D. Pejčinović: Medijske manipulacije i Hrvatska policija

Presuda Europskog suda za ljudska prava po kojoj je Hrvatska dužna platiti odštetu zbog stradavanja afganistanske djevojčice u naletu vlaka prije četiri godine, izazvala je podvojene reakcije u javnosti. Za razliku od običnih građana, čije se „obranaško“ razmišljanje može vidjeti u komentarima na portalima, sredstva priopćavanja kao da su jedva dočekala novu priliku da se okome na hrvatsku policiju i njezino vodstvo. Neki novinari i nevladine aktivistice otišli su toliko daleko da traže ostavku načelnika policije i ministra unutarnjih poslova! Na njihovu žalost sama kazna, u iznosu od skromnih 40.000 eura, pokazuje da ni ESLJP nije baš potpuno uvjeren u hrvatsku krivnju. Tragedija se dogodila u nejasnim okolnostima, najvjerojatnije je riječ o nesretnom slučaju, a moralnu i kaznenu odgovornost trebala bi snositi isključivo srpska granična policija i vlasti u Srbiji, koje su ilegalnim migrantima dopustile nesmetan pristup hrvatskoj granici. Začudo, o odgovornosti Beograda (ili, u sličnim okolnostima, Sarajeva!) za stradanje migranata, u „našim“ medijima nikada se ne raspreda, pa bi netko neupućen mogao pomisliti da su „naši“ novinari na „njihovoj“ plaći!

Granična policija i pogranični „novinari“

Kakav „zastrašujući“ ugled u inozemstvu uživa hrvatska policija moglo se uočiti prije mjesec dana, kada su u javnost procurile snimke protjerivanja migranata preko hrvatsko-bosanske granice. Svjesno kršeći propise strani novinari došli su u pograničnu zonu i snimili tzv. „push-back“, odnosno postupak u kojem se nezakoniti prelazak državne granice kažnjava trenutačnim protjerivanjem u emitivnu državu, u ovom slučaju Bosnu i Hercegovinu. Slično ponašanje granične policije može se ovih dana vidjeti i na poljsko-bjeloruskoj granici, pa se nitko zbog toga previše ne uzbuđuje. Da bi se zaštitila od najezde migranata iz Bjelorusije, poljska vlada proglasila je izvanredno stanje u pograničnom pojasu, te poslala vojsku u pomoć graničarima. Čitava EU stala je na stranu svoje ugrožene članice, što je u hrvatskom slučaju gotovo nezamislivo! Mlitava politika državnog vrha dovela je do toga da Hrvatsku kojekakav novinarski ološ javno ponižava i stalno drži na optuženičkoj klupi. Pred samo desetak dana zabilježen je slučaj danskih provokatora koji su uhvaćeni s grupom migranata i opremom za snimanje na granici s BiH. Kazna za to nedjelo – protjerivanje iz Hrvatske – ne bi zastrašila ni malo dijete! Treba li se onda čuditi što se takvi slučajevi stalno ponavljaju? 19. studenog uhvaćena je u nezakonitom prelasku granice skupina od sedam stranaca, među kojima i 44-godišnji njemački državljanin koji za sebe tvrdi da je novinar; na općinskom sudu u Karlovcu izrečena mu je strašna novčana kazna od 3600 kuna?! Svi ostali uhvaćeni stranci zatražili su azil, pa se tako Hrvatska usrećila s još šest socijalnih slučajeva. Pitanje za ministra Božinovića i novinare koji ga tobože napadaju: Kako bi se navedeni proveli na poljskoj granici s Bjelorusijom?

Medijsko otuđenje

Koliko su novinari u Hrvatskoj otuđeni od sredine u kojoj žive moglo se vidjeti i u slučaju nedavnog ubojstva u zagrebačkom tramvaju, čiji je počinitelj uhićen prije nekoliko dana u Italiji. Ubojstvo je počinjeno hladnim oružjem, a ubojica je mladi migrant iz Pakistana, koji je 2017. zalutao u Hrvatsku s dvojicom kolega. U pokušaju ukrcavanja na vlak jedan je migrant tada poginuo, a drugi teško povrijeđen i ostao bez noge. Naši liječnici pružili su mladom Pakistancu svu potrebnu pomoć i omogućili uspješnu rehabilitaciju, za koju se nesretnik „zahvalio“ besmislenim ubojstvom. Zašto novinarski lešinari i aktivistički zgubidani ne zatraže odgovornost onih koji su odobrili stalni boravak poremećenom strancu? Zašto nitko ne kritizira liberalne useljeničke zakone i Marakeški sporazum, koji su posredno doveli do zagrebačke tragedije? Pakistanski ubojica koštao je naš zdravstveni (a uskoro i pravosudni) sustav gomilu novaca i napora, i to u okolnostima kada hrvatski porezni obveznici mjesecima i godinama moraju čekati na najnužnije pretrage po bolnicama; mnogi ih i ne dočekaju! O svemu tome u „našim“ medijima, uključujući i javnu televiziju, nećemo čuti ni riječi, iako navedene teme itekako zanimaju uznemirenu javnost. Ubojstvo u zagrebačkom tramvaju doista je rijedak događaj, tim prije što je ovo valjda prvi puta da je neki migrant ubio hrvatskog građanina. Zar taj zločin ne zaslužuje posebnu pozornost novinara? U drugim europskim državama, posebice na Zapadu, migrantsko nasilje gotovo je svakodnevna pojava na koju se mediji previše ne obaziru, osim kada je riječ o masovnim ubojstvima kamionima i kalašnjikovima. Pa valjda u Hrvatskoj još nismo toliko propali?!

Statistike zločina

Kad su u pitanju migrantski zločini, precizne njemačke statistike pokazuju da najviše kaznenih djela čine došljaci iz Pakistana, Afganistana, Somalije, Nigerije i još nekih država Azije i Afrike. U odnosu na domaće europsko stanovništvo razlike su zaista goleme! Lijevo-liberalni, srednjestrujaški mediji o tome uopće ne žele raspravljati, iako je riječ o rastućem sigurnosnom problemu. Netko bi, kao opravdanje, mogao primijetiti da su migranti mlađa, pretežno muška populacija, za koju je razumno očekivati da će u kriminalnim aktivnostima nadmašiti ostarjele Europljane. No, je li to jedini razlog za pretjeranu „kriminalizaciju“ nekih useljeničkih skupina? Prisjetimo se jednog slučaja iz Latinske Amerike!

Korisne euro-budale

Nakon pobjede kubanske revolucije 1959. godine tisuće Kubanaca, pripadnika bogatijih slojeva stanovništva, odlučile su pobjeći u Sjedinjenje Američke Države. U prvo vrijeme to nije bio osobito težak poduhvat, no, vrlo brzo vlasti su shvatile što se događa i zabranile bijeg iz revolucionarne utopije. Ograničavanje slobode kretanja izazvalo je žestoku osudu američke vlade, na što je Fidel Castro odlučio očistiti kubanske zatvore od kriminalaca i poslati ih preko Floridskog prolaza „gringosima“. SAD su, bez ikakvih provjera, otvorile vrata kubanskim izbjeglicama, a rezultat je bio nevjerojatan rast stope kriminala na Floridi, gdje se najveći dio Kubanaca preselio. I dan danas, pola stoljeća od Castrove podvale Amerikancima, Florida zbog kriminala ima najliberalnije zakone o upotrebi oružja u SAD-u. Prije nekih desetak i više godina republikanski guverner Bush odobrio je zakon (tzv. „Danka Derifaj Act“) po kojemu građani slobodno mogu ustrijeliti svakog sumnjivca kojega uoče na svom privatnom posjedu! Eto, tako to izgleda kad se migranti primaju bez ikakve selekcije! Tko nam danas može garantirati da i kod izbjegličke populacije koja preplavljuje Europu nije na djelu isti „cunning plan“? Azijske, afričke, pa i latinoameričke države koje se žele riješiti problematičnih skupina, mogu ih slobodno poslati u Europu, bez straha da će im se ikad više vratiti. Tko ne bi iskoristio takvu priliku? S druge strane, tko je Europljanima kriv što se ponašaju kao „korisne budale“?

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo