O deliktu mišljenja u komunističkoj Hrvatskoj 1980. – 1990. – knjiga I. Miškulina „Usta širom zatvorena“

U srpnju ove godine iz tiska je izišla monografija povjesničara Ivice Miškulina Usta širom zatvorena o deliktu mišljenja u SRH 1980.1980.-ih godina prošloga stoljeća. Riječ je o knjizi koja sadrži 273 stranice podijeljene na 16 poglavlja, a dolazi u izdanju zagrebačke izdavačke kuće AGM koja je bila zadužena i za grafičko oblikovanje knjige. Za tisak je zaslužna tiskara Vjesnik. Recenzenti knjige su povjesničari Nikica Barić i Mario Kevo. Autor je posvetio knjigu svima koji se ne daju ušutkati, a glavni izvor njegovog istraživanja je arhivsko gradivo županijskih sudova i fond CK SKH.

Kako napominje sam autor knjige, ona prikazuje analizu kaznenih i prekršajnih postupaka koje su vodili sudovi SRH u razdoblju od 1980. zaključno s proljećem 1990. protiv „ljudi koji nisu htjeli šutjeti i riječi koje su smatrali potrebnim izgovoriti ili napisati“, a jedan dio knjige odnosi se „na represiju nad pravom na javno informiranje“. Autor pažljivo razrađuje mnoge poznate i manje poznate primjere u kojima je režim autore određenih nepoćudnih riječi smatrao velikim neprijateljima i u svrhu njihova kažnjavanja koristio pravosudni aparat. Autor prati sudbinu mnogih pojedinaca koji se nisu dali ušutkati, a dolazi i do teme zašto je svijet samo promatrao progon ljudi zbog izgovorenih ili napisanih riječi u tadašnjoj Jugoslaviji. Pojam verbalni delikt autor objašnjava kao „kazneno ili prekršajno kažnjavanje za čin koji se vrši izgovorenom (verbalni delikt u užem smislu) ili napisanom riječju (verbalni delikt u širem smislu)“. No, napominje kako to nije zadovoljavajuće objašnjenje te da bi trebalo koristiti precizniji termin – delikt mišljenja. Miškulin također navodi da su sudski procesi za verbalne delikte, odnosno delikte mišljenja bili trajno obilježje političkoga i društvenog života Jugoslavije 1980-ih godina XX. st. Uza sve navedeno, autor se dotiče i objašnjava političku situaciju u zadnjoj dekadi komunističke Jugoslavije koja je u konačnici doveli do njezina raspada.

Zanimljivost koja se spominje u knjizi jest podatak da je režim 1980-ih provodio represiju nad pravom na slobodno iznošenje mišljenja preko čak 12 zakonskih članaka. Kako bismo približili čitateljima o kakvim sudskim procesima je riječ u knjizi, odlučili smo se izdvojiti nekoliko zanimljivih primjera. Franju Tuđmana optuživalo se zbog četiri javna istupa potkraj 1970-ih i tijekom 1980-ih u kojima je govorio o položaju Hrvata u Jugoslaviji, broju žrtava u sustavu jasenovačkih logora, ali i problemu nacionalnih i drugih sloboda. Zbog toga je optužen da je počinio kazneno djelo kvalificirane neprijateljske propagande te da je netočno prikazivao društveno-političke prilike u Jugoslaviji. U veljači 1981. Okružni sud osudio je Tuđmana na tri godine zatvora. Kako napominje autor, „Tuđman je proglašen krivim, a da sud nije na argumentiran način utvrdio njegovu krivicu“. Vrhovni sud potvrdio je presudu u listopadu 1981., a Savezni sud u Beogradu u svibnju 1982. godine.

