J. Sabol: Vukovar – iz žrtve uništenja u novi život

Plemeniti suosjećaju s Tobom – Kroatofobi duhovno nezreli Te mrze

Kršćaninu katoliku je svojstveno da svaki važniji događaj svakidašnjeg života gleda u svjetlu svoga vjerskoga uvjerenja. On znade da se ništa ne događa u svijetu bez Božje volje. Ima događaja koji mu na neki način potvrđuju daljinu ili blizinu Božju u svijetu; Božju jakost ili Božju nemoć u odnosu određenih događaja. Tako mu se barem čini u njegovom promišljanju. Obično se kod toga služi pitanjem zašto se nešto dogodilo baš tako, a ne drukčije? Zar Bog nije mogao ili nije htio da se stvari kreću pozitivnije po čovjeka, korisnije za ljude, nego su se stvarno dogodile? U tom duševno-duhovnom nemiru pojavljuju se u njegovoj svijesti centralne i temeljne istine katoličke kršćanske vjere da je Bog ljubav; da je Bog stvorio svijet iz ljubavi i da Bog ne želi – ne može željeti – ništa drugo u odnosu na čovjeka nego spasenje i svako dobro za čovjeka. Tako je ugodno razmišljati dok živimo život pun smisla, reda, zadovoljstva, zdravlja, uspjeha… Kako nam je lako u takvom vremenu zahvaljivati Bogu za njegovu dobrotu. Bez poteškoća ispovijedamo i naviještamo istinu da je naš Bog Ljubav i ništa drugo nego ljubav. Osjećamo se sretnima sve do onoga časa kada se nešto dogodi u društvu, u svijetu ili u našem osobnom životu što nazivamo zlim, nesrećom, katastrofom.

Objektivno govoreći moramo priznati da danas živimo u gotovo neprestanom stanju – društvenom i osobnom – koje možemo nazvati zlim, nesrećom, dakle stanjem koje ne možemo povezati s djelom Božje ljubavi. Ili pak možemo? Mnogi mislioci – među njima i teolozi – postavljaju pitanje gdje je bio Bog kod ostvarivanja Auschwitza? Razloga da postavimo to isto pitanje ima tako mnogo od završetka Drugog svjetskog rata do danas da to pitanje treba glasiti gdje je bio Bog ovih okruglo 90 godina 20. i 21. stoljeća? U mnoštvo događaja ove vrste spada i sudbina Vukovara koja pita: Gdje je bio Bog kada je neprijatelj, srpski agresor, uz sudjelovanje srpske manjine u Hrvatskoj bjesomučno rušio grad i divljački ubijao i postupao sa stanovništvom? Možemo li mi današnji izreći s pobožnim teologom Leibnizom uvjerenje da je ovaj i ovakav svijet najbolji od svih mogućih svjetova jer i zlo, patnja… imaju određeni smisao u cjelini svijeta? Teološki gledano moramo priznati da u stvorenom svijetu vlada nemilost, grozota i okrutnost. Ne samo u životinjskom svijetu, nego još više u svijetu čovjeka. Pomiriti se s tom mišlju jako je teško. Mučiti se dalje, svakodnevno, tim „Zašto“ Bog tako, a ne drukčije, graniči sa sadizmom. Bolje je rješenje da u poniznosti i u povjerenju prepustimo taj „zašto“ Bogu koji jedini znade odgovor. Za nas neka ostaje tajna u vjeri u ljubav Boga prema nama, njegovim stvorenjima. „Što stariji postajem, to osjećam u svemu duboku tajnu. Pa i u vjeri. Jedna tajna me posebno muči: zašto je Bog stvorio svijet?“ Poznati filozof, teolog i svećenik svetog života ne pita zašto je Bog stvorio ovakav užasan svijet, s ovakvim ljudima ubojicama, mrziteljima, ništarijama; s ovakvim katastrofama kao što je Covid pandemija, potresi, poplave….. Ne. Romano Guardini na smrtnoj postelji reče: Na posljednjem sudu ja se neću dati samo ispitivati i preslušavati, nego ću i ja postavljati pitanja. Nadam se s pouzdanjem da mi Anđeo neće uskratiti istinski odgovor na moje pitanje, koje mi nije mogla odgovoriti nijedna knjiga, pa ni Sveto Pismo; koje mi nije mogla odgovoriti nijedna dogma i nijedno crkveno učiteljstvo niti profesori teologije, niti moje osobno filozofsko i teološko istraživanje. To pitanje glasi: Bože, zašto si tako uredio stvari da se do spasa mora dolaziti strašnim zaobilaznim putevima: kroz patnju nedužnih, kroz grijeh i krivnju počinitelja? Poštovani Vukovarci: stradalnici i žrtve zbog bezbožnih, divljačkih udaraca vaših dosadašnjih susjeda u zajedničkom suživotu: možete li naći barem mali izvor utjehe u ovim mudrim mislima? Možete li kao vjernici reći: mi poznamo naše krvnike, naše mučitelje. Nisi Ti, Bože, kriv. Oni su krivi. Oni snose odgovornost za našu patnju. S Kristom raspetim na križu ponavljamo i mi riječi: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine? Kristova muka na križu jest izvor spasenja i pomirenja Boga s nama ljudima. Uzmi, Bože, i našu patnju u Vukovaru kao doprinos prema obraćenju naših mučitelja pripadnika srpskoga naroda da krenu kroz priznanje zločina putem izmirenja dvaju naroda: srpskog i hrvatskog.

Vjerujemo da Kristova žrtva pomirenja nije uzaludna. Molimo da i Vaša žrtva, poštovani mučenici Vukovara, ne bude uzaludna u razvoju zajedničkog života u miru, u pravednosti, u poštivanju i ljubavi.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo