Marija Pinjuh: Znate li tko je Hrvatski Vitez Stanko Branimir Kraljević?
Vrijeme:5 min, 55 sec
Znate li zašto je važno da odajemo počast ljudima koje nikad nismo upoznali, a ne samo poznatima?
Kako ne odati počast vječnom mladiću smeđih očiju i valovite kose? Stasitom i lijepom zavidne visine, karakterističnim crtama lica i predivnom osmjehu dječačkog šarma.
Šta od života može očekivat mladić od nepunih dvadeset godina koji je obožavao Guns ‘n Roses, svaku pjesmu znao! Očekivao je sve, očekivao da će se skrasiti i provesti život s Njom!
Uz roditelje i braću te jedinu sestru koju je čuvao kao kap vode na dlanu. Želio je život s Njom, njegovom jedinom koja mu je bila zvijezda u tamnim noćima! Zraka sunca i svjetlost mjesečine! Jutarnja rosa i ponoćni mraz!
Vatra života i budućnost!
Očekivao je sve, život je bio ispred njega!
Kad je počeo rat Stanko je postao nemiran, kažu mi svi da je u njemu tinjalo ono nešto. Više nije mislio o odlasku na koncert Gunsa i pjevanju hitova dok Axl Rose izvodi svoje poznate pokrete na bini, spremio je te snove u ladicu želja i ostavio ih za bolja vremena.
Hrabar je bio, rekao svojima da ne može čekati. Odabrao je njih, jedne i jedine “Bušiće” tada su bili “Pukovnija Ante Bruno Bušić”
I tada i danas dovoljno je bilo samo reći Bušići!
Braća po oružju, hrabrosti, volji, spremnosti i domoljublju! Bušići!
To je bio poziv i čast!
Trajale su njihove akcije, ginuli su momci, sa svakom smrti suborca postajao je tužniji, razmišljao o suzama njihovih majki koje ih dočekuju na kućnom pragu u limenim sanducima! Hladnim limenim sanducima u kojima su ležala njihova čeda. Razmišljao je koliko je djece ostalo bez očeva i očeva bez djece! Prebirao je krunicu po prstima, onu koju mu je majka u suzama dala dok je odlazio prvi put u rat! Krunicu čiji je križ stotinama puta poljubila, suzama ga oprala i vjerom opremila!
– Čuvaj se sine molim te, budi oprezan!
-Hoću majko.
Otac ga gleda sa tugom u očima i moli Boga da ovo nije zadnji put da ga vidi.
– Čuvaj se Stanko!
– Hoću tata!
Izljubio je sestru i braću i rekao im da se čuvaju.
Voli vas vaš Nano!
Neumjesno je zadirati u najbolnije rane sjećanja i čežnje.
Neka njihove uspomene budu samo i jedino njihove, nama svima nepoznate i nedodirljive. Neka ostanu na pijedestalu ljubavi i bolnog nedostajanja. Neka ostanu u njihovim najintimnijim uspomenama jer je On, Vitez, bio njihov sin, brat, prijatelj i ljubav. A njegova hrabrost i žrtva je bila naša! Bio je potpuno njihov, a opet je bio i naš!
Imao je jako puno prijatelja, kako i ne bi, svi su ga voljeli. Rado su provodili vrijeme u njegovom društvu, kažu i danas:
“Onakav se više ne radja” .
Nije to samo pusta fraza, doista, onakav se više ne radja!
Pjesmu od Gunsa “November rain” je zamjenila svima tada znana “Bili Cvitak” .
Nekoliko dana prije zadnje akcije te devedeset treće baš u mjesecu studenom dok su padale kiše koje su njegovi Gunsi opjevali došao je kući. Imao je prijatelja iz djetinjstva koji je bio na obuci u Čapljini. Otišao je po njega i sjedoše tada na kavu. Kava vam je kod nas izgovor za razgovor. Kaže mi on sinoć, bio je zamišljen, dogodila se “Bokševica” ostao je bez suboraca, bez nekoliko svoje braće Bušića. Razgovarali smo, ali nije bilo smjeha. Dogovor je bio kad završim obuku idem i ja u Bušiće!
-Gdje ću drugo kad mi je on tamo!
Popišmo tu kavu tada i pozdravišmo se. Ne znam zašto, ali nisam mogao prestati razmišljati o njemu.
“Kad prođe akcija, pijemo je opet”.
– I ja bih tada trebao završiti obuku pa mu se pridružiti.
Sve svoje strahove vezane za njega sam pokušao ignorirati.
Vidio je i Nju! Onu o kojoj je razmišljao dok je pjevušio Bili cvitak! Čiju je sliku nosio uz majčinu Krunicu u džepu. Uz čiji je osmjeh sav bol nestajao!
Njezina sjećanja i uspomene se ne diraju! Nitko nema pravo na njih!
Vitezovi vam nisu u željeznim odjelima i sa mačem u ruci! Vitezovi se rađaju među nama, žive u sjećanjima i ispunjavaju srca izranjavana bolom i nedostajanjem!
Vitez vam je On, Stanko! Dečko iz Širokog Brijega, odrastao na Čerigaju! To je selo koje je dalo jedinog palog branitelja u Domovinskom ratu, Stanka! Dečko koji je slušao svetu Misu u najstarijoj crkvi Hercegovine!
Bio je ‘tić koji je raširio sokolova krila da zaštiti sve nas! Bio je Vitez i uzor!
Dođe i taj dan akcije.
Hladno je, kasna jesen, selo Trnovača kraj Vakufa! Čerigaj i Široki Brijeg se kao i Trnovača to jutro probudili u mrazu. Tiho je bilo, hladno i led. Srca su bila vruća, mladost je to! Dok su se spremali za akciju čuo je poznati zvuk, zvuk sa kojim su mjesecima živjeli na linijama obrane! Strahoviti zvuk i eksplozija granate je prekinula njegov život!
Tako lako, brzo, iznenadno i surovo!
Njegova razmišljanja o suzama uplakanih majki su sada njegova stvarnost.
Vraćaju Viteza pred roditeljsku kuću u limenom sanduku.
Bili Cvitak je uvenuo taj dan dok su padale kiše u mjesecu studenom.
Jedni su roditelji ostali bez sina, braća i sestra bez brata! Ratnici bez suborca , prijatelj bez prijatelja, ljubav i planovi bez ostvarenja! Jedan život i jedna budućnost se nikada nisu ostvarili i živjeli.
Reče mi sinoć njegov prijatelj dok mi je pričao o njemu kako je početak rata tada bio kraj njihovih života. Neozbiljnost i bezbrižnost je presječena oštrim mačem surove stvarnosti.
Svi mi imamo svoje mrakove i svoje strahove kojima ne damo da iznjedre i da nam zaklanjaju život.
Taj dan mrakovi su bili najcrnji.
Ovo je priča o prekinutoj mladosti, hrabrosti, priča o neostvarenim snovima, o prekinutim životima!
Njegov tihi dom je između njegovog Čerigaja i Širokog Brijega! Na njegovom grobu uvijek gori svijeća!
Ova zemlja je nastala na njegovoj krvi!
Stanko je ponos svojih roditelja i obitelji, ponos Bušića, ponos svakoga tko ga je poznavao. Stanko je i ponos nas koji ga nismo poznavali.
Stanko danas živi u svojoj braći i sestri. Svatko od njih nosi dio njega. Svi oni podsjećaju na njega. Ona kava sa prijateljem iz djetinjstva se nije ostvarila, ali zato danas i zadnjih 20 godina Stankovo ime živi u sinu njegovog brata! Neopisivo sliče!
Stanko nije tražio puno od života, snovi su mu se sveli tada samo na jednu želju. Želju da rat prestane i da živi život od Boga dan!
Stanko je Vitez iz Širokog Brijega, neka na njegovom grobu uvijek gori svijeća i osvjetljava njegov lik uklesan u mramoru!
Svi mi moramo znati tko je bio Stanko koji je volio Gunse, koji je volio svoju obitelj, svoje prijatelje, koji je volio Nju! Koji je iznad svega volio svoje Bušiće! Koliko je tek volio domovinu i sve vas sjetite se svakog sedamnaestog u mjesecu Studenom na godišnjicu njegove smrti!
Zato je važno odavati počast ljudima koje nismo poznavali. Nisu nas zadužili samo oni koje poznajemo, najviše su nas zadužili nama neznani junaci poput Hrvatskog Viteza Stanka!
U spomen i duboko poštovanje Hrvatskom Vitezu Stanku Branimiru Kraljeviću, njegovoj obitelji i svima koji su ga poznavali s ljubavlju.
Marija Pinjuh/Hercegovka.hr/Hrvatsko nebo