Jedna od najviših kazni koju je donio sudski sustav u SRH tijekom 1980-ih nekom pojedincu dogodila se u rujnu 1981. Naime, Okružni sud u Zagrebu osudio je Marka Veselicu na čak 11 godina zatvora zbog počinjenja kaznenih djela neprijateljske propagande, raspirivanja nacionalne mržnje i razdora te neprijateljskog djelovanja u vidu suradnje sa stranim i emigrantskim organizacijama. Od spomenutih 11 godina, 3 godine odnosile su se na kaznu zbog neistinitog prikazivanja društveno-političkih prilika u zemlji. Intervju ključan za presudu Veselica je za Hrvatski list dao neposredno nakon Titove smrti. Vrhovni sud Hrvatske nije se previše obazirao na žalbe Veseličine obrane. U lipnju 1982. potvrdio je ocjene prvostupanjskog suda. Kaznu je ipak smanjio na sedam godina zatvora, ali, kako napominje Miškulin, „zbog pogrešno primijenjenog kaznenog zakona“.

Da je režim osuđivao i ljude iz redova Crkve govori primjer iz 1985. kada je Okružni sud u Splitu osudio na šest mjeseci zatvora svećenika Ivana Ujevića jer je suputniku u automobilu navodno rekao: „vi Vrgorčani, a naročito iz Dugih Njiva, ste zaliveni Titovci, samo u njega vjerujete, a vjerujete u đavla, Tito je lopov, digao je velike kredite i upropastio zemlju, trebalo ga je odavno ubiti“. Sud se u spomenutom slučaju nije upuštao u utvrđivanje eventualne istinitosti spomenutih riječi prilikom suđenja, a svjedok je bio Ujevićev suputnik kojega je povezao automobilom.

Zanimljiv je i primjer kažnjavanja župnika u Opuzenu Josipa Bebića sredinom 1981. zbog riječi napisanih u vjerskom glasilu. Općinski sudac za prekršaje u Metkoviću izrekao mu je novčanu kaznu zbog tekstova objavljenih u Biltenu euharistijskog kongresa splitske metropolije. Kasnije je Bebić neke dijelove tekstova tiskao u letku naslovljenom „Hrvati katolici, junački sinovi zelene Neretve“. Presuda ga optužuje da je napadao ateizam i „narodnom djecom“ nazvao samo onu „koja se školuje po načelima katoličke crkve, a nepripadnost ni jednoj vjeroispovijesti poistovjećuje se [s] kugom nemorala, koja sve ništi i ubija“. Miškulin navodi da u ovom slučaju „nije jasno u čemu je sud prepoznao zloporabu vjere u političke svrhe“.

U zaključnom poglavlju knjige autor napominje da je cijela jedna glava saveznoga kaznenog zakona osmišljena s ciljem da bi na drugu stranu zakona stavila opozicijsko ili drugačije političko djelovanje. Neki dijelovi zakona bili su „posebno upereni protiv nenasilnog tj. propagandnog opozicijskog ili drugačijeg djelovanja“. Osuđeni pojedinci često su dobili neizbrisivu etiketu neprijatelja režima. Pojedinci su često osuđivani na zatvorske, ali i druge kazne. Autor također navodi da je jedan dio građana Jugoslavije morao stalno paziti što će i kada reći, a temeljno ljudsko pravo čovjeka da slobodno iznese svoje mišljenje nije bilo spojivo s ideologijom samoupravnog socijalizma. Cilj kretanja komunističkog poretka u Jugoslaviji uvijek je bio važniji od ljudskih prava i sloboda. Knjiga Usta širom zatvorena Ivice Miškulina treća je njegova objavljena studija. Knjiga je pisana vrlo detaljno te je njezin integralni tekst popraćen sa nešto manje od 1000 natuknica iz kojih se jasno vidi koliko izvora i literature je autor koristio prilikom pisanja te koliko kvalitetno i precizno barata prikupljenim podatcima. Osim primjera suđenja i osude pojedinaca navedenih u ovome tekstu u knjizi se nalazi još mnoštvo drugih zanimljivih primjera koji će zasigurno zaintrigirati i privući čitatelje prilikom uzimanja ove knjige u ruke.