Uzalud nam nude zaborav

Dok su jedni živjeli životom prognanika, u Hrvatskoj “punu slobodu akcije dobio/ je/ šaroliki odred borbene inteligencije – sastavljen od pisaca, režisera, filozofa, sociologa, politologa… – koji je po revolucionarnoj tradiciji svojim komentarima i znanstvenim argumentima pratio pothvate policije i sudstva: denuncirao, pripremao dokaze za suđenja, obrazlagao i branio osude, izazivao obračune, demonizirao atmosferu, – poduzimao sve što je potrebno, da bi uništavanje okrivljenih dobilo sjaj pravde, koja zaštićuje i temeljne i najuzvišenije ljudske vrijednosti i slobodu u kojoj su jedino moguće.” (V. Gotovac, Moj slučaj,156). Bilo im je posve svejedno kakve će posljedice na proganjane imati njihove izjave, piše Vlado Gotovac. ‘Staljinski prijezir prema pojedincu.’

U tamnicama su bili neistomišljenici režima, a povlašteni su ostvarivali svoje ‘ideale’. Može zvučati nevjerojatnim, ali njihovi nasljednici su i danas ovdje, u Hrvatskoj, među nama, s istim zadaćama i istim zanosom ‘revolucionara’. Kad je, dakle, 1971., drugi put nakon Drugoga svjetskoga rata, započeo obračun s hrvatskim ‘nacionalizmom’, koji se naziva i ‘maspokom’, ‘masovnim pokretom’, bio je to konačni, formalni uvod u ono što će uskoro nastupiti kao glas presude pokušajima hrvatskoga otpora srpskoj hegemoniji, koji je nakon pada ratnoga vođe tajne političke policije, A. Rankovića 1966., započeo Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967., obračunom s ‘unitaristima’ naglašene staljinske orijentacije 1970. (X. sjednica CKKPH) i reformnim djelovanjem unutar KPH (Savka, Tripalo, Pirker …). Popuštanje partijskoga protuhrvatstva pod tom vlašću 1971. obilježio je i značajni javni aktivizam Matice hrvatske. Posebnu je ulogu odigrao njezin Hrvatski tjednik, koji je dosegao nakladu i od 130 000 primjeraka te buntovni, pronacionalni studentski pokret.

Gotovac tvrdi da je četiri godine proveo u zatvoru osjećajući se nedužnim. Osuđen je zbog svojih legalno objavljenih tekstova. Onemogućen je kao pisac koji je ‘deset godina bio prognanik u svojoj domovini’. “Po stajalištu optužnice moguće su samo dvije pozicije; govoriti službena stajališta ili djelovati neprijateljski.” (MS, 141). Možda je bilo i malo drukčije. Mnogi su osjetili strast osvetnika nakon Karađorđeva 1971. iako su koji tjedan ili mjesec ranije govorili jezikom službene politike SKH (‘Saveza komunista Hrvatske’).

Nove hrvatske ‘krivnje’

Ulazeći u vrijeme važnih obljetnica u ovom dijelu godine (studeni 1971., studeni 1991., studeni 2021), svjedoci smo mahnitih nastojanja ‘revolucionarne borbene inteligencije’ kako bi se izokrenula slika naše novije povijesti. U govoru osvetnika i protuhrvatski raspoloženih ljudi nema nimalo zauzimanja za utvrđivanje povijesnih činjenica i smirivanju napetosti, nego samo izazivačko brbljanje o novim hrvatskim krivnjama. Sad Hrvate proglašavaju narodom koji veliča i slavi rat. Kad sve izokrenu skrivat će da Hrvati uporno slave osvojenu slobodu. Prikrivaju kakav se rat vodio. Kad, gdje, kako i zašto? Hrvate pokušavaju prikazati zagovornicima i glorifikatorima rata, kako bi prikrili i ime i namjere osvajača, koji je imao oružje i javno deklarirao okupatorske ciljeve. Okrivljavanje je nalik onomu iz 1971. kad su, primjerice, članstvo u Matici hrvatskoj, proglašavali šovinističkim i protusrpskim. Nisu 1991. Hrvati krenuli istjerivati Srbe iz Hrvatske, kako neistinito govore poraženi, nego su branili svoje, u početku i lovačkim puškama jer drugoga oružja nisu imali. Ratove ne pokreću goloruki ljudi. Napadali su ih tenkovima i zrakoplovima. Veze 1971. i 1991. u tom kontekstu zaslužuju više pozornosti.

Misleći o Karađorđevu prije pedeset godina, progovorit ćemo ponešto o životu ljudi koji su 1971. proglašeni ‘krivima’. “Nisu politički zatvorenici u Staroj Gradiški smješteni zajedno samo s ubojicama i đeparima, provalnicima i seksualnim manijacima; s njima su zajedno smještene i osobe osuđene na čuvanje i liječenje; neuravnoteženi alkoholičari, luđaci, mentalno nerazvijene ili retardirane osobe, već gotovo posve razoreni sifilističari…” Umjesto pozdrava, piše Gotovac, tamo su ga dočekali s prijetnjom: “Tebi treba sprašiti metak u čelo, banditu jedan, a ne da te mi ovdje čuvamo.” Tako je u starogradiškoj tamnici stražar Jovo Vujić dočekao urednika Hrvatskoga tjednika, pjesnika i filozofa. (MS, 132, 133).

Taj je pokušaj zatiranja hrvatske nacionalne samosvijesti, koji se utopio u dvadesetogodišnjoj ‘hrvatskoj šutnji (1971.-1991.), bio prekinut formalnim slomom dijela komunističke strukture 1989./90., uspostavom, obranom i oslobađanjem hrvatske države, pa ponovno nastavljen novim rashrvaćivanjem nazvanim ‘detuđmanizacija’, prilagođen novim političkim prilikama godine 2000. O Hrvatskoj se ni te 1971. nije odlučivalo u Hrvatskoj, nego (formalno) u Karađorđevu, kao mjestu posljednjih saslušavanja i konačnoga ‘pravorijeka’. Tko je presuđivao? Ljudi okupljeni oko Tita, Tito, ili nepoznati netko tko je priređivao građu za konačni obračun s Hrvatima. Mnogi znakovi upućuju na to da je odluka donesena prije ‘Karađorđeva’. Napad na ‘maspok’ bio je nemilosrdan, sveobuhvatan i okrutan. Tisuće ljudi su ostali bez posla, mnogi su utamničeni i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Partijski prvaci su ostali izvan domašaja represivnoga sustava. Između onih koji su ostali bez kruha, utamničenih i kritiziranih komunističkih vođa, koji su ostali u svojim vilama i nakon izbacivanja iz javnoga političkoga života, u poniženju i šutnji živjela je umorna Hrvatska sve do 1990.

Bilježnice i katoličke mise

Tito je pozvao na sastanak u Karađorđevo 30. studenog 1971. i komunističke prvake iz Hrvatske. Nakon dvodnevnih razgovora o političkim prilikama u Hrvatskoj, sastanak je završio bez zaključaka. Nitko nije spomenuo da će se već 2. prosinca 1971. na 21. sjednici Predsjedništva SKJ raspravljati o SKH. U Karađorđevu je 8. prosinca ponovno održan sastanak partijskoga vrha (Izvršni biro CKSKJ, a u blizini su ‘vijećali’ i generali JNA), na kome je Tito zatražio ostavke vođa SKH. Uskoro je (12. prosinca 1971.) održan i sastanak središnjega tijela komunističke partije u Hrvatskoj (CK SKH). Odstupili su svi glavni dotadašnji vođe. Nakon studentskoga štrajka koncem studenoga 1971. i najave da će se ponoviti sredinom prosinca u znak potpore svrgnutim komunističkim prvacima u Hrvatskoj, Zagreb je opet bio prepun milicijskih patrola. I vojska je, posebno u Jastrebarskom i Dugom Selu, bila pripravna. U pripremi za pokret prema Zagrebu bile su i druge postrojbe JNA. Protiv koga su i zašto htjeli ratovati? Protiv Matice, studenata, ‘hrvatskih ‘masa’? Dvadeset godina kasnije krenuli su na Vukovar.

Kratko zastanimo uz ta optuživanja, i pogledajmo što se danas oko nas događa. Hrvatskom se ‘krivnjom’ danas pokušava učiniti i obilježavanje važnih događaja iz vremena obrane i oslobađanja zemlje 1991.-1995. Što bi sinovi ‘revolucionarne inteligencije’ htjeli obilježavati danas u Hrvatskoj, umjesto onoga što Hrvati pamte i čuvaju? “Svaki dan kao da je nekakva obljetnica, nekad i više njih dnevno. Obavezno uz nju ide i prigodna katolička misa. Imamo i primjere da se u školama djeci dijele bilježnice s likom ratnika te se i njih još od malih godina indoktrinira ratom.” (D. Jović, Index). ‘Nekakva obljetnica’ pa uz nju čak i katolička misa! Istina je posve drukčija. Hrvati djecu ne ‘indoktriniraju ratom’, nego uče o radosti slobode i žrtvama u obrani zemlje. Ratove slave osvajači, okupatori, otimači tuđega.

Prije pedeset godina optužba je govorila o ‘indoktrinaciji’ nacijom i ‘kontrarevolucijom’, danas je ‘krivnja’ u spominjanju žrtava protuhrvatskoga terora i katoličkim misama. Nakon karađorđevskih zaključaka u studenom i prosincu 1971., u siječnju slijedeće godine uhićeno je više od dvije tisuće ljudi optuženih za neprijateljsko djelovanje protiv SFRJ. Matici Hrvatskoj je zabranjeno javno djelovanje. Zabranjen je rad i studentskoj organizaciji. Mnoge su novine prestale izlaziti. Desetine tisuća ljudi ostalo je bez posla. Studenti su ostajali bez kredita i izbacivani iz domova. Čistka je provedena i u partiji komunista u Hrvatskoj. Neki su optuženi da su, navodno, čitali ’emigrantski tisak’, a drugi da su bili članovima Matice hrvatske.

Sloboda i šifrirani govor

I Savka Dapčević Kučar je slutila što je čeka kad je iz Zagreba krenula u Karađorđevo. Prema svjedočenju njezine kćeri, s ukućanima se dogovorila i o šifriranom govoru kojim će im se pokušati javiti telefonom. Ako kaže de je boli srce to znači da se ne će vratiti doma. “Oni su otišli znajući da se neće vratiti, a kad je nazvala i rekla ‘boli me glava, ali doći ću doktoru u Zagreb’, bili smo sretni jer smo znali da će doći živa, prisjeća se Savka Dabčević-Kučar mlađa.” (RTL, 6. 8. 2019). Te ‘šifre’ samo pokazuju kako je iznutra izgledao taj amoralni poredak i glumljena vjera u partiju i Tita. Prvakinja komunista iz jedne republike odlazi na sastanak sa svojim drugovima, koji su na istoj razini partijskih struktura s pretpostavkom da bi joj, zbog političkih stavova koje zastupa, to moglo biti zadnje putovanje, da joj je život ugrožen!? U zemlji navodne pravde, bratstva i jedinstva, slobode i drugarstva, pomišlja da se, zbog svojih ‘reformnih’ nastojanja, nakon ‘presude’ ne će vratiti kući! Ipak se vratila u svoju zagrebačku vilu, a tisuće ljudi su, početkom 1972., iz svojih domova odvedeni u komunističke tamnice.

O nekim su ‘utamničenicima savjesti’ iz toga vremena napisane knjige, neki su i sami o tomu pisali knjige, ali o stradanjima i patnjama tisuća progonjenih i obespravljenih ‘zbog’ članstva u MH, ili nazočnosti predavanju nekoga ‘nacionalističkoga’ znanstvenika ili književnika, zbog druženja s ”nacionalistima’… malo se pisalo. Njihovi su životi radikalno promijenjeni, izolirani su i sramoćeni, ostajali su bez posla i komada kruha. O njima ćemo iznijeti nekoliko bilježaka uzetih iz dokumentacije jednoga komunističkoga komiteta. Ne ćemo spominjati imena. Bilo je to vrijeme očaja, prkosa i otpora. Posebna je pozornost usmjerena na ‘prodor nacionalizma u obrazovne ustanove’. Ilustrirat ćemo to primjerima iz žalbenih postupaka, nakon što su komunističke vlasti mnoge učitelje i nastavnike isključili iz partijskih organizacija i zabranili im rad u prosvjeti.

Sibirska pustoš

U citatima iz žalba pisat ćemo samo inicijale. Izvadci iz žalba očito su prepisivani u ‘komitetu’ iako za nisku razinu pismenosti ne bi trebalo svu odgovornost staviti na prepisivače. Čitajući optužbe komunističke vlasti i obrane ljudi kojima se zabranjuje raditi zbog pretpostavljenoga političkoga stava, kao da se ne vraćamo samo pedeset godina unatrag u hrvatsko mračno vrijeme, nego još i dalje u sibirsku Staljinovu pustoš.

Partija je ‘zauzela stav’ da se jedna nastavnica ( M. J.) ‘udalji iz oblasti odgoja i obrazovanja’ jer je “u svemu bila uz “dvojicu nastavnika (B. K.) tj. uz grupaciju nastavnice (M.) (M. je prvo slovo imena nastavnice koja je za Komitet nesporno kriva zbog svoga hrvatstva, op. a) da se je suprotstavila otpuštanju M. iz Škole i ‘da je djelovala suprotno stavovima SK-a”. U svojoj žalbi nastavnica (M. J.) piše da joj se na dušu stavlja članstvo u Matici hrvatskoj. “Zar ja koja sam pola života živjela partijski i koja sam u životu toga mnogo gorkoga okusila (bez oca, školovanje teško i službovanje po selima Bosne i Dalmacije) da budem bačena prosto na ulicu, da budem gladna, da mi djeca budu siročad, nečijim nepromišljenim potezom… Ljudi, vjerujte nevina sam i neko se lomi preko mene, pa tražim zaštitu… Ja sam samo potpisala pristupnicu za članstvo u osmom mjesecu 1971. godine, bila prijatelj knjige, a sa masama i aktivnošću MH ja nemam nikakove stvarne veze. Onaj tko je to potencirao učinio je to tendenciozno”. Partijsko tijelo mjerodavno za žalbe predložilo je Komitetu da nastavnica (M. J,) ostane raditi u školi, a da ‘isključenje iz SK-a ima svoje opravdanje’.

Jedan je događaj iz te škole dospio u javnost i prije ‘Karađorđeva’. “U jednom razredu učitelj S.S., koji je zbog pomanjkanja stručnog nastavnog osoblja predavao muzički i fizički odgoj na jednom satu fizičkog odgoja pričao je učenicima o predstojećoj utakmici Dinamo-Hajduk. Pri tome je stalno upotrebljavao termin fudbal. Jedan učenik digao se i upozorio nastavnika da se hrvatski kaže nogomet. Na to se učitelj našao uvrijeđen i razljutivši se udario dijete dva-tri puta pesnicom. Nedugo nakon toga počeo je ispitivati učenike muzički odgoj. Prvog je pozvao dotičnog učenika (V. I.). Učenik je odbio da odgovara, rekavši da ga boli glava od udarca. Na to je učitelj dodijelio učeniku negativnu ocjenu i potjerao ga van iz razreda.” Sutradan je razredno vijeće raspravljalo o tomu. Svi su se nastavnici i ‘dotični učitelj’ složili da je ‘u pitanju pedagoška i metodska greška’.

Fudbal i revolucionarna krv

Nakon ‘Karađorđeva’, likovi iz spomenutoga događaja, “kažnjeni drugovi sa još 3-4 istomišljenika, misle da je došao njihov trenutak i da je vrijeme da se obračunaju sa svima onima koji im smetaju. Tako S. S. mijenja stav u svom slučaju s učenikom V. I. On sad kaže nastavniku, koji je opisao ‘grijeh’ učenika V. I.: “U meni teče revolucionarno(a) tj. buntovnička krv. Dijete sam udario sv(i)jesno zbog onoga ubjeđivanja, a popratne moje riječi su bile: “da li te tako uči M. M.” Tako su svi nastavnici koji su (prije Karađorđeva, op.a) rekli da je nastavnik (S. S.) i učiteljica (S.) pogriješili, “izbačeni iz SK-a na najdemokratskiji način”. Još riječ-dvije o krivnjama i ne-krivnjama učiteljice S. B. Nastavnik M. L. koji je protumačio ‘pedagoške metode’ učitelja S.S. piše da je u nekoj dječjoj svađi jedan dječak opsovao ‘mater srpsku’ kćeri spomenute učiteljice, koja je onda “uputila preteće pismo ocu toga učenika J. Č.” “Jedna rečenica toga pisma glasi: ‘Kunem vam se da će vas (Vaš) (šo), vašu ženu i Marija to dobro koštati”. Sama je izjavila da ono (šo) znači šovinizam. Na kraju pisma dotična drugarica se ne potpisuje svojim punim imenom već ‘učiteljica iz Srbije’ “. (Usput, u tom kraju nisu živjeli pripadnici drugih etničkih zajednica, nego samo Hrvati).

Nakon pedeset godina, 2021. hrvatskim grijehom postaje i sjećanje na osvajački teror, progone i obrambeni rat. Ma kakav rat? pitaju ratoborni jugofili. Kakva hrvatska zemlja i povijest, kakav jezik i književnost, kakva Bašćanska ploča i Marulićeva Judita, kakvi kraljevi i knezovi, kakvi Trpimirovići i sporazumi s Kolomanom; Hrvati postoje od kad ih je srpsko kraljevstvo proglasilo dijelom troplemenoga naroda, a Matica hrvatska nije osnovana 1842. kako bi pridonosila jačanju kulturne samosvijesti Hrvata, nego plemenskim zabavama, koja će u vrijeme D. Dragosavca navodno postati političkom strankom, rušiteljicom ‘bratstva i jedinstva balkanskih plemena’. Hrvati su najprije ‘masovnim pokretom’, a onda ratom, kako nedavno zapisuje Dejan Jović, pokušali učvrstiti svoj ‘nesigurni identitet’: “Kada je riječ o pitanju identiteta, rat je potreban onima koji smatraju da nacionalni identitet nije siguran niti dovoljno čvrst te stoga treba stalno graditi zidove između ‘kolektivnog Mi’ i ‘kolektivnog Oni’.”

D. Jović: “Konačno, rat je potreban militaristima, onima koji smatraju da je ideal građanstva u vojništvu – da je samo onaj tko je spreman poginuti za domovinu, ili za neku ideju, ili za neki narod ili teritorij – dobar građanin. Svi drugi su problematični.” To on govori o Hrvatima? Kako bi hrvatski identitet bio siguran kad su im tek Srbi rastumačili što je književnost, što je barok, a što renesansa. Titovi revolucionari, primjerice, nisu ginuli za ‘neku ideju’, nego zato da bi postali ‘dobri građani’. “Rat je potreban militaristima”, piše sveučilišni nastavnik Dejan Jović.

‘Slobodan građanin’ pred komitetom

Opet o zaboravu i otporu ‘nemilitarista’. Odluke o izbacivanju s posla prosvjetni radnici, koji upućuju žalbe komunističkom vodstvu teško podnose. Međutim, jedan nastavnik među njima (J. T.) nastupa drukčije. ‘Imenovani’ je iz novina doznao da mu komitet zabranjuje raditi u prosvjeti. Bilo je to godinu dana nakon ‘karađorđevskih odluka’ komunističke partije. Nastavnik J. T. najprije tvrdi da nije podržavao ‘masovni pokret’, a sve što su zaključili iz te neistinite pretpostavke apstraktno je, neistinito, klevetničko postupanje koje je povrijedilo njegovo ljudsko dostojanstvo. Tvrdi da nigdje nije svoje stavove javno iznosio ‘niti ih pokušao drugima nametnuti’, ali je kako piše “spreman istog trenutka zakonski odgovarati za sav svoj rad u svim organizacijama gdje je/ sam/ radio”. Odgovarajući na inkriminaciju da je pratio suđenje svojim ‘proljećarskim’ prijateljima, piše da je njegovo građansko pravo prisustvovati i suđenjima hrvatskim ‘nacionalistima’. Dodaje da su možda zaboravili da je on, J. T. ‘slobodan građanin’. Velikim je slovima napisao: ‘PUSTITE ME NA MIRU’.

