religije, nego padaju u ropstvo kvazi-religija. „Gdje ne vlada ljudskom sviješću Bog, vladaju demoni, utvare“, rečeno je malo prije.

Čovjek bez religije ne može živjeti. Religioznost čovjeka ima porijeklo u samoj strukturi ljudske naravi. Zbog toga je europski čovjek vjerovao neko vrijeme u socijalizam, socijalizam je bio kao religija, te su i mnogi kršćani prianjali uz njega jer je socijalizam imao neke elemente kršćanstva. Nakon pada i neuspjeha socijalizma njegovi „vjernici“ su postali „ideološki, religiozni siromasi“, bez cilja i smisla života. Oni sigurno neće htjeti živjeti bez cilja i smisla, nego će tražiti drugu „religiju“, drugu mogućnost integracije u nekom novom pokretu ili nekoj novoj „religioznoj“ ideologiji. Zašto to ne bi mogao postati ponovno život po duhu i u duhu kršćanske vjere i kršćanske religije? Po mojem uvjerenju bi to bio spas za Europu.

Znanstvenici navode konkretne znakove o tome da s Europom nije mnogo toga u redu. Govori se o „nutarnjem truležu“ života Europe. Nabrajaju se pojave kao dokaz toga: među ostalim opadanje novorođenih, starenje stanovništva, povećanje asocijalnosti, rastave brakova, nepoštivanje autoriteta svake vrste institucija, neumjereno traženje uživanja života, sebeljublje, slabljenje radnog etosa, slabo zanimanje za naobrazbom, pesimizam u odnosu na budućnost, nepovjerenje prema znanosti. Posebno naglašavaju znanstvenici jedan vrlo opasan fenomen u razvoju Europe. To je takozvani „Political Correctness“ što možemo prevesti: „političko jezično jednoumlje.“ ili „diktatura uvjerenja“. Javno mišljenje je podvrgnuto vladanju „Mainstream-a“ koji je putem medija prisutan u svim kutovima javnog i privatnog prostora. Općim objavljenim mišljenjem vlada etički i filozofski relativizam, to će reći da se stvaraju uvjerenja i da se prosuđuje bez principa već prema okolnosti i situaciji koja je korisna ili pogodna vlastitom interesu, a ne objektivnoj istini.

Ovakvo idejno ozračje čini gotovo nemogućim ono najvažnije za svakog pojedinog čovjeka, ali i za društvo, a to je stvaranje identiteta za čovjeka osobu i za pripadnika jednog naroda. Identitet se stvara koncentričnim krugovima: jezgra identiteta je obitelj, onda slijede domovina, pa nacija, Europa i eventualno građanstvo svijeta. To odgovara potpuno prirodnom osjećaju čovjeka. Domovina je temelj i europskog patriotizma koji je u najvećoj mjeri takozvani „ustavni patriotizam“: racionalno prihvaćenje Europe kao države prava, sloboda i blagostanja. Stoga je Europa zamišljena kao „Europska zajednica država“. To uključuje daljnje postojanje granica svake pojedine države kao domovine određenog naroda. To je važno danas spominjati zbog velike zbunjenosti oko pitanja imigracije. Tko čuva granice svoje države, to čini iz dužnosti i ljubavi prema svojoj domovini. Granice, naime, nisu postavljene da se prelaze, nego da spriječe svaki ilegalni prijelaz i tako zaštite članove domovine. Život bez granica je i u moralnom smislu nešto loše, u političkom smislu još lošije.

Životna je istina: „ Nacija je duša, je duhovni princip. Dvije stvari, koje su zaista samo jedno, čine tu dušu, taj duhovni princip. Jedna od njih pripada prošlosti, a druga sadašnjosti. Jedno je zajednički posjed bogate baštine u sjećanju, u memoriji, drugo je sadašnji dogovor i sporazum da se želi živjeti zajedno, da se ima volja visoko cijeniti baštinu koju se nedjeljivo primilo“. Nažalost, izgleda da današnjoj EU manjka i duša i duhovni princip: živo sjećanje na kršćansku tradiciju je gotovo nestalo u društvu, a službeno-politički se niti ne spominje; sporazuma oko sistema kulturno-religioznih vrjednota više nema.

Ovih dana smo žalosni i razljućeni svjedoci jednog bezosjećajnog, nehumanog totalitarističkog pokušaja EU-administracije da zabranom upotrebljavanja riječi temelja europske kršćanske kulture, riječi Božić, privede kraju uništenje kršćanske i klasične kulture Europe. Time se događa strahovita ugroženost: Starodrevno stablo imenom Europa ostaje bez svojih kršćanskih korijena: dakle bez hrane i pića nužnih za živjeti, rasti i razvijati se… Gdje kroz žile stabla ne teče životni sok, stablo će se u dogledno vrijeme posušiti, ostati će bez plodova i lišća i biti će prepušteno na milost i nemilost crvima pod suhom korom.

Određene elite EU su se oslobodile od Boga koji je postao čovjekom i koji je utemeljio Crkvu kao trajnu vidljivu prisutnost u životu ljudi. Proglasile su čovjeka odnosno čovječanstvo jedinom stvarnošću i jedinim autoritetom u odlučivanju svih bitnih pitanja života, prije svega u odlučivanju što je moralno dobro i što je istina u procesu spoznajnog traženja. Te elite stvaraju Mainstream u tom smislu. Te elite došavši na vlast donose zakone i odluke s namjerom slabljenja ili uništenja duha i svijesti kršćanske kulture. Svjesno i slobodno grade ateističku civilizaciju – civilizaciju bez žive svijesti da čovjek nije biće od sebe nego biće stvoreno od Boga. Ljudi ateisti izgrađuju civilizaciju koja je u temelju proturječnost samoj sebi, to će reći da planiraju živjeti u neistini. Takav čovjek i takva civilizacija nema budućnosti. Aktualna kriza EU to potvrđuje. Sve moguće konvencije, pa i Europska Konvencija za ljudska prava, neće moći spriječiti daljnje širenje opće krize u EU. Ljudima tih ateističkih elita je nepoznata istinitost izreke: „Gdje Bog gubi svoje mjesto, tu gubi svoje mjesto i čovjek“ (Romano Guardini). Vladajućoj kulturno-političkoj eliti njemačke nacije kao i elitama drugih europskih nacija preporučujem iskreno da se duboko zamisle nad nadahnutoj ispovijesti velikog literate koja glasi: „Kršćanstvo nije nikada nijednoj epohi čovječanstva bilo nužnije nego je današnjoj, u kojoj vlada zbunjenost i divljanje onih koji se usuđuju planirati da kršćanstvo izbace iz svijesti ljudi. Bez duha kršćanstva nema živog interesa za najbitnije vrjednote čovjekovog uspješnog života. (Thomas Mann).

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo