Duševna patnja zbog manjka dobrote i ljubavi

U našoj Hrvatskoj ne vlada baš vedro nebo zajedništva, dobronamjernog dijaloga, volje za pomirenjem, entuzijazma u zalaganju za opće dobro. Vlada neka vrsta mukotrpne, čak ciničke političke borbe između uglavnom dviju kulturno-političkih opcija. Jedna opcija – domoljubna – sa sviješću o postojanju hrvatskog naroda i hrvatske kulture, kojemu se pripada po rođenju i emocionalnom slobodnom voljom, i druga opcija bez izrazite svijesti prihvaćanja ideje zajedništva i domoljublja na osnovi naravne pripadnosti hrvatskom narodu i njegovoj kulturi. Iz ovoga stanja proizlazi načelna nesuglasnost oko temeljnih vrjednota nacionalnog i kulturnog života u hrvatskom društvu i o sadržaju oblikovanja njegove budućnosti. Na ovoj točci postavlja se načelno bitno pitanje o legitimnosti obnašanja vlasti i ciljeva politike u Hrvatskoj. Konkretno: politička teorija isključuje mogućnost da narodom upravljaju ljudi koji nisu njegovi pripadnici i koji ne gaje prirodne osjećaje ljubavi prema tom narodu. Ako političari takvog usmjerenja dođu na vlast, politička teorija postavlja logičko pitanje, koja namjera stoji iza političke volje za vladanjem u državi, koju se zapravo ne voli, u narodu kojem se zapravo ne pripada ili kojega se ne voli? Za klasičnu političku teoriju je „politika“ briga za opće dobro, politika je služenje svom narodu u ostvarivanju njegovog gospodarskog, kulturnog i duhovnog razvoja. Odatle slijedi da je „politika“ moralna dužnost vladajućih da svim sredstvima osiguravaju opstojnost nacije u što većem blagostanju. Psihološki je sigurno da taj teški, samozatajni posao može uspješno obavljati samo onaj političar, koji je nošen iskrenom ljubavlju prema domovini, prema svom narodu. Što bi ga inače motiviralo da obavlja taj težak posao, pa makar samo na četiri godine? Naravno da ima i nečasnih i niskih motiva da se dođe na vlast. Nažalost, jako mnogo. To je poznato iz iskustva. O tome govori i politička teorija ne samo pod pojmom makijavelizma nego također iz perspektive moralne slabosti čovjeka kao bića prisiljenog na izbor između dobra i zla. Opisano stanje hrvatskog društva zaista je velika zapreka da ljudi žive smireno i puni nade za boljim. Hrvatsko društvo je bolesno društvo jer centrifugalne političke snage nisu niti spremne niti su po naravi sposobne dijeliti život s drugima po mjeri ideje domoljubnog zajedništva. Najstariji oblik zajedništva je uža i šira obitelj, i konačno nacija. Paradigma dobrog i slobodnog društva može biti realnost, i to blagotvorna realnost, jedino u okvirima najšire zajednice, a to je Domovina, to je svjesna i osjećajno doživljavana pripadnost svom narodu. Nacija, narod, domovina se danas, više manje namjerno, prešućuju zbog povijesnih ili ideoloških razloga. U znanosti se radije operira riječju „društvo“ kao tvorevinom racionalnog dogovaranja slobodnih građana. Političko-ideološki bi trebao taj potez oslabiti onu snagu koja se krije u pojmu nacije, u kojoj se tobože krije opasnost za ispravne društvene odnose. Ovime se nikako ne može sakriti činjenica da je nacija ili narod temeljna naravna vrednota kulturnog i političkog života. To se vidi i po tome što su nacije subjekti pravnog reda i međunarodnog prava. Stoga je logički govoriti o Hrvatima, Francuzima itd. kao nositeljima specijalne duhovnosti i kulture, i time kao nositeljima pravnog uređenja. To se ne može reći o društvu. Na neki način imamo šizofrenu situaciju u znanosti i u politici. Umjetno se konstruira „država“ kao „mali bog“, koji mora rješavati sve probleme života, a da se ne pita, tko je u toj situaciji „pravi mali bog“ i što je zapravo temelj države. A temelj države je narod kao zajednica, to je prirodna veza i doživljavanje odgovornosti za zajedničku stvar koja je utjelovljena u duhu zajedništva imenom velika obitelj ili narod. Obično društvo počiva na birokraciji, na mehanizmima kontrole i pritiska, na hladnom kalkuliranju osobnih interesa. Narod je utemeljen na naravno-osjećajnoj povezanosti svojih članova, iz koje se može, i redovno se iz nje rađa ljubav prema onom zajedničkom, što zovemo domovina, što izražavamo riječju biti Hrvat/Hrvatica. Koja snaga se nalazi u pojmu domovina ili narod, a koje nema u pojmu „društvo“, najbolje se vidi u graničnim situacijama života: u situaciji patnje i katastrofe, u situaciji konflikta. Neće društvo ili država priskočiti u prvoj liniji u pomoć, nego će to biti tvoji najbliži, a to su članovi tvoje obitelji i konačno tvoji rođaci, sunarodnjaci. Ta pomoć je spontana, naravna, bez kalkuliranja. Ovdje je na djelu najjača snaga života: ljubav. Ljubav kao naravna povezanost najbližih poznata je starim Grcima, u Starom Zavjetu, i na osobit način u Novom Zavjetu. Tu je izvor nastajanja učinkovitog osjećaja kojeg nazivamo solidarnost, ljubav bližnjega, domoljublje. Njih provodim u djelo jer mi to nalaže moralna savjest i svjesni osjećaj odgovornosti prema svakom čovjeku, ali u prvom redu prema svom sunarodnjaku.

Takvu ljubav i takav osjećaj odgovornosti prema hrvatskoj državi morale bi imati sve političko-društvene grupacije, uključujući i nacionalne manjine, jer hrvatska država svima osigurava život dostojan čovjeka. Naravno, bez domoljublja vladajućih nema ni domoljublja građana. Od svih građana države traži se minimum domoljublja. Takvo domoljublje se zove „ustavno domoljublje“. Nažalost, hrvatski narod pati već decenijima nakon pobjede u Domovinskom ratu zbog nedoličnog ponašanja pojedinih grupacija društva prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. To centrifugalno ponašanje pojedinaca i grupacija društva dolaze redovito posebno do izražaja povodom komemoracija bitnih temeljnih događaja u nedavnoj povijesti nacije. Dovoljno je da spomenem Vukovar, Škabrnju i s njima u vezi ono najdragocjenije: ljubav prema Domovini iskazivana žrtvovanjem najsvetijeg: vlastitog života. Žalost nas zahvaća zbog toliko izgubljenih života i strahovitih patnji naših sunarodnjaka. Duša nas boli što među nama žive legalni sugrađani hrvatske države s osjećajima hladnoće, zlonamjernosti, prezira i čak mržnje prema žrtvi Vukovara. Manjak dobrote, suosjećajnosti i humanosti ih osuđuje.

dr. Josip Sabol/HKV/ /Hrvatsko nebo