“Komisija misli da ovim prigovorima nije potreban veliki komentar, jer sami prigovori pokazuju ličnost i karakter… Između ostalog njemu Komitet i nije zabranio rad već na osnovu ocjene njegova ponašanja zauzeo stav kojeg bi komunisti u slučaju da on radi bili dužni da sprovedu u život. Budući da on ne radi nema što ni da se sprovede u život… Neophodna je, zato, akcija komunista za takvu praksu, takva normativna akta i takvu bitku, koja će onemogućiti, da vaspitno-obrazovni rad obavljaju nosioci nacionalizma, šovinizma i antisocijalističkoga djelovanja, protivnici samoupravljanja i ravnopravnosti naroda i narodnosti.”

Dok pokušavamo upitati je li Hrvatska sve to zaboravila, naslovnice portala i druge medije u našoj zemlji pune naslovi o tomu kako Hrvati ne žele zaboraviti svoj obrambeni i oslobodilački rat od 1991. do 1995. “Kad malo izađemo iz našeg prostora, 30 godina nakon rata se o Nijemcima u Francuskoj nije svakodnevno govorilo kao o agresorima i okupatorima – premda su nedvojbeno Nijemci u Drugom svjetskom ratu bili agresori i okupatori u Francuskoj, uostalom kao i u Prvom.” (D. Jović, Index). “Nije se svakodnevno govorilo” jer su Nijemci priznali krivnju i platili ratnu odštetu. Jesu li to učinili agresori na Hrvatsku? Ne možemo znati kako bi hrvatske vlasti obilježavale uspomene na obrambeni rat 1991.-1995. da je agresorska država priznala svoje zlodjelo, onako kako je 1945. učinila Njemačka. Kad osvajač izgubi rat, mora snositi posljedice.

Bez srpskih i jugoslavenskih murala

Umjesto toga, osvajačka sila hrvatsku oslobodilačku operaciju Oluju naziva protjerivanjem Srba, a ne oslobađanjem okupiranih dijelova Hrvatske. Ne treba podsjećati na to kako iz susjedne države na sam spomen hrvatskoga oslobodilačkoga rata krene debata o ratu 1941.-1945. i logorima u NDH, ustancima, Sutjesci i slavi ondašnjih pobjednika. D. Jović: “U našem slučaju, međutim, alternativnih murala – npr. onih koji bi predstavljali srpske ili jugoslavenske simbole i poruke – nema. Stoga se postavlja pitanje – kome su upućene poruke s murala?” Odgovor je vrlo jednostavan: sigurno nisu upućene osvajačkoj strani nego Hrvatima, da ne zaborave žrtvu za slobodu, da ne zaborave svoje hrabre ratnike i njihove obitelji, da ne zaborave rane i patnje napadnutih, da ne zaborave razoreni Vukovar i njegove branitelje.

Još jedno važno pitanje: a što bi u Hrvatskoj bilo nacrtano ili napisano na tim ‘alternativnim muralima’ sa ‘srpskim ili jugoslavenskim simbolima’? R. Mladić, tenkovske kolone, križevi na Ovčari…? Tko bi ‘uređivao’ ‘jugoslavenske’ murale? Glavni bi mural sadržavao misao Dejana Jovića o Hrvatima i ratu: “Oni kojima je smisao svega odredio taj rat jednostavno rade na tome da se rat nikada ne završi, da ga se nikad ne zaboravi, a zaborav je jedan od načina normalizacije nakon rata. Nije jedini, ali jest jedan od važnih načina, i pritom je neizbježan”. Osvajački je rat uvijek vrijedan prijezira i nikakav mural to ne može promijeniti, a obrana slobode, obrana povijesnih i prirodnih prava, obrana od osvajačkih horda uvijek i svuda su preduvjet civiliziranu i mirnu životu. Hrvati su nakon 1971. bacani u tamnice, 1991. u poznate i nepoznate grobove. Ovih dana idemo u Vukovar. Tamo su uglavnom već uklonjeni srpski i jugoslavenski ‘murali’ iz 1991. Sjećamo se, znanih i neznanih koji su branili Hrvatsku. Uzalud nam nude zaborav.

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